{"id":342749,"date":"2022-04-09T08:09:38","date_gmt":"2022-04-09T06:09:38","guid":{"rendered":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=342749"},"modified":"2022-04-09T08:09:38","modified_gmt":"2022-04-09T06:09:38","slug":"postbalkanski-barok-i-eurovizijska-renesansa","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2022\/04\/09\/postbalkanski-barok-i-eurovizijska-renesansa\/","title":{"rendered":"Postbalkanski barok i eurovizijska renesansa"},"content":{"rendered":"
\n
Pi\u0161e: Mima Simi\u0107<\/strong><\/div>\n<\/div>\n
\n
\n
\n
\n

Kad mi je drugarica iz Beograda WhatsAppom po\u010detkom mjeseca poslala nekakav YouTube link s porukom “SLU\u0160AJ!”, bacila sam oko, vidjela da traje 12 minuta, pomislila “da li si ti normalna” i mentalno ga arhivirala za kad-budem-imala-vremena. Sre\u0107om, prekarne samostalne umjetnice poput autorice ovog teksta pandemija je blagoslovila vi\u0161kom slobode, pa sam ve\u0107 istoga popodneva kliknula na link, negdje izme\u0111u opsesivnog \u010ditanja vijesti iz Ukrajine, napada PTSP-a, i klipova slatkih ma\u010daka na Instagramu.<\/p>\n

I otkad sam ga pogledala, ja ga gledat nisam stala. Konstraktin<\/strong> Triptih<\/em><\/a> (Nobl<\/em>, In corpore sano<\/em>, Mekano<\/em>) zahvaljuju\u0107i meni u ovom trenutku ima preko pola milijuna pregleda na YouTubeu.<\/p>\n

Otkud tolika globalna op\u010dinjenost i odu\u0161evljenje? Pored sjajne, zarazne glazbene podloge, Triptih<\/em> je tekstualno urnebesan, a humor je \u2013 kao \u0161to znamo \u2013 posljednja linija obrane pred apsolutnim u\u017easom ljudske egzistencije, nikad ovako intenzivnim. Dok se mo\u017eemo smijati, jo\u0161 se ne\u0107emo ubiti.<\/p>\n

Od uvodnog kadra i prve re\u010denice prve pjesme \u2013 “Klavir \u010dini da mi moj mali stan izgleda nobl”, Konstrakta kre\u0107e u ingeniozno smjehotresno mapiranje neuralgi\u010dnih to\u010daka suvremenog postjugoslavenskog dru\u0161tva i ostataka gra\u0111anske srednje klase, transformirane u ideolo\u0161kom zaokretu posljednjih \u010detvrt stolje\u0107a. Kroz tri pjesme kao tri faze postsocijalisti\u010dkog groominga<\/em>, autorica povezuje ove to\u010dke do kona\u010dne slike \u2013 portreta post-Balkana u neoliberalnoj izmaglici.<\/p>\n

U po\u010detnom segmentu Nobl<\/em> protagonistica je opsjednuta statusom i materijalnim \u2013 kako predmetima, tako i tijelom. Ba\u0161 kao Sharon Stone<\/strong>, s kojom se pretapa, gleda se u ogledalu i pla\u010de, odupire se ideji starenja i smrtnosti, nad njom zdvaja i pori\u010de je (“Zar ja da umrem? A mo\u017eda ba\u0161 ja ne\u0107u”). U narednom segmentu, In corpora sano<\/em>, izmu\u010dena prekarno\u0161\u0107u i vlastitom nevidljivo\u0161\u0107u, umjetnica nevoljko prihva\u0107a postoje\u0107e stanje (“I ne mora bolje, srce samo kuca \/ Dajem poverenje, neka samo kuca), da bi u finalnom segmentu, Mekano<\/em>, priznala potpuni poraz u konformizmu (“Nijedan trag nije ostao \/ Mekano nek je prokleto”).<\/p>\n

I premda je mjesto radnje Srbija, Balkan, a jezik srpski, beat<\/em> i imaginarij Konstraktinog rada su zapadno-civilizacijski. Njezin referentni sustav su Italija, Francuska\/Pariz, Amerika (Sharon Stone, Meghan Markle<\/strong>), stara Gr\u010dka \u2013 oni su predmet \u017eudnje, ali i prostor identifikacije. Svedemo li briljantne autori\u010dine slike na zajedni\u010dki nazivnik, mo\u017eemo re\u0107i da se Triptih<\/em> bavi (tipi\u010dno zapadnja\u010dkom) krizom \u017eivota u neoliberalnom kapitalizmu i nemogu\u0107nosti pregovaranja s njim, s osobitim naglaskom na specifi\u010dno cis-\u017eensko iskustvo.<\/p>\n

Jedina asocijativna veza s balkanskom (SFRJ) pro\u0161lo\u0161\u0107u u Triptihu<\/em> je zgrada Geneksa i eventualno baba Desanka<\/strong> (r. 1912.) koja u Glibovcu \u010dita sudbine u d\u017eigerici. Svi ostali motivi efektivno bri\u0161e granice izme\u0111u “Balkana” i Zapada. Ovo \u0107e biti va\u017eno za tuma\u010denje koje slijedi.<\/p>\n

\n

***<\/h2>\n<\/blockquote>\n

Kad je Konstrakta pobijedila na srpskom izboru za Eurosong<\/em> srednjim segmentom, In corpore sano<\/em>, cijeli postjugoslavenski teritorij se u\u017eario. No ravnodu\u0161ni nisu ostali ni me\u0111unarodni mediji, publika, ni kladioni\u010dari. Konstraktina skladba na eurovizijsku pozornicu u Torinu dolazi kao de-etnicizirani alien<\/em>, i potpuna inverzija klasi\u010dnog auto-egzotizacijskog \u0161tiha, \u010desto vi\u0111enog na ovoj manifestaciji. Uistinu, In corpore sano<\/em> glazbom i tekstom “zapadnija” je od najzapadnijeg na ponudi, eksperimentalnija, progresivnija \u2013 nemogu\u0107e ju je strpati u bilo koju ladicu, jer kad progovara o krhkosti tijela, zdravlja i nevidljivosti umjetnica, govori o svakoj zapadnoj, civiliziranijoj<\/em> zemlji.<\/p>\n

Letimi\u010dan pregled inozemnih medija \u2013 zakinutih za razumijevanje teksta onkraj reference na Meghan Markle \u2013 daje naslutiti zbunjenost, ali i nedvojbenu fascinaciju. Ameri\u010dki Newsweek<\/em> pjesma je dovoljno zaintrigirala da joj posvete \u010dlanak<\/a>, nazivaju\u0107i je, me\u0111utim, “bizarnom” i impliciraju\u0107i da je Markli\u010dina kosa predmet pjesme. Drugi su pak iz pranja ruku na pozornici i\u0161\u010ditavali komentar na pandemiju i imperativ o\u010duvanja mentalnog zdravlja.<\/p>\n

Na na\u0161im pak teritorijima kao bitna referencija i putokaz za interpretaciju Konstraktinog djela prepoznat je rad Marine Abramovi\u0107<\/strong>. Konstraktino opsesivno pranje ruku i ponavljanje “Umetnica mora biti zdrava” mnoge je podsjetio na kopenhagen\u0161ki performans Abramovi\u0107 Art must be beautiful, artist must be beautiful<\/em> (1975) u kojem se autorica opsesivno \u010de\u0161lja, ponavljaju\u0107i spomenutu re\u010denicu.<\/p>\n

S obzirom na kulturno-obrazovnu pozadinu Ane \u0110uri\u0107 Konstrakte (diplomirana arhitektica, r. 1978.), vrlo je izvjesno da je njezino citiranje Abramovi\u0107 namjerno i svjesno. Ipak, bilo bi mnogo zanimljivije i interpretacijski potentnije In corpore sano<\/em> supostaviti Balkanskom baroku<\/em>, performansu kojim je Abramovi\u0107 osvojila Zlatnog lava<\/em> na Venecijanskom bijenalu 1997. godine. U performansu Abramovi\u0107 pjeva narodne pjesme, te satima i danima sjedi usred brda krvavih \u017eivotinjskih kostiju koje bezuspje\u0161no poku\u0161ava izribati i oprati \u2013 alegoriziraju\u0107i, izme\u0111u ostalog, stravi\u010dne ratove na podru\u010dju Jugoslavije.<\/p>\n

Tada\u0161nji trijumf Balkanskog baroka<\/em> na jednoj od najva\u017enijih umjetni\u010dkih manifestacija nije bio samo veliki uspjeh za autoricu, ve\u0107 i \u0161ire za umjetnost performansa, u to doba krajnje marginaliziranu granu obiteljskog stabla vizualnih umjetnosti. Svega nekoliko godina poslije, Marina Abramovi\u0107 do\u017eivljava potvrdu svoje globalne umjetni\u010dke vidljivosti kad njezin performans The House with the Ocean View<\/em> postaje klju\u010dan dio radnje u dvanaestoj epizodi \u0161este sezone Seksa i grada<\/em> \u2013 katalizator za spajanja ljubavnog para Carrie i Aleksandra Petrovskog (Kakav u\u017eas!). U intervjuu iz 2002., uo\u010di objavljenja u Seksu i gradu<\/em>, Abramovi\u0107 izjavljuje<\/a> da sebe vidi kao Balkan, i svoje tijelo kao most izme\u0111u Zapada i Istoka.[1]<\/a><\/sup><\/p>\n

Ostalo je, kako ka\u017eu, povijest. Godine 2010. Abramovi\u0107 dobiva tromjese\u010dnu retrospektivu u MoMa-i, gdje paralelno odr\u017eava 726ipolsatni performans The Artist is Present<\/em> \/ Umjetnica je prisutna<\/em>, \u0161to je kona\u010dno ispucava u stratum umjetni\u010dkog royaltija<\/em> i celeba<\/em>, sugeriraju\u0107i da je ovaj Balkan kona\u010dno pripojen Zapadu.<\/p>\n

Poput Abramovi\u0107inog Balkanskog baroka<\/em>, i Konstraktin se rad otvara i zatvara nad grotesknim brdom \u017eivotinjskih kostiju. Kod Konstrakte, me\u0111utim, nema poku\u0161aja iskupljenja ni o\u010di\u0161\u0107enja; groblje pile\u0107ih kostiju objed je dvaju protagonista (bra\u010dni\/ljubavni par). Nazdravljaju\u0107i uz zvuk otkucaja sata, nesvjesni pokolja pod vlastitim \u010dvaljama, Konstrakta i Kosta<\/strong> krckaju krilca u prizoru iz obiteljskog \u017eivota, u okviru vrata, kao kakvo pokretno ulje na platnu, na zidu svakih na\u0161ih dnevnih boravaka.<\/p>\n

U\u017eas i tragedija kolektiva iz Abramovi\u0107inog Balkanskog baroka<\/em> kod Konstrakte su nevidljivi, iako joj su se za \u017eivota dogodili, i neponovljivi, jer kolektiva vi\u0161e nema. Balkan je mrtav, samouni\u0161tio se, i pro\u017edro ga je zapad. \u010cetvrt stolje\u0107a nakon na\u0161ih ratova i Abramovi\u0107ine izvedbe Konstrakta se bavi u\u017easom koji je uslijedio, u\u017easom postbalkanskog individualizma: susreta s besmislom svakodnevnih radnji, medijskim sme\u0107em, vlastitim tijelom koje stari i umire, zamjenjivosti ideologija\u2026 Sve uz opsesivno pranje ruku, umjesto pranja kostiju, od bilo kakve (kolektivne) odgovornosti, i uz kapitalisti\u010dku mantru individualnosti. Kona\u010dno, u jo\u0161 jednoj duhovitoj inverziji Abramovi\u0107, \u010dijoj su svevi\u0161njoj prisutnosti u MoMa-i svjedo\u010dile tisu\u0107e ljudi, Konstraktina postbalkanska “umetnica je nevidljiva”, i neza\u0161ti\u0107ena.<\/p>\n

Premda se dosta pisalo o Konstraktinom odnosu prema kosi Meghan Markle[2]<\/sup><\/a>, Triptih<\/em> je zanimljivije gledati kao post scriptum<\/em> ili epitaf Abramovi\u0107inom radu, pa i kao duhovit[3]<\/sup><\/a> i cini\u010dni komentar na njezin zahtjev<\/a> od umjetnosti da “uznemiruje, predvi\u0111a budu\u0107nost i postavlja pitanja”.<\/p>\n

Jer, nakon \u0161to su sva pitanja davno postavljena, u prazno, nakon \u0161to je budu\u0107nost detaljno i\u0161\u010ditana iz d\u017eigerice nevinih, nakon \u0161to su umjetnost, i svi performansi i sva umjetni\u010dka djela pod kapom nebeskom podbacili u spre\u010davanju ratova i u\u017easa, dajem sto Marina Abramovi\u0107 za jednu Konstraktu, na repeatu<\/em>, da se smijemo, i pla\u010demo, do posljednjeg takta.<\/p>\n

\n

[1]\u00a0“<\/sup>I see myself as a bridge, like the Balkans, between the West and the East. I use my body as the way to get across.”<\/em><\/p>\n

[2]\u00a0\u00a0Ovaj bi stih s M. Markle valjalo istaknuti kao slijepu to\u010dku Konstraktinog raskida s Balkanom. Nijedna bijela osoba u zapadnom svijetu ne bi olako posegnula za motivom kose osobe afroameri\u010dkog porijekla, pa i djelomi\u010dnog, budu\u0107i da se uz nju ve\u017ee<\/a> specifi\u010dna vrsta opresije<\/a>. Ovaj faux pas, na\u017ealost, najlak\u0161e bi bilo obraniti “balkanskom” neinformirano\u0161\u0107u \u2013 i tako si prepiliti granu s najljep\u0161im pogledom. Sretno, Konstrakta!\u00a0<\/em><\/p>\n

[3]\u00a0\u00a0Kad je o tome rije\u010d, najbli\u017ea referenca Konstrakti u svijetu glazbenog performansa svakako bi bila Laurie Anderson. Najbolja pripovjeda\u010dica me\u0111u glazbenicima i najbolja glazbenica me\u0111u pripovjeda\u010dima, Anderson se tako\u0111er slu\u017ei humorom kao ma\u010detom, ponajvi\u0161e u remek-djelu The Ugly One With the Jewels and Other Stories (1995), u kojem se, opet, u jednoj od pjesama<\/a> referira na Marinu Abramovi\u0107.\u00a0\u00a0<\/em><\/p><\/blockquote>\n<\/div>\n<\/div>\n<\/div>\n<\/div>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

I premda je mjesto radnje Srbija, Balkan, a jezik srpski, beat i imaginarij Konstraktinog rada su zapadno-civilizacijski. Njezin referentni sustav su Italija, Francuska\/Pariz, Amerika (Sharon Stone, Meghan Markle), stara Gr\u010dka \u2013 oni su predmet \u017eudnje, ali i prostor identifikacije. (Foto: Screenshot \/ YouTube)<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":342750,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[1354],"class_list":["post-342749","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drugi-pisu","tag-konstrakta"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/342749","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=342749"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/342749\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":342751,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/342749\/revisions\/342751"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/342750"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=342749"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=342749"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=342749"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}