Upozna\u0107u vas sa jednom zemljom. Jednom malom zemljom, koja se smjestila izme\u0111u plavog mora na jugu i strogih planinskih visova na sjeveru. Zemljom napa\u0107enom od njenog samog nastanka i zemljom podijeljenom, ali iznad svega zemljom gordom i \u010dasnom. Zemljom iz koje njena \u0111eca bje\u017ee tra\u017ee\u0107i novac i neki bolji \u017eivot. Da, to vam je Crna Gora, moja domovina. I da, pogodili ste, to je zemlja koju volim vi\u0161e od bilo \u010dega na ovome svijetu. Zemlja, u kojoj \u0107u ostati.<\/p>\n
Odrastaju\u0107i u Crnoj Gori,\u00a0 svako dijete je u razgovoru starijih moralo \u010duti kako je ovaj ili onaj, kom\u0161ija ili ro\u0111ak, oti\u0161ao u \u201ebijeli svijet\u201c trbuhom za kruhom i eto ga sada dolazi u skupom automobilu, pri\u010daju\u0107i izmijenjenim naglaskom, da probudi ljubomoru ili \u017eudnju u svom rodnom mjestu govore\u0107i o ljepotama i blagostanju \u201epreko\u201c. I tako, to \u201epreko\u201c se od malih nogu urezalo u glavu svakog djeteta kao ideal \u017eivota. Asocijacija na skupe slatki\u0161e, nevjerovatne pejza\u017ee, brojne avanture i lagodniji \u017eivot… Asocijacija na novac, koga ,na\u017ealost, nikada ne bi bilo dovoljno u njihovom domu. Dijete bi odraslo, a \u017eudnja za odlaskom \u201epreko\u201c ne bi tanjila, ve\u0107 se rasplamsavala kao neukrotivi po\u017ear koji je prijetio da proguta du\u0161u i svijest svog nosioca ukoliko se ne ugu\u0161i odlaskom.<\/p>\n
Iz generacije u generaciju se ponavljao ve\u0107 dobro poznati scenario kada bi \u010dovjek odlu\u010dio da spase ono dijete u sebi od po\u017eara koji ga je razarao, spakovao bi kofere, poljubio stare majku i oca i otputovao u zemlju nepoznatih ljudi, nepoznatog jezika i kulture, bodre\u0107i sebe uvjerenjima o boljem sjutra.<\/p>\n
I zaista, uspio bi! Kona\u010dno bi imao sve ono za \u010dim je od malena \u017eudio. Imao bi novac, automobil, stan i album prepun slika sa odmora na egzoti\u010dnim destinacijama. Neki drugi \u010dovjek sa nekim drugim po\u017earom u du\u0161i bi mu zavidio. Ali ono \u0161to niko drugi ne bi osjetio je neka mala, jedva primjetna praznina, koja bi nastala na mjestu gdje je zagasnuo onaj po\u017ear. I \u010dovjek se zaista ispo\u010detka ne bi obazirao na nju, poku\u0161avaju\u0107i da je popuni sa jo\u0161 novca, jo\u0161 luksuznih odmora i jo\u0161 uspjeha. A praznina bi postajala sve ve\u0107a i crnja, dok ne bi poprimila dimenzije ve\u0107e i od najve\u0107e crne rupe ikada zabilje\u017eene. Vjerujte mi, svaki po\u017ear se mo\u017ee ugasiti, ali crna rupa se zatvoriti ne da. Ona bi se samo umirila kada ve\u0107 od jada i nostalgije slu\u0111en \u010dovjek spakuje kofere, i uzme prvu avionsku kartu do svoje domovine.<\/p>\n
Znate, i ja sam \u010dovjek koji u sebi nosi dijete zarobljeno po\u017earom. I ja sam \u010dovjek koji je odrastao slu\u0161aju\u0107i pri\u010de o idelnom \u017eivotu i boljoj sudbini tamo \u201epreko\u201c. \u010covjek, koji je umalo popustio i po\u0161ao stopama hiljada ljudi prije mene u tu\u0111inu, da pri\u010dam nekim drugim jezikom i po\u0161tujem neku tu\u0111u kulturu. \u201eA zar me treba i kriviti?\u201c, govorila bih gledaju\u0107i ljude kako \u017eive neke naizgled savr\u0161ene \u017eivote, dok na\u0161e dru\u0161tvo i na\u0161a dr\u017eava na koljenima teturaju u mraku, tra\u017ee\u0107i vrata na kojima pi\u0161e \u201eNapredak\u201c.<\/p>\n
I znate \u0161ta? Da, oti\u0161la sam. \u017deljela sam da nahranim tu \u017eudnju koju sam nosila u sebi od kako znam za sebe i da se i ja spasim od pregorene du\u0161e. Ta\u010dno je, u\u017eivala sam u novim iskustvima i nau\u010dila dosta iz njih. A onda me spoznaja o toj \u010duvenoj crnoj rupi zapljusnula kao izenadni talas. Vratila sam se, i do\u017eivjela jo\u0161 jednu spoznaju.<\/p>\n
Na\u0161a zemlja je tu gdje jeste, u tom bezizlaznom mraku, zbog nas samih. Vjekovima i generacijama su najbolji i naju\u010deniji ljudi dizali ruke od nje i odlazili da poma\u017eu boljitak tu\u0111ih zemalja, ostavljaju\u0107i svoj kamen na milost i nemilost manje vi\u010dnim i manje uspje\u0161nim ljudima. A danas, mi se spremamo da zadamo jo\u0161 jednu u nizu ranu na\u0161oj domovini na\u0161im odlaskom. Na\u0161a domovina je na\u0161a majka, a ova majka je dala previ\u0161e sinova i k\u0107eri dalekoj tu\u0111ini.<\/p>\n
\u010covjek je povezan sa svojom majkom i zna \u0161ta je boli i \u0161ta joj smeta. Na\u0161 narod osje\u0107a patnju Crne Gore zbog te\u0161ke situacije u kojoj se ona nalazi, a ona pati zbog nemogu\u0107nosti da nam pru\u017ei vi\u0161e. Jer \u201evi\u0161e\u201c se uvijek tra\u017ei. Ali zaista, \u0161ta vi\u0161e mi \u017eelimo od svoje majke? Dala nam je \u017eivot, dala nam je slobodu, dala nam je rijeke da nas poje i more da nas kupa. Dala nam je ravnice da nas hrane i planine da nas \u010duvaju. Netaknutu prirodu da nas razonodi.<\/p>\n
Pitam vas, da li je zaista pravedno tra\u017eiti vi\u0161e i odlazak opravdavati boljim \u017eivotom, kada smo razlog za nepostojanje boljeg \u017eivota mi sami? Ako su problem ekonomija i politika, pa rije\u0161i\u0107emo ih! Da li \u0107emo zaista zavr\u0161avati \u0161kole i obu\u010davati se da bi pomogli razvoju neke druge zemlje dok na\u0161a pati? Mo\u017eda je tamo lak\u0161e, mo\u017eda je ure\u0111enije i mo\u017eda u Crnoj Gori moramo zasukati rukave i izvrnuti cijeli sistem naglava\u010dke i po\u010deti ispo\u010detka. Ali ova zemlja \u0107e nam biti zahvalna na tome. Na\u0161a djeca \u0107e nam biti zahvalna na tome \u0161to ne\u0107e imati po\u017eare ili crne rupe u svojim du\u0161ama, ve\u0107 \u0107e odrasti okru\u017eena svojim ljudima, u svojoj zemlji.<\/p>\n
Ne\u0107u vas lagati da \u0107e biti lako. Mo\u017eda \u0107e promjene morati da budu toliko drasti\u010dne da \u0107e predstavljati kraj sistema kakvog ga poznajemo. Mo\u017eda se to nekome i ne\u0107e svidjeti, ali na nama je da im poka\u017eemo da je promjena potrebna i mogu\u0107a. Pa \u0161ta \u0107e nam osvije\u0161\u0107enost koju nam je 21. vijek donio, ako je ne iskoristimo za promjene?<\/p>\n
Za ovu zemlju se vrijedi boriti. Za zemlju hitre Mora\u010de i neukrotive Tare. Za zemlju gordog Lov\u0107ena i legendama okovanog Durmitora. Za zemlju mramorno plavog Jadrana preko \u010dije mirne povr\u0161ine pogled puca sve do horizonta. Mo\u017eemo oti\u0107i na kraj svijeta, ali znate kako se ka\u017ee u \u010duvenoj pjesmi Ljuba \u0160evaljivi\u0107a: \u201eNi\u0111e nebo nije plavo, kao iznad Crne Gore\u201c. Zato, otka\u017eite mi kartu, jer ja ostajem da ostvarim svoje bolje sjutra u mojoj domovini!<\/p>\n
**************** <\/em><\/p>\n Ovaj esej objavljujemo u okviru konkursa na temu \u201cOtka\u017eite kartu, ostajem\u201d. Svaki pristigli esej objavi\u0107emo u ovoj rubrici i prenijeti u izdanjima portala PCNEN na dru\u0161tvenim mre\u017eama. Eseje objavljujemo u autenti\u010dnoj formi, s tim \u0161to su prethodno lektorisani i uklonjene grube gramati\u010dke i pravopisne gre\u0161ke i propusti. Eseje objavljujemo redosljedom kojim su pristizali. Tri najbolja eseja bi\u0107e nov\u010dano nagra\u0111ena.<\/em><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":" Pi\u0161e: Kristina VU\u010cKOVI\u0106<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[3],"tags":[],"class_list":["post-340829","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-analize-i-misljenja"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/340829","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=340829"}],"version-history":[{"count":2,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/340829\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":340831,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/340829\/revisions\/340831"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=340829"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=340829"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=340829"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}