Ne pro\u0111e dan, a da ne razmi\u0161ljam o tome kako bi bilo bolje da sam negdje dalje odavde. Dalje od svih ljudi koje poznajem i \u010dija me pri\u010da umorila. Dalje od politi\u010dkih de\u0161avanja u na\u0161oj dr\u017eavi. Dalje od mno\u0161tva zlobe koja nas okru\u017euje. Trudim se da me cjelokupno de\u0161avanje u mom okru\u017eenju ne doti\u010de, ali sve to ostaje samo moj uzaludni trud. Samo moja \u017eelja da stvari u\u010dinim ljep\u0161im i prihvatljivijim nego \u0161to jesu. Mada, pored svega toga, svih muka i cijele negative, znam da bih daleko od svoje ku\u0107e potpuno uvenula.<\/p>\n
Imam \u017eelju da proputujem svijet, da vidim brojne znamenitosti \u0161irom svijeta i upoznam i osjetim \u017eivot u mnogim kulturama, ali svoje korijene ne mogu da ostavim. Kada cvijet otkinete, kada ga odvojite od korijena, on vene. Ja ne \u017eelim da uvenem. \u017delim da budem tu, gdje su i moj pra\u0111ed i \u0111ed proveli cijeli svoj \u017eivot. Tu, gdje su pustili svoje korijene i stvorili nama danas priliku da najljep\u0161e cvije\u0107e sadimo ovdje. U svojoj sredini. Stvorili nama ono najbolje \u0161to su mogli u vremenu u kojem su \u017eivjeli. Ne \u017eelim da to bude uzaludno. Ne \u017eelim da odem odavde jer svaki milimetar moga grada budi u meni najljep\u0161e uspomene i asocira me na djetinjstvo i sre\u0107u. Na bezbri\u017enost. \u017delim da sjutra svojoj djeci to pru\u017eim. Ne \u017eelim da odem dalje od te bezbri\u017enosti. Da zaboravim na nju. Ne \u017eelim da je izgubim u sebi. Ako odem, dio mene \u0107e ostati ovdje. Dio bez kojeg moje bi\u0107e nije potpuno. Ne \u017eelim to.<\/p>\n
Politika nas tjera dalje odadve, mada nam svaki put kada im se za to uka\u017ee prilika sami politi\u010dari govore kako oni \u010dine sve da mladi ostanu ovdje. Ne znam \u0161ta ta\u010dno \u010dine, jer situacija postaje sve gora. Iako sam pobornik toga da treba ostati u svojoj zemlji, ne \u010dudim se mladim ljudima koji odlaze u inostranstvo. Ne krivim ih. Ne \u010dudim se jer vidim i prepoznajem da nam je svima ta mogu\u0107nost normalna opcija posle svega \u0161to do\u017eivljavamo u svojoj zemlji. Toliko mladi, ali ve\u0107 umorni od sva\u0111a, od dizanja tenzija od strane politi\u010dara, od veoma niskog \u017eivotnog standarda. Od kriminala koji je svuda oko nas. Od svakodnevnih tragedija koje na\u0161 narod do\u017eivljava i pro\u017eivljava. Od pri\u010da da \u0107e biti bolje. Od straha da \u0107e sjutra na\u0161a djeca morati da napuste svoje korijene jer, kada \u0107e ta\u010dno biti bolje? Umorni smo od straha da \u0107emo \u010ditav svoj radni vijek provesti rade\u0107i predano i \u010dasno i onda dobiti penziju koja ne podmiruje osnovne \u017eivotne potrep\u0161tine. Zar se to danas ne de\u0161ava na\u0161im penzionerima?<\/p>\n
Ali, pored svega toga, ja ostajem tu. Da se borim. Da budem svoj na svome. Da ne uvenem. Da ne uvene dijete u meni. Da ne dozvolim da politi\u010dari pobijede. Da se borim da dobro pobijedi. Da dam sve od sebe da u toj borbi istrajem.<\/p>\n
Ko sam ja ako odem odavde? Ko sam? Samo jo\u0161 jedna u nizu prazna osoba koja je protjerana iz svoje dr\u017eave. Samo jo\u0161 jedna u nizu osoba sa pustim snovima. Samo jo\u0161 jedan uveo cvijet.<\/p>\n
Idemo za boljim \u017eivotom, ali sebe ostavljamo ovdje. Idemo i od na\u0161ih bi\u0107a, od onoga \u0161to mi istinski jesmo. Pravimo redove ljudi koji venu odlaze\u0107i iz svog doma u nadi da \u0107e prona\u0107i bolji \u017eivot. Ali, odlaze\u0107i ostajemo bez svoje du\u0161e i korijena. Postajemo roboti. Postajemo ne\u010dija radna snaga. Postajemo prazni. Ja ne \u017eelim to. Ja odbijam da budem uveo cvijet. Odbijam da budem robot kojim \u0107e neko da upravlja.<\/p>\n
Po\u017eelim ponekad zaista, iskreno po\u017eelim da samo odem i nikada se vi\u0161e ne vratim. Znam da nisam jedina u tome. Mladi ljudi ma\u0161taju o tome. Da samo odu daleko odavde. Jer, o tome su nam pri\u010dali, zar ne? \u201eIdi dijete, \u010dim napuni\u0161 18. Idi dijete, nema ti ovdje sre\u0107e.\u201c, – jer, sre\u0107a je tamo gdje su pare, nije li to tako? \u0160ta mi zna\u010di ona stara ku\u0107a na selu, onaj mir koji nema cijenu. Samo su pare ne\u0161to za \u010dim mora\u0161 da juri\u0161, jer one donose sre\u0107u, mir i blagostanje.- Ovakav na\u010din razmi\u0161ljanja donose nam ljudi koji nas, tobo\u017ee, vode. Cijelo dru\u0161tvo nam zbog toga razmi\u0161lja ovako.<\/p>\n
Ne, ne \u017eelim da mi moja zemlja bude samo prolazna ta\u010dka u \u017eivotu. Ne \u017eelim da svoj dom posmatram kao mjesto iz kojeg trebam da bje\u017eim. Ne \u017eelim da zaboravim odakle poti\u010dem. I ne \u017eelim da budem primorana na to da odem odavde. Znam da to od mladih ljudi prave. Neki vid izvozne robe. Jer sami nas tjeraju dalje odavde. Rade sve da odemo. I eto jo\u0161 jednog odli\u010dnog razloga zbog kojeg ostajem.<\/p>\n
Zaista bih voljela da se mladi vi\u0161e bore za svoja prava. Da ovdje svi zajedno gradimo budu\u0107nost. Mnogo je razloga zbog kojih mo\u017eemo oti\u0107i. Mnogo opravdanih razloga za odlazak. S druge strane, nije lako ostati. Nije lako opstati ovdje u ovakvom dru\u0161tvu i sistemu funkcionisanja. Tra\u017eimo razloge da ostanemo ovdje. Pored svih stvari koje su nas prosto primorale da odemo, mi tra\u017eimo neku pozitivnu stranu u tome da ostanemo. Ne\u0161to zbog \u010dega \u0107emo odustati od napu\u0161tanja svoga doma. Ali, zar nam je razlog potreban? Nije li dovoljno \u0161to je ovo na\u0161 dom? \u0160to nas raduje svaki susret sa starim poznanicima i prijateljima? Nije li dovoljno dobar razlog taj \u0161to mi u svemu lo\u0161em, jer je neminovno da postoji toliko stvari zbog kojih bi oti\u0161li, tra\u017eimo neki tra\u010dak svjetlosti? Ne\u0161to \u0161to nas privla\u010di da ostanemo. Neka to budu na\u0161e uspomene na pro\u0161le, bezbri\u017ene dane koje smo proveli ovdje. Neka to bude \u017eelja da na\u0161oj djeci to pru\u017eimo. Da na\u0161u djecu ne odgajamo dalje od svog doma. Nisu li ti razlozi dovoljni? Da se barem zbog ovih razloga poku\u0161amo boriti da \u0161to vi\u0161e mladih ostane ovdje. Da se po\u010dnemo boriti za ono \u0161to nam pripada. Za na\u0161u budu\u0107nost na na\u0161em tlu. Da se po\u010dnemo boriti da ne bismo uvenuli. Ja mislim da su ovi razlozi i vi\u0161e nego dovoljni.<\/p>\n
Moj dom je ovdje. Mogu cijeli svijet da obi\u0111em. U svakom gradu da ostavim svoj trag. Ali znam gdje \u017eelim provesti \u017eivot. Znam gdje pripadam. I zato, otka\u017eite mi kartu, ja ostajem.<\/p>\n
**************** <\/em><\/p>\n Ovaj esej objavljujemo u okviru konkursa na temu \u201cOtka\u017eite kartu, ostajem\u201d. Svaki pristigli esej objavi\u0107emo u ovoj rubrici i prenijeti u izdanjima portala PCNEN na dru\u0161tvenim mre\u017eama. Eseje objavljujemo u autenti\u010dnoj formi, s tim \u0161to su prethodno lektorisani i uklonjene grube gramati\u010dke i pravopisne gre\u0161ke i propusti. Eseje objavljujemo redosljedom kojim su pristizali. Tri najbolja eseja bi\u0107e nov\u010dano nagra\u0111ena.<\/em><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":" Pi\u0161e: Vanja SAMARD\u017dI\u0106<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":340314,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[3],"tags":[],"class_list":["post-340511","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-analize-i-misljenja"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/340511","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=340511"}],"version-history":[{"count":3,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/340511\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":340515,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/340511\/revisions\/340515"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/340314"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=340511"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=340511"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=340511"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}