Dala je biljke ljudima u stara\u010dkim domovima. Jednoj grupi je rekla da su odgovorni za \u010duvanje svoje biljke u \u017eivotu i da sami mogu da odaberu dnevni raspored i kako \u0107e voditi ra\u010duna o biljci. Drugoj grupi je rekla da \u0107e osoblje brinuti za njihovu biljku, a oni nisu imali pravo da uti\u010du na dnevni raspored.<\/p>\n
Poslije 18 mjeseci, duplo vi\u0161e ljudi iz grupe koja je imala odgovornost za svoje biljke i raspored bilo je \u017eivo u odnosu na grupu koja nije trebalo da vodi ra\u010duna o biljkama.<\/p>\n
Langer je zaklju\u010dika da je to nesumnjivi dokaz kako je na\u0161 biomedicinski model, koji um i tijelo posmatra odvojeno \u2013 potpuno pogre\u0161an.<\/p>\n
A onda je 1981. godine sprovela jo\u0161 jedan eksperiment. Langer je celu jednu ku\u0107u opremila da izgleda kao iz pedesetih godina. Tu su bili crno-bijeli televizori, stari namje\u0161taj i magazini.<\/p>\n
A onda je pozvala u\u010desnike u eksperimentu da \u017eive u takvim uslovima. Svi su imali vi\u0161e od 70 godina i trebalo je da pet dana \u017eive kao da su u pedesetim godinama dvadesetog vijeka, odnosno da se pona\u0161aju u skladu sa vremenom kada su imali tridesetak godina manje. Dakle, nije trebalo da se prisje\u0107aju tog vremena nego da \u017eive kao da su u tom vremenu.<\/p>\n
Slu\u0161ali su stare radio programe, gledali filmove iz vremena kada su imali oko 50 godina, pri\u010dali o aktuelim de\u0161avanjima iz tog vremena.<\/p>\n
Cilj eksperimenta je bio da otkrije kako \u0107e njihova tijela reagovati na ovu situaciju.<\/p>\n
I znate \u0161ta se desilo posle samo 5 dana?<\/p>\n
Svi u\u010desnici su pokazali veliko pobolj\u0161anje u vidu, sluhu, pam\u0107enju i apetitu. Oni koji su do\u0161li uz pomo\u0107 \u0161tapa iza\u0161li su i sami nosili svoje torbe. Svi u\u010desnici su se zaista osje\u0107ali mla\u0111e.<\/p>\n
Langer i njen tim je tako dokazao kako postoji sna\u017ena veza izme\u0111u na\u0161eg tijela i uma.<\/p>\n
Tu teorija je dodatno razradio profesor sa Stanforda Philip Zimbardo u \u010duvenom eksperimetu sa zatvorom. On je u\u010desnike podijelio u dvije grupe \u2013 \u010duvare i zatvorenike. I dokazao kako su i jedni i drugi preuzeli svoje uloge skoro trenutno, \u010duvari su bili spremni da mu\u010de zatvorenike dok su drugi osje\u0107ali krivicu i druge sli\u010dne zatvorske emocije.<\/p>\n
Ali to je samo po\u010detak.<\/p>\n
Smatra se da su ova dva eksperimenta dokazala da svi mi imamo odre\u0111ene uloge u \u017eivotu koje na nas uti\u010du na vi\u0161e na\u010dina \u2013 od koncepta razmi\u0161ljanja pa \u010dak i fizi\u010dki.<\/p>\n
Najva\u017eniji zaklju\u010dak studija i ono \u0161to bi trebalo da znate jeste da na\u0161i karakteri nisu ne\u0161to nepromjenjivo. Zapravo, oni se stalno mijenjaju na osnovu uloge koju igramo u razli\u010ditim situacijama.<\/p>\n
Dobra stvar je da mi sami mo\u017eemo da odaberemo koje uloge \u017eelimo da igramo.<\/p>\n
Lo\u0161a stvar je \u0161to to ve\u0107ina ljudi nikada ne shvati.<\/p>\n
Tako\u0111e, svaka situcija odre\u0111uje ulogu koju igramo. Nekada \u0107emo biti roditelji, ljubavnici, u\u010denici ili u\u010ditelji.<\/p>\n
Ipak, ve\u0107ina ljudi smatra da smo mi takvi kakvi jesmo iako na\u0161 identitet uop\u0161te nije ne\u0161to fiksno i nepromjenjivo. Samo zato \u0161to smo ranije igrali odre\u0111enu ulogu ne zna\u010di da smo mi zauvijek osu\u0111eni na nju. Dovoljno je da je odbacite i dozvolite sebi da budete neko drugi.<\/p>\n
Kako to da uradite?<\/p>\n
Uz pomo\u0107 \u0161est koraka, sla\u017eu se psiholozi:<\/p>\n
Trebalo bi da znate da proces, iako jednostavan, nije i lak. Ipak, napredak i promjene su eksponencijalne kada jednom po\u010dnete da se mijenjate. Ne postoji granica va\u0161eg potencijala a va\u0161 identitet je apsolutno promenjiv. (Izvor: Domino Magazin)<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
Prije skoro 40 godina, ta\u010dnije 1978 godine, psiholo\u0161kinja sa Harvarda Ellen Langer je izvela zanimljiv eksperiment.<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":308203,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[8],"tags":[1479,1478],"class_list":["post-343869","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-svastara","tag-biologija","tag-karakter"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/343869","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=343869"}],"version-history":[{"count":2,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/343869\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":343871,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/343869\/revisions\/343871"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/308203"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=343869"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=343869"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=343869"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}