Neupu\u0107eni neki putnik namjernik naivno bi pomislio da je nabasao na rijetki ekolo\u0161ki i turisti\u010dki biser. Netaknuta priroda, sve pitoreskna, mirna, pitoma, \u0161ume, smaragdna Kupa, livade, polja, ljubopitljive vjeverice \u0161to se ne mi\u010du s ceste dok te dobro ne promotre pa tek onda, poput kakva prometnika, kitnjastim repom mahnu i pripuste auto da pro\u0111e. Kao da si zalutao u razglednicu. Ili reklamu. Ili se zagubio na stranicama National Geographica. I sve to dok ne stigne\u0161 nadomak Petrinje i Gline u kojima se slika stubokom mijenja. Ku\u0107e, naseljene ili ne, o\u0161te\u0107ene nedavnom devastiraju\u0107im potresom, brojne u \u010dekanju ru\u0161enja, bijela obezdu\u0161ena, bezli\u010dna, dehumanizirana kontejnerska naselja. I sva ta dramati\u010dna suprotnost u istom, malom frtalju dr\u017eave.<\/p>\n
Nedjelja je poslije podne. Pritisla jara, nalegla sparina. Ulice prazne. Pro\u0111e koji auto, tu i tamo naleti bicikl, nai\u0111e i neki kvad. \u010celjadi nema, sakrili se od vru\u0107ine u ku\u0107e, ru\u0161evine, pod improvizirane \u0161atore, kro\u0161nju kakva stabla, u kontejnere, neke s klimom, neke bez. Presrest \u0107e vas kakva ma\u010dka, pas jezika ispla\u017eena do poda, koko\u0161 istr\u010dala iz obli\u017enjeg dvori\u0161ta.<\/p>\n
I sti\u017eemo tako u Majske Poljane za koje je malo tko do kobnog potresa \u010duo. \u201e'Ajmo vidjeti Va\u0107u\u201c, ka\u017eu Maja i Branka. Ajmo. Kod Va\u0107e veselo dru\u0161tvo, sakrilo se od sunca pod svod od vinove loze. Ustaju odmah, ska\u010du na noge, pozdravljaju, vesele se iznenada nai\u0161lim poznatim licima. Nude rakiju, to je, ka\u017eu, po vru\u0107ini najbolje. A mi, bahato i neumjesno pitamo vode, nesvjesni dragocjenosti tog resursa. Dobili smo cedevitu. Ljudi ljubazni, pristupa\u010dni, srda\u010dni, nasmijani, skromni, malo imaju, ali sve \u0107e s tobom podijeliti i nutkati te hranom i pi\u0107em sve dok ne pristane\u0161.<\/p>\n
I dijele s nama tajnu vode vrijedne kao suho zlato, ka\u017eu, na ulazu u Majske Poljane prve dvije ku\u0107e imaju vodu i struju, a dalje u selu ni\u0161ta jer u njima \u017eive Srbi.<\/p>\n
\nNijedna lipa nijedna ulo\u017eena da se Srbi ne bi vratili<\/h2>\n<\/blockquote>\n
Za prijatelje Va\u0107o, ina\u010de, Vasilije Zinaja, povjerenik je Majskih Poljana. I ba\u0161 je usred gradnje svinjca. \u201eImam svinje koje dr\u017eim kod susjeda, tu nekih 500 metara gore, jer ja nemam gdje kad mi je svinjac sru\u0161en u potresu pa im vozim hranu\u201c, pokazuje nam prema \u0161umi, pokraj nedovr\u0161enog svinjca i mije\u0161alice za beton. Nadam se da \u0107u za koji dan zavr\u0161iti svinjac pa da dovezem svinje. Imam ih pet komada, oko 140 kila svaka, govori nam, ne bez ponosa.<\/p>\n
\u201eMesar sam i radim kobasice. Imao sam 380 kila kobasica koje su bile na tavanu, u potresu su pale i uspio sam spasiti nekih 50 kilograma, ali jo\u0161 se osjeti taj neugodni miris jer se sve uru\u0161ilo\u201c, sje\u0107a se tragedije koja mu je uni\u0161tila dom i ono od \u010dega \u017eivi.<\/p>\n
\u201eNemamo vodu. Imam bunar koji nije za pi\u0107e i pranje, samo za vanjsku upotrebu, ali trebala bi do\u0107i za koji dan. Skupit \u0107emo koju kunicu po selu i ispe\u0107i \u0107emo prase da po\u010dastimo te ljude kad nam dovedu vodu, red je. Ja sam povjerenik za selo i moram brinuti za ljude. Pogotovo za ove stare, preko 80 godina koji su u ve\u0107ini, od nas 109 koliko nas je u selu. Mladosti je malo\u201c, i sjetno i bri\u017eno \u0107e Va\u0107o.<\/p>\n
Kaziva nam naslonjen na budu\u0107i svinjac da je i prije rata Banija bila zapu\u0161tena i zapostavljena, i godinama se nije ni\u0161ta \u010dinilo da se pobolj\u0161a polo\u017eaj ovog kraja zato \u0161to je rije\u010d o prete\u017eno srpskom stanovni\u0161tvu. Ali ja sam se tu rodio, to je moj kraj i tu \u0107u i umrijeti i izbjegavam te podjele na podobne i nepodobne jer ljudi su ljudi, odbija Va\u0107o da ih se dijeli po bilo kojoj osnovi.<\/p>\n
No, otkriva nam, \u010dinjenica jest da se tu nijedna lipa nije ulo\u017eila nakon rata da se Srbi ne bi vratili. Jer ako nema\u0161 putnu komunikaciju, struju, vodu, \u0161to \u0107e\u0161 tu, evo, moji sinovi se iz tih razloga nisu vratili, re\u010de ne bez tuge u glasu.<\/p>\n
Prije rata smo radili i \u017eivjeli od poljoprivrede i mnogih tvornica od koje sad nema nijedne, a perspektive \u0107e biti ako nas dr\u017eava sada vidi i prepozna, da nam sad da malo vjetra u le\u0111a, pogura nas pa da mladi ljudi ne odlaze u Njema\u010dku ili Irsku nada se obe\u0107anoj pomo\u0107i iz Zagreba.<\/p>\n
\nBitno je da imam osnovno za \u017eivot i da u glavi budem dobar<\/h2>\n<\/blockquote>\n
\u201ePremijer je nedavno puno toga ovdje obe\u0107ao, ali sve se to svodi na elaborate i velike iznose koje za njih treba platiti, a vjerojatnije je da \u0107e se moja ku\u0107a obnoviti iz neke privatne inicijative. Nemam ja silne tisu\u0107e kuna za platiti te elaborate, ja sam mesar, zakoljem prase i uzmem za to 50 ili 70 kuna, ali nemam te prihode svaki dan. Dr\u017eava nam mora dati do znanja da ra\u010duna nas i da smo mi njihovi, tko god mi bili i kako god se zvali. Mi smo samo 60 kilometara od epicentra na\u0161e dr\u017eave, a kada do\u0111ete ovdje, vidite da nema ni vode ni struje. Ja, na \u017ealost, nisam osjetio da moja dr\u017eava osje\u0107a da sam njen i malo joj je neva\u017eno nekih 190 ljudi u Majskim Poljanama ili Dragotinu. Ima osam kilometara odavdje jedno selo u kojem je nekada \u017eivjelo 500-injak ljudi, a sada samo jedan jedini i ne mo\u017ee\u0161 do njega nego okolo preko Petrinje, i to kvadom. Mo\u017ee mu pozliti, mo\u017ee umrijeti, ali, sorry, mi ne mo\u017eemo do vas do\u0107i. Sam je, izludio je, jedino \u0161to ima je struja. Ima i trakor, ali nema cestu\u201c, opisuje \u017eivot u svom kraju nekad i sad.<\/p>\n
Imam 60 godina i jo\u0161 uvijek sam optimist da \u0107emo dobiti i struju i vodu i putne komunikacije. Vjerujem da nas dr\u017eava ipak ne\u0107e ostaviti na cjedilu i da \u0107e nam pomo\u0107i bez obzira na to koliko smo mali. Ina\u010de ovdje za 30 do 40 godina ne\u0107e biti nikoga nego \u0107e biti lovi\u0161te i onda neka ga zovu kako god \u017eele \u2013 Banovac, Banija, Banovina, potpuno svejedno jer ne\u0107e vi\u0161e nikoga biti, poru\u010duje Zagrebu.<\/p>\n
\u201eOptimist sam uvijek bio i kod mene nema ‘sad je smak svijeta, pala ku\u0107a, pao krov’. Bit \u0107e krov. Pa kad \u0107e biti? Jebi ga, bit \u0107e, ako ne danas, sutra ili za godinu dana. Ima ljudi koji su u depresiji, nije ni meni svejedno, ali bit \u0107e, sada je bitno da imam osnovno za \u017eivot i da u glavi budem dobar\u201c, tje\u0161i Va\u0107o vi\u0161e nas nego sebe i pozdravljamo se uz obe\u0107anje o ponovnom vi\u0111enju uz prasetinu.<\/p>\n
Idemo dalje kroz Majske Poljane i sve dobre vijesti, jedna bolja od druge. Milo\u0161 Cuginer i njegovi psi napokon su dobili klimu. Stana i Milan Grubi\u0107 postali su ponosni vlasnici drvene ku\u0107e umjesto kontejnera i vrijedno ure\u0111uju oku\u0107nicu iako nema dugo da je gospo\u0111a Stana operirala kuk. I sve to iz donacija preko inicijative Ljudi za ljude.<\/p>\n
\nLjudi za ljude za sada osigurali 34 drvene ku\u0107e za stradale<\/h2>\n<\/blockquote>\n
Dogradona\u010delnica Gline Branka Bak\u0161i\u0107 Miti\u0107 ne krije ponos \u0161to su putem sada ve\u0107 udruge Ljudi za ljude uspjeli pribaviti 34 drvene ku\u0107e ljudima koji su u strahovitom potresu ostali bez krova nad glavom, puno humanije rje\u0161enje za \u017eivot od kontejnera koje je dala dr\u017eava. I jo\u0161 \u0107e. U mje\u0161avini smijeha i tjeskobe govori nam da je u prvih nekoliko dana \u0161okantnog potresa primila 50 tisu\u0107a poziva. Tri su mi telefona pregorjela, smije se.<\/p>\n
Nema u Glini i \u0161ire koga Branka ne pozna i taj se nije rodio koga ona ne zna. To\u010dno zna i kome se krava otelila, a kome tek treba, na kojoj cesti treba rupu zakrpati, gdje nedostaje uli\u010dna rasvjeta, \u010dija djeca nisu mogla pratiti online nastavu jer nema internetskog signala, kamo je oti\u0161la ona familija iz \u017eute ku\u0107e, koja se ku\u0107a za koliko prodaje i kome jo\u0161 fali klima, a kome televizor. Branka je, uz dogradona\u010delni\u010dki posao, i sama iznimno aktivna u Ljudi za ljudi jer, ka\u017ee, ‘dok mi dr\u017eavu do\u010dekamo’ i ne zavr\u0161ava re\u010denicu nego nam ostavlja u zraku tri to\u010dkice pa nek’ si mi mislimo.<\/p>\n
\u201ePrije rata banijska su sela bila bogata i naseljena. Bili smo najve\u0107i proizvo\u0111a\u010d mlijeka u ovom dijelu, bila je i kooperacija s Gavrilovi\u0107em koji je otkupljivao svu stoku, a imali smo i najve\u0107i sto\u010dni sajam. Bili smo i drugi u Hrvatskoj po prodaji gumene obu\u0107e. Na podru\u010dju Banije prije rata \u017eivjelo je preko 22 hiljade stanovnika, a sada na novom popisu stanovni\u0161tvu mislim da ne\u0107emo imati ni \u0161est tisu\u0107a. Grad Glina je prvi po iseljavanju ljudi, imali smo sve, a sada nemamo ni\u0161ta. Bio je taj nesretni rat, nije bio dobar ni za jedne ni za drugei sve je opustjelo jer je puno ljudi oti\u0161lo. Primjerice, u Vlahovi\u0107u je 2010. godine bilo 19 djece, a sada ih je dvoje u tom selu. Uglavnom su se vra\u0107ali stariji ljudi, od kojih je pola ve\u0107 umrlo, a prosjek godina u tim selima je 80, dok u svega nekoliko sela imamo par mladih ljudi\u201c, opisuje nam tu\u017enu dana\u0161njicu svog kraja.<\/p>\n
\u201ePoslije rata nije se odmah vratilo puno ljudi nego tek negdje oko 2000. godine i ta sela su ostala totalno devastirana, bez struje, i imamo puno sela kojima uop\u0107e nije priklju\u010dena rasvjeta nakon rata iako su sva ta sela prije rata imala struju. Uni\u0161ten je asfalt \u010dak i na dr\u017eavnim cestama i nitko ni\u0161ta po tom pitanju ne poduzima. Politika je digla ruke od ovog kraja i mislim da joj uop\u0107e nije u interesu da se o\u017eivi. Razvoj Banije trebali bismo bazirati na eko proizvodnji i na turizmu, ali nema interesa za to. Mi smo sad tek nakon potresa dobili internetski signal. Nama djecu roditelji voze na brdo kako bi mogli se uop\u0107e mogli online priklju\u010diti i pratiti nastavu\u201c, nastavlja s nevjerojatnim primjerima, dodav\u0161i sela jo\u0161 nemaju javne rasvjete ni ceste, a, ka\u017ee, moram re\u0107i da su to srpska sela, i ono \u0161to je bilo, sve je uni\u0161teno.<\/p>\n
\nZa par godina vi\u0161e ne\u0107e biti sela<\/h2>\n<\/blockquote>\n
Upitana ho\u0107e li ljudi, nakon \u0161to je Vlada obe\u0107ala revitalizaciju Banije, imati motivacije vratiti se, Branka uzvra\u0107a da ne zna. Premijer je na Sto\u017eeru u Petrinji rekao da ne mo\u017ee garantirati da \u0107e do 2025. godine biti zavr\u0161ena obnova i mislim da ljudi to ne\u0107e mo\u0107i \u010dekati. Oni koji se uspiju sna\u0107i \u0107e oti\u0107i, oni koji se sna\u0111u i obnove nekako svoje ku\u0107e \u0107e ostati, a stari \u0107e umrijeti. A odlaze i stari iz Gline koji imaju djecu vani, evo, sada je prodano pet ku\u0107a i sele svojoj djeci. Ku\u0107e se prodaju za deset tisu\u0107a eura, realno vrijede 50 tisu\u0107a, ali nemate ih kome prodati, pri\u010da Branka banijsku svakodnevicu.<\/p>\n
Ho\u0107e li Banija odumrijeti? Za par godina ne\u0107e vi\u0161e biti sela. Imamo desetak sela s dva, tri stanovnika i tu se vi\u0161e nitko ne\u0107e vratiti, nema \u0161anse, pogotovo ako se ne obnovi kompletna infrastruktura, od cesta do vode. Banija je sve ove godine bila zapu\u0161tena i zaboravljena jer nisu htjeli da se Srbi vrate, a i vlast se odr\u017eava na tim me\u0111unacionalnim tenzijama. Mi jo\u0161 nismo zaboravili ‘41., a kada \u0107emo zaboraviti ‘91., pita se Bak\u0161i\u0107 Miti\u0107, koja va\u017enim smatra ekonomski napredak, a ne da gledamo tko je \u0161to i da se okrenemo budu\u0107nosti.<\/p>\n
Problem je za mlade \u0161to nemaju nikakvog sadr\u017eaja, samo posao-ku\u0107a. Evo, mi iz Ljudi za ljude sad smo pokrenuli kino, a i djeca su bila odu\u0161evljena STEM radionicom. Sve po\u010diva na volonterima, gra\u0111anskim udrugama i inicijativama, ni\u0161ta nije institucionalizirano, a i obnove su odra\u0111ene zahvaljuju\u0107i donacijama ljudi dok dr\u017eava nije jo\u0161 obnovila nijednu ku\u0107u, rezignirano \u0107e Bak\u0161i\u0107 Miti\u0107.<\/p>\n
I u Petrinji, ba\u0161 kao i u Glini, ve\u0107ina poslova i doga\u0111anja naslonjena je na gra\u0111anske udruge i privatne inicijative. Izmjenjuju se volonteri, humanitarci, koncerti, ve\u010deri poezije, sportska doga\u0111anja, humanitarni teniski turniri, kako hrvatskih umjetnika, intelektualaca i sporta\u0161a, tako i srpskih ne bi li se osigurao privid normalnog \u017eivota u nenormalnoj situaciji.<\/p>\n
\n‘Community Revolution’<\/h2>\n<\/blockquote>\n
Mnoge od njih organizira i okuplja Tamara Jovi\u010di\u0107, \u010delnica petrinjske Udruge IKS, koja postoji od 2003. godine kao lokalni volonterski centar za gra\u0111ansko obrazovanje, neformalne edukacije, europske snage solidarnosti, besplatna administrativna pravna pomo\u0107 gra\u0111anima, rad u kaznionicama, rad s djecom u vrti\u0107ima, Amnesty International program koji je preko nas prvi put u\u0161ao u Hrvatsku u \u010detiri srednje \u0161kole na Baniji, interkulturalne razmjene, a sada su u\u0161li i u program Montessorija.<\/p>\n
\u201eSituacija na Baniji posljedica je politike posljednjih 30 godina mlade, demokratske dr\u017eave Hrvatske, koja osporava razvoj civilnog sektora jer joj ne pa\u0161e, jer ovo nije demokratska vladavina. Osim toga, 30 godina imamo politiku kojoj odgovara da ovo podru\u010dje ostane kakvo jest. Prvo je bilo poslije rata da se Srbi nikako ne vra\u0107aju nazad pa se naseljavalo stanovni\u0161tvo iz drugih dijelova Hrvatske, i to mahom socijalni slu\u010dajevi, bez radnih navika i iskustava, dakle, ovisnici o dr\u017eavnim dotacijama. Pored onoga \u0161to smo sami jadni i po sebi bili, trebalo nas je jo\u0161 30 godina \u010diniti jo\u0161 jadnijima\u201c, daje nam svoje vi\u0111enje.<\/p>\n
To \u0107e biti dru\u0161tveno kulturni centar koji \u0107e se rasprostirati na tri tisu\u0107e kvadrata ne zvala se ja Tamara, energi\u010dno \u0107e \u0161efica Udruge IKS, pokazuju\u0107i nam prostor za koji ima velike planove. Ve\u0107 14 godina imam projekt, ali \u010dekam politi\u010dku volju. Bit \u0107e tu poduzetni\u010dki inkubator, klub tra\u017eitelja posla, infocentar za mlade, puppet studio za zapo\u0161ljavanje dugotrajno nezaposlenih, osposobljavanje za rad na \u0161iva\u0107im ma\u0161inama, izra\u0111ivanje puppet lutaka i lutkarske predstave koje radimo na teme gra\u0111anskog odgoja i obrazovanja. Projekt stoji ve\u0107 sedam godina jer nema politi\u010dke godine za takve i sli\u010dne projekte koji otvaraju nove ni\u0161e i vi\u0161i stupanj razvoja i same demokracije o kojoj toliko pri\u010damo, ali ni\u0161ta za nju ne radimo. Radimo isklju\u010divo s ranjivim skupinama, od djece do osobama u stara\u010dkim domovima. Projekt smo nazvali ‘Community Revolution’, \u0161to govori o tome kakvo je stanje bilo ovdje, onda i sada, obja\u0161njava znakoviti naziv centra.<\/p>\n
Ovo je slijepo crijevo i dolaze nam ljudi iz Zagreba, koji je na 50 kilometara, i ostaju zapanjeni situacijom i standardom \u017eivota u ovom kraju, Petrinji, Glini, Kostajnici, Dvoru i drugima. Ljudi nemaju kanalizaciju, elektri\u010dnu mre\u017eu, vodu u pojedinim ku\u0107anstvima. Imamo zaperke seoske za koje doslovno trebamo helikopter da bismo do\u0161li jer su putevi toliko zarasli i zapu\u0161teni da je nemogu\u0107e njima pro\u0107i. Bojanski Drenovac kao dijete pamtim kao selo s morem ljudi, bilo je devedestih 900 ku\u0107anstava i u svakom troje, \u010detvero ljudi, a danas ima\u0161 tri babe od 85 godine koje su do\u0161le umrijeti na svoje ognji\u0161te. Pa im ni to ne damo nego ih sada iz tih ku\u0107a smje\u0161tamo u kontejnere.<\/p>\n
Ovdje imamo jedinstvene ostatke netaknute prirode koja na\u0161oj dr\u017eavi mo\u017ee donijeti takav prosperitet samo kada bi netko razmi\u0161ljao na takav na\u010din i prepoznao i ulagao u te potencijale, a ne da se bavimo ‘41. i ‘91. Umjesto da se mladim ljudima nude radna mjesta, mi jo\u0161 vodimo ratove, a mladost odlazi u potrazi za kruhom, ali i zbog nesno\u0161ljivosti, govori nam Tamara.<\/p>\n
Vlada je ta koja prva mora pokazati volju i razumijevanje potencijala ovog kraja i pokrenuti projekte. Trenuta\u010dno se osjeti da bi se ne\u0161to moglo po\u010deti doga\u0111ati po tom pitanju, ali isklju\u010divo potencirano potresom, \u0161to je strahota i meni je to pora\u017eavaju\u0107i trenutak da se morala ovakva katastrofa dogoditi da bi netko progledao i donekle pokazao neku volju, ogor\u010deno komentira za\u0161to je vlast tek sada pogledala Baniju i uvjerena je da, bez obzira na mogu\u0107u revitalizaciju ovog kraja, ako govorimo o stanovni\u0161tvu koje je oti\u0161lo ‘95. i ‘96. godine, sumnja da ih ikada vi\u0161e mogu vratiti.<\/p>\n
Puni dojmova, od odu\u0161evljenja do nevjerice, odlazimo nakon nekoliko sati i pozdravljamo sve te sjetne, ali skromne pa zato ipak sretne ljude.<\/p>\n
Napu\u0161tamo razglednicu koju zasad nitko ne \u0161alje.<\/p>\n