{"id":343617,"date":"2022-04-21T07:53:43","date_gmt":"2022-04-21T05:53:43","guid":{"rendered":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=343617"},"modified":"2022-04-21T07:53:43","modified_gmt":"2022-04-21T05:53:43","slug":"u-kapitalizmu-radimo-zato-sto-moramo","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2022\/04\/21\/u-kapitalizmu-radimo-zato-sto-moramo\/","title":{"rendered":"U kapitalizmu radimo zato \u0161to moramo"},"content":{"rendered":"

Autorka: Ivana Peri\u0107<\/strong><\/p>\n

Sarah Jaffe ameri\u010dka je novinarka koja se dugi niz godina bavi radni\u010dkim pravima. Autorica je knjiga “Necessary Trouble: Americans in Revolt” (2016.) i “Work Won't Love You Back: How Devotion to Our Jobs Keeps Us Exploited, Exhausted and Alone” (2021.). Zajedno sa Michelle Chen vodi i podcast Belabored.<\/p>\n

Novinarski ste pokrivali radni\u010dku tematiku prije nego \u0161to je to postalo kul. Kako je bilo kad ste po\u010deli pisati, \u0161to je danas druga\u010dije?<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

Kad sam tek po\u010dela, za svaku radni\u010dku pri\u010du sam se morala boriti, uvjeravati urednike da su te pri\u010de va\u017ene, \u010dak i u navodno progresivnim publikacijama. Stalno sam tra\u017eila medije kojima bih to slala, ali i kolege na koje bih se ugledala \u2013 nije ih bilo mnogo! Mislim na Lizu Featherstone i, naravno, Barbaru Ehrenreich. Zatim sam imala sre\u0107u da po\u010dnem raditi za Lauru Flanders u njenoj TV emisiji, gdje su radni\u010dke teme redovito bile na repertoaru i tada sam upoznala puno sjajnih ljudi. S prosvjedima u Wisconsinu 2011., kad je guverner progurao zakon kojim se kolektivno pregovaranje udaljava od radnika u javnom sektoru, i \u0161trajkovima za minimalac od 15 dolara koji su zapo\u010deli 2012., po\u010deli su mi se javljati ljudi koje su zanimale radni\u010dke teme. Pomogao je i \u0161trajk Sindikata u\u010ditelja u Chicagu 2012. te val nacionalnih pri\u010da o radu u godinama koje su uslijedile, a koje su podigle profil rada kao bitne teme. Treba spomenuti i val sindikalizacije u novinarstvu, koji je promijenio mnoge dotada\u0161nje agnosti\u010dke stavove novinara i urednika o radni\u010dkim pri\u010dama. Definitivno nije savr\u0161eno \u2013 mnogi novinari koji pokrivaju te teme jo\u0161 uvijek su freelanceri, vrlo je malo onih zaposlenih na puno radno vrijeme, trenutno mi pada na pamet samo troje ljudi, a mi ostali se borimo na svakom koraku. Ali pro\u0161le godine je New York Times na naslovnici imao broja\u010d glasova za sindikalne izbore u Amazonu. To je ogroman pomak.<\/p>\n

Od 2013. radite na podcastu Belabored, koji donosi vijesti i analize iz svijeta rada. Nakon skoro 250 epizoda, kakva su vam zapa\u017eanja o stanju rada i radni\u0161tva?<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

Belabored je godinama velik dio mog \u017eivota, ali nije jedina stvar koju radim, a oblikovao je na\u010din na koji razmi\u0161ljam o radu. Glavna stvar koju \u0107u re\u0107i jest da je po pitanju rada sve gore i gore. Pla\u0107a stagnira, beneficije se smanjuju, sati se produ\u017euju, a sve se to doga\u0111alo i prije Covida-19. Od 1970-ih na stalnoj smo silaznoj putanji, s nekoliko izuzetaka, \u017eenama kao profesionalnim radnicama je sada bolje nego \u0161to je bilo tada, ali radni uvjeti za ve\u0107inu \u017eena su se pogor\u0161ali. S vremena na vrijeme doga\u0111aju se globalne katastrofe koje pogor\u0161anja gurnu u hiperpogon: globalni ekonomski kolaps 2008., a sada i Covid-19. U tim trenucima po\u010dinjemo razumijevati \u0161to je sve ve\u0107 bilo u povojima i, \u0161to je najva\u017enije, ljudi po\u010dinju shva\u0107ati da to nije njihova krivnja ni njihov individualni problem.<\/p>\n

\n

Umjetnost i sport<\/h2>\n

U prvoj knjizi “Necessary Trouble: Americans in Revolt” pisali ste o pokretima, praksi i politici neslaganja i pobune. \u0160to biste knjizi dodali danas?<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

Voljela bih da mogu re\u0107i da je stanje postalo bolje otkad sam napisala tu knjigu, ali zapravo su se stvari po mnogo\u010demu pogor\u0161ale i zato i dalje vidimo sli\u010dne vrste prosvjeda, \u010desto \u010dak i ve\u0107e i razornije nego prije 2016. Da danas pi\u0161em knjigu, imala bih poglavlje o pokretu #MeToo, uklju\u010dila bih studentske klimatske \u0161trajkove i vi\u0161e o tome \u0161to mladi, odnosno mla\u0111i od 18 godina rade u vezi LGBT prava. Sada je jo\u0161 vi\u0161e uzbu\u0111enja oko sindikalnog organiziranja i pobjede u Amazonu, \u0161to je velika stvar. Op\u0107enito se vidi da se ljudi diljem svijeta osje\u0107aju su\u0161tinski nepovezani sa svojim vladama i korporativnim gospodarima, a malo je stvarnih promjena kao odgovor na eksplozivna kretanja u posljednje desetlje\u0107e i pol. Sve dok je to \u010dinjenica, o\u010dekujem da \u0107e se nastaviti pojavljivati i ja\u010dati dru\u0161tveni pokreti.<\/p>\n

U knjizi “Work Won't Love You Back: How Devotion to Our Jobs Keeps Us Exploited, Exhausted and Alone” pi\u0161ete o tome kako se pod krinkom “ljubavi prema poslu” od radnika tra\u017ei jo\u0161 vi\u0161e odricanja i rada. Kako se ideja ljubavi koristi protiv radnika?<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

Potrebna je cijela knjiga za odgovor na to. Ukratko, kad smo uvjereni da je rad ne\u0161to \u0161to obavljamo iz \u017eelje za smislom, da radimo zato \u0161to to volimo, to mistificira realnost da u kapitalizmu radimo zato \u0161to moramo, jer nema drugog na\u010dina da steknemo novac koji nam je potreban za \u017eivot. Ljubav prema poslu koristi se da bi se radnike prisililo da rade du\u017ee, za manje pla\u0107e i u lo\u0161ijim uvjetima. Koristi se da bi se radnicima kazalo: “Mi smo ovdje obitelj, ne treba vam sindikat.”<\/p>\n

Posebno su nepla\u0107eni ili nedovoljno pla\u0107eni poslovi koji se obavljaju “iz ljubavi” oni koje ve\u0107inom rade \u017eene. U \u010demu je stvar s radom “iz ljubavi” i rodom?<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

Stolje\u0107ima su nam govorili da je \u017eeni mjesto u ku\u0107i, da posao koji se obavlja u ku\u0107i zapravo nije posao, ve\u0107 ne\u0161to \u0161to se radi iz ljubavi: \u010di\u0161\u0107enje, briga, kuhanje. Kako isti\u010de pokret Wages for Housework, taj rad je temelj kapitalizma jer bez njega nema radnika koji mogu obavljati proizvodnju koja je neophodna za akumulaciju kapitala, a ne pla\u0107aju\u0107i taj rad, kapital izbjegava stvarne tro\u0161kove. Kako su se \u017eene vi\u0161e selile na pla\u0107eno radno mjesto, prvo su se preselile na poslove koji su bili “prikladni”, za koje se smatralo da su dovoljno sli\u010dni onome \u0161to rade u ku\u0107i, kao \u0161to su poslovi njegovateljice, podu\u010davanja, brige o djeci. Ti poslovi su tako\u0111er bili nedovoljno pla\u0107eni jer su bili \u017eenski poslovi. Ali kako se radna snaga promijenila, ne samo s obzirom na to da su se \u017eene prebacile na poslove koji se smatraju “mu\u0161kim”, nego i na to da mu\u0161karci na kraju rade poslove za koje se ranije smatralo da su \u017eenski, ideja da se posao radi iz ljubavi i da radnici za njega ne trebaju biti dobro pla\u0107eni pro\u0161irila se na cijelu radnu snagu.<\/p>\n

Stavljate fokus i na podru\u010dja rada o kojima se \u010desto ne govori u kontekstu radni\u010dkih borbi, poput sporta i umjetnosti. Klasificira ih se isto kao rad iz ljubavi, iako oduzimaju vrijeme, donose zaradu za druge, a npr. profesionalno bavljenje sportom mo\u017ee dovesti do ozbiljnih i trajnih zdravstvenih problema. Koji su tu sve problemi?<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

Umjetnost je sredi\u0161nja u mom argumentu za knjigu: prva polovica knjige fokusira se na nepla\u0107eni rad \u017eena u ku\u0107i, druga na umjetni\u010dki narativ \u2013 da je kreativni rad uro\u0111eno ispunjavaju\u0107i i smislen, i da nije rad koji treba platiti. Dakle, stvaranje umjetnosti do\u017eivljava se kao ne\u0161to na \u010demu biste, ako ste uop\u0107e pla\u0107eni za to, trebali biti iznimno zahvalni. U me\u0111uvremenu umjetnost postaje spekulativna imovina na kojoj bogati mogu zaraditi \u2013 da ne otvaram sada uop\u0107e pri\u010du o NFT digitalnoj umjetnosti \u2013 a rad na stvaranju te imovine je podcijenjen. I opet se to uvla\u010di u druge oblike rada. Ja sam, eto, novinarka, ali mi stalno govore kako trebam biti “sretna” \u0161to sam pla\u0107ena da pi\u0161em.<\/p>\n

A sport?<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

\u0160to se sporta ti\u010de, htjela sam ga uklju\u010diti jer se sporta\u0161i susre\u0107u s puno jednako lo\u0161ih argumenata kao i umjetnici, s time da je u sportu nevjerojatno te\u017eak fizi\u010dki rad ono \u0161to je posebno vidljivo. Unato\u010d tome, sporta\u0161i su nevjerojatno iskori\u0161tavani. Ba\u0161 dok ovo pi\u0161em, u mom rodnom gradu New Orleansu doga\u0111a se “Final Four”, sveu\u010dili\u0161ni ko\u0161arka\u0161ki turnir koji donosi vi\u0161e od milijardu dolara organizaciji koja koordinira sveu\u010dili\u0161ni sport. Pa ipak, sporta\u0161i ne dobivaju ni\u0161ta vi\u0161e od stipendija koje primaju. Zamislite da igrate pred milijunima ljudi, u finalu, na posljednjoj godini na sveu\u010dili\u0161tu i ozlijedite se. Nikad vi\u0161e ne\u0107ete mo\u0107i igrati. Nikad ne\u0107ete zaraditi ni nov\u010di\u0107a u karijeri. To je smije\u0161no. Ali je opravdano jer se radi o “amaterizmu”, a rije\u010d doslovno potje\u010de iz istog korijena kao i rije\u010d “ljubav”.<\/p>\n

Eksploatacija nije samo ekstra lo\u0161 posao ili posao koji se radniku ne svi\u0111a. \u0160to je zapravo eksploatacija?<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

Koristim marksisti\u010dko shva\u0107anje, eksploatacija je \u010dinjenica da rad koji ulo\u017eite va\u0161em \u0161efu donosi vi\u0161e novca nego \u0161to vas on pla\u0107a, a to je klju\u010dni \u010dimbenik rada u kapitalizmu. Bez obzira na to je li va\u0161 \u0161ef fin ili apsolutni kreten, on vam doslovno ne mo\u017ee platiti onoliko koliko va\u0161 rad vrijedi jer ina\u010de ne bi zaradio ni\u0161ta u tom procesu. To je eksploatacija. Pretvaraju\u0107i eksploataciju u emocionalni problem, a ne u materijalni, opet zavr\u0161avamo na ideji da je dobar posao na neki na\u010din karta za izlazak iz zatvora kapitalizma. A nije.<\/p>\n

\n

Tuga u kapitalizmu<\/h2>\n

U svom eseju o \u017ealovanju objavljenom u \u010dasopisu “Salvage” pi\u0161ete o slo\u017eenosti tugovanja, o tome kako kapitalizam ne mo\u017ee zastati za smrt. Kad i koliko dugo uop\u0107e smijemo tugovati? Kakav potencijal vidite u zajedni\u010dkom tugovanju?<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

Taj je esej samo po\u010detak mog sljede\u0107eg projekta, a to je knjiga o tuzi u kapitalizmu. Po\u010delo je s gubitkom mog oca. Umro je prije gotovo to\u010dno \u010detiri godine, \u0161to mi je promijenilo \u017eivot. Imala sam nesvakida\u0161nju sre\u0107u \u0161to sam imala posao u kojem sam mogla odvojiti malo vremena za tugovanje. Ve\u0107ina ljudi ne dobije takvo slobodno vrijeme, a i ja sam stalno osje\u0107ala pritisak da brzo budem “normalna” i “OK”. Odjednom sam svugdje vidjela tugu, u svim temama o kojima pi\u0161em, i shvatila da je tuga ne\u0161to s \u010dime smo posebno nepovezani u ovom razdoblju povijesti. To ide ruku pod ruku sa \u0161irim odvajanjem od drugih ljudi koji kapitalizam, a posebno njegova neoliberalna raznolikost, poti\u010de. A onda se dogodio Covid-19, koji je potvrdio sve moje najgore sumnje: gurnuti smo nazad na posao \u010dim je to postalo mogu\u0107e, a smrt “esencijalnih radnika” jednostavno je normalizirana. U SAD-u se pribli\u017eavamo milijunu smrtnih slu\u010dajeva od virusa, a opet se vi\u0161e ni\u0161ta ne poduzima po tom pitanju. Da bismo zapravo zajedno \u017ealili tih milijun ljudi, tih majki i o\u010deva, sestara i k\u0107eri, prijatelja i ljubavnika, morali bismo prekinuti posao-kao-i-obi\u010dno na na\u010din koji bi preplavio sustav… Kakve promjene to zahtijeva?<\/p>\n

Govorite da stvar nije u tome, kako \u010desto mo\u017eemo \u010duti, da “imamo bolje osobne granice”, nego se s problemima moramo kolektivno pozabaviti. Kako?<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

Organiziranje! I na radnom mjestu i za politi\u010dke promjene. Sindikalna ili kolektivna organizacija s va\u0161im kolegama najbolji je na\u010din da se za\u0161titite i prisilite na promjene u neposrednim radnim uvjetima. \u0160to se ti\u010de ve\u0107ih, \u0161irih pitanja, od univerzalnog temeljnog dohotka preko kra\u0107eg radnog vremena do pla\u0107enog dopusta zbog bolesti, godi\u0161njeg odmora, o\u017ealo\u0161\u0107enosti, trudno\u0107e, to su stvari koje se mogu unijeti u zakone. Povisiti minimalne pla\u0107e, pove\u0107ati poreze za tvrtke koje ostvaruju profit dok potpla\u0107uju svoje radnike itd. Ono \u0161to nam svima od na\u0161eg posla treba, bez obzira na to imamo li “dopadljiv” posao ili ne, jesu sigurnost, pristojna pla\u0107a, razumno radno vrijeme, slobodno vrijeme, po\u0161teno postupanje, autonomija, po\u0161tovanje i za\u0161tita od zlostavljanja. To je istina i ako skuplja\u0161 sme\u0107e \u2013 \u0161to je bio moj prvi posao \u2013 i ako si u\u010ditelj, novinar, programer ili atleti\u010dar. Ako se usredoto\u010dimo na to da neke poslove u\u010dinimo privla\u010dnima, stvaramo vi\u0161e nejednakosti. Ako se usredoto\u010dimo na to da sve poslove u\u010dinimo manje usranima, smanjujemo nejednakosti.<\/p>\n

Koji su neki poticajni primjeri organiziranja kojima ste svjedo\u010dili kroz godine izvje\u0161tavanja o radni\u010dkim borbama?<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

Pada mi na pamet prvi \u0161trajk Sindikata u\u010ditelja u Chicagu 2012. To nije njihov prvi u povijesti, ali je \u0161trajk koji je pokrenuo trenutni val promjena u organiziranju u\u010ditelja u SAD-u i bio je nevjerojatno inspirativan. Grupa u\u010ditelja po\u010dela je s \u010ditala\u010dkim skupinama za politi\u010dki odgoj tijekom krize 2008. i transformirala svoj sindikat, pobijediv\u0161i upravu odlu\u010dnu da ih uni\u0161ti, u kontekstu u kojem su zakoni doneseni posebno kako bi ograni\u010dili njihovu mogu\u0107nost \u0161trajka. Promijenili su cijeli narativ oko javnih \u0161kola u SAD-u. Medicinske sestre u bolnici Saint Vincent u Massachusettsu \u0161trajkale su deset mjeseci tijekom pandemije, odbijaju\u0107i da trpe neodr\u017eive uvjete u profitnom medicinskom centru. Borile su se za sigurne kadrovske razine i podr\u0161ku koja im je trebala kako bi pru\u017eile njegu koju su njihovi pacijenti zaslu\u017eili i, poput u\u010ditelja iz Chicaga, dobile su podr\u0161ku svoje zajednice isti\u010du\u0107i da su njihove potrebe i potrebe pacijenata isprepletene. Radnici koji su upravo sindikalizirali skladi\u0161te Amazona na Staten Islandu \u2013 a po\u010deli su s pandemijom \u2013 brojnim su akcijama doveli do stvaranja neovisnog sindikata koji je uspio pobijediti u uvjetima koji su objektivno gotovo nemogu\u0107i. Tek otkrivamo detalje o tome kako su to postigli, to je nevjerojatna pri\u010da.<\/p>\n

Portal Novosti<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Sarah Jaffe: Ljubav prema poslu koristi se da bi se radnike prisililo da rade du\u017ee, za manje pla\u0107e i u lo\u0161ijim uvjetima. Koristi se da bi im se kazalo: “Mi smo obitelj, ne treba vam sindikat.” Ako se usredoto\u010dimo na to da neke poslove u\u010dinimo privla\u010dnima, stvaramo vi\u0161e nejednakosti. Ako se usredoto\u010dimo na to da sve poslove u\u010dinimo manje usranima, smanjujemo nejednakosti (Foto: Janice Checchio)<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":343618,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[1459],"class_list":["post-343617","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drugi-pisu","tag-radnicka-prava"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/343617","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=343617"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/343617\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":343619,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/343617\/revisions\/343619"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/343618"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=343617"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=343617"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=343617"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}