{"id":336475,"date":"2022-01-13T07:34:06","date_gmt":"2022-01-13T06:34:06","guid":{"rendered":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=336475"},"modified":"2022-01-13T07:34:06","modified_gmt":"2022-01-13T06:34:06","slug":"ogranicenje-nejednakosti","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2022\/01\/13\/ogranicenje-nejednakosti\/","title":{"rendered":"Ograni\u010denje nejednakosti"},"content":{"rendered":"
\n
Pi\u0161e: Nika Petkovi\u0107<\/strong><\/div>\n
<\/div>\n
Krajem se pro\u0161le godine milijarder i trenutno najbogatija osoba na svijetu Elon Musk<\/strong> na\u0161ao u Twitter raspravi<\/a> s Davidom Beasleyjem<\/strong>, ravnateljem UN-ove organizacije za hranu (engl. World Food Programme). Nakon \u0161to se tijekom samo jednog dana vrijednost Muskove imovine \u2013 uglavnom vezane za dionice kompanije Tesla \u2013 pove\u0107ala za 36 milijardi dolara, Beasley je iskoristio priliku i javno konstatirao da bi tek \u0161estina tog jednodnevnog rasta bila dovoljna za pomo\u0107 42 milijuna osoba suo\u010denih s najakutnijim rizikom gladi. \u0160ef Tesle naravno nije mogao povjerovati da bi tih 6 milijardi dolara, ili drugim rije\u010dima, dva posto njegovog ukupnog bogatstva, moglo tako zna\u010dajno pridonijeti rje\u0161avanju vje\u010ditog globalnog problema kao \u0161to je glad. Kako je to naknadno pokazao ne\u0161to detaljiziraniji Beasleyjev prijedlog, to je itekako mogu\u0107e, no \u010dini se da je siroma\u0161tvo ipak pretrivijalan problem za milijardera koji svoju pa\u017enju i novac radije posve\u0107uje<\/a> vo\u0111enju \u010dovje\u010danstva na Mars s ciljem “o\u010duvanja svjetla svijesti”. Ili njegovo rje\u0161avanje mo\u017eda tra\u017ei ne\u0161to vi\u0161e ma\u0161te.<\/div>\n<\/div>\n
\n
\n
\n
\n

Iako bizarnost i socijalna indiferentnost drugog najbogatijeg \u010dovjeka na svijetu nipo\u0161to nisu iznena\u0111uju\u0107i ili sami po sebi vrijedni spomena, ova anegdota ipak jako dobro ilustrira razmjere globalnog jaza izme\u0111u siroma\u0161nih i bogatih, kao i razloge zbog kojih nejednakost mnogima predstavlja privla\u010dan politi\u010dki pojam. U situaciji u kojoj je imovina jedne osobe vi\u0161e nego dovoljna da rije\u0161i elementarne egzistencijalne probleme za milijune ljudi naprosto je te\u0161ko govoriti o pravednosti ili bazi\u010dnoj racionalnosti trenutnog sustava raspodjele resursa. Upravo zbog tog golemog nesrazmjera u dru\u0161tvenoj mo\u0107i, nejednakost u svojim raznim formama \u2013 nejednakost bogatstva, \u0161ansi, prihoda, ekolo\u0161ka i rodna nejednakost itd. \u2013 postaje klju\u010dni pojam progresivne kritike suvremenog dru\u0161tva oko kojeg se okupljaju i organiziraju mnogobrojni politi\u010dki pokreti.<\/p>\n

Nedavno objavljena analiza<\/a> podataka o nejednakosti bogatstva i dohotka koju je proveo World Inequality Lab ukazala je na historijske razmjere suvremenog jaza izme\u0111u bogatih i siroma\u0161nih. Autori studije zaklju\u010dili su kako se \u010dini da su “globalne nejednakosti otprilike jednako velike danas kao \u0161to su bile na vrhuncu zapadnja\u010dkog imperijalizma po\u010detkom 20. stolje\u0107a. Doista, udio dohotka koji trenutno obuhva\u0107a najsiroma\u0161nija polovica ljudi na svijetu otprilike je upola manji nego 1820. godine, prije velike diferencijacije zapadnih zemalja i njihovih kolonija. Drugim rije\u010dima, jo\u0161 je dug put do poni\u0161tavanja globalne ekonomske nejednakosti naslije\u0111ene iz veoma nejednake organizacije svjetske proizvodnje izme\u0111u sredine 19. i sredine 20. stolje\u0107a.” Me\u0111utim, iako su razmjeri nejednakosti zapanjuju\u0107i, to ne zna\u010di da je nekriti\u010dko prihva\u0107anje tog diskursa najbolji mogu\u0107i put za progresivne politike.<\/p>\n

Unato\u010d tome \u0161to je rije\u010d o nu\u017enoj i inherentnoj posljedici akumulacije kapitala, nejednakost nije oduvijek bila sredi\u0161nji element progresivne kritike i mobilizacije, ve\u0107 je to postala u zadnjih nekoliko desetlje\u0107a \u2013 naro\u010dito nakon Velike recesije iz 2008. godine te njome uzrokovanih du\u017eni\u010dkih kriza i dodatno ubrzanog osiroma\u0161enja najranjivijih gra\u0111ana. Primjerice, kratak pogled na Googleov Ngram pokazuje da se nejednakost<\/a> u literaturi po\u010dinje spominjati paralelno s pojavom<\/a> onoga \u0161to se obi\u010dno naziva neoliberalizmom, a pravi bum do\u017eivljava u postrecesijskom desetlje\u0107u. Iako takvu rudimentarnu pretragu ne treba uzimati zdravo za gotovo, ona itekako signalizira da je nejednakost zamijenila odre\u0111ene tradicionalnije i radikalnije pristupe<\/a> kritici kapitalizma.<\/p>\n

Kako je spomenuto, suvremeni diskurs o nejednakosti formira se kao reakcija na politike \u0161tednje, uni\u0161tavanje socijalnih programa i preno\u0161enje bremena krize na radni\u010dku klasu. Dok su antisistemski pokreti iz devedesetih i ranih dvijetisu\u0107itih uglavnom bili fenomen ograni\u010den na antiglobalizacijske prosvjede tijekom raznih samita svjetskih \u010delnika, pokreti potaknuti ekonomskom krizom dobili su znatno \u0161iri odjek u javnosti. Iako je neprijatelj ostao isti, korumpirane i umre\u017eene dr\u017eavne i financijske elite, fokus vi\u0161e nije stavljen isklju\u010divo na globalnu nejednakost, ve\u0107 na nejednakosti unutar pojedinih dru\u0161tava. Poseban gnjev bio je potaknut dr\u017eavnim kori\u0161tenjem javnog novca za spa\u0161avanje financijskih institucija, dok su u isto vrijeme nebrojeni ljudi bili prepu\u0161teni tr\u017ei\u0161tu \u2013 \u0161to je naro\u010dito bilo vidljivo u golemom valu ovrha domova. Svoj vrhunac prosvjedi do\u017eivljavaju u Occupy<\/em> pokretu koji je pri\u010du o nejednakosti popularizirao kroz slogan “Mi smo 99 posto”.<\/p>\n

Brojni \u010dimbenici koji su doveli do ote\u017eanog organiziranja unutar radni\u010dkih pokreta krajem 20. stolje\u0107a \u2013 naro\u010dito autsorsanje industrijske proizvodnje i prekarizacija rada \u2013 u isto su vrijeme pogodovali tome da koncept nejednakosti postane zajedni\u010dki simboli\u010dki nazivnik koji ujedinjuje razne dru\u0161tvene skupine. Kako je to u \u010dlanku<\/a> The Inequality Debate: Why Now, Why like This<\/em> sa\u017eeo ekonomski histori\u010dar Pedro Ramos Pinto<\/strong>: “Nejednakost, a posebno slika superbogate globalne elite na koju se poziva oznaka ‘jedan posto’, postali su na\u010din povezivanja nelagode niza razli\u010ditih skupina koje obuhva\u0107aju, izme\u0111u ostalog, poljoprivrednike ugro\u017eene globalnom konkurencijom, sveu\u010dili\u0161nu srednju klasu, sve one \u010dija je perspektiva bila sumorna zbog autsorsanja ili tehnolo\u0161ke promjene sigurnih zanimanja plavih ovratnika.”<\/p>\n

Nakon inicijalnog entuzijazma Occupy<\/em> pokreta, kao i brojnih lokalnih ina\u010dica anti-austerity<\/em> pokreta poput \u0161panjolskog Indignadosa, prosvjeda u Gr\u010dkoj itd., teza o rastu\u0107oj nejednakosti i nepravdama koje prouzro\u010duje dobiva i akademsko “pokri\u0107e”. U ekonomskoj literaturi godinama zanemarivanu temu na velika je vrata u mejnstrim uveo neo\u010dekivani bestseler Thomasa Pikettyja<\/strong> Kapital u 21. stolje\u0107u<\/em> objavljen 2014. godine. Piketty je u toj poduljoj knjizi sistematski pokazao razmjere suvremene nejednakosti, kao i njihov porast od 1970-ih godina \u2013 ustvari pokazao je kako je rast nejednakosti pravilo, a ne iznimka kapitalisti\u010dke povijesti. Me\u0111utim, upravo rje\u0161enje koje predla\u017ee, pravednije oporezivanje bogatstva na globalnoj razini, pokazuje ograni\u010denja suvremene progresivne kritike fokusirane na puku redistribuciju bogatstva.<\/p>\n

Svojevrsni pre\u0161utni problem suvremenog diskursa nejednakosti jest \u0161to nerijetko samo kamuflira nostalgiju i \u017eelju za povratkom u zlatno doba dr\u017eave blagostanja \u2013\u00a0dakle, jako nisko postavlja letvicu mogu\u0107eg djelovanja. Primjerice, zaklju\u010dke sli\u010dne Pikettyjevim smo nedavno mogli \u010duti i na tribini<\/a> Siroma\u0161tvo \u2013 Kako zatvoriti jaz izme\u0111u siroma\u0161nih i bogatih<\/em> odr\u017eanoj krajem prosinca u Novinarskom domu. Go\u0161\u0107a tribine koju je organizirala Friedrich Ebert Stiftung bila je novinarka, redateljica i autorica Julia Friedrichs<\/strong>. U razgovoru s novinarkom Ivanom Dragi\u010devi\u0107<\/strong>, Friedrichs je istaknula nekoliko momenata klju\u010dnih za razumijevanje diskursa nejednakosti \u2013 konkretno, za razumijevanje nejednakosti kako se pojavljuje u kontekstu razvijene zemlje kao \u0161to je Njema\u010dka.<\/p>\n

Kada se govori o siroma\u0161tvu u Njema\u010dkoj, nije rije\u010d o tipu siroma\u0161tva u kojem ljudi nemaju \u0161to za jesti \u2013 dakle, nije rije\u010d o apsolutnom siroma\u0161tvu, ve\u0107 o za na\u0161u sada\u0161njost karakteristi\u010dnom porastu dru\u0161tvene prekarnosti. Friedrichs je tako tijekom razgovora usporedila suvremene materijalne uvjete mladih osoba s uvjetima njihovih vr\u0161njaka iz osamdesetih godina. Zaklju\u010dila je kako je dana\u0161njim mladima znatno te\u017ee \u017eivjeti od vlastitog rada i pritom osje\u0107ati odre\u0111enu razinu sigurnosti. Nadalje, dok je donedavno postojala realna \u0161ansa da vlastitim radom dosegnu odre\u0111enu razinu imu\u0107nosti, trenutno se to za ve\u0107inu pokazuje nemogu\u0107im. Duboko uvrije\u017eena ideja kako \u0107e budu\u0107i nara\u0161taji \u017eivjeti bolje od vlastitih roditelja je jednostavno prestala vrijediti \u2013 tek 50 posto njema\u010dke mlade\u017ei uspijeva ekonomski nadma\u0161iti vlastite roditelje. \u0160tovi\u0161e, zbog zaostale percepcije da stara pravila jo\u0161 uvijek va\u017ee dolazi i do generacijskih sukoba, u kojima se mladima predbacuje da je njihovo materijalno stanje isklju\u010divo posljedica karakternih mana poput lijenosti \u2013 jer “kako smo mi mogli, a vi ne mo\u017eete?”.<\/p>\n

Uzroke porastu nesigurnosti Friedrichs pronalazi upravo u paralelnom procesu porasta nejednakosti. U Njema\u010dkoj najbogatijih jedan posto stanovni\u0161tva posjeduje tre\u0107inu imovine. Razlike u dohodcima i bogatstvu potom se preslikavaju se i na dru\u0161tveni kapital \u2013 primjerice, na razinu obrazovanja. Na primjer, ako su roditelji visokoobrazovani onda \u0107e to u 77 posto slu\u010dajeva biti i njihova djeca, no kad je rije\u010d o mladima bez visokoobrazovanih\u00a0 \u010dlanova obitelji tek \u0107e ih 20 posto zavr\u0161iti fakultet. Nadalje, budu\u0107i da ne postoji sustav redistribucije imovine \u2013 Friedrichs je istaknula da Njema\u010dka ima izuzetno nisku stopu poreza za imovinu i nasljedstvo \u2013 nejednakost se generacijski reproducira. Prema novinarki, godi\u0161nje se naslje\u0111uje oko 300 milijardi eura.<\/p>\n

Sa\u017eeto re\u010deno, Friedrichs je detektirala i opisala probleme suvremene radni\u010dke klase te ih je formulirala kroz diskurs dru\u0161tvene nejednakosti. Upravo taj odabir na\u010dina na koji je problem postavljen ujedno definira i skup mogu\u0107ih rje\u0161enja, a ona su zapravo ograni\u010dena na neki vid redistribucije bogatstva putem oporezivanja. Me\u0111utim, pritom se zaboravlja da nejednakost nije uzrok spomenutih dru\u0161tvenih problema, ve\u0107 tek jedna od posljedica postoje\u0107ih struktura mo\u0107i.<\/p>\n

Pokojni antropolog i anarhist David Graeber<\/strong> te arheolog David Wengrow<\/strong>\u00a0u nedavno objavljenoj knjizi The Dawn of Everything<\/em>\u00a0kratko se osvr\u0107u na suvremeni politi\u010dki diskurs pa primje\u0107uju da se “me\u0111u intelektualcima, pa \u010dak i me\u0111u politi\u010dkom klasom, pojavilo ne\u0161to poput konsenzusa oko tvrdnji da su razine dru\u0161tvene nejednakosti izmakle kontroli i da ve\u0107ina svjetskih problema proizlazi, na ovaj ili onaj na\u010din, iz sve ve\u0107eg jaza izme\u0111u onih koji imaju onih koji nemaju. Ukazivanje na nejednakosti je dodu\u0161e samo po sebi izazov za globalne strukture mo\u0107i. Me\u0111utim, to tako\u0111er zna\u010di da se problem postavlja na, za ljude koji imaju koristi od postoje\u0107ih struktura, umiruju\u0107i na\u010din, jer se implicira da smisleno rje\u0161enje problema nikada ne\u0107e biti mogu\u0107e. Naposljetku, zamislite da smo problem postavili druga\u010dije, onako kako je to moglo biti prije pedeset ili 100 godina, u terminima koncentracija kapitala, ili oligopola, ili klasne mo\u0107i. U usporedbi s bilo kojim od ovih, rije\u010d poput ‘nejednakosti’ zvu\u010di kao da je osmi\u0161ljena prakti\u010dki da poti\u010de polumjere i kompromise”.<\/p>\n

Graeborova i Wengrowljeva o\u0161tra kritika je izuzetno va\u017ena jer skre\u0107e pozornost na ograni\u010denost suvremene dru\u0161tvene i politi\u010dke ma\u0161te. Nejednakost je trenutno svakako mo\u0107an i neizbje\u017ean okvir za politi\u010dku kritiku i djelovanje, ali tako\u0111er sadr\u017ei zamku da mogu\u0107a rje\u0161enja svede na pitanje distribucije bogatstva, na puko tehnokratsko licitiranje stopama poreza, koje nipo\u0161to nije neva\u017eno, ali je svakako ograni\u010deno. Trik stoga nije u tome da preraspodjela dva posto Muskova bogatstva mo\u017ee nahraniti gladne, ve\u0107 da se izgradi sustav u kojem Musk nikad ne bi bio mogu\u0107.<\/p>\n

kulturpunkt.hr<\/a><\/p>\n<\/div>\n<\/div>\n<\/div>\n<\/div>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Svojevrsni pre\u0161utni problem suvremenog diskursa nejednakosti jest \u0161to nerijetko samo kamuflira nostalgiju i \u017eelju za povratkom u zlatno doba dr\u017eave blagostanja \u2013\u00a0dakle, jako nisko postavlja letvicu mogu\u0107eg djelovanja.<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":282586,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-336475","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/336475","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=336475"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/336475\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":336476,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/336475\/revisions\/336476"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/282586"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=336475"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=336475"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=336475"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}