Skitija se protezala sve od Dunava na zapadu, pa do granica Kine na istoku, a vladavina ovog naroda odr\u017eala se negdje do drugog vijeka prije nove ere. Do kraja antike, Sarmati, narod njihovog porijekla dominirao je zapadom Skitije.<\/p>\n
Veliki dio vrijednih informacija o Skitima dolazi upravo od gr\u010dkog istori\u010dara Herodota. Herodot je u svojoj istoriji napisao da “niko ko ih napadne ne mo\u017ee pobje\u0107i i niko ih ne mo\u017ee uhvatiti ako ne \u017eele da budu na\u0111eni”.<\/p>\n
Koliko su bili sposobni svjedo\u010di i \u010dinjenica da je u 6. vijeku p.n.e. jedan vizantijski pisac opisao Skite kao narod koji “uop\u0161te ne posustaje dok ne postigne potpuno uni\u0161tenje svojih neprijatelja”.<\/p>\n
\u017divjeli su kao pravi nomadi koji su imali tendenciju da ne ostavljaju mnogo iza sebe, a ono \u0161to danas znamo o njima je uglavnom kroz iskopavanja humki i primjere kamene umjetnosti.<\/p>\n
\u0160tavi\u0161e, \u010dinjenica da su \u017eiveli kao nomadi bila je stra\u0161na i za Herodota.<\/p>\n
“Jer kad ljudi nemaju utvr\u0111ene gradove ili tvr\u0111ave, ve\u0107 su svi nosioci ku\u0107a i strijelci na konju, koji ne \u017eive od obrade zemlje ve\u0107 od uzgoja stoke i no\u0161enja svojih ku\u0107a na to\u010dkovima, kako oni ne bi bili nepobjedivi i nepristupa\u010dni” (Istorije, \u010detvrta knjiga)<\/p>\n
\u010cak su i razvili mo\u0107nu vrstu strijela koje su bile napravljene od razli\u010ditih slojeva drve\u0107a i pru\u0107a.<\/p>\n
Zapam\u0107eni su, pak, kao najraniji narod koji je ovladao ratnim vje\u0161tinama na konju. Travnate stepe na jugu njihovog kraljevstva bile su idealne za uzgoj konja i podizanje jaha\u010dkih vje\u0161tina na zavidan nivo. Konji su bili stilski opremljeni, a materijal od kojeg su izra\u0111ivali sedla, uzde i bi\u010deve bio je funkcionalan, izdr\u017eljiv i lagan. Sedlarski konji su, tako\u0111e, sahranjivani u veoma slo\u017eenim kostimima.<\/p>\n
Do ranog srednjeg vijeka bili su u velikoj mjeri asimilovani sa ranim Slovenima.<\/p>\n
Skiti su bili izuzetno dobri u livenju metala. Radili su sa zlatom, bronzom i gvo\u017e\u0111em, koriste\u0107i kombinaciju tehnika poput livenja, kovanja i mije\u0161anja sa drugim metalima.<\/p>\n
Igali su i va\u017enu ulogu na Putu svile, ogromnoj trgovinskoj mre\u017ei koja je povezivala Gr\u010dku, Persiju, Indiju i Kinu, gdje su bili prepoznatljivi po skitskoj umjetnosti i inovativnom na\u010dinu obrade metala.<\/p>\n
Na\u010din na koji su po\u0161tovali preminule otkrio je mnogo toga o ovom narodu. U planinskom regionu u blizini granica Rusije, Kazahstana, Kine i Mongolije, prona\u0111ene su izuzetno o\u010duvane skitske grobnice koje su najbolje pokazale koliko su napora ulagali da sa\u010duvaju izgled mrtvih, koriste\u0107i jedan oblik mumifikacije.<\/p>\n
Uklonili bi mo\u017edanu materiju kroz rupe izrezane na glavi, isjekli tijela i uklonili \u0161to je mogu\u0107e vi\u0161e mekog tkiva prije nego \u0161to bi sve to zamijenili suvom travom i za\u0161ili ko\u017eu.<\/p>\n
Osim toga, opremali su tijela osnovnim potrep\u0161tinama za “onaj svijet”. Kopali su duboke rupe, a na dnu zidali drvene konstrukcije.<\/p>\n
Sva zamrznuta tijela Skita koja su do sada prona\u0111ena na razli\u010ditim lokacijama bila su tetovirana. Tetovirali su ruke, noge i gornji dio trupa, a slike su predstavljale fantasti\u010dne \u017eivotinje u borbi, ptice i jednostavne ta\u010dke koje podsje\u0107aju na modernu akupunkturu.<\/p>\n
Otkriveno je i da su neke \u017eene imale svijetlu kosu i plave o\u010di, a mu\u0161karci su bili sna\u017eno gra\u0111eni i imali crvenu ili tamniju kosu. (Izvor: BBC na srpskom jeziku)<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
Skiti su bili drevni nomadski narodi i plemena iranskog porijekla koja su u 8. i 7. vijeku prije nove ere migrirala iz sredi\u0161nje Azije na podru\u010dje \u010diji je centar bila dana\u0161nja Ukrajina i gdje su osnovali tzv. Skitsko kraljevstvo, pi\u0161e BBC na srpskom jeziku.<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[8],"tags":[],"class_list":["post-331210","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-svastara"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/331210","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=331210"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/331210\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":331212,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/331210\/revisions\/331212"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=331210"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=331210"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=331210"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}