Ostajem<\/p>\n
Prije par godina smo, kao studenti, spakovali stvari, poklonili se pred dobijenom ameri\u010dkom vizom i kupili povratnu kartu. Spakovali smo i neke velike snove i nadanja\u2026 U novu avanturu, daleku zemlju, poslove i prijateljstva koji nas \u010dekaju, novac koji \u0107emo tamo zaraditi\u2026 U na\u0161u ljubav. I u kartu u jednom smjeru.<\/p>\n
Po\u0161li smo. Poletjeli. \u017divjeli u malom gradu na okeanu u Merilendu\u2026 Radili dva te\u0161ka, a slabo pla\u0107ena posla. Dugo radili samo da bi otplatili dug za usluge agencije, karte i preskupu stanarinu. \u017divot u Americi bio je skup, novac nije rastao na granama, a stopala su boljela sve vi\u0161e svakim korakom. Djelili smo ku\u0107u sa petnaest ljudi iz Domenikanske Republike, Bugarske, Jamajke i Crne Gore. Ku\u0107a\u2026 Ono \u0161to smo zvali ku\u0107om je u na\u0161im o\u010dima bila gomila tvr\u0111eg kartona. Jedna razo\u010darana balkanska pesnica je lako napravila svoj otisak u zidu… Dobro je pa takvi zidovi nisu \u010desti na na\u0161em razo\u010daranom i ljutom Balkanu. Prozori te ku\u0107e \u010dak nisu bili od kartona, ali ve\u0107inom nisu mogli da se zatvore do kraja, vrata nisu mogla da se zaklju\u010daju, a u kadi su se uvijek pojavljivali bezbrojni crni koje morate sprati, a zatim se okupati \u0161to br\u017ee mo\u017eete prije nego \u0161to ih iz misteriozne cijevi do\u0111e jo\u0161.<\/p>\n
Bilo je te\u0161ko, ali\u2026 Bilo nam je mnogo lijepo. Vjerovali smo u ljubav i kada smo dijelili i ra\u010dunali koliko danas smijemo pojesti komadi\u0107a hljeba i \u010dajne kobasice, a da nam ostane hrane do dana kada \u0107e sti\u0107i \u010dek od prve plate\u2026 I kada smo isprobavali sve vo\u017enje na luna parkovima, putovali do okolnih gradova, pili kafu u Nju Jorku, ali i kada smo strijepjeli od uragana\u2026 Vjerovali smo u prijateljstva i ljude, okupljanja u ba\u0161ti \u010dak i poslije 16 sati posla\u2026 Dobre razgovore i puno smijeha. Vjerovali smo u pjesme, lo\u0161a piva i podignute ruke ka nebu \u2013 kao da je zavi\u010daj ba\u0161 tamo. Nekako smo uvijek uspijevali da prona\u0111emo razlog za smijeh i za sre\u0107u.<\/p>\n
Amerikanci, rekla bih po tom ljetu, da ba\u0161 i ne znaju da u\u017eivaju. Moja supervizorka u hotelu, cijeli \u017eivot je radila dva posla, imala cimere kako bi \u0161to manje pla\u0107ala kiriju i jela plasti\u010dnu hranu. Kada sam je pitala zar ne mo\u017ee da priu\u0161ti sebi malo odmora i mira, progutala je svoju jutarnju dozu tableta i rekla da \u0161tedi za penziju. Kada ode u penziju po\u0107i \u0107e na Jamajku, i tamo \u0107e \u017eivjeti kao bog. \u0106utala sam…<\/p>\n
Poslije nekog vremena, moj supervizor na drugom poslu \u2013 u marketu, pitao me je dok smo slagali robu na police koliko je meni pla\u0107ena satnica. Aha, 10 dolara… Kada oduzme\u0161 takse, ostaje ti… Pri\u010dao je, ra\u010dunao, koliko slobodnih dana, koliko zaradim za nedelju dana, za sat, koliko kada sve sabere\u0161 i oduzme\u0161… Koliko je to u pore\u0111enju sa njegovom platom… I ja sam, u jednom trenu, viknula: ,,Vi, amerikanci, samo pri\u010date o brojevima!\u201c Bio je zbunjen, a ja sam tek po\u010dinjala… Pri\u010dala sam mu o na\u0161em \u017eivotu na Balkanu. Pri\u010dala sam mu da koliko god se te\u0161ko \u017eivi \u2013 uvijek na\u0111emo vremena jedni za druge… Za kafu, pivo, ro\u0161tilje i izlete… Zovemo jedni druge u pomo\u0107 i stvaramo se u bilo koje doba dana za ljude koje volimo. Pri\u010dala sam mu kako studiram daleko od ku\u0107e, ali da me prijatelji sa fakulteta nikada nisu pustili da budem sama kada se razbolim. Rekla sam mu da naj\u010de\u0161\u0107e ne \u0161tedimo do penzije da bismo u sedamdesetim \u017eivjeli kao bogovi. Mo\u017eda zato \u0161to ve\u0107ina ne vjeruje da \u0107e do\u010dekati penziju, ili jer nemamo od \u010dega da \u0161tedimo, ne znam… Ali znam da ne \u010dekamo \u0161ezdesete ili sedamdesete da bismo po\u010deli da \u017eivimo. Na\u0161a balkanska krv je bu\u010dna, uvijek buja i te\u010de… Sva\u0111a se i raspravlja. Pomalo divlja. Nije ni \u010dudo za\u0161to su me amerikanci ispitivali da li mi u toj dalekoj, nepoznatoj zemlji, imamo kafu. Automobile. Moj Dino je jednom, kroz smijeh, rekao:<\/p>\n
,,Ne. ne… Mi vozimo konje! Imamo posebne konje na koje smo stavili to\u010dkove!\u201c<\/p>\n
,,Stvarno? Kako to funkcioni\u0161e?\u201c \u2013 pitali su oni zbunjeni.<\/p>\n
On je nastavio da izmi\u0161lja i pri\u010da, oni da se \u010dude, sve dok oboje nismo prasnuli u smijeh i objasnili da je na\u0161a zemlja isto puna automobila. Mo\u017eda ne automatika, ali snalazimo se sasvim dobro sa manuelnim menja\u010dima.<\/p>\n
Dani, nedelje i mjeseci su vrtoglavo prolazili kvare\u0107i nam planove i vjerovanja. Pribli\u017eavao se i kraj na\u0161em planiranom boravku, a mi smo razmi\u0161ljali da ostanemo. Pribli\u017eavao nam se i uragan, dugove smo tek otplatili. Ako \u017eelimo zaraditi \u2013 sad je potrebno ostati… Kada nam je uragan ve\u0107 bio sasvim blizu, on me je ponio na le\u0111ima \u2013 da ne ulazimo oboje u toliku vodu na ulicu. Ja sam mu pre\u0107utala da sam kri\u0161om spakovala, ako sve poplavi, ne\u0161to hrane i jednu muzi\u010dku kutiju. Taj dan mi je zauvijek u\u010dvrstio vrijednosti i o\u010dekivanja od \u017eivota.<\/p>\n
Ma u \u0161ta da sam vjerovala… Ma ka \u010demu da sam jurila i po kakvim granama plesala \u2013 moje ruke posegnule su ka muzi\u010dkoj kutiji. Bez nje, ne bi bilo mogu\u0107e pro\u0107i poplavljenim ulicama i ostati suv. Ne bi se orile pjesme niti se usne smijale gladnih stomaka… Ne bismo bili tako gladni \u017eivota, novih avantura, putovanja… I, na kraju, ipak \u017eelje da se iskoristi povratna karta.<\/p>\n
I vratili smo se. Odr\u017eala sam svoj diplomski koncert, diplomirali smo, zaposlili se. Nastavili da vjerujemo u sve \u0161ta se zamisliti mo\u017ee. Bolno svjesna svega \u0161to nedostaje u Crnoj Gori, odlu\u010dila sam da se potrudim da to promijenim. Onako kako to najbolje znam \u2013 ljubavlju kroz muziku i pisanje. Ne znam kako bih mogla da objasnim mom biv\u0161em supervizoru osje\u0107aj poslije jednog radnog dana punog ljubavi i produktivnosti… Kako da mu objasnim da sjaj u o\u010dima mojih u\u010denika ne mogu da uporedim ni sa kakvom karijerom u inostranstvu, niti sa cifrom na \u010deku? Kako da mu objasnim kako lijepo sija moje nebo?<\/p>\n
Nikako. Zato, koliko god da kupujem druge karte, pakujem nadanja, \u0161iroke o\u010di i otvoreno srce… Ostajem ovdje. Vjerujem u ovdje \u2013 ba\u0161 kao i u ljubav.<\/p>\n
**************** <\/em><\/p>\n Ovaj esej objavljujemo u okviru konkursa na temu \u201cOtka\u017eite kartu, ostajem\u201d. Svaki pristigli esej objavi\u0107emo u ovoj rubrici i prenijeti u izdanjima portala PCNEN na dru\u0161tvenim mre\u017eama. Eseje objavljujemo u autenti\u010dnoj formi, s tim \u0161to su prethodno lektorisani i uklonjene grube gramati\u010dke i pravopisne gre\u0161ke i propusti. Eseje objavljujemo redosljedom kojim su pristizali. Tri najbolja eseja bi\u0107e nov\u010dano nagra\u0111ena.<\/em><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":" Pi\u0161e: Tamara SENI\u0106<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":340419,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[3],"tags":[],"class_list":["post-340832","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-analize-i-misljenja"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/340832","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=340832"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/340832\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":340833,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/340832\/revisions\/340833"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/340419"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=340832"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=340832"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=340832"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}