Vjerovatno nisam jedini u ovoj zemlji koji svakodnevno slu\u0161a kako ,,odavde treba oti\u0107i \u0161to prije\u201c, kako ,,ovdje nema \u017eivota\u201c, da su ,,svi koji ne\u0161to vrijede odavno pobjegli\u201c i sli\u010dne fraze koje \u0107u mo\u017eda i ja jednog dana ponavljati mla\u0111ima od sebe, nezadovoljan onim \u0161to (ni)sam postigao u \u017eivotu. \u010cini se da je sveprisutnost ovakve retorike dovela do toga da izgubimo svijest o sopstvenoj vrijednosti, da sami sebe posmatramo kao ,,ni\u017eu rasu\u201c i da one pozitivne osobine koje imamo prije ili kasnije potisnemo, a da toga nismo ni svjesni. Ono \u0161to je najtragi\u010dnije, sa ovakvom praksom masovno su zapo\u010deli mladi ljudi, ubje\u0111uju\u0107i sebe da nemaju na \u010demu da grade budu\u0107nost u svojoj dr\u017eavi, istovremeno ne \u010dine\u0107i ni\u0161ta da to promijene.<\/p>\n
Naravno, ovo nije problem koji postoji od ju\u010de. Prije vi\u0161e od 100 godina, Aleksa \u0160anti\u0107 je napisao stihove: ,,Ostajte ovdje!… Sunce tu\u0111eg neba ne\u0107e vas grijat\u2019 k\u00f4 \u0161to ovo grije\u201d. Ali, izgleda da smo mi to, iako \u010ditali, vremenom zaboravili, a njegove rije\u010di danas djeluju aktuelnije nego ikad. Ili je to zapravo oduvijek bilo tako, a mi smo jo\u0161 samo jedna generacija u nizu koju je zahvatio taj neprolazni talas pesimizma koji \u0107emo i mi sjutra prenijeti svojoj djeci i unucima, vjeruju\u0107i da tako treba jer su i nas tako u\u010dili.<\/p>\n
Ne treba se zavaravati, uslovi \u017eivota, \u0161kolovanja i mnogih drugih stvari dosta su bolji u nekim drugim dijelovima svijeta nego kod nas. Zbog toga ne treba da \u010dudi \u010dinjenica da zna\u010dajan broj mladih odlu\u010duje da napusti Crnu Goru i sre\u0107u potra\u017ei negdje drugo. Ali, treba se zapitati za\u0161to je to tako? Da li je taj ,,ostali svijet\u201d napredniji od nas, da li su ba\u0161 toliko pametniji, mudriji, bistriji da mi sve vi\u0161e idemo kod njih i \u010desto ostajemo tamo do kraja \u017eivota. Ne, ono \u0161to danas imamo su samo posledice, posledice na\u0161e nezainteresovanosti za sopstvenu sudbinu. I dok su drugi razgovarali o novim idejama, diskutovali o planovima za budu\u0107nost, unaprije\u0111ivali uslove rada i stru\u010dnog usavr\u0161avanja, prilago\u0111avali se novim trendovima, mi smo besomu\u010dno raspravljali o pro\u0161losti, krivili druge za na\u0161e neuspjehe da bismo tako lak\u0161e opravdali sebe, gubili vrijeme na besmislene i beskorisne polemike u kojima nema ni pobjednika ni arbitra.<\/p>\n
Sve ovo dovelo je do toga da mladi sve manje \u017eele da uzmu u\u010de\u0161\u0107e u javnom \u017eivotu, da participiraju u dono\u0161enju zna\u010dajnih odluka i preuzmu odgovornost za budu\u0107nost ove zemlje. Ili \u0161to bi se reklo u na\u0161em narodu, da idu linijom manjeg otpora.<\/p>\n
Ovo nije poku\u0161aj ubje\u0111ivanja ljudi da je bolje \u017eivjeti sa platom od 500 nego sa platom od pet hiljada eura, niti da su \u0161anse za zaposlenjem ve\u0107e ovdje nego u najrazvijenijim dr\u017eavama svijeta, ni da je vladavina institucija i zakona ovdje na vi\u0161em stepenu nego na primjer u skandinavskim zamljama. Ovo je poku\u0161aj da se ljudi natjeraju na razmi\u0161ljanje i shvate da je sve ovo izvodljivo i kod nas, samo ako mi sami to \u017eelimo. Da se na\u0161 autodestruktivni pristup transformi\u0161e u operativni plan socijalnog djelovanja.<\/p>\n
Mislim da ne\u0107u pretjerati ako ka\u017eem da na\u0161a generacija (ili generacije, 15-30 godina) danas ima ogromnu odgovornost koju treba da uzme u svoje ruke. Da budemo oni koji su pokrenuli dru\u0161tvo naprijed, koji su promijenili svijest ljudi, koji su popravili op\u0161te raspolo\u017eenje i preokrenuli tradicionalni pesimisti\u010dki mentalitet koji nas je toliko puta ko\u0161tao. Da postignemo jedan kolektivni preobra\u017eaj duha, ne u smislu da su svi gori od nas i da smo mi najbolji, nego da radom i zalaganjem zaista mo\u017eemo postati najbolji. Mislim da, koliko god mo\u017eda \u010dudno zvu\u010dalo, motivacija treba da nam bude ono \u0161to \u017eelimo da ostavimo iza nas. Kada ne bude ni nas ni na\u0161e djece, da se o nama govori kao o ljudima koji su u te\u0161kim vremenima ostali u svojoj zemlji, pokrenuli je u pravom smjeru i omogu\u0107ili svojim potomcima normalan \u017eivot. Ne da ostanemo upam\u0107eni kao jo\u0161 jedna obi\u010dna generacija koja je mirno posmatrala propadanje, doprinosila mu sopstvenom inertno\u0161\u0107u, jadikovanjem kao nacionalnom osobinom i strahom od (ne)uspjeha.<\/p>\n
Jedino \u0161to nam je potrebno su \u017eelja i volja, odlu\u010dnost da mo\u017eemo uspjeti. Kao \u0161to je rekao francuski knji\u017eevnik i nobelovac Andre \u017did: ,,\u010covjek ne mo\u017ee da otkrije nove okeane ako nema hrabrosti da obalu izgubi iz vida\u201d. Samo treba prihvatiti taj izazov, jer \u0161to je on ve\u0107i, ve\u0107a je i pobjeda. Viktor Igo je govorio da snovi stvaraju budu\u0107nost, i to treba da nam bude vodi\u010d. Ne da padnemo u svijet iluzija i neostvarivog, ve\u0107 da se udru\u017eimo oko zajedni\u010dkih ciljeva i od ove zemlje napravimo pristojno mjesto za \u017eivot.<\/p>\n
Zamislimo da se teritorija Crne Gore nalazi, na primjer u Kini, na njoj bi vjerovatno \u017eivjelo nekoliko desetina miliona ljudi, a nas je ovdje svega ne\u0161to vi\u0161e od 650 hiljada. Dakle, broj ljudi koji bi veoma brzo trebalo da postigne konsenzus oko bilo kojeg socijalnog problema, i pristupi njegovom rje\u0161avanju. \u0160ta \u0107e se desiti sa brojem stanovnika ukoliko se trend odliva mozgova nastavi ili eventualno ubrza svoj tempo? Uskoro bismo do\u0161li u situaciju da u ovoj zemlji prakti\u010dno niko i ne ostane, da dr\u017eava i narod izumru bez ikakvog traga da su i postojali, kao Markesova porodica Buendija iz ,,Sto godina samo\u0107e\u201d. A sve kao rezultat sopstvene nemarnosti.<\/p>\n
Ne smatram sebe pozvanim da tjeram ljude na bilo kakve zaklju\u010dke ili akcije, i mislim da je najefikasnije i najsvrsishodnije da zavr\u0161im jednom Kenedijevom re\u010denicom koja glasi: ,,Ne smatram sebe pozvanim da tjeram ljude na bilo kakve zaklju\u010dke ili akcije, i mislim da je najefikasnije i najsvrsishodnije da zavr\u0161im jednom Kenedijevom re\u010denicom koja glasi: ,,Ne pitaj \u0161ta tvoja zemlja mo\u017ee da uradi za tebe nego\u00a0 pitaj \u0161ta ti mo\u017ee\u0161 da uradi\u0161 za svoju zemlju\u201d.<\/p>\n
**************** <\/em><\/p>\n Ovaj esej objavljujemo u okviru konkursa na temu \u201cOtka\u017eite kartu, ostajem\u201d. Svaki pristigli esej objavi\u0107emo u ovoj rubrici i prenijeti u izdanjima portala PCNEN na dru\u0161tvenim mre\u017eama. Eseje objavljujemo u autenti\u010dnoj formi, s tim \u0161to su prethodno lektorisani i uklonjene grube gramati\u010dke i pravopisne gre\u0161ke i propusti. Eseje objavljujemo redosljedom kojim su pristizali. Tri najbolja eseja bi\u0107e nov\u010dano nagra\u0111ena.<\/em><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":" Pi\u0161e: Janko CVIJOVI\u0106<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[3],"tags":[],"class_list":["post-340530","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-analize-i-misljenja"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/340530","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=340530"}],"version-history":[{"count":2,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/340530\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":340630,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/340530\/revisions\/340630"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=340530"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=340530"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=340530"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}