\u010cetiri sata ujutru je, posmatram pun Mjesec kroz prozor sobe, kao da\u00a0 \u010dekam da mi ponudi odgovor, olak\u0161a tihu patnju i preuzme teret sa ovih krhkih le\u0111a.<\/p>\n
Sve se desilo prije mjesec dana kada sam dobila iznenadni poziv. Mo\u017eda je pogre\u0161no re\u0107i iznenadni, od svojih srednjo\u0161kolskih dana pri\u017eeljkivala sam da odem iz grada, dr\u017eave, potra\u017eim koru hljeba pod tu\u0111im nebom. I eto, ba\u0161 se to dogodilo, dok smo sjedjeli za ru\u010dkom, neko je pozvonio. \u010covjek srednjih godina, crne kose i tek izrasle brade izgovorio je moje ime i pitao da li sam ku\u0107i. Objasnio je da on zapravo dolazi po molbi \u010dovjeka koji mi \u017eeli ponuditi posao. Posao na zapadu, negdje daleko od moje dr\u017eave, grada, porodice. Govorio je kako se ne\u0107u pokajati ako prihvatim, pomo\u0107i \u0107u porodici, kako \u0107u sebi izgraditi \u017eivot, bolje sjutra. Odjednom osjetih gor\u010dinu kafe, tijelo su mi obuzele misli kako se roditelji mogu radovati takvim vijestima, kakvi su to roditelji koje raduje odlazak djeteta. Zar su dva kofera dovoljna za dvadeset tri godine \u017eivota, zar \u0107e jedna karta izbrisati sje\u0107anja. Zar vrijedi moja \u017eelja roditeljske brige?<\/p>\n
Na izlasku iz ku\u0107e Ikbal na dlanu mi je ostavio rezervaciju karte i adresu novog \u017eivota. Sa strahom pogledah datum karte, a ona kao da na sav glas izgovori : ” za trideset dana po\u010dinje ostvarenje tvoje srednjo\u0161kolske \u017eelje, za trideset dana zagrli\u0107e\u0161 Berlin!”<\/p>\n
Od te no\u0107i svaki naredni dan je trajao prekratko.U ku\u0107i je vladala ti\u0161ina, tek po neki osmijeh razbijao je brigu i tugu koju\u00a0 smo \u010duvali za sebe, valjda kako ne bismo ote\u017eali jedni drugima ako po\u010dnemo pri\u010dati o tome. Majka je svakoga dana u kofer stavljala po nekoliko stvari, da ne zaboravim. Otac me je novim savjetima pripremao za novi let, odlazak iz njihovog gnijezda. Poku\u0161avala sam\u00a0 tih dana \u0161to vi\u0161e vremena\u00a0 provoditi sa njima, da \u0161to vi\u0161e zapamtim njihove mirise, poglede.<\/p>\n
No\u0107 prije odlaska je, ne govorimo ni\u0161ta, izbjegavamo da nam se pogledi sretnu. Ljuti smo zbog tuge koju osje\u0107amo. Poku\u0161avala sam ih nasmijati, govorila sam da \u0107u se vratiti sa biserima oko vrata, kako me ne\u0107e prepoznati ali da ne brinu, ne\u0107u\u00a0 zaboraviti da i njima donesem poklon. Po\u0161li smo na spavanje iako niko od nas nije mogao zaspati. Ku\u0107a je postala previ\u0161e tiha, a moje misli preglasne.<\/p>\n
Posmatrala sam Mjesec, kao da sam poku\u0161avala dobiti odgovor na pitanje da li sam donijela ispravnu odluku. Ispratih Mjesec i do\u010dekah sunce, koje me nje\u017eno pomilovalo po licu i dalo znak da je vrijeme da krenem. Na pragu ku\u0107e ve\u0107 su bili spremni zagljaji i suze, tople rije\u010di i koferi za bolje sjutra. Pozdravljali smo se prave\u0107i od silueta zagrljaj. Sjela sam u taksi i krenula, da stignem na vrijeme koje je pisalo na karti. Na putu ka stanici na radiju je i\u0161la pjesma \u00a0koja me je trznula iz nekog neopisivog stanja. Stigli smo,uzela sam prtljag i krenula da predam kartu i zauzmem svoje mjesto.Tu sam, prepun autobus, djece, porodica, posmatram sva ta lica dok mi u glavi i dalje ide pjesma sa radija, \u010dije stihove na usnama izgovaram : ” Mo\u017eda ve\u0107 sjutra, ako se vrati\u0161 bijeli te kamen do\u010deka, al’ ne\u0107e on da te zavoli k'o \u0161to te majka voljela…”<\/p>\n
Osjetih gr\u010d srca i pomislih zar nekoliko kilometara dalekog ” boljeg \u017eivota” mo\u017ee mi darovati bezbri\u017enost i ljubav roditelja jednom kada ih ne bude. Zar prolaznost\u00a0 toliko vrijedi?<\/p>\n
Pokupila sam stvari sa sjedi\u0161ta i otr\u010dala do voza\u010da. Koji me je upitao, da li je sve u redu? Jesam li dobro ?<\/p>\n
Nijesam stigla odgovoriti na njegova pitanja, samo mu rekoh sa pola daha otka\u017eite kartu, ostajem.<\/p>\n
Povratak tog dana je bila najljep\u0161a stvar koja mi se dogodila. O sre\u0107i koja je vladala u ku\u0107i sigurna sam da nema potrebe da pi\u0161em.<\/p>\n
Ovu pri\u010du bih zavr\u0161ila stihovima pjesnika Alekse \u0160antica :<\/p>\n
“Ostajte ovdje! Sunce<\/p>\n
tu\u0111eg neba<\/p>\n
Ne\u0107e vas grijat ko<\/p>\n
\u0161to ovo grije;<\/p>\n
Grki su tamo zalogaji<\/p>\n
hleba<\/p>\n
Gdje svoga nema i gdje<\/p>\n
brata nije.”<\/p>\n
**************** <\/em><\/p>\n
Ovaj esej objavljujemo u okviru konkursa na temu \u201cOtka\u017eite kartu, ostajem\u201d. Svaki pristigli esej objavi\u0107emo u ovoj rubrici i prenijeti u izdanjima portala PCNEN na dru\u0161tvenim mre\u017eama. Eseje objavljujemo u autenti\u010dnoj formi, s tim \u0161to su prethodno lektorisani i uklonjene grube gramati\u010dke i pravopisne gre\u0161ke i propusti. Eseje objavljujemo redosljedom kojim su pristizali. Tri najbolja eseja bi\u0107e nov\u010dano nagra\u0111ena.<\/em><\/p><\/blockquote>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
Pi\u0161e: Zerin MURI\u0106<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[3],"tags":[],"class_list":["post-340411","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-analize-i-misljenja"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/340411","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=340411"}],"version-history":[{"count":4,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/340411\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":340481,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/340411\/revisions\/340481"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=340411"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=340411"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=340411"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}