Evo tih situacija:<\/p>\n
Ponekad se toliko dajemo drugima da u opasnost dolazi na\u0161e mentalno ili tjelesno zdravlje. Naru\u0161enost i jednog i drugog treba shvatiti ozbiljno i u tim situacijama sve drugo treba ostaviti po strani, pa tako i poku\u0161aje da uvijek svima i svemu budemo na raspolaganju.<\/p>\n
Igranje vlastitim zdravljem ne vrijedi nikakve \u017ertve. Na kraju dana, uvijek \u0107ete imati isklju\u010divo sebe i svoje tijelo u kojem morate \u017eivjeti.<\/p>\n
U psihologiji se toksi\u010dnim ljudima smatraju svi oni \u010dije nam pona\u0161anje jako \u0161teti, truje nas verbalno ili neverbalno, pa \u010dak mo\u017ee dovesti i do toga da se razbolimo.<\/p>\n
Lako ih je prepoznati po tome \u0161to se slu\u017ee manipulativnim nametanjem krivice, ru\u0161e nam samopouzdanje, osje\u0107amo se iscrpljenima nakon vremena provedenog s njima, po\u010dinjemo se pitati \u0161to to radimo pogre\u0161no.<\/p>\n
No kako neki od njih uspje\u0161no nose maske te se pretvaraju da su nam prijatelji, ulazimo u odnose s njima. Dakako, tu su i \u010dlanovi porodice s kojima nije tako lako presje\u0107i vezu, ali je ponekad nu\u017eno da bismo se sa\u010duvali.<\/p>\n
Kada to uo\u010dite, naprosto trebate re\u0107i da je dosta i maknuti se od njih.<\/p>\n
Jeste li kada bili u odnosu, bilo prijateljskom, poslovnom ili porodi\u010dnom, u kojem ste osje\u0107ali da dajete sve, a zauzvrat ne dobivate ni\u0161ta? Jeste li prire\u0111ivali iznena\u0111enja drugima, a sami niste dobili nijedno? Jeste li vi ti koji uvijek zovete na kave i dru\u017eenja, a druga strana nikad?<\/p>\n
U svemu tome primjetno je da ste vi ti koji ula\u017eete sav trud, a druga strana vrlo malo ili nimalo. Takav odnos ne vrijedi toliko ulaganja. Odnos koji pozitivno uti\u010de na na\u0161 \u017eivot je onaj od kojeg i mi ne\u0161to dobijamo \u2013 osje\u0107aj zadovoljstva, sre\u0107u, podr\u0161ku. Ako to izostaje, bez imalo gri\u017enje savjesti morate stati na loptu i na prvo mjesto staviti isklju\u010divo sebe.<\/p>\n
Nije rijetkost da smo u vezi s osobom za koju znamo da nije za nas i koja nas ne zaslu\u017euje. Naj\u010de\u0161\u0107i uzroci toga le\u017ee u manjku na\u0161eg samopouzdanja i nesvjesnom vjerovanju da bolje ni ne zaslu\u017eujemo, pritisku okoline u vezi s udajom, \u017eenidbom, potomcima i svime \u0161to ide uz to.<\/p>\n
Tako\u0111e se \u010desto radi o tome da smo naprosto navikli na partnera te nam se \u010dini da bez njega nismo potpuni. \u010cini nam se da je slagalica potpuna samo ako smo s nekim.<\/p>\n
No, mo\u017eda najjasniji znak da to nije veza s pravom osobom jest taj da naprosto niste sretni kada provodite vrijeme zajedno, nemate osje\u0107aj zadovoljstva i ispunjenosti.<\/p>\n
Osim toga, ako se povrh svega doga\u0111a i bilo kakav oblik nasilja, od emocionalnog do fizi\u010dkog, trebate \u0161to prije uzeti stvari u svoje ruke i staviti se na prvo mjesto.<\/p>\n
Ako ste barem jednom imali osje\u0107aj da morate nekog “spasiti” i izvu\u0107i ga iz problema u kojima se nalazi, niste jedini.<\/p>\n
To se vrlo \u010desto doga\u0111a kod osoba koje nose neku traumu iz djetinjstva pa se osje\u0107aju krivima \u0161to nisu mogli spasiti oca ili majku od supru\u017enika ili partnera. Zato u odrasloj dobi, ako u me\u0111uvremenu nije sprovo\u0111ena terapija, imaju osje\u0107aj da im je du\u017enost spasiti koga god stignu.<\/p>\n
Me\u0111utim, spa\u0161avanje druge osobe nije ni\u010dija du\u017enost osim tog samog pojedinca. Ne mo\u017eete nekom pomo\u0107i u, primjera radi, borbi s zavisno\u0161\u0107u ako on sam to ne \u017eeli. Osoba mora biti spremna na promjenu da biste joj mogli pomo\u0107i.<\/p>\n
I ne zaboravite \u2013 da biste mogli biti tu za druge, prvo uvijek morate biti tu za samu sebe. (Izvor: zadovoljna.dnevnik.hr)<\/em><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":" \u017dene \u010desto smatraju da uvijek svemu i svima moraju biti na raspolaganju, a to je dijelom tako zbog na\u010dina odgoja. Ipak, postoje situacije u kojima bez izuzetka treba uvijek sebe staviti na prvo mjesto.<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":273174,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[8],"tags":[],"class_list":["post-331044","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-svastara"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/331044","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=331044"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/331044\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":331045,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/331044\/revisions\/331045"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/273174"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=331044"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=331044"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=331044"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}