Otka\u017eite kartu, odustajem<\/p>\n
Pakujem kofere. Odlazim. \u201cOvaj put stvarno\u201d, ponavljam u sebi. Po\u010dela sam sumnjati u sebe i svoju li\u010dnost koliko sam puta odustala od tog \u010duvenog odlaska. Pa jo\u0161 koliko \u201cOdlazim\u201d do pravog odlaska? Znam da \u0107e mi tamo negdje biti bolje, ili samo makar mislim da hoce.<\/p>\n
Nazvala sam majku da mi zaka\u017ee polazak i kupi kartu, ona \u0107e to ipak bolje. Osjecam da je njoj te\u017ee nego meni, ali kako ona ka\u017ee, to je za moje bolje sjutra. Da li je to bolje sjutra zaista bolje ako si daleko od srca, tako gdje ono istinski pripada? Nisam sasvim sigurna \u0161ta osje\u0107am povodom odlaska. Kako bih zapravo i trebala da se osje\u0107am?\u00a0 Jednim dijelom moj lijevi dio tijela smatra da to trebam uraditi za sebe i svoju budu\u0107nost, ali ipak \u0161to dalje odavde.\u00a0 \u0160ta sa onim drugim dijelom koji me naziva izdajicom i kukavicom? Ka\u017ee da se odlaskom ne rje\u0161avaju problemi i da time pokazujem koliko sam slaba, ponavljaju\u0107i da to nisam. U glavi mi se vrte pitanja koja konstantno postavljam sebi; Za\u0161to i zbog \u010dega smatram da je tamo negdje bolje, i da li je to tako? Odgovor ne dobih i dalje. Mo\u017eda jo\u0161 neko na drugom kraju grada ili drugom kraju dr\u017eave postavlja sebi ista pitanja, na koja \u0107e mo\u017eda, i dobiti odgovor. Mo\u017eda \u0107e ih taj isti odgovor povrijediti ili razo\u010darati, ali uradi\u0107e ipak ono \u0161to im du\u0161a govori. Jo\u0161 od malena slu\u0161am pri\u010de ljudi koji sve bolje znaju od mene, pa i moja sopstvena osje\u0107anja. Ubjedjuju\u0107i me da znaju koji bi trebao biti moj pravi izbor i da svoju sre\u0107u potra\u017eim na drugom mjestu, van ove dr\u017eave. Pa zar vam nije ve\u0107 kristalno jasno odakle takve ideje u mojoj glavi? Iako su mi takvi ljudi izgledali kao klovnovi koji igraju tudje predstave, po\u010dela sam da vjerujem u njihove pri\u010de. Sve su mi osobe postale iste, vjerovatno jer su im price bile takve, osim jedne, koja vi\u0161e nije sa mnom. Usnila sam san pro\u0161le no\u0107i, sjetiv\u0161i se svakog mogu\u0107eg detalja.\u00a0 \u010cudno za mene, koja se svojih snova ne sjetim ni dan posle. Baka mi je govorila da ako se sjetim sna kojeg sam sanjala, bas onako cjelovitog, vi\u0161e nije san, ve\u0107 neka poruka. Sanjala sam njega, onako nestvarnog kao i ina\u010de, znala sam \u010demu vodi sve ovo. Jo\u0161 dok je bio \u017eiv, govorio mi je da trebam da slu\u0161am svoje srce koje nekad zna da zagluvi, iako njegovo ne\u0107e nikada. Iznenadio me je na koji je na\u010din govorio o stvarima, kao da me krivi za ne\u0161to, a ipak ne \u017eele\u0107i da me povrijedi. Vra\u0107ao me je pri\u010dom u pro\u0161lost kada smo bili jo\u0161 mali, naivni, ali ipak znaju\u0107i \u0161ta je dobro za nas. Po\u010deo je razgovor sa \u201c Sebi\u010dna si. Ja te takvu ne poznajem. Takvu te nisam ostavio.\u201d Sledila se svaka \u017eila u mom tijelu, znala sam o \u010demu govori. \u201cKako mo\u017ee\u0161 biti toliko sebi\u010dna da ostavi\u0161 sve iza sebe i ode\u0161? O\u010dekuje\u0161 da otputuje\u0161 tamo negdje na drugom kraju svijeta i da ti bude lijepo, a nisi se \u010dak ni potrudila da tu ljepotu stvori\u0161 ovdje. Da mijenja\u0161 stvari na bolje, pa makar i da poku\u0161a\u0161.\u201d ponavljao je iste re\u010denice do besvijesti.<\/p>\n
Malo je re\u0107i da je to bio jedan od te\u017eih dana u mom \u017eivotu, ali sam barem znala \u0161ta moram promijeniti. Makar samo zbog njega. To je bio moj znak. Pozvala sam majku uplakana, \u201cTo je to. Otka\u017eite kartu, odustajem\u201d.<\/p>\n
**************** <\/em><\/p>\n Ovaj esej objavljujemo u okviru konkursa na temu \u201cOtka\u017eite kartu, ostajem\u201d. Svaki pristigli esej objavi\u0107emo u ovoj rubrici i prenijeti u izdanjima portala PCNEN na dru\u0161tvenim mre\u017eama. Eseje objavljujemo u autenti\u010dnoj formi, s tim \u0161to su prethodno lektorisani i uklonjene grube gramati\u010dke i pravopisne gre\u0161ke i propusti. Eseje objavljujemo redosljedom kojim su pristizali. Tri najbolja eseja bi\u0107e nov\u010dano nagra\u0111ena.<\/em><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":" Pi\u0161e: Sara BARJAKTAROVI\u0106<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[3],"tags":[],"class_list":["post-340925","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-analize-i-misljenja"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/340925","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=340925"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/340925\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":340926,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/340925\/revisions\/340926"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=340925"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=340925"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=340925"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}