{"id":317175,"date":"2021-03-31T07:35:56","date_gmt":"2021-03-31T05:35:56","guid":{"rendered":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=317175"},"modified":"2021-03-31T07:35:56","modified_gmt":"2021-03-31T05:35:56","slug":"osjecamo-nemoc-da-se-odupremo","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2021\/03\/31\/osjecamo-nemoc-da-se-odupremo\/","title":{"rendered":"Osje\u0107amo nemo\u0107 da se odupremo"},"content":{"rendered":"

Autor: Bojan Munjin<\/strong><\/p>\n

S mladim redateljem Ivanom Penovi\u0107em, autorom respektabilnog niza krajnje neobi\u010dnih i hvaljenih predstava, me\u0111u kojima je i aktualna postava Ibsenova “Neprijatelja naroda” u zagreba\u010dkom ZKM-u, razgovaramo o njegovom do\u017eivljaju teatra.<\/p>\n

Va\u0161e predstave sli\u010de na festival \u0161a\u0161avih improvizacija, ali one u pravilu govore o ne\u010dem vrlo ozbiljnom. Za\u0161to ste izabrali takav postupak?<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

Na probama zaista puno improviziramo, ali u finalnoj verziji sve te scene su zapravo vrlo fiksirane. S obzirom na to da sam po obrazovanju dramaturg, onda sam nau\u010dio da zdravo ne po\u0161tujem ni tu\u0111i ni vlastiti tekst jer mi nisu va\u017ene rije\u010di, nego misli koje glumac nosi u sebi. Olak\u0161avaju\u0107a okolnost je da sam dosta predstava radio s istom ili sli\u010dnom ekipom glumaca, pa su na\u0161e improvizacije na probama izrasle u “splet dobro utvr\u0111enih pravila”. Rad na na\u0161im predstavama nazvao bih korespondencijom razli\u010ditih autorstava: mene kao redatelja i tekstopisca i glumaca kao izvo\u0111a\u010da.<\/p>\n

Koliko su ovakve va\u0161e predstave i odre\u0111ena poruka publici?<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

Jedna od mojih prvih predstava bilo je Handkeovo “Vrije\u0111anje publike”, koje smo mi preimenovali u “Prije\u0111anje vublike” i to je bio moj odgovor na temu \u0161to o\u010dekujemo da \u0107e nam neka predstava ponuditi, kao i teatar uop\u0107e. Da li to nu\u017eno mora biti kazali\u0161te s poantom ili ne\u0161to drugo? Recimo, u na\u0161oj predstavi “Katalonac” otvoreno ka\u017eemo publici “ve\u010deras ne\u0107ete gledati ni\u0161ta pa slobodno iza\u0111ite na pivo i vratite se da \u010dujete neki song…” Ne sla\u017eem se sa stavom da se neki pisac mora izvoditi ba\u0161 na odre\u0111eni na\u010din: kazali\u0161te je jednostavan prostor u kojem netko ne\u0161to izvodi i netko ne\u0161to gleda, u ambijentu slobode iskaza o onome o \u010demu se na sceni \u017eeli govoriti.<\/p>\n

Kakav unutarnji dijalog uspostavljate s uglavnom mladom publikom, tom slobodno lebde\u0107om inteligencijom 21. stolje\u0107a?<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

Taj unutarnji dijalog nas i publike po\u010dinje uvjerenjem da se zapravo poznajemo i da se razumijemo. Takvoj publici ne trebamo biti pretenciozni i ne\u0161to im tuma\u010diti: poanta je njihov dolazak u kazali\u0161te. Zato moje predstave namjerno nemaju dovr\u0161en kraj i nisu do kraja razumljive, jer vjerujem da neka bitna loptica mora biti na njihovoj strani u prihva\u0107anju ovakve igre. Moje predstave se \u010dine ekstremno banalnima i one to zaista i jesu, jer \u017eelimo da one takve budu, ali iza njih stoji sustavan rad od nekoliko mjeseci koji svakako nije banalan.<\/p>\n

Kako se s va\u0161e pozornice vidi dru\u0161tvo?<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

Mislim da se ono \u0161to zovemo stvarnost danas preozbiljno shva\u0107a. Ali to nije stvaran \u017eivot. Ono \u010dega nije bilo prije a postoji danas jest enormna koli\u010dina javno iznesenog mi\u0161ljenja a da \u2013 prema informacijama s portala i dru\u0161tvenih mre\u017ea \u2013 nikada ne saznamo \u010dije je to mi\u0161ljenje. To je stvarnost u kojoj svi beskona\u010dno zami\u0161ljamo da o svemu imamo neki stav, ali zaboravljamo da je na\u0161 vlastiti \u017eivot kona\u010dan i ta neprestana trka za stavovima onda tu stvarnost \u010dini okrutnom. U tom dana\u0161njem napumpanom kapitalizmu, koji je po\u010deo da izjeda sam sebe, vlada enormna proizvodnja svega i sva\u010dega: od hrane, informacija, diploma i \u017eelje za dokazivanjem, do lijevih pokreta i desnog fa\u0161izma. Meni ne preostaje ni\u0161ta drugo nego da se takvoj realnosti, koju svi stvaramo, u svojim predstavama izrugujem.<\/p>\n

\u0160to se krije iza izrugivanja: prezir prema stvarnosti, bijes ili ne\u0161to tre\u0107e?<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

Svi\u0111a mi se rije\u010d prezir, ali govore\u0107i o problemima ovog svijeta moram biti svjestan da sam i ja dio toga svijeta kojem dodajem svoje vlastite slabosti. Osim toga, mogao bih se zapitati za\u0161to se toj stvarnosti obra\u0107am u kazali\u0161tu, a ne s politi\u010dke govornice ili putem dru\u0161tvenog anga\u017emana. Na kraju se krug zatvara u teatru: moji glumci i ja smo s ove strane pozornice, a publika s one i ta radost stvaranja ujedinjuje i nas i njih. Okida\u010d za teatar jest ne\u0161to iskonsko i nalazi se iznad dru\u0161tvenih ili politi\u010dkih stavova \u2013 u \u010dinjenici da u teatru jesmo i volimo biti.<\/p>\n

Va\u0161a predstava “Zna\u0161 ti tko sam ja” u zagreba\u010dkom HNK-u doti\u010de se do\u017eivljaja povijesti, koje je u na\u0161im krajevima uvijek bilo previ\u0161e…<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

Ta predstava, za razliku od drugih mojih radova, dosta neprikriveno kritizira tu na\u0161u povijest, to\u010dnije historiografiju koju kroje ili pobjednici ili oni koji su trenutno vladaju\u0107i. Tu selektivnu povijest, \u0161to je u njoj va\u017eno a \u0161to ne, dobili smo ve\u0107 u osnovnoj \u0161koli, a u\u010denje nedavne povijesti, s usta\u0161ama, \u010detnicima i partizanima, mojoj je generaciji, ro\u0111enoj 1992. godine, posebno apsurdno. Ja nemam pojma kako je bilo u Jugoslaviji, ali stalno slu\u0161am da je tada bilo bolje… Ni tog posljednjeg rata se ne sje\u0107am, ali i kada ga se sjetim, znam da on nije bio moj pa je zato sva ta povijest za mene predmet jedne dobre \u0161ale.<\/p>\n

Prisjetimo li se va\u0161e predstave “Katalonac”, name\u0107e se pitanje kako mladi \u010dovjek danas mo\u017ee zadr\u017eati elementarni osje\u0107aj vlastitog integriteta, ako se na bilo \u0161to jedva mo\u017ee osloniti?<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

Ta predstava je kritika moje generacije, koja je uvjerena da mo\u017ee djelovati kako ho\u0107e, ali rezultat takvog stava je da ona uop\u0107e ne djeluje. U takvoj situaciji pitanje je \u0161to uop\u0107e jest ne\u010diji identitet i od \u010dega je on skrojen. Postoji li za vanjski svijet ne\u010diji identitet ako on ili ona ne iza\u0111u iz svoje sobe tri tjedna? Likovi u toj predstavi se boje tog suludog protoka vremena i odlu\u010duju se za vlastiti integritet koji je zaustavljen u jednom trenutku \u2013 do sljede\u0107eg jutra. U tom smislu, ako bih \u017eelio biti iskren, i moj se vlastiti integritet u ovom kaosu svodi samo na formulu: puno radim. Vrijeme u kojem \u017eivim nije trenutak za osobno svo\u0111enje ra\u010duna.<\/p>\n

Kona\u010dno, va\u0161a predstava “Proces Kafka” je, \u010dini se, opasnija od samog Kafke zato \u0161to nas danas tla\u010de puno ja\u010de sile od nekada\u0161njih suhih birokrata. Tko \u0107e pre\u017eivjeti?<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

Problem je u tome \u0161to danas osje\u0107amo nemo\u0107 da se odupremo, jer su za razliku od Kafke danas na\u0161i neprijatelji nevidljivi. Da li se isklju\u010diti iz svijeta, odustati i oti\u0107i na pusti otok? Ili treba \u010dekati? Dokle? Nemam odgovor na to pitanje, ali \u017eelim iza\u0107i kroz vrata tog defetizma. U predstavi “Neprijatelj naroda”, koju sam radio u ZKM-u, tom stanju duhova i sebi samome mogu se obra\u0107ati, ponavljam, jedino s ironijom. Na kraju dana smisao za mene i, \u010dini mi se, za nas je u tome da \u0161to god se oko nas doga\u0111alo, trebamo bar poku\u0161ati ostaviti svoju stopu u zemlji i mo\u017eda nekome utabati put…<\/p>\n

Portal Novosti<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Ivan Penovi\u0107: U dana\u0161njem napumpanom kapitalizmu, koji je po\u010deo da izjeda sam sebe, vlada enormna proizvodnja svega i sva\u010dega. Ne preostaje mi ni\u0161ta drugo nego da se takvoj realnosti, koju svi stvaramo, u svojim predstavama izrugujem<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":317176,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-317175","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/317175","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=317175"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/317175\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":317177,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/317175\/revisions\/317177"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/317176"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=317175"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=317175"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=317175"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}