\u201cAko mi isko\u010di neko slobodno vreme, i…malo vi\u0161e ke\u0161a do\u0107i \u0107u sigurno. Ali, ne smem ni\u0161ta\u00a0 da ti obe\u0107avam\u201d- jednog svijetlog majskog jutra slu\u0161am odgovor najbolje drugarice koja studira\u00a0 u Beogradu u vidu glasovne poruke na moje pitanje da li \u0107e prije nego \u0161to odem u Ameriku, sti\u0107i\u00a0 da do\u0111e do grada u kom smo zajedno odrasle. Da provedemo malo vremena zajedno. Tokom\u00a0 cijele re\u010denice njen intenzivan novi naglasak, kao i taj dobro poznati \u0161e\u0107er u njenom glasu koji je\u00a0 zasla\u0111ivao najgor\u010de dane mog odrastanja uspijevaju da izre\u010deno na\u0161minkaju, predstave\u00a0 prihvatljivim. Ali drhtanje i povi\u0161enje glasa na poslednoj rije\u010di u poruci odalo je njenu, a\u00a0 provociralo moju nje\u017enu bol, demonstriralo dirljivu neugasivost ljudskosti i posvijedo\u010dilo o\u00a0 razdvojenosti od nepune 3 godine.<\/p>\n
Jasno je da sam pustila samo jednu suzu tog jutra zbog tog mikro-pla\u010da u glasovnoj poruci,\u00a0 prije nego \u0161to sam zaplovila u o\u010dekivani \u0161ablon svog dana koji \u0107e izme\u0111u ostalog sadr\u017eati\u00a0 is\u010dekivanje informacija o slede\u0107em koraku u procesu zaposljenja u Americi od strane agencije.\u00a0 Shvatam jednu stvar osvrnuv\u0161i se na pro\u0161lost sebe, svojih poznanika i prijatelja- mi smo\u00a0 generacije koje su dostigle jedan pogled na \u017eivot u kom vezano\u0161\u0107u za domovinu nema mjesta. U\u00a0 dosta situacija \u0107e se re\u0107i da tako mora, i da se podrazumjeva. Smatrati to nezamislivim, bolnim i\u00a0 uznemiruju\u0107im- ne poklapa se sa vrijednostima dru\u0161tva u vremenu u kom \u017eivimoi u kome,\u00a0 recimo pravo, gledamo i da ponesemo ne\u0161to za sebe, da otkinemo malo mesa \u017eivota zubima, a\u00a0 ne samo pre\u017eivimo. Oti\u0107i u inostranstvo nikako nije bauk, nije ni\u0161ta drasti\u010dno, o jo\u0161 jednom\u00a0 poznaniku iz naselja koji je oti\u0161ao poslom ili \u0161kolovanjem izvje\u0161tavamo se izme\u0111u sebe zavaljeni\u00a0 u kau\u010de iznajmljenih stanova ili obalskim, zapu\u0161tenim ali dragim kafi\u0107ima, sa veselo\u0161\u0107u u glasu.\u00a0 Sa jedne strane, to je ne\u0161to di\u010dno i inspirativno – ne pla\u0161imo se \u017eustro zaplivati u nepoznatim\u00a0 vodama, volja, snala\u017eljivost i harizma cronogorske omladine uspijeva na zamlji\u0161tu\u00a0 globalizovanog svijeta. Po tolikom broju mladih koji se otisnu sa ne\u0161to u\u0161te\u0111evine u inostranstvo\u00a0 pa tamo \u010dak i re\u0111aju zavidne uspjehe mo\u017eemo uvidjeti da \u0161ta god govorili vicevi o Crnogorcima i\u00a0 lijenosti, u\u0161u\u0161kanost je ne\u0161to poslednje \u0161to bismo stavili u opis karaktera jedne prosje\u010dne mlade\u00a0 osobe iz na\u0161e dr\u017eave.<\/p>\n
Ali sa druge strane, koliko je zdrava ta letargija i to na\u0161e pona\u0161anje kao da je ovaj svijet samo\u00a0 jedan podgori\u010dki blok, te da nas ni\u0161ta osim li\u010dnog kukavi\u010dluka ne mo\u017ee i ne treba dijeliti od toga\u00a0 da za\u010das stignemo i posti\u017eemo to zbog \u010dega smo do\u0161li u inostrano mjeso, kao da se radi o\u00a0 prodavnici iza ugla u tom bloku, a ne o drugom kontinentu, kulturi, drugoj realnosti? Da li je\u00a0 nivo razo\u010darenja usled mnogih slo\u017eenih i perfidnih prepreka koje mlada osoba sre\u0107e u ovoj\u00a0 dr\u017eavi i dru\u0161tvu pobjedila i uspijela da nas napravi toliko brutalnim realistima, da nas maj\u010dine\u00a0 suze na aerodromima \u010dine samo isprovociranim jer za\u0161to oplakivati izbor koji je po ra\u010dunici o\u00a0 novcu ali i bitnijim stvarima poput li\u010dnih sloboda neizbje\u017ean, do te mjere da to nije pitanje izbora?<\/p>\n
Da uop\u0161te i preispitam ovu perspektivu da je tako hiper-normalno jednostavno oti\u0107i kao mlada\u00a0 osoba iz Crne Gore, da je to potpuno prijatni i prikladni sastavni dio na\u0161e sudbe, navelo me je\u00a0 jedno jednostavno \u0107askanje sa sestrom od strica.<\/p>\n
\u201cE, imala si onog momka kad smo zadnji put pri\u010dale, onoga \u0161to je dva puta i\u0161ao u Ameriku pa\u00a0 vas je to malo previ\u0161e razdvajalo?<\/p>\n
-\u201dAh da, ba\u0161 se dugo nismo ispri\u010dale. Nisam sa njim odavno\u201d. odgovaram.<\/p>\n
-\u201dIma\u0161 li drugoga sad?\u201d<\/p>\n
-\u201dAha.\u201d<\/p>\n
-\u201dI \u0161ta ima, kakav je taj, gdje je sad on?\u201d<\/p>\n
-\u201dU Americi.\u201d<\/p>\n
-\u201dAah, moja ti\u201d – izusti ona uz empatiju jedne sestre i nefiltriranu, koketnu iskrenost jednog\u00a0 blizanca u horoskopu. Tako primjetih da dugo nisam ni upoznala nekoga iz svojih generacija<\/p>\n
kome odlazak u Ameriku nije bio barem neostvaren plan, a ve\u0107ini je i bliska budu\u0107nost ili\u00a0 sada\u0161nost .<\/p>\n
\u0160to se mojih razloga ti\u010de, radije \u0107u pomenuti da, premda sam definitino vi\u0161e orjentisana da\u00a0 ostanem i gradim svoje preduzetni\u010dke, karijerne i umjetni\u010dke temelje u Crnoj Gori, i osje\u0107am\u00a0 nje\u017ene leptiri\u0107e u grudnom ko\u0161u dok mislim o tome kako \u0107u svoju vitalnost i talente da tro\u0161im\u00a0 hrane\u0107i upravo nju, ta inspiracija prsne kao fino staklo svaki put kada poku\u0161avam da sredim\u00a0 odre\u0111enu papirologiju u nekoj javnoj ustanovi. Kuma od \u0161alteru\u0161e u\u0107i \u0107e preko reda, prostorijom\u00a0 \u0107e se \u0161iriti duvanski dim a u kafanama isti ne smije, komjuter \u0107e da joj zaka\u017ee ali kladila bih se da\u00a0 osoba koja tu donosi odluke ne zna za opciju da postoje freelance programeri koji bi mogli da\u00a0 do\u0111u da pomognu, toj osobi je bolja opcija da se sva\u0111a narod sa zaposlenim na \u0161alteru svakog\u00a0 dana, ma…ne moram dalje zalaziti u to kojim tokom misli i emocija ja regresiram u jo\u0161 jednu\u00a0 osobu koja govori:\u201d\u0160ta ima o\u0111e, moram bje\u017eat\u2019, jesi lud jadan\u201d, u istom danu koji je po\u010deo time\u00a0 \u0161to sam bila istinski inspirisana ne\u010dijim malim, autenti\u010dnim biznisom koji je uspio u Crnoj Gori.\u00a0 Ne\u0161to u likovima ljudi koji su pokrenuli biznis na fotografiji u novinarskom \u010dlanku je bilo\u00a0 istodobno toliko crnogorsko, ali i svijetsko. Njihova lica bila su krotka i osvje\u017eena. Nakon\u00a0 famoznog iskustva balkanskog \u0161altera, pogledav\u0161i isti \u010dlanak za par sati ta lica na fotografiji\u00a0 izgleda\u0107e mi strano, na\u0161e pri\u010de ne\u0107e imati podudarnost jer ja odlazim- o\u010digledno,\u00a0 logi\u010dno…izrevoltirano. A dobro znam da \u0107e ovakvo ne\u0161to shvatiti samo na\u0161e \u010deljade. Neki\u00a0 neutralni \u010ditalac bi komotno pomislio da je histeri\u010dno da ti jedan \u0161alter zanosi tvoju odluku gdje\u00a0 \u017eeli\u0161 da \u017eivi\u0161 kao mo\u0107ni val koji \u0161amara la\u0111u. Ali samo mi znamo kako takve totalne sitnice\u00a0 svjedo\u010de o dru\u0161tvenim problemima sa umr\u0161enim korijenima jezivih razmjera, kako sijaset malih,\u00a0 svakodnevnih poraza \u010dine jednu trajnu vibraciju u tijelu \u017eeljnom dokaza da je postojanje ipak\u00a0 ne\u0161tonagra\u0111uju\u0107e\/isplativo, koja ga hipnoti\u0161e da se odri\u010de svoje domovine.<\/p>\n
U jezgru tog emotivno nato\u0107anog kulta odla\u017eenja mladih iz dr\u017eave je dakle osje\u0107aj da nema\u00a0 drugog izbora. One li\u010dne potrebe na gornjoj polovini Maslovljeve piramide mo\u017eda ne tra\u017ee\u00a0 zadovoljenje tako alarmantno kao ove osnovnije, ali jednako prave senzaciju ugro\u017eenosti u tijelu\u00a0 ako nisu ispunjene. A osoba koju poznajem, pripadnik je LGBT populacije, ali se pod utiskom\u00a0 iskustava odre\u0111enih drugih LGBT osoba ne dopu\u0161ta da istrpi takav dru\u0161tveni tretman, a ne\u0107e\u00a0 sebe osuditi na \u010ditavi \u017eivot bez partnera kao \u0161to to ne bismo ni mi strejt, te odgovor na situaciju\u00a0 vidi u inostranstvu. Druga osoba ide ponajvi\u0161e iz finansijskih razloga, jer bez oca u porodici se\u00a0 te\u0161ko finansijski okrpiti u istoj toj dr\u017eavi koja nije uspjela da reinforsira pla\u0107anje alimentacije\u00a0 doti\u010dnom ocu. Nije sve tako crno-bijelo i u pukoj boljoj zaradi, odliv mozgova pro\u017eet\u2019 je sirovim\u00a0 istinama i specifi\u010dnim duhovnim zamorom usled najrazli\u010ditijih dru\u0161tvenih neda\u0107a. Zbog svih tih\u00a0 lan\u010danih mikro-trauma mladi finalnu destinaciju vide toliko daleko. U inostranstvu vide zaslu\u017eeno\u00a0 opu\u0161tanje, boksersku gumicu u ustima protiv nasilne ruke primitivizma, jednom rije\u010dju\u00a0 oslobo\u0111enje.<\/p>\n
Ali…podjeli\u0107u sa vama istinu koja mi se iskristalizovala nakon nekoliko mojih du\u017eih iskustava sa\u00a0 \u017eivotom, radom, i funkcionisanjem u inostranstvu. Neka od njih su bila osna\u017euju\u0107a, plodna i lijepa,\u00a0 dok je jedno bilo detrimentalno i traumati\u010dno, ali ostaje isti bistri sastav kada se sentiment svih\u00a0 tih potentnih emocija slegne na dno suda moje du\u0161e- a to je da problemi ne prestaju na granici\u00a0 Crne Gore. Niti cijelog Balkana. Stoji da ne mo\u017eemo pore\u0107i neke kvalitete \u017eivota u odre\u0111enim\u00a0 inostranim zemljama u odnosu na na\u0161 sistem – evo samo jednog vrlo konkretnog primjera iz\u00a0 mog iskustva-u Americi ti nijedna kompanija ne krade sate tvog \u017eivota, ili te pravi donatorom\u00a0 istih protiv tvoje volje putem besramnog laganja i emotivnih ucijena – dakle, prekovremen rad je\u00a0 pla\u0107en, ne dolazi\u0161 u situaciju da si radio 80 sati za platu dogovorenu za 40 sati, kao da si \u017eivot\u00a0 na\u0161ao na ulici i kao da ti je majka za takav \u017eivot gazila na teritoriju onog svijeta na porodiljskom\u00a0 stolu. Kad smo ve\u0107 kod porodiljskog stola, eto pade mi i to na pamet, sumnjam da se u bilo kojoj\u00a0 dr\u017eavi dopu\u0161ta toliki nivo svireposti na trudni\u010dkom odjeljenju. Mo\u017eda bih se radije pora\u0111ala i u\u00a0 nekoj Ugandi, igraju\u0107i ruski rulet ako je jedan od osam komaraca koji me tada ujedaju malari\u010dan, nego u crnogorskoj bolnici, nakon brojnih ispovjesti \u0161to sam is\u010ditala. Ali da se vratim na originalni\u00a0 kurs ovog segmenta- jedna porcija ljudske patnje i lo\u0161ih me\u0111uljudskih odnosa nisu dio nijedne\u00a0 kulture niti dr\u017eave, ve\u0107 ljudske vrste. To zna\u010di da \u0107e te sa\u010dekati i na najluksuznijem,\u00a0 najbezbjednijem, najnaprednijem kutku svijeta. Prokletstvo konstantne mogu\u0107nosti da neko\u00a0 namjeri da te sabotira usled li\u010dnih energetskih hendikepa te ne napu\u0161ta kada ti napusti\u0161 zemlju,\u00a0 jer malih ljudi ima svugdje. Geografski polo\u017eaj ti ne garantuje slobodu ekspresije, jer su mo\u017eda\u00a0 dru\u0161tveni krugovi kojima pribjegava\u0161 zbog ograni\u010denosti svog naroda, ograni\u010deni za neke druge\u00a0 stvari koje te \u010dine time \u0161to jesi. I najva\u017enije-iz ko\u017ee se ne mo\u017ee, tako da dok ne na\u0111e\u0161 sistem\u00a0 no\u0161enja sa nekom svojom ranjivosti ili intimnom traumom\/kompleksom, iste nepo\u017eeljne situacije\u00a0 snalazi\u0107e te uzdu\u017e i poprijeko ove planete. Ovo sve je za mene bilo mu\u010dno i turobno shvatiti kao\u00a0 nekome ko je kao i drugi mladi gajio podsvjesnu gr\u010devitu utopijsku fantaziju o inostranstvu mu\u010dno, ali jako va\u017eno. Kada sam shvatila da me i ne\u0161to o \u010demu sam od svoje okoline cijeli \u017eivot\u00a0 slu\u0161ala kao o spasu od razo\u010darenja \u017eivota u rodnoj grudi, mo\u017ee i te kako razo\u010darati jednakim\u00a0 nivoom bizarnosti odre\u0111enih stvari, samo na drugom jeziku, mislim da sam odrasla za deceniju,\u00a0 u roku od par ne\u0111elja. Tada se u mojem bi\u0107u oformila do tad nevi\u0111ena vrsta zahvalnosti.\u00a0 Zahvalna sam na svim tim uskustvima, i mogu\u010dnostima da do\u0111em do njih, ali najupe\u010datljivija je\u00a0 zahvalnost koja mi je izmamila najkrupnije, najzdravije suze koje sam ikada do tada isplakala u\u00a0 avionu u povratku rane jeseni 2019-te godine, ugledav\u0161i crnogorsko tlo i zaklju\u010div\u0161i da ga tako\u00a0 kr\u0161evitog, nekad previ\u0161e usijanog, nesre\u0111enih puteva, napornih vjetrova, ipak uvijek imam, da mu\u00a0 se vratim. Kli\u0161ee nikako ne volim, ali sa razlogom su to ideje koje su obi\u0161le svijet i izdr\u017eale test\u00a0 vremena, te je onaj koji se za mene obistinio je:\u201dShvati\u0161 \u0161ta ima\u0161 tek kad ga izgubi\u0161\u201d. Ovdje se\u00a0 radilo o privremenom gubitku, kojeg da nije bilo mo\u017eda nikad ne bih promjenila perspektivu,\u00a0 ostala bih u onom kivnom i nelojalnom stavu prema svojoj zemlji i na\u010dinu \u017eivota kojim mi mladi,\u00a0 iz najbolje namjere i nevinih potreba pravo budi re\u010deno, zara\u017eavamo jedni druge ovdje. Potpuna\u00a0 bezbjednost i blagostanje je poriv ljudskoj vrsti prirodan, ali kada nam ne\u0161to otvori o\u010di ka tome\u00a0 da takvo ne\u0161to nikada ne\u0107emo dosti\u0107i dobijamo novi nalet mirisnih vijetrova stamenosti i strasti\u00a0 To su vjetrovi u na\u0161a le\u0111a da sa onim \u0161to ve\u0107 imamo, \u0161to je na\u0161e i \u0161to nam je dalo ono \u0161to je\u00a0 moglo iako to za nas nekada nije bilo dovoljno(opla\u010dimo to ali ustanimo sa poda dok svane)\u00a0 oporavimo odnos i u svom unutra\u0161njem svijetu raskr\u010dimo do ljekovitog izvora ljubavi za svoje\u00a0 ognji\u0161te.<\/p>\n
Takva je moja pri\u010da iz sada\u0161nje ta\u010dke gledi\u0161ta. Idem u Ameriku za par mjeseci da i sa tom\u00a0 zemljom utemeljim jedan zreo odnos i do\u017eivim transformacije koje odlu\u010duju\u0107a i kreiraju\u0107a sila\u00a0 namjenjuje za mene, ali da se nakon konkretno odre\u017eenog perioda vratim. Ali \u017eivot nam, (polako se navikavam na to da se podsjetim prije nego \u0161to se zanesem previ\u0161e odbacivanjem ali i\u00a0 stavljanjem ne\u010dega na pedijastal ) uvijek sprema nove misti\u010dne struje sudbine, koje \u0107e uticati na\u00a0 na\u0161e odluke. Sada to ne mogu da zamislim, ali mo\u017eda po\u017eelim da u povratku ka\u017eem \u201cOtka\u017eite\u00a0 kartu, ostajem\u201d, jer u sebi nosim spremnost i na najburnije promjene, ma na borbu za sirovi \u017eivot,\u00a0 i na tome mogu zahvaliti svom genu, svom korijenu, svom nesavr\u0161enom roditelju, svom\u00a0 najduhovitijem ljubavniku, svojoj Crnoj Gori.<\/p>\n
**************** <\/em><\/p>\n Ovaj esej objavljujemo u okviru konkursa na temu \u201cOtka\u017eite kartu, ostajem\u201d. Svaki pristigli esej objavi\u0107emo u ovoj rubrici i prenijeti u izdanjima portala PCNEN na dru\u0161tvenim mre\u017eama. Eseje objavljujemo u autenti\u010dnoj formi, s tim \u0161to su prethodno lektorisani i uklonjene grube gramati\u010dke i pravopisne gre\u0161ke i propusti. Eseje objavljujemo redosljedom kojim su pristizali. Tri najbolja eseja bi\u0107e nov\u010dano nagra\u0111ena.<\/em><\/p>\n <\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":" Pi\u0161e: \u0110ulija PERI\u0160I\u0106<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":340405,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[3],"tags":[],"class_list":["post-340749","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-analize-i-misljenja"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/340749","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=340749"}],"version-history":[{"count":3,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/340749\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":340752,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/340749\/revisions\/340752"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/340405"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=340749"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=340749"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=340749"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}