{"id":308833,"date":"2020-11-28T07:20:27","date_gmt":"2020-11-28T06:20:27","guid":{"rendered":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=308833"},"modified":"2020-11-28T07:20:27","modified_gmt":"2020-11-28T06:20:27","slug":"igor-coko-i-slaven-raskovic-knin-je-danas-polumrtva-zona","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2020\/11\/28\/igor-coko-i-slaven-raskovic-knin-je-danas-polumrtva-zona\/","title":{"rendered":"Igor \u010coko i Slaven Ra\u0161kovi\u0107: Knin je danas polumrtva zona"},"content":{"rendered":"

Autor: Jerko Bakotin \u00a0\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0<\/strong><\/p>\n

Knjiga \u201c\u017divot u limbu \u2013 knjiga o\u017eiljaka\u201d, autora Igora \u010coke i Slavena Ra\u0161kovi\u0107a bavi se gradom koji je danas u Hrvatskoj sveden na mit, dok je istina o njegovoj nedavnoj povijesti uvelike potisnuta ili tabuizirana. Ispod tog mita, me\u0111utim, le\u017ei vi\u0161e no jedna trauma. Na razini kolektiva, taj je grad traumatsko sredi\u0161te sukoba devedesetih: prvo je ime srpske pobune i secesije, a potom simbol apsolutne hrvatske pobjede, pri \u010demu su oba doga\u0111aja popra\u0107ena masovnim zlo\u010dinima, ubojstvima i progonima \u201conih drugih\u201d. Ako se od krvave nacionalne povr\u0161ine spustimo ni\u017ee, na razinu svakodnevnog \u017eivota, na\u0107i \u0107emo ne samo bezbrojne privatne traume starosjedilaca, povratnika i doseljenika prognanih iz drugih djelova biv\u0161e Jugoslavije, nego i ekonomsku i dru\u0161tvenu pusto\u0161, traumu \u010dinjenice da je hrvatska dr\u017eava ve\u0107 \u010detvrt stolje\u0107a tragi\u010dno nesposobna stvoriti uvjete za iole odr\u017eiv, a kamoli perspektivan \u017eivot u krajevima za koje se borila. Taj grad je Knin, a \u010coko i Ra\u0161kovi\u0107 dvojica su ro\u0111enih Kninjana koji su se u kolovozu 1995., poput tisu\u0107a svojih sugra\u0111ana, na\u0161lih u izbjegli\u010dkim kolonama. Njihova monografija \u2013 popra\u0107ena brojnim mra\u010dnim crno-bijelim fotografijama \u2013 hrabro i po\u0161teno zasijeca u mitove poput no\u017ea, donose\u0107i pri\u010du o Kninu i njegovim stanovnicima tijekom posljednjih trideset godina, o zlo\u010dinima koje su po\u010dinili i o onima koje su pretrpjeli, o njihovim etni\u010dki, ali i egzistencijalno izazvanim patnjama.<\/p>\n

Ra\u0161kovi\u0107 i \u010coko u svojem su poduhvatu beskompromisni. Na po\u010detku poglavlja o Oluji stoje i ove re\u010denice: \u201cSmijem li re\u0107i da razumijem i jedne i druge? Kako da odvagnem rije\u010di, kako da balansiram? Da pri\u010dam otvoreno i iskreno, a da nisam grub? Da nikoga ne uvrijedim, da nikoga ne boli, bar toga je bilo dovoljno? A opet, mo\u017eda i treba boljeti, nije li to i cilj?\u201d Taj cilj na kraju je knjige ovako sa\u017eet: \u201cNema istinskog napretka za Knin uz ogroman teret i naslije\u0111e koje gra\u0111ani Knina kao dru\u0161tvena zajednica nose na svojim le\u0111ima, a koje se mo\u017ee skinuti isklju\u010divo otvorenim, uklju\u010duju\u0107im i iskrenim suo\u010davanjem s onim \u0161to je ta dru\u0161tvena zajednica pro\u017eivjela. Ovo nije ni jedini i sigurno nije najve\u0107i problem Knina danas i bavljenje ovim sigurno nije dovoljan, ali svakako predstavlja nu\u017ean uvjet daljnjeg razvoja zajednice\u201d. Iste rije\u010di vrijede za \u010ditavu Hrvatsku, pa i cijelo postjugoslavensko podru\u010dje. S obzirom na to, kao i na sredi\u0161nje (i istovremeno periferno) mjesto Knina u suvremenom hrvatskom imaginariju, te\u0161ko je precijeniti va\u017enost ove opsegom ne prevelike, ali pionirske i odva\u017ene knjige, ina\u010de u hrvatskoj mainstream javnosti uglavnom pre\u0161u\u0107ene. \u017danrovski, rije\u010d je o spoju povijesno-publicisti\u010dkog, sociolo\u0161kog i etnolo\u0161kog djela. Knjiga u izdanju Foruma ZFD kola\u017e je statistika, svjedo\u010danstava, citata iz sudskih presuda i politi\u010dkih govora, analiza i li\u010dnih komentara, uz pokoji stih kninskih novovalnih bendova, a donosi i osvrt na grafite s kninskih ulica kao \u201cva\u017enog oru\u0111a neverbalne komunikacije\u201d s namjerom \u201clegitimizacije gra\u0111anskog rata\u201d.<\/p>\n

Igor \u010coko je dokumentarni fotograf, koji iz perspektive vizualnog antropologa dokumentira estetiku ulice i problematiku marginalnih grupa. Autor \u010detiri knjige fotografija i preko \u010detrdeset autorskih izlo\u017ebi i predavanja. Slaven Ra\u0161kovi\u0107 desetak je godina proveo rade\u0107i na raznim procesima suo\u010davanja s pro\u0161lo\u0161\u0107u u zemljama biv\u0161e Jugoslavije. U Hrvatskoj je obi\u0161ao nekoliko stotina lokacija te intervjuirao preko 1.200 direktnih svjedoka i \u010dlanova obitelji koje su nekog izgubile u ratu.<\/p>\n

Ova godina pro\u0161la je u znaku zajedni\u010dkih obilje\u017eavanja doga\u0111aja iz rata 1991.-1995. Po svemu sude\u0107i to je posljedica dogovora HDZ-a i vode\u0107e srpske stranke SDSS-a. Proslavu Oluje obilje\u017eili su zna\u010dajan govor premijera Andreja Plenkovi\u0107a i dolazak SDSS-ovog potpredsjednika Vlade Borisa Milo\u0161evi\u0107a i njegov emocionalni istup, kao i onaj saborske zastupnice Anje \u0160imprage, koja je te 1995. bila \u201cdjevoj\u010dica iz kolone\u201d. Imali smo i zajedni\u010dke komemoracije u Gruborima i Varivodama, a pro\u0161log tjedna obilje\u017een je pad Vukovara. Izostalo je zajedni\u010dko obilje\u017eavanje stradanja i srpskih civila, ali je zato do\u0161ao Veran Mati\u0107 kao izaslanik Aleksandra Vu\u010di\u0107a. Milorad Pupovac najavio je i da bi u budu\u0107nosti rado sudjelovao na komemoraciji u \u0160kabrnji. Kako gledate na tu praksu zajedni\u010dkog obilje\u017eavanja stradanja i ostalih doga\u0111aja iz rata, \u0161to ona zna\u010di za me\u0111unacionalne odnose i kako na to gledaju Kninjani?<\/p>\n

\u010coko:<\/strong> U svom pitanju si pomenuo paradoks koji zapravo situaciju \u010dini nadrealnom \u2013 Veran Mati\u0107, otac onog oporbenog, hrabrog B92 iz devedesetih, sada je izaslanik onoga koga je kritikovao i u \u010dije ime dolazi da se pokloni \u017ertvama na Ov\u010dari. U ime onoga, \u010dija je politika zapravo i dovela do Ov\u010dare, u gotovo najneposrednijoj mjeri. Politi\u010dke odluke ove godine su hrabre, ali ba\u0161 zato \u0161to su politi\u010dke, njihovu iskrenost treba uzeti s rezervom. Slu\u010daj ljubavi Mati\u0107a i Vu\u010di\u0107a tome je primjer. Mislim da je obi\u010dan \u010dovjek glavni \u010dinilac pomirenja, katarze i suo\u010davanja sa pro\u0161lo\u0161\u0107u, bez politi\u010dkog konteksta koji je tu prisutan da zamuti vodu. Ovakvih politi\u010dkih gestova treba jer oni mogu da pokrenu pojedince ili masu. Ali ne slijepo vjeruju\u0107i politici, nego iz srca. Da, Srbi apsolutno treba da se izvinu Hrvatima za sva po\u010dinjena djela i obrnuto, ali ne teatralno i hiljadu i koji put, nego jednom za uvijek da se zavr\u0161i ta pri\u010da i da kultura sje\u0107anja iza\u0111e iz politikanskog konteksta. Kad su u pitanju Kninjani, mislim da je su\u017eivot u samom Kninu na zavidnom nivou, sa razumljivom distancom oko Oluje koja se razli\u010dito tretira. S druge strane, postoje i oni koji se nikad ne\u0107e pomiriti sa pro\u0161lo\u0161\u0107u, iako ih to ne smeta da recimo, urade putovnice i \u201cpogaze\u201d svoje dostojanstvo zbog kojeg su ustali 1991.<\/p>\n

Ra\u0161kovi\u0107:<\/strong> Na sve te geste i simboli\u010dke iskaze priznanja i po\u0161tovanja prema \u017ertvama i ljudima koji su pre\u017eivjeli te\u0161ke stvari gledam pozitivno. Smatram da dolaze prekasno i sigurno ne predstavljaju ne\u0161to \u0161to ve\u0107 nismo vidjeli od strane drugih politi\u010dara u regiji, ali svejedno smatram da predstavljaju zna\u010dajan iskorak prema stvaranju normalnije atmosfere u dru\u0161tvu. Bez obzira na brojne kritike, u smjeru toga da takve stvari ne\u0107e pobolj\u0161ati kvalitetu \u017eivota ljudi na terenu, koji \u010desto \u017eive te\u0161ko, ja mislim da je relaksacija odnosa me\u0111u Hrvatima i Srbima i bilo kakav element priznanja ne\u010dijeg iskustva i boli, od strane Vlade te dr\u017eave, svakako ne\u0161to \u0161to utje\u010de na kvalitetu \u017eivota ljudi. Me\u0111utim tu stvari ne smiju stati, ve\u0107 se treba nastaviti raditi na uklju\u010divoj kulturi sje\u0107anja u kojoj \u0107e biti prostora i za ona iskustva koja su suprotna od dominantnog. Tek tada \u0107e trenutna vlast dokazati da postoji iskrena \u017eelja da se stvari poprave, a da sve ovo, pa i zna\u010dajna osobna i sigurno te\u0161ka izlaganja pojedinih politi\u010dara iz njihovih redova, nisu samo stvar politi\u010dkih interesa i trgovine u pogodnom politi\u010dkom trenutku.<\/p>\n

Unato\u010d 25 godina upornog inzistiranja od strane civilnog sektora, pa i vanjskih aktera na konceptima kao \u0161to su suo\u010davanje s pro\u0161lo\u0161\u0107u i tranzicijska pravda, \u010dini se da su ti poku\u0161aji osu\u0111eni na neuspjeh. Ratni zlo\u010dinci se i dalje slave kao heroji, dominantne interpretacije posljednjih ratova su nacionalisti\u010dke, po nekim istra\u017eivanjima mla\u0111e generacije vjeruju u mitske crno-bijele slike. \u0160to su razlozi za taj neuspjeh i koji su limiti spomenutih simboli\u010dkih gesta?<\/p>\n

\u010coko:<\/strong> U Srbiji recimo, postoje, kao prvo, udru\u017eenja koja interpretiraju nacionalisti\u010dki koncept rata i pobune, koja \u017eive memorabiliju Krajine, koji prenose narednim generacijama koje stasavaju u Srbiji mitove i legende o zavi\u010daju iz kojeg su protjerani. Postoji takozvana samogetoizacija izbjeglica iz Hrvatske u novoformiranim naseljima na obodima Beograda ili Novog Sada, gdje se \u017eivi ta nekakva paralelna stvarnost proistekla iz devedesetih. I realno je o\u010dekivati da su tu dominantni narativi o srpskim herojima i da Hrvat nije kom\u0161ija, nego neprijatelj. Sada\u0161nja vlast u Srbiji pogoduje raspirivanju takvog koncepta jer strukturu \u010dine oni koji su devedesetih pogodovali takvom stanju svijesti. Isto kao i Hrvatskoj, gdje se Domovinski rat na neki na\u010din zloupotrebljava za raspirivanje mr\u017enje i predstave o Srbima kao lo\u0161im momcima. Takve ljude je te\u0161ko suo\u010diti s pro\u0161lo\u0161\u0107u. Ali opet, oni imaju svoju paralelnu stvarnost u kojoj su u\u0161u\u0161kani i gdje im je dobro. U realnom svijetu, tamo gdje se de\u0161ava \u017eivot, stvari se odvijaju u dobrom smjeru, u mnogim slu\u010dajevima kontakti nisu ni prekidani, samo su iz ilegale pre\u0161li na svjetlo dana. Vjerujem da ih je vi\u0161e nego maloprije navedenih koji \u017eive nacionalisti\u010dku pro\u0161lost, samo \u0161to su ovi drugi bu\u010dniji i navalentniji.<\/p>\n

Ra\u0161kovi\u0107:<\/strong>Pa, najzna\u010dajnije limite u svim ovim potezima vidim u tome da ih naj\u010de\u0161\u0107e izvode ljudi koji u svojoj politici nisu nimalo dosljedni i rade ono \u0161to im odgovara u datom politi\u010dkom trenutku, bez da imaju iskrenu \u017eelje da se stvari oko bavljenja posljedicama rata rade u smjeru ozdravljenja dru\u0161tva. Kada bi postojala iskrena \u017eelja za odgovornim suo\u010davanjem s pro\u0161lo\u0161\u0107u tada bi se u razne dru\u0161tvene politike i javno pona\u0161anje politi\u010dkih elita ugradile vrijednosti kori\u0161tenja \u010dinjenica, osude ratnih zlo\u010dina bez obzira tko ih je po\u010dinio, dru\u0161tvena marginalizacija ratnih zlo\u010dinaca, a ne dru\u017eenje s njima i slavljenje istih, iskrenog po\u0161tovanja prema svim \u017ertvama i sli\u010dno. Pa nije to ba\u0161 tako jako komplicirano, da mi kao ne znamo \u0161ta treba napraviti i kako. Mo\u017eemo prepisivati od drugih, nismo mi prvi koji smo imali ratove i koji se moramo baviti s posljedicama. Ali lak\u0161e je ipak koristiti traume ljudi kako bi se konstantno u rukavu u politi\u010dkoj borbi imalo neke vanjske i unutra\u0161nje neprijatelje koji mogu na emotivnoj razini mobilizirati veliki broj glasa\u010da, kad se ve\u0107 nema s \u010dim drugim te bira\u010de privu\u0107i. Zato u ve\u0107ini zemalja biv\u0161e Jugoslavije i dalje imamo \u201cdr\u017eavotvorne\u201d stranke.<\/p>\n

U op\u0107ini Knin je 1987. radilo 12.398 radnika. Polovica njih bila je zaposlena u dvije tvrtke, \u017deljezni\u010dkom prijevozu i tvornici vijaka TVIK. Vi\u0161e stotina zaposlenih imali su i tekstilna tvornica Kninjanka, gra\u0111evinsko poduze\u0107e Dinara, tvornica za preradu \u017eitarica i sto\u010dne hrane Agroprerada, trgova\u010dko podze\u0107e Inex Dinara, tvornica kartonske ambala\u017ee Mladost, tvornica metalnog namje\u0161taja Kistanje, kistanjska tvornica dje\u010dje konfekcije Ponos i druge. Grad je u socijalizmu industrijaliziran i urbaniziran. Koliko su ti veliki industrijski pogoni pru\u017eali okvir u kojem su Kninjani, Hrvati, Srbi i ostali, realno \u201c\u017eivjeli\u201d bratstvo i jedinstvo?<\/p>\n

Ra\u0161kovi\u0107:<\/strong> U pravu si, vi\u0161e je nekad bilo radnika nego danas ljudi. Naravno, industrijalizacija u Jugoslaviji je svakako omogu\u0107ila da realno u praksi za\u017eivi to bratstvo i jedinstvo jer ljudi su sve te gradove poput Knina skupa sa zgradama i tvornicama zajedno izgradili. Zajedni\u010dkom snagom i u tim tvornicama su svi mogli raditi i radili su skupa. I ne mislim tu sad na neke romanti\u010dne ideje naroda koji podi\u017ee zemlju iz pepela, nego je to stvarno bio najbolji socijalizacijski alat. Dajte ljudima da skupa rade i \u017eive i postat \u0107e prijatelji, bra\u010dni partneri ili kumovi. Knin je definitivno \u017eivio i rastao na svojoj industriji i po tome nije nimalo specifi\u010dan u odnosu na brojne druge sli\u010dne gradove.<\/p>\n

\u010coko:<\/strong> To je ona Rambova poznata, kada \u010dovjek ima dobru platu i egzistencijalno je situiran, nacionalizam je posljednja frustracija koja \u0107e ga mu\u010diti. Knin je funkcionisao multietni\u010dki skladno dok je tre\u0107a strana imala vlast. To jest, Jugoslavija. Kada su se resursa i vlasti do\u010depali jedni, tada je \u201cBratstvo i jedinstvo\u201d u najve\u0107oj mjeri zavr\u0161ilo pri\u010du. I nije to slu\u010daj samo sa Kninom. Va\u017eno je napomenuti, opet, da je u Kninu, za vrijeme rata, veliki broj Hrvata koji su ostali u gradu nastavio raditi svoje poslove u dr\u017eavnim aparatima kao i prije rata. Stradali su, kako to biva, oni Hrvati koji su bili na funkcijama. Isto tako, u sada\u0161njem DIV-u radi dosta Srba povratnika, ali to je kap u moru grada u kome je industrija fakti\u010dki mrtva.<\/p>\n

Drago Roksandi\u0107 pi\u0161e o apsurdnim aspekatima pobune u Kninskoj krajini, navode\u0107i da je 1991. vi\u0161e Srba \u017eivjelo u Zagrebu nego li u Kninu. Vi, nasuprot mitovima o \u201cvjekovnoj mr\u017enji\u201d, isti\u010dete da su etni\u010dke podjele proizvedene umjetno i nasilno. Kako je pokrenuta nacionalisti\u010dka mobilizacija: kada se po\u010delo pri\u010dati tko je Hrvat ili Srbin, kako su od doju\u010dera\u0161njih \u010dlanova istog radnog kolektiva, prijatelja ili ro\u0111aka \u2013 Knin je imao izuzetno visoku stopu mije\u0161anih brakova \u2013 stvoreni neprijatelji?<\/p>\n

\u010coko:<\/strong> Obilje\u017eavanje \u0161esto godina Kosovskog boja u dalmatinskom Kosovu ispred crkve Lazarica jeste teleport nacionalizma iz beogradskih intelektualnih krugova me\u0111u Srbe u Hrvatskoj. Uz propagandu o duhovima Jasenovca, Jazovki i ostalih strati\u0161ta. Po meni, film \u201cBra\u0107a po materi\u201d (re\u017eisera Zdravko \u0160otra, prema knjizi Jovana Radulovi\u0107a, op.a.) je isto tako jedan od propagandnih segmenata u kojima je srpski narod ugro\u017een i kako je hrvatski nacionalizam sveprisutno tinjaju\u0107e zlo. Narod \u0107e lako pasti na foru. \u0160to se pokazalo kroz balvan revoluciju i kasnije doga\u0111aje. Malo je to \u0161izofreno \u2013 danas si mi prijatelj, sutra vi\u0161e nisi, zato \u0161to nisi \u201cna\u0161\u201d.<\/p>\n

Ra\u0161kovi\u0107:<\/strong> Slo\u017eio bih se s dijelom ovog \u0161to je Igor rekao, smatram kako je klju\u010dni sastojak ja\u010danja nacionalizma i stvaranja etni\u010dkih podjela strah. Stvaranje straha od onog drugog, koji je isto tako nalo\u017een strahom od tebe. Postoje\u0107i nacionalni mitovi koji su se generacijski prenosili unutar nekih obitelji i kod Hrvata i kod Srba, bez obzira na dominantni javni diskurs u Jugoslaviji, podgrijani medijskom propagandom brzo su doveli do toga da se po\u010dne gledati tko je \u0161ta i da to postane va\u017enije od dugogodi\u0161njeg iskustva zajedni\u010dkog \u017eivota. S puno ljudi u Kninu sam razgovarao o tome i po\u010delo je relativno suptilno, od gledanja tko kupuje koje novine i slu\u0161a koju radio stanicu, pa sutra pri raspravi na poslu ve\u0107 imate dvije razli\u010dite verzije ne\u010deg \u0161to se dogodilo i tako to krene. Vrlo brzo je suptilnost postala vidljivo i javno izra\u017eavanje mr\u017enje i neprijateljstva. Zna\u010dajnu ulogu su odigrali i razni ljudi koji su izvana do\u0161li u Knin, neki s agendom, a neki jednostavno s traumama jer su pobjegli iz drugih dijelova Hrvatske gdje su se njima po\u010dele doga\u0111ati ru\u017ene stvari.<\/p>\n

U suvremenoj hrvatskoj mitologiji mjesto \u017ertve pripada Vukovaru, dok je za Knin predvi\u0111eno mjesto pobjede. Jedan od apsurda takve redukcionisti\u010dke slike je, pi\u0161ete, i da u javnosti ima malo svijesti o zlo\u010dinima nad kninskim Hrvatima. Mo\u017eete li re\u0107i ne\u0161to vi\u0161e o \u017eivotu i stradanjima u Kninu tijekom postojanja Krajine, od logora u Staroj bolnici i barutani, povodom \u010dega pi\u0161ete o \u201cmoralnom slomu zajednice\u201d, ali i o izostanku percepcije tih \u017ertava u hrvatskoj javnosti i danas?<\/p>\n

Ra\u0161kovi\u0107:<\/strong> U Kninu je za vrijeme rata postojalo nekoliko lokacija kori\u0161tenih kao mjesta zato\u010denja zarobljenih hrvatskih vojnika i civila. Mu\u010denja, zlostavljanja i nehumani tretmana zatvorenika, u logorima koji su postojali ne samo u Kninu nego i u drugim mjestima na podru\u010dju tada\u0161nje Krajine, skupa sa razli\u010ditim drugim kr\u0161enjima ljudskih prava Hrvata, trebale su dovesti do atmosfere u kojima je hrvatskom stanovni\u0161tvu bilo jasno da mora napustiti to podru\u010dje. Kao da to nije dovoljno stra\u0161no samo po sebi, \u010dinjenica je da su oformljeni i logori za \u201cdoju\u010dera\u0161nje\u201d susjede, kumove, kolege i prijatelje s kojima se dijelio isti \u017eivotni prostor. I jo\u0161 su uz to kao mjesta zato\u010denja iskori\u0161teni prostori Tvr\u0111ave i stare bolnice koji imaju poseban simboli\u010dni zna\u010daj za Kninjane. To nazivam moralnim slomom jedne dru\u0161tvene zajednice. Nisu, naravno, svi Kninjani ni znali, ni podr\u017eavali ni sudjelovali u tome, ali to se dogodilo na prostoru Knina i s tim se treba suo\u010diti.<\/p>\n

\u010coko:<\/strong> Banalan primjer \u2013 stara bolnica, koja je napu\u0161tena zbog izgradnje savremene nove u drugoj polovici osamdesetih, nalazi se pored osnovne \u0161kole, jedne od dvije u Kninu. Kad je formiran Okru\u017eni zatvor u toj zgradi, sa po\u010detkom rata, \u201c\u0107elije\u201d sa re\u0161etkama na prozorima su bile direktno izlo\u017eene ulici i na izvolite masi koja je davala sebi za slobodno da ga\u0111a kamenjem, verbalno vre\u0111a i maltretira zatvorenike koji mahom nisu bili lokalni civili, bar ne u prvim godinama rata kada je tortura bila najizra\u017eenija. Zgrada u kojoj su se rodile i umirale generacije Kninjana, postala je strati\u0161te, kako za pojedine biv\u0161e sugra\u0111ane hrvatske nacionalnosti, tako i za zarobljene pripadnike Hrvatske vojske. Ekskluziva je bila ta, \u0161to ste mogli u\u0107i u zatvor da trenirate boks, da vje\u017ebate ga\u0111anje kamenjem na \u017eivoj meti, da se i\u017eivljavate jer ste u mogu\u0107nosti. To je taj segment dehumanizacije.<\/p>\n

Sam \u017eivot u Krajini ne mo\u017ee\u0161 nazvati \u017eivotom, vi\u0161e pre\u017eivljavanjem. Konkretno, u Kninu, u psihoti\u010dnom stanju ni rata ni mira u smislu borbenih dejstava do same Oluje, pod duplim sankcijama, u getu. Da bi napustio grad i oti\u0161ao na primjer u Banjaluku ili Beograd, bila je potrebna dozvola vojnih vlasti. \u017divi\u0161 period od po mjesec-dva bez struje u kontinuitetu. Puno nekih sumnjivih lica se \u0161eta gradom, njih nije briga da li si lokalni Srbin ili Hrvat, on je dobrovoljac i njegove mete su materijalne vrednosti. Opet, s druge strane, kad si mlad, isijava\u0161 neku luda\u010dku energiju kao eskapizam od tog ludila. Ljudi su bili \u017eeljni \u017eivota, sviralo se masovno, nikad vi\u0161e bendova u jednom trenutku, \u017eurke van svake kontrole, neka vrsta dekadencije koja se istro\u0161ila, energetski, taman negdje pred Oluju kada je zaista postalo apsurdno sve to i kad su ljudi po\u010deli shva\u0107ati da se ne\u0107e dobro zavr\u0161iti i da su neke stvari jednostavno oti\u0161le predaleko. Mnogi su sugra\u0111ani bili bahati prema etni\u010dki drugim sugra\u0111anima na po\u010detku rata, jasno su etiketirali i \u0161ikanirali nepodobne. Slom moralne zajednice le\u017ei u tome da su mnogi od njih odmah pohrlili nazad iz Srbije u Hrvatsku, kao da se nikad ni\u0161ta nije dogodilo. Pa se na\u0111u uvre\u0111enima kada ih ovi drugi, prethodno \u0161ikanirani ne do\u010dekaju ra\u0161irenih ruku. Svoji na svome. I jedni i drugi.<\/p>\n

Potom je 1995. do\u0161lo do egzodusa srpskog stanovni\u0161tva iz Knina i Krajine uop\u0107e. Na podru\u010dju samog Knina tijekom i nakon Oluje ubijeno preko 100 civila, a na podru\u010dju op\u0107ine preko 200. Posljedice Oluje su da je nekada\u0161nja Krajina etni\u010dki o\u010di\u0161\u0107ena. Dok je u Hrvatskoj dominantan stav da je rije\u010d o prisilnoj evakuaciji koju je organiziralo kraji\u0161ko vodstvo, i da su kraji\u0161ki Srbi isklju\u010divo \u017ertve velikosrpske politike Srbije pod Milo\u0161evi\u0107em, u Srbiji se Oluja vidi isklju\u010divo kao udru\u017eeni zlo\u010dina\u010dki poduhvat na \u010delu s Franjom Tu\u0111manom. Tako je definirana u prvostupanjskoj, kasnije oborenoj presudi Gotovini i Marka\u010du, koja se pozivala i na diskriminatorne propise \u010diji efekt je de facto bila eksproprijacija imovine kraji\u0161kih Srba. No ni ta presuda nije dovodila u pitanje pravo Hrvatske da vojno povrati svoj teritorij. Gdje ste se vi nalazili u kolovozu 1995. i kako gledate na tada\u0161nje doga\u0111aje?<\/p>\n

Ra\u0161kovi\u0107:<\/strong> Ja sam Oluju do\u010dekao kao jedanaestogodi\u0161njak u svojoj ku\u0107i sa svojom obitelji. Istog dana smo u koloni izbjeglica krenuli prema Srbiji gdje sam \u017eivio dvije godine prije nego sam se 1997. vratio u Knin. I danas na Oluju gledam kao na doga\u0111aj koji je do danas i vjerojatno \u0107e zauvijek ostati jedna od najintenzivnija epizoda mog vlastitog \u017eivota i \u017eivota ogromnog broja ljudi oko mene. Kao istra\u017eiva\u010d, puno sam se bavio s Olujom i intervjuirao brojne svjedoke, tako da kad govorim o Oluji uvijek se radi o jednoj kombinaciji vlastitog iskustva i objektivnih, istra\u017eivanjima prikupljenih informacija, o \u010demu i govorim na jednom mjestu u knjizi. Ali najiskrenije, ve\u0107 sam umoran od pri\u010da o Oluji. Ve\u0107 10 godina pri\u010dam o Oluji, \u017eelim na neki na\u010din zatvoriti tu pri\u010du, rekao sam puno puta \u0161to sam imao re\u0107i, vi\u0161e me sad zanimaju neke druge, manje istra\u017eene stvari.<\/p>\n

\u010coko:<\/strong> Neko je jednom rekao da Krajina vojno nije \u201cpala\u201d, uru\u0161ila bi se sama od sebe. Emir Imamovi\u0107 Pirke je u jednoj od recenzija knjige jako lijepo rekao da Krajina ni sebe nije uvjerila da je dr\u017eava, a kamoli druge. Da bi se povezala u obliku u kome je bila i da bi se zaokru\u017eila, trebalo je etni\u010dki \u201cpro\u010distiti\u201d dobar dio prostora na kome Srbi nisu bili ve\u0107ina, \u010dak ni manjina. Pogledom na popis stanovni\u0161tva iz 1991. u gradovima koji su bili pod srpskom kontrolom, samo u urbanim sredinama, Srbi su \u010dinili mo\u017eda 60 posto ve\u0107inskog stanovni\u0161tva. Suma sumarum, Krajina je bila jedan nesretan i neuspio eksperiment, koji je ko\u0161tao \u017eivota i imovine Srbe i Hrvate, a od \u010dega su korist, naravno, imali politi\u010dari i plja\u010dka imovine kao povod. Stradali su ljudi. Materijalno i fizi\u010dki. Naravno da je Hrvatska imala legitimno pravo da povrati pod svoju kontrolu definisane granice, samo \u0161to su na \u017ealost, neke stvari oti\u0161le predaleko, pa je Oluja bila prakti\u010dki jedina opcija da se ta agonija sasje\u010de.<\/p>\n

Ove godine obilje\u017eena je i trideseta obljetnica \u201cbalvan revolucije\u201d. U tekstu \u201cOluja\u201d iz 1995. Boris Buden postavlja provokativnu i duboko cini\u010dnu tezu: Srbi iz Hrvatske odlaze zadovoljni. Zahvaljuju\u0107i zlo\u010dina\u010dkoj strani Oluje, oni gube zavi\u010daj, ali dobivaju zauzvrat \u201cne\u0161to mnogo dragocjenije: osje\u0107aj da su bili u pravu, najdublju unutarnju satisfakciju i blagotvornu po\u0161tedu od suo\u010denja s posljedicama vlastite gluposti\u201d. Ne samo da Oluja \u201cnaknadno opravdava srpske pobunjenike, daju\u0107i im napokon dovoljan razlog za pobunu, kojeg nisu imali onda kad je ta pobuna izbila\u201d, nego je ona od Marti\u0107a, Babi\u0107a, Mladi\u0107a i Karad\u017ei\u0107a \u201cu jedan mah stvorila dalekovidne vizionare\u201d. Hrvatska vojska je zaista masovno plja\u010dkala, palila i ubijala, i time u stvarnosti ispunila proro\u010danstva kojima su srpski vo\u0111e zastra\u0161ivali stanovni\u0161tvo. Istovremeno, ta je akcija hrvatske Srbe kao kolektiv zakucala u poziciju \u017ertve i li\u0161ila potrebe da se suo\u010de s vlastitom povijesnom odgovorno\u0161\u0107u. Kako biste ovo komentirali?<\/p>\n

\u010coko:<\/strong> Ne bih ja tu ni\u0161ta dodao. Moram citirati jednog biv\u0161eg sugra\u0111anina koji je rekao da su se Srbi u Kninu spektakularno samouni\u0161tili.<\/p>\n

Ra\u0161kovi\u0107:<\/strong> Buden ovdje, iako stvarno vrlo cini\u010dno, u biti dobro poentira. Zlo\u010dini i tretman Srba u Oluji i nakon Oluje, predstavljaju najve\u0107u mrlju za Hrvatsku i daju argument onima koji su po\u010detkom 90ih me\u0111u Srbima \u0161irili strah i tvrdili kako \u0107e se upravo to dogoditi. A sigurno je i to da je to \u0161to se Srbima doga\u0111alo u Oluji utjecalo na spremnost da se suo\u010de sa svojim gre\u0161kama i krivnjom.<\/p>\n

Dok je 2011. u Kninu otkriven masivni \u201cSpomenik hrvatskoj pobjedi Oluja \u201995.\u201d, petnaestak godina ranije sru\u0161en je \u201cSpomenik oslobodiocima Knina\u201d, podignut na brdu Spas u \u010dast partizanima koji su 1944. oslobodili Knin od usta\u0161a, \u010detnika i Nijemaca. Ironi\u010dno, na partizanskoj strani borbu je predvodio VIII dalmatinski korpus, najve\u0107im dijelom sastavljen od Hrvata \u2013 u Srbu su, primjerice, pali partizani iz Imotskog nazvani \u201csija\u010di bratstva\u201d. U dana\u0161njoj Hrvatskoj nema mjesta za sje\u0107anje na zajedni\u010dku borbu Srba i Hrvata. Pi\u0161ete da, unato\u010d inicijativama za obnovu, spomenik \u201cupravo u stanju u kakvom se nalazi najbolje prenosi svoju poruku\u201d. Kakva je to poruka, i kakva je memorijalizacija rata u Kninu danas?<\/p>\n

Ra\u0161kovi\u0107:<\/strong> Ru\u0161enja Spomenika oslobodiocima Knina predstavlja kninski doprinos jednoj \u0161iroko rasprostranjenoj kampanji uni\u0161tenja antifa\u0161isti\u010dkih spomenika u \u010ditavoj Hrvatskoj, ali i drugim dr\u017eavama biv\u0161e Jugoslavije. Ru\u0161enje spomenika je ipak jedan od najlak\u0161ih na\u010din za obra\u010dun sa starim re\u017eimom. Antifa\u0161isti\u010dkim spomenicima se dodjeljuju poruke velikosrpstva, totalitarizma, ugnjetavanja svega hrvatskog, svih zala komunisti\u010dkog re\u017eima i sli\u010dno, ali po meni najproblemati\u010dnija vrijednost koju ti spomenici nose je bratstvo i jedinstvo. Kako dozvoliti postojanje spomenika koji govori o zajedni\u010dkoj borbi Hrvata i Srba protiv zajedni\u010dkog neprijatelja u trenutku kad su oni jedni drugima najve\u0107i naprijatelji? Kad ka\u017eem da ovakav, odnosno sru\u0161en, kao da najbolje prenosi svoju poruku, ciljam na konstantni historijski revizionizam i relativizaciju koja je javno dominantna i sustavna. Jednostavno mi se \u010dini da bi, dok god je tako, bilo licemjerno obnavljati spomenik koji predstavlja to \u0161to predstavlja. A \u0161to se ti\u010de memorijalizacije ovog zadnjeg rata, tu Knin ima jasnu poziciju kao mjesto proslave pobjede. \u010citava memorijalizacija se fokusira na taj jedan dan u godini kada nakon protokolarnog programa naj\u010de\u0161\u0107e uslijedi nacionalisti\u010dki dernek.<\/p>\n

Srpsku zajednicu u Hrvatskoj posljednji rat je potpuno demografski devastirao. Iako su svedeni na svega nekoliko postotaka stanovni\u0161tva, fantazma o Srbima kao arhineprijateljima i dalje je pogonsko gorivo hrvatskog nacionalizma. Antisrpstvo je ra\u0161ireno i sveprisutno, od govora mr\u017enje u medijima do fizi\u010dkih napada. Kako vidite polo\u017eaj Srba u Hrvatskoj danas?<\/p>\n

Ra\u0161kovi\u0107:<\/strong> To je vrlo kompleksno pitanje. Stvarno mislim da nije isto biti Srbin u Hrvatskoj danas u Zagrebu, Rijeci, Vukovaru ili Kninu, ili u nekom od velikog broja zaba\u010denih sela s ponekim stanovnikom. Problemi su razli\u010diti, izazovi su razli\u010diti, mogu\u0107nost normalnog \u017eivota i samoaktualizacije je razli\u010dita. Ali, op\u0107enito smatram kako su Srbi kao zajednica i dalje marginalizirani i funkcioniraju unutar raznih politi\u010dkih i folklorno etnografskih okvira, a nikako ne uspijevaju razbiti te okvire i dati svoj stvarni dru\u0161tveni doprinos. \u010cinjenica je da \u010desto dnevnopoliti\u010dke situacije utje\u010du i na poziciju Srba u dru\u0161tvu i da je to \u010desto situacija u kojoj se ide korak naprijed, pa dva unatrag i tako stalno iznova.<\/p>\n

\u010coko:<\/strong> Ono Srba \u0161to je preostalo u Hrvatskoj je zanemariv postotak na kome se masovno lome koplja \u0161ovinizma, onog najgoreg dnevno politi\u010dkog i\u017eivljavanja jer prosto, mora postojati neprijatelj, etni\u010dki neprijatelj na kojem \u0107e se lomiti etni\u010dke frustracije. A Srbi su kao arhetipski neprijatelj, idealni. Znam dosta Srba koji u Hrvatskoj \u017eive mirno, ali kad ve\u0107inu pita\u0161 kako su, odgovor je \u201cdobro, ne talasam\u201d.<\/p>\n

\u201cJedino \u0161to je u Kninu naraslo u posljednjih 25 godina je gradsko groblje\u201d, ka\u017ee jedan od va\u0161ih sugovornika. U 2011. Knin je imao 15.407 stanovnika. To je gotovo tri puta manje no 1991., iako je tada\u0161nja op\u0107ina Knin bila bitno ve\u0107a od dana\u0161nje. Isti\u010dete i da se, prema procjenama, samo u posljednjih deset godina iselilo oko 20 posto stanovni\u0161tva. Kakva je danas, okvirno, ekonomska situacija i struktura zaposlenih i od \u010dega uglavnom \u017eive Kninjani?<\/p>\n

Ra\u0161kovi\u0107: Ekonomska situacija je lo\u0161a. Veliki broj mladih ljudi napustio je grad, posebno nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Knin ima jedan od najve\u0107ih postotaka ljudi na socijalnoj pomo\u0107i, stanovni\u0161tvo je sve starije i lagano se dolazi do situacije u kojoj je bilo kakve trendove te\u0161ko mijenjati, s obzirom na to da jednostavno nedostaje ljudi. Uz ljude koji rade za dr\u017eavne i gradske institucije i slu\u017ebe, jako je malo zna\u010dajnijih poslodavaca na podru\u010dju grada. Ljudi se snalaze, bave se poljoprivredom, rade na sezoni po moru, dosta je obitelji gdje su neki \u010dlanovi na privremenom radu u zapadnim zemljama. Naravno ljudi se trude promijeniti situaciju, ima i dobrih i kvalitetnih projekata, ve\u0107inom iz EU sredstava koji bi trebali omogu\u0107iti vi\u0161e radnih mjesta.<\/p>\n

\u010coko:<\/strong> U Knin se danas ide, ako se ba\u0161 mora. Grad je kao i mnogi drugi, zauvijek uni\u0161ten i devastiran. Ekonomski i industrijski posebno. Tu je profitirala priroda koja je prodisala i Knin je sada egzoti\u010dna zale\u0111ina za avanturizam i kao takav, ima turisti\u010dki potencijal. Jako malo Kninjana danas \u017eivi, ve\u0107ina \u017eivotari i pre\u017eivljava i poku\u0161ava da se opere od skorije pro\u0161losti, ali to nije lako ni jednostavno. \u010cinjenica da je to polumrtva zona, \u010detvrt vijeka nakon rata, dovoljno govori o stanju stvari. O tome mo\u017eda najbolje govori i sama knjiga iza koje autorski stojimo.<\/p>\n

Na crno-bijelim fotografijama u knjizi dominira atmosfera pusto\u0161i i otu\u0111enosti, gotovo postapokalipse, pora\u017eenosti, ali i ironije \u2013 recimo, natpis \u201cBarjak pobjede je u rukama hrabrih\u201d. U\u010destali motivi su tragovi rata i razaranja, propadaju\u0107a infrastruktura iz boljih dana, siroma\u0161tvo. Upe\u010datljivo je da na fotografijama gotovo uop\u0107e nema ljudi \u2013 Knin se doima kao grad duhova. Kojom logikom su birane fotografije za knjigu, \u0161to je bila namjera posti\u0107i?<\/p>\n

\u010coko:<\/strong> Namjera je bila posti\u0107i realan efekat stanja stvari. Fotografije kao takve morale su biti kontrastne i masne, neprijatne i duboke. Jer je situacija nakon svega takva. Nastajale su godinama jer sam se kao fotograf nastojao uvu\u0107i gradu pod ko\u017eu i osjetiti mu puls ili ostatke istog, dokumentovati mrtvo tkivo. Kninjani bje\u017ee od takvih slika, o\u010dajni\u010dki na individualnom planu poku\u0161avaju promijeniti tu sliku. I svaka \u010dast na tome, kamo sre\u0107e da je ta pri\u010da intenzivnija. Ali nije. Pogled na grad dovoljno govori. Da su mnoge scene iste kao \u201995. U me\u0111uvremenu je tjeskoba koja vri\u0161ti. Takve su i fotografije.<\/p>\n

Ra\u0161kovi\u0107:<\/strong> Svjesno smo i tendenciozno birali fotografije bez ljudi, a \u010dak i kada se ljudi nalaze na fotografijama. Nalaze se u sjeni, u pozadini, pogureni\u2026 kao i du\u0161e u limbu. Ali pro\u0111ite danas kroz Knin i lako vam se mo\u017ee dogoditi da od jednog do drugog kraja grada za vrijeme nekog ru\u017enog vremena ne sretnete \u010dovjeka, kao i na fotografijama.<\/p>\n

Knin je nekada imao \u017eivu novovalnu i pank scenu \u2013 spomenimo grupe kao \u0161to su Todor Todor, Machine gun ili hard-core bend Solidarnost. Kako se dru\u0161tveno-ekonomsko propadanje i sve drugo \u0161to se Kninu dogodilo odrazilo na gradsku glazbenu i uop\u0107e kulturnu scenu, kakva je situacija \u0161to se ti\u010de kulturne infrastrukture i prostora namijenjenih alternativnoj kulturi?<\/p>\n

\u010coko:<\/strong> U jednom trenutku je bilo jako zanimljivo u Kninu po tom pitanju, nakon rata. Knin je i u sada\u0161njim okolnostima bio na mapi rokenrol mjesta \u201cmust be\u201d mjesto zahvaljuju\u0107i jednom prostoru gdje se neko istinski potrudio da o\u017eivi grad. Sada postoje tragovi svega toga, ostali su mitovi i legende.<\/p>\n

Ra\u0161kovi\u0107:<\/strong> Na\u017ealost, sve je manje mjesta i prostora za alternativnu kulturu, ali ljudi koji danas \u017eive u Kninu se definitivno ne predaju i trude se. Me\u0111utim s obzirom na to koliko je ljudi oti\u0161lo iz Knina, postoje realna ograni\u010denja. Za neke stvari jednostavno nema ljudi. Knin s kraja 90-ih i po\u010detka 2000-ih potpuno je drugi grad od dana\u0161njeg Knina, grad koji je u jednom trenutku bio najmla\u0111i grad u Hrvatskoj s vrlo \u017eivim dru\u0161tvenim \u017eivotom. Danas je manje ljudi, pa manje i \u017eivota.<\/p>\n

Pi\u0161ete kako otvoreno i iskreno suo\u010davanje s povijesnim teretom sigurno nije najve\u0107i ni jedini problem Knina, ali da istovremeno predstavlja \u201cnu\u017ean uvjet daljnjeg razvoja zajednice\u201d. Kakve su u Kninu reakcije na va\u0161u knjigu \u2013 da li o\u017eiljci jo\u0161 uvijek sile na \u0161utnju ili je Knin zapo\u010deo izlaziti iz limba?<\/p>\n

Ra\u0161kovi\u0107:<\/strong> Reakcije ljudi iz Knina na knjigu su odli\u010dne. Barem one koje do\u0111u do mene. Ali \u010dini se da je velikom broju ljudi u Kninu i dalje lak\u0161e o ovakvim stvarima \u010ditati i razgovarati u njihovim naju\u017eim krugovima, a ne javno. I ja to razumijem. Ova knjiga je knjiga o njima, to jest, o nama. O na\u0161im o\u017eiljcima i traumama, ali i o na\u0161im krivnjama i odgovornostima. I naravno da se nije lako s tim suo\u010diti. Ja poku\u0161avam gledati pozitivno. Unato\u010d svim izazovima, odr\u017eali smo promociju knjige u Kninu i bilo je dobro. Ljudima je zna\u010dilo da smo ovu pri\u010du objavili i da smo o te\u0161kim stvarima razgovarali javno. Dobili smo puno podr\u0161ke, ali nekako najvi\u0161e kad je sve pro\u0161lo i kad nije vi\u0161e bilo problema, kao da je svima laknulo \u0161to je i to pro\u0161lo.<\/p>\n

\u010coko:<\/strong> Pojedinci su iza\u0161li iz limba, ali bojim se da Knin ne\u0107e bar jo\u0161 dugo vremena. Tome u prilog ide i odre\u0111ena vrsta otpora prema ovome \u0161to smo Slaven i ja uradili sa knjigom. Kninska promocija odigrala se na mi\u0161i\u0107e i u relativno napetoj situaciji. Pokazalo se koliko u stvari Kninjani bje\u017ee od ovih tema i ovakve vrste realnosti. Gdje nema \u017eelje za javnom diskusijom, gdje bi mnogi pitali \u0161to\u0161ta toga, ali ne javno. Gdje je iskrena podr\u0161ka svedena na minimum. Slaven i ja smo razbili taj tabu kroz ovu knjigu. A ostali? Kao \u0161to to ka\u017eu Cece iz Pe\u0161\u010danika \u2013 ako im je dobro, onda ni\u0161ta.<\/p>\n

Bilten<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Njihova monografija \u2013 popra\u0107ena brojnim mra\u010dnim crno-bijelim fotografijama \u2013 hrabro i po\u0161teno zasijeca u mitove poput no\u017ea, donose\u0107i pri\u010du o Kninu i njegovim stanovnicima tijekom posljednjih trideset godina, o zlo\u010dinima koje su po\u010dinili i o onima koje su pretrpjeli, o njihovim etni\u010dki, ali i egzistencijalno izazvanim patnjama. (Foto: Igor \u010coko)<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":308834,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-308833","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/308833","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=308833"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/308833\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":308835,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/308833\/revisions\/308835"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/308834"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=308833"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=308833"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=308833"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}