Iz polusna me budi dugi pritisak na zvono mog stana. Ka\u017eem mog, a mislim onog bezubog starca koji svakog 1. do\u0111e da mi uzme novac za stanarinu, a pritom ne \u017eeli da popravi napukle cijevi u kupatilu. Kome da se \u017ealim? Po\u0161ta, \u0161to sam iznena\u0111ena? Opet isto sigurno. Otvaram. Pa da, vra\u0107ena dokumenta. Jo\u0161 jedna neupje\u0161na prijava. Diploma sa prosjekom devet mo\u017ee da koristi kao dobra lepeza.\u00a0 Bar su izdvojili novac za kvalitetan papir….<\/p>\n
Opet kilometarski red. Ho\u0107e li mi opet re\u0107i do\u0111i sjutra. Ali gospo\u0111o ja ka\u0161ljem ve\u0107 danima, mora neko da me preslu\u0161a, poku\u0161avam da joj objasnim. A vi mladi, ja u va\u0161im godinama nijesam ni znala za bolnicu i doktora, vidite da je gu\u017eva, re\u010de mi to u prolazu i opet nekoga uvede preko reda, jer, znate, taj neko je hitan slu\u010daj. Hitan slu\u010daj.<\/p>\n
Pa dobro vozim 20 preko dozvoljene granice nijesam valjda toliki baksuz da me zaustavi policija. Pa nijesam, ili ipak jesam. Ali ispred mene je pro\u0161ao crveni BMW, momak je vozio preko 120 na sat, poku\u0161avam da izbjegnem kaznu. Mi ga nijesmo vidjeli, dobih brz odogovar. A da policija nema o\u010di kada je rije\u010d o sinovima inspektora.<\/p>\n
U ovoj zemlji morate da znate da se borite sa vetrenja\u010dama, i da znate da je ipak bolje biti glup jer kao takvi ne prestavljate opasnost.\u00a0 Treba puno snage i volje da bi se u ovoj zemlji izborili za svoje mjesto pod suncem. Samo nije to nemogu\u0107e. Imam 25 godina, diplomu ma\u0161inskog in\u017eenjera i da li svoju budu\u0107nost vidim u svojoj zemlji ili tamo negde preko granice?<\/p>\n
,,But mom I don't have time for family lunch”, odzvanja mi u glavi. To je glas moje \u0107erke koja je sa\u010dekala punoljetsvo da se osamostali. Gledamo li se? Da, dolazi nam jednom mjese\u010dno. Mislim u po\u010detku je bilo jednom mjese\u010dno. Razmi\u0161ljam kada sam ja odbila majkin pozov za ru\u010dak. A kad pomislim na majku nijesam sigurna ni da joj se ba\u0161 glasa sje\u0107am. Ho\u0107e li do\u010dekati moj slede\u0107i dolazak? Uspijem da odem jednom godi\u0161nje. Pa dobro, nije mi lako. U Americi \u010dovjek mora da radi i dodatni posao da bi \u0161kolovao djecu. Ja i suprug naporno radimo poslednjih 20 godina i uspjeli samo da ih i\u0161kolujemo, mo\u017eda u narednom periodu skupimo dovoljno novca i za ku\u0107u. Da, sad \u017eivim u ure\u0111enom sistemu. Pa dobro, nijesu ovdje djeca puno vezana za rodtelje, to je normalno. Nijesmo imali previ\u0161e vremena za njih. Radili smo da im stvorimo bolje uslove. Imali su bolje uslove, a da li su imali nas? Da ja sam vam danas jedan priznati in\u017eenjer u Americi, uspjela sam da unaprijedim sistem za elektronske transakcije i za to sam dobila priznjanje. Ponosno dr\u017eim to priznanje uokvireno u svojoj sobi. Da li sam sre\u0107na? Izmi\u010de li mi vrijeme prebrzo? Nedostaje li mi porodica, mir?<\/p>\n
Budim se iz bunila. Ne, ne, otka\u017eite kartu ja ostajem. Ostajem da se borim sa vetrenja\u010dama, da se borim i izborim. Zna\u0161 ovdje sam ro\u0111ena, ova zemlja i ovo nebo su izvor moje snage. Mogu ja mnogo, mnogo vi\u0161e nego \u0161to zna\u0161 ti ili \u0161to znam ja. Mogu samo ako ho\u0107u.\u00a0 A ja \u017eelim ovdje da \u017eivim i ovdje da stvaram. \u0160to je borba ve\u0107a, to je uspjeh dra\u017ei.\u00a0 Tako ka\u017eu.<\/p>\n
**************** <\/em><\/p>\n Ovaj esej objavljujemo u okviru konkursa na temu \u201cOtka\u017eite kartu, ostajem\u201d. Svaki pristigli esej objavi\u0107emo u ovoj rubrici i prenijeti u izdanjima portala PCNEN na dru\u0161tvenim mre\u017eama. Eseje objavljujemo u autenti\u010dnoj formi, s tim \u0161to su prethodno lektorisani i uklonjene grube gramati\u010dke i pravopisne gre\u0161ke i propusti. Eseje objavljujemo redosljedom kojim su pristizali. Tri najbolja eseja bi\u0107e nov\u010dano nagra\u0111ena.<\/em><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":" Pi\u0161e: Tijana MI\u0106OVI\u0106<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":340419,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[3],"tags":[],"class_list":["post-340532","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-analize-i-misljenja"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/340532","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=340532"}],"version-history":[{"count":2,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/340532\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":340534,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/340532\/revisions\/340534"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/340419"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=340532"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=340532"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=340532"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}