Prohladna novembarska no\u0107. Vjetar gor\u010dine pre\u010de\u0161ljava, svakim taktom svoga postojanja, po jednu moju misao. Kiseonik iz vazduha vezao je par atoma brige, koja svakim udisajem postaje prisutnija u svakoj mojoj \u0107eliji. Iznad mene mjesec, koji u ovom intervalu gostuje na na\u0161oj polovini hemisfere i par tamnih oblaka. Oko mene osmijesi, suze, \u010dela naborana od pretjeranog pokretanja obrvama, po koja lako uo\u010dljiva tamnocrvena putovnica prigrljena zgr\u010denim prstima, stopala spremna da se uzdignu iznad zemlje i mno\u0161tvo prtljaga uobli\u010denog na razli\u010dite na\u010dine.<\/p>\n
Ispred mene aerodromski pult iza kojeg proviruje monotonijom osjen\u010deno lice neljubaznog \u0161alterskog osoblja sa poprili\u010dno dugim spiskom usluga koje ovdje mogu biti uprili\u010dene i jo\u0161 du\u017eim spiskom razloga zbog kojih bi radije, umjesto na drugoj strani aerodromskog \u0161altera, sa kartom u rukama ovaj trenutak presjedjeli u udobnom avionskom sjedi\u0161tu. Gospo\u0111a ispred mene preuzima svoje karte, spremaju\u0107i se da ostatak dana provede na drugom kraju ovozemaljske lopte koju, mo\u017eda, Sunce ja\u010de obasjava. Gospo\u0111a za pultom ponavlja iste rije\u010di dijele\u0107i karte, informacije i obavje\u0161tenja, razmi\u0161ljaju\u0107i o tome da li \u0107e, od skromne plate, sjutra imati dovoljno novca da svom \u0161kolarcu, pored ru\u010dka i ud\u017ebenika, kupi igra\u010dku koju \u017eeli. I vrlo vjerovatno, ba\u0161 ovu gospo\u0111u na policama u kutu njenog doma, osim mno\u0161tva briga i obaveza, \u010deka fakultetska diploma koja, usled nedostatka posla u struci, ve\u0107 godinama skuplja pra\u0161inu. Po rije\u010dima na\u0161eg naroda, ni prva ni posljednja. Diploma, stepen obrazovanja, koli\u010dina ste\u010denog znanja ili sposobnosti za obavljanje stru\u010dnih aktivnosti\u00a0 u na\u0161oj zemlji nijesu primaran i adekvatan kriterijum za sticanje radnog mjesta sa uslovima i zaradom koji su proporcionalni prethodno navedenim kvalitetima pojedinca. U pore\u0111enju sa razvijenim i naprednim zemljama Evrope i svijeta, ovdje prisutni standardi mogu se svrstati u neku od onih, najmanje po\u017eeljnih kategorija. Ogor\u010denost i nezadovoljstvo kod mladih, direktno povezani sa postojanjem problema ove vrste, doveli su do pove\u0107anja takozvanog odliva mozgova, sociolo\u0161ke pojave karakteristi\u010dne za zemlje u razvoju. Mladi, obrazovani pojedinci, napu\u0161taju Crnu Goru u potrazi za bolje pozicioniranim i pla\u0107enim radnim mjestima i vi\u0161em rangu \u017eivotnog standarda, koji su \u0161iroko dostupni u razvijenim djelovima svijeta, koji sa druge strane granice pomno i spremno \u010dekaju da jedan od krucijalnih resursa, kako svake, tako i na\u0161e zemlje-znanjem i vje\u0161tinama oboga\u0107en mlad radni kadar postane dio njihovog kapaciteta.Mladni radni kadar koji, uprkos resursima kojima raspola\u017ee njihova domovina, na neki na\u010din biva primoran da priliku za izgradnju uspjeha i sre\u0107e potra\u017ei daleko od nje. Vo\u0111en istim motivima, dospio sam na ovo mjesto koje sada ve\u0107 \u010dvrsto mogu nasloviti raskr\u0161\u0107em budu\u0107nosti. Da li ro\u0111enje i stradanje ambicija mogu zapo\u010deti u okviru istih granica?<\/p>\n
Na meni poslovno crno odijelo. Bijela ko\u0161ulja i crna kravata. Ve\u010deras sam \u010dovjek kakav se mo\u017ee sresti u bilo kojem dijelu svijeta. U meni trenutak liminalnosti. I \u010dini mi se da se, ovoga trena, svi djelovi svijeta u\u017eurbano prepli\u0107u u meni. Oko mene koferi pro\u0161losti, \u010diji \u0161avovi pod pritiskom nedoumica i sumnji gotovo da pucaju. Strah i nemir ispunjavaju moje pore, disanje biva ote\u017eano. Unutra\u0161nji dio moga bi\u0107a i dalje je osvijetljen male\u0161nom iskrom nade koja ne\u010dujno i pasivno ipak tinja u njegovoj sr\u017ei. Sukob. Izme\u0111u bezna\u0111a ostajanja i brige odlaska. Sukob mene samoga sa nekim tu\u0111im budu\u0107im mnome koji bih, ako odem, mogao postati. Da li ostaviti svoj kamen ogoljenim i zalivati plodove tu\u0111ega vrta uistinu zna\u010di biti gre\u0161an? Da li se \u017ertvovanje djeli\u0107a svoga sna zarad kvalitetnije budu\u0107nosti svoga naroda mo\u017ee nazvati herojstvom? Ho\u0107u li dopustiti svojoj odva\u017enosti da bude dovoljno velika, a svojoj vjeri i ljubavi prema domu da nadja\u010daju strahove i sumnje?<\/p>\n
Sada\u0161njost, upravo ovakva kakvoj svjedo\u010dimo, rezultat je odluka na\u0161ih predaka koji su, godinama unazad, suo\u010deni sa sli\u010dnom situacijom, stajali na istom ovom raskr\u0161\u0107u. Nije li na\u0161a du\u017enost da, po \u010duvenoj poslovici,\u00a0 svijet svojim potomcima ostavimo u, makar za trunku, boljem stanju\u00a0 od onog u u kojem smo ga svojim ro\u0111enjima zatekli? Da li smo upravo mi budu\u0107i preci \u010dija \u0107e vjera, naporan rad i mudra upotreba resursa ove divne zemlje, jednoga dana biti predmet zahvalnosti cijele jedne nacije? Nije li u ontolo\u0161koj prirodi \u010dovjeka da bude posve\u0107en svojoj domovini i doprinese njenom razvoju, ispuniv\u0161i time svoju ovozemaljsku misiju? Da li je ova nada uzaludna ili je njeno slije\u0111enje istinski vrijedno rizika?<\/p>\n
Red preda mnom kao da je u trenutku i\u0161\u010dezao. Mora da je moja misao bila isuvi\u0161e duga. Podi\u017eem glavu i naslanjam ruku na pult. Pru\u017eam namr\u0161tenoj gospo\u0111i svoju li\u010dnu kartu i, nakon nevjerovatno dugog izdaha, izgovaram: \u201eOtka\u017eite kartu. Ostajem\u201c.<\/p>\n
**************** <\/em><\/p>\n Ovaj esej objavljujemo u okviru konkursa na temu \u201cOtka\u017eite kartu, ostajem\u201d. Svaki pristigli esej objavi\u0107emo u ovoj rubrici i prenijeti u izdanjima portala PCNEN na dru\u0161tvenim mre\u017eama. Eseje objavljujemo u autenti\u010dnoj formi, s tim \u0161to su prethodno lektorisani i uklonjene grube gramati\u010dke i pravopisne gre\u0161ke i propusti. Eseje objavljujemo redosljedom kojim su pristizali. Tri najbolja eseja bi\u0107e nov\u010dano nagra\u0111ena.<\/em><\/p>\n <\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":" Pi\u0161e: \u00a0Nikolina TODOROVI\u0106<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":340310,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[3],"tags":[],"class_list":["post-340539","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-analize-i-misljenja"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/340539","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=340539"}],"version-history":[{"count":3,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/340539\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":340542,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/340539\/revisions\/340542"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/340310"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=340539"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=340539"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=340539"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}