{"id":324392,"date":"2021-07-28T06:56:14","date_gmt":"2021-07-28T04:56:14","guid":{"rendered":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=324392"},"modified":"2021-07-28T06:56:14","modified_gmt":"2021-07-28T04:56:14","slug":"aberratio-ictus-valentina-incka","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2021\/07\/28\/aberratio-ictus-valentina-incka\/","title":{"rendered":"ABERRATIO ICTUS VALENTINA INCKA?"},"content":{"rendered":"

Autor: Branko Peri\u0107<\/strong><\/p>\n

Postoji u krivi\u010dnom pravu institut na kome studenti \u010desto padaju na ispitima. Zove se aberratio ictus, \u0161to \u0107e re\u0107i proma\u0161eni udarac! Pravno zna\u010denje mu se svodi na prouzrokovanje posljedice koja se ne \u017eeli. Na primjer, X puca u osobu Y u namjeri da je ubije, ali proma\u0161i i slu\u010dajno ubije tre\u0107u osobu.<\/p>\n

Nekako tako bi se, okom pesimiste, u najkra\u0107em mogla sa\u017eeti opro\u0161tajna odluka visokog predstavnika Valentina Incka o nametanju zakona o zabrani negiranja genocida. Osim na\u010dina na koji je zakon ugledao svjetlost dana, u njemu nema ni\u0161ta sporno, skandalozno, ni posebno \u0161to bi zahtijevalo studiozan pravni\u010dki osvrt. Dobra namjera i legitiman cilj se ne mogu osporavati; neko je morao da zaustavi veli\u010danje zlo\u010dina i zlo\u010dinaca!<\/p>\n

Nametnute odredbe odnose se na krivi\u010dno djelo koje ve\u0107 postoji u Krivi\u010dnom zakonu BiH i bave se pro\u0161irenjem oblika izvr\u0161enja krivi\u010dnog djela Izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mr\u017enje, razdora i netrpeljivosti iz \u010dlana 145a Krivi\u010dnog zakona BiH. U normativnom smislu u\u010dinjeno je to prili\u010dno nespretno. Osnovni prigovor pravne prirode bi se svodio na neodre\u0111enost krivi\u010dnog djela. Naime, u normativnoj konstrukciji radnje izvr\u0161enja nametnutog oblika krivi\u010dnog djela iz stava 3. pojavljuje se, kao bitno obilje\u017eje djela, pojam “grubo umanji” (zlo\u010din genocida!), \u0161to \u0107e stvoriti velike interpretativne te\u0161ko\u0107e u prakti\u010dnoj primjeni. \u0160ta bi u lai\u010dkom razumijevanju moglo da zna\u010di \u201egrubo umanjivanje\u201c? Prva pomisao bi bila da bi to trebalo biti ne\u0161to izra\u017eenije od obi\u010dnog minimiziranja! Me\u0111utim, nije jednostavno razumjeti \u0161ta bi bilo i \u00abobi\u010dno\u201c umanjivanje, koje bi trebalo da bude sigurno polazi\u0161te u razumijevanju \u00abgrubog umanjivanja\u00bb. To \u0107e prakti\u010dare uveliko onemogu\u0107avati da se odredi ono \u0161to pravna nauka defini\u0161e kao preciznost norme na osnovu koje dru\u0161tveni subjekt mo\u017ee da svoje pona\u0161anje prilagodi okviru protivpravnosti. Ako propisana krivi\u010dnopravna norma nema takav stepen jasno\u0107e, ona ne mo\u017ee da garantuje pravnu sigurnost i kao takva otvara prostor proizvoljnosti u prakti\u010dnoj primjeni.<\/p>\n

U svom punom zna\u010denju na\u010delo zakonitosti uklju\u010duje, izme\u0111u ostalog, i princip odre\u0111enosti, koji nala\u017ee da krivi\u010dnim zakonom mora biti \u0161to je vi\u0161e mogu\u0107e odre\u0111eno protivpravno pona\u0161anje (nullum crimen sine lege certa). Odre\u0111enost u ovom smislu ne odnosi se samo na radnje izvr\u0161enja nego i na ostale objektivne i subjektivne elemente krivi\u010dnog djela.<\/p>\n

Zanemaruju\u0107i pravni aspekt nametanja, koji nije predmet ovog osvrta, treba re\u0107i da nametnuti zakon ne bi trebao biti pretjerana prijetnja slobodi govora i javnog izra\u017eavanja. Predmet inkriminacije je samo javni govor koji se preduzima sa svije\u0161\u0107u i voljom da se po\u010dini krivi\u010dno djelo. Ako nema tog subjektivnog elementa, nema ni krivi\u010dnog djela negiranja genocida, zlo\u010dina protiv \u010dovje\u010dnosti i ratnih zlo\u010dina utvr\u0111enih pravosna\u017enim presudama me\u0111unarodnih sudova i Suda BiH. Tako\u0111e, nametnute inkriminacije ne mogu da ograni\u010de nau\u010dnu i stru\u010dnu raspravu, jer je to sfera koja isklju\u010duje namjeru da se po\u010dini krivi\u010dno djelo. Naravno, u praksi se mogu pojaviti razne sumnjive tvorevine (pamfleti) koje \u0107e se poku\u0161avati podvesti pod nau\u010dno, stru\u010dno ili umjetni\u010dko djelo, ali \u0107e to biti fakti\u010dko pitanje za utvr\u0111ivanje stvarne namjere (oblika vinosti) po\u010dinioca. Istina, to mo\u017ee voditi ka ograni\u010davanju slobode umjetni\u010dkog izraza, ali se stru\u010dna javnost mora izboriti za razumne granice slobode izra\u017eavanja.<\/p>\n

Na dr\u017eavnom nivou do sada nije bilo procesuiranja izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mr\u017enja, razdora i netrpeljivosti iz \u010dlana 145a Krivi\u010dnog zakona BiH. U Sudu BiH zabilje\u017een je samo jedan slu\u010daj, koji se okon\u010dao osloba\u0111aju\u0107om presudom (slu\u010daj Mandi\u0107).\u00a0 Nije bilo prakti\u010dne primjene krivi\u010dne odredbe zbog toga \u0161to joj je politi\u010dka i dru\u0161tvena stvarnost u startu oduzela snagu primjenjivosti. Jednostavno, u dru\u0161tvu se ra\u0161irila praksa raspirivanja mr\u017enje i netrpeljivosti svih vrsta da je procesuiranje izgubilo elemente neprihvatljivog i protivpravnog. Takvih zakonskih odredaba ima u na\u0161im zakonima napretek!<\/p>\n

Veli\u010danje zlo\u010dina i zlo\u010dinaca svih na\u0161ih ratova traje tridesetak godina. Nacionalisti\u010dke politike koje je iznjedrila demokratska tranzicija vratile su u javni prostor zlo\u010dince iz Drugog svjetskog rata. Podigli su im spomenike, dali trgove, \u0161kole, mostove i parkove. Kada su stigli novi zlo\u010dini i kada su novi zlo\u010dinci zatra\u017eili\u00a0 svoje mjesto pored njih, nastala je pometnja. Svi su upirali prst u tu\u0111e zlo\u010dine, a \u0107utali o svojima. Pisac ho\u0107e da ka\u017ee da su \u0161irenje mr\u017enje i netrpeljivosti uveli u praksu i u\u010dinili neka\u017enjivim politi\u010dari kako bi osvajali i zadr\u017eali vlast. Dvadeset pet godina oni su opstajali na vlasti na toj matrici zahvaljuju\u0107i me\u0111unarodnoj zajednici, koja je njihov primitivizam i neka\u017enjivost uporno tolerisala.<\/p>\n

U i\u0161\u010da\u0161enoj stvarnosti pojavio se Inckov zakon kao vapaj izgubljenog u pustinji! Da li je realno o\u010dekivati da se pravosudni sistem izbori sa fa\u0161istoidnim politikama i ra\u0161irenom praksom mr\u017enje, razdora i netrpeljivosti? Te\u0161ko je u to povjerovati! Odavno se zakonima u ovoj zemlji ni\u0161ta ne rje\u0161ava. Zna to i Valentin Incko i zbog toga \u010dudi odluka o ne\u010demu \u0161to, izgleda, nema \u0161ansu da uspije.<\/p>\n

Da su visoki predstavnici imali vi\u0161e pameti i smjelosti, i da su krenuli logikom politi\u010dke odgovornosti za pomirenje i moralno ozdravljenje postratnog dru\u0161tva, morali su sprije\u010diti nacionalizam i o\u017eivljavanje ideologije fa\u0161izma o\u0161trim sankcionisanjem zapaljive retorike politi\u010dara. To je bio jedini put uspostavljanja odgovornosti u politi\u010dkoj sferi. Takav pristup bi bio efikasniji i za dru\u0161tvo korisniji od nametanja zakona i uplitanja u osjetljivu pravnu materiju.<\/p>\n

Nametanje krivi\u010dnih zakona u Evropi 21. vijeka, i to zakona koji objektivno mogu da dovedu do ograni\u010davanja sloboda i prava \u010dovjeka i gra\u0111anina dok se ne uspostavi prihvatljiva sudska praksa,\u00a0 nije civilizacijski \u010din. To je posebno osjetljivo u zemljama koje su iza\u0161le iz duge faze partijskog jednoumlja sa iskustvima zatvorskih kazni za delikt mi\u0161ljenja.<\/p>\n

Iako je nezahvalno prognozirati pravne domete Inckovog nametnutog zakona, njegove politi\u010dke reperkusije su, izgleda, o\u010digledne.\u00a0 Zakon bi mogao biti jo\u0161 jedan vjetar u le\u0111a etni\u010dkom nacionalizmu. Milorad Dodik nije mogao dobiti bolji poklon pred izbore od ovakvog zakona. Okupljanjem opozicije i dobijanjem njihove podr\u0161ke za odgovor Incku i me\u0111unarodnoj zajednici Dodik je pokazao, po ko zna koji put, da je nenadma\u0161ni majstor politi\u010dke manipulacije. I jo\u0161 jednom dokazao da je opozicija politi\u010dki nezrela i nesposobna da se nosi sa slo\u017eenom stvarno\u0161\u0107u.<\/p>\n

Ide Miloradu Dodiku u prilog jo\u0161 niz politi\u010dkih proma\u0161aja me\u0111unarodne zajednice. Ne treba zaboraviti \u010dinjenicu da se ni sudije Ha\u0161kog tribunala nisu slo\u017eile oko pravne kvalifikacije genocida. Sudija Priska Matimba Nijambe je, izdvajaju\u0107i svoje mi\u0161ljenje, \u201enegirala\u201c genocid prihvataju\u0107i \u017ealbu odbrane po svim ta\u010dkama, osim jedne. Ona je upozorila na kr\u0161enje zakonskih na\u010dela i pravila tribunala, zaklju\u010duju\u0107i da bi trebalo sprovesti novo su\u0111enje. Pitanje genocida ostalo je da visi kao najkontroverznije pravno i politi\u010dko pitanje Ha\u0161kog tribunala. Njegov pravni\u010dki saldo na kraju mandata se sveo na lokalni genocid sa obilje\u017ejima masovnih ubistava (istrebljenja) i deportacija. \u0160el Magnuson, profesor Univerziteta Upsala u \u0160vedskoj, tvrdi da je na taj na\u010din sprovedena u djelo ideja ameri\u010dkog profesora prava Mahmuda \u0160erifa Basiona, koji je sa\u010dinio studiju ratnih de\u0161avanja u BiH i pred ameri\u010dkim Kongresom rekao da, prema Konvenciji o genocidu, u BiH nije po\u010dinjen genocid, ali bi se mogao zauzeti \u201eprogresivan\u201c stav da je izvr\u0161en \u201elokalni genocid\u201c. Tako\u0111e, u pravnim krugovima se eksploati\u0161e teza da je praksa Ha\u0161kog suda relativizovala ubistva evropskih Jevreja u Drugom svjetskom ratu i genocid nad Jermenima, \u0161to je \u201emoralno nedopustivo i suprotno intelektualnom po\u0161tenju\u201c (Magnuson). Ovih nekoliko \u010dinjenica bi\u0107e okosnica budu\u0107ih sporenja oko genocida u Srebrenici, koja \u0107e hraniti lokalne politike, a zanemarivati pravdu i interese \u017ertava.<\/p>\n

S druge strane, treba imati na umu da me\u0111unarodni projekat pomirenja nakon rata u BiH nije uspio upravo zbog toga \u0161to se u prete\u017enoj mjeri, ako ne i isklju\u010divo, oslanjao na sudsku pravdu, potpuno zanemariv\u0161i obe\u0161te\u0107enje \u017ertava i priznanje zlo\u010dina i krivice, kao klju\u010dne elemente pomirenja. Zanemarivanje obe\u0161te\u0107enja \u017ertava, kao najvidljiviju pravdu, i priznanje krivice, kao pribli\u017eavanje naroda i moralno ohrabrenje, vodilo je produbljivanju mr\u017enje i udaljavanju od ideje pomirenja kao osnove prosperitetne budu\u0107nosti. Uz to, sudska pravda je pokazalo svoje velike nedostatke, od kojih su klju\u010dni dugotrajna su\u0111enja i lo\u0161a politika procesuiranja, \u0161to je hranilo politi\u010dki populizam i raspirivalo mr\u017enju. Dvadeset pet godina od okon\u010danja rata odrastala je generacija mladih koji su trovani mr\u017enjom i nepravdom. Po nekim procjenama, ta poslijeratna generacija djeluje kao rasadnik nacionalizma, mr\u017enje i netrpeljivsti.<\/p>\n

Valentin Incko bio je desetak godina svjedok dru\u0161tvenog rasula u BiH. Potez kojim je krunisao svoju dugogodi\u0161nju ulogu \u010duvara Dejtonskog sporazuma mogao bi biti medvje\u0111a usluga dolaze\u0107em visokom predstavniku, a za vladaju\u0107e nacionalne stranke dobar marketing za trijuf i na narednim izborima.<\/p>\n

Buka<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Valentin Incko bio je desetak godina svjedok dru\u0161tvenog rasula u BiH. Potez kojim je krunisao svoju dugogodi\u0161nju ulogu \u010duvara Dejtonskog sporazuma mogao bi biti medvje\u0111a usluga dolaze\u0107em visokom predstavniku, a za vladaju\u0107e nacionalne stranke dobar marketing za trijuf i na narednim izborima.\u00a0(Foto: RTV Srebrenica)<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":324393,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-324392","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/324392","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=324392"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/324392\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":324394,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/324392\/revisions\/324394"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/324393"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=324392"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=324392"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=324392"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}