Naizgled je jos obican dan u nizu drugih. Sunce grije, ljudi uzurbano prolaze, pozdravljaju se sa\u00a0 sebi dragim osobama i vuku kofere. Vazduh mirise na srecu, tugu, strah, nedostajanje.<\/p>\n
Sjedim na klupici i posmatram ih, ali meni vrijeme kao da je stalo. Sama sam. Tako mi je bilo\u00a0 lakse, da ne gledam suze, koje svakako teku tamo gdje mi dusa ostaje, a idem tamo gdje cu\u00a0 zaista i biti sama. Tezak je i kamen kojim hodas, i vazduh koji dises, kad nije tvoj.<\/p>\n
Spakovala sam citav zivot u jednom koferu, a taj kofer mi ne znaci nista u zivotu. Oci pune\u00a0 snova, prekrila je tama. Da li ja zaista ovo zelim? Da li ja stvarno ovo moram? Tamo negdje\u00a0 mozda cu uspjeti, mozda cu imati drugi, ljepsi zivot. Tamo negdje, mozda ce se svi moji snovi i zelje obistiniti, ali pitanje je da li cu tamo negdje ikad vise pronaci sebe?<\/p>\n
Trgnula sam se, osjetivsi bolnu suzu kako se kotrlja niz lice. Rekla sam sebi da je ovo jedini\u00a0 nacin. Vazno mi je samo da svi budu dobro, pomislih, gdje god ja bila. Ovdje buducnost nemam,\u00a0 zivim od danas do sjutra. Diploma je jos jedna u nizu lijepih, ali pustih rijeci, jer ovdje vise ne\u00a0 znaci puno, a mozda negdje drugdje bude kljuc za vrata iza kojih sija dugo cekana svjetlost.\u00a0 Znam da ce biti tesko, ali ovdje nade nema. Tuzna je i gorka realnost sto moramo bjezati da\u00a0 gradimo tudji dom, umjesto svoj, ali mora biti bolje, sigurna sam.<\/p>\n
\u201cJe li slobodno?\u201d Klimnuh glavu covjeku koji je sjeo pored mene i poceo da place. \u201c Jeste li dobro?\u201d<\/p>\n
Pogledao je u mene, a oci su mu bile pune neopisivog bola.<\/p>\n
\u201cZnas, ovo je nekad bio moj dom, cuvao sam ga u srcu, ostavivsi mu dio sebe. Sad imam sve sto\u00a0 sam zelio, a kao sto vidis, sam sam. Mislio sam da vrijeme ceka, a ono je pregazilo sve sto sam\u00a0 ikada u zivotu trebao. Dosao sam, ali sam postao stranac, sa dozivotnom zeljom da vratim vrijeme i promijenim samo jedno. Pocijepao bih je.\u201d Rece, gledajuci moju kartu.<\/p>\n
Naglo sam ustala, cuvsi da mi je stigao let i pozdravila se s njim. Koraci mi nikad nisu bili tezi, a\u00a0 pogled nikad mutniji. Zasto mislimo da sa istim trudom i radom koji pruzamo dalekom svijetu,\u00a0 ne mozemo uspjeti i ovdje? Zasto mi ne raskrcimo put ka sreci, ako ga vec nema? Zasto cekati i\u00a0 nadati se promjeni, ako je mi sami ne pokrenemo, umjesto da bjezimo od nje? Koliko bi zavicaj\u00a0 bio topliji danas, da mu nisu okretali ledja? Zasto ne bismo zajedno ovdje izgradili buducnost?<\/p>\n
Okrenimo se oko sebe i vidjecemo brdo mogucnosti, divlju ljepotu u kojoj smo bili ususkani,\u00a0 diveci se tudjoj pustosi laznog sjaja. Jaki snovi ce uspjeti, gdje god mi bili, ali srce zeli samo\u00a0 jedno – da bude gdje pripada. Nicije ruke ga nece grliti kao sto grle svoje, nijedne oci ga nece\u00a0 voljeti kao sto ga vole svoje, ni uz jedan osmijeh nece zaigrati, kao sto igra uz svoj.<\/p>\n
I za mnogo godina, desice se opet ovakav, naizgled obican dan. Sunce ce sijati, ljudi ce zuriti na\u00a0 sve strane, a ja cu lezati, cekajuci svakome sudjeni duboki san.<\/p>\n
Gledajuci kroz prozor u tudje nebo, slusajuci pjesmu ptica koju ne razumijem, osjecacu u srcu\u00a0 samo jedno – kajanje.<\/p>\n
\u201cMolim Vas, pokazite kartu.\u201d<\/p>\n
Nasmijala sam se, a dugo skupljan teret mi je pao sa srca.<\/p>\n
\u201cOtkazite kartu, ja ostajem.\u201d<\/p>\n
**************** <\/em><\/p>\n Ovaj esej objavljujemo u okviru konkursa na temu \u201cOtka\u017eite kartu, ostajem\u201d. Svaki pristigli esej objavi\u0107emo u ovoj rubrici i prenijeti u izdanjima portala PCNEN na dru\u0161tvenim mre\u017eama. Eseje objavljujemo u autenti\u010dnoj formi, s tim \u0161to su prethodno lektorisani i uklonjene grube gramati\u010dke i pravopisne gre\u0161ke i propusti. Eseje objavljujemo redosljedom kojim su pristizali. Tri najbolja eseja bi\u0107e nov\u010dano nagra\u0111ena.<\/em><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":" Pi\u0161e: Aleksandra OBRADOVI\u0106<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":340314,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[3],"tags":[],"class_list":["post-340848","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-analize-i-misljenja"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/340848","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=340848"}],"version-history":[{"count":2,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/340848\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":340929,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/340848\/revisions\/340929"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/340314"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=340848"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=340848"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=340848"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}