{"id":305810,"date":"2020-10-25T06:53:53","date_gmt":"2020-10-25T05:53:53","guid":{"rendered":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=305810"},"modified":"2020-10-25T06:56:10","modified_gmt":"2020-10-25T05:56:10","slug":"bajka-zvana-zeleni-kapitalizam","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2020\/10\/25\/bajka-zvana-zeleni-kapitalizam\/","title":{"rendered":"Bajka zvana zeleni kapitalizam"},"content":{"rendered":"

Autor: Filip Pra\u010di\u0107<\/strong><\/p>\n

“Umjesto da ka\u017eemo kako su svi odgovorni za klimatske promjene, kako svi moramo u\u010diniti svoje, bilo bi bolje re\u0107i da nitko nije, i upravo je u tome i problem. Uzrok ekolo\u0161ke katastrofe je bezli\u010dna struktura koja, iako mo\u017ee proizvesti sve vrste u\u010dinaka, upravo nije subjekt kadar preuzimanja odgovornosti. Potreban subjekt \u2013 onaj kolektivan – ne postoji, ali kriza, kao i sve druge globalne krize s kojima smo sada suo\u010deni, zahtijeva njegovu konstrukciju.” 1\u00a0\u00a0 (Mark Fisher)<\/strong><\/em><\/p><\/blockquote>\n

Skoro pa je nemogu\u0107e upotrijebiti klasi\u010dnu podjelu na prirodu potpuno netaknutu ljudskom rukom i onu prirodu koju je \u010dovjek direktno ili indirektno proizveo, uklju\u010duju\u0107i dru\u0161tvo i ostale apstrakcije. Danas smo u tolikoj mjeri izvr\u0161ili utjecaj i proizveli na\u0161u \u017eivotnu sredinu i krajobraz totalne urbanizacije, da je gotovo nemogu\u0107e izdvojiti ikoji dio planete koji bi spadao u ovu “prvu prirodu”. Pojam antropocen trebao bi ozna\u010davati geolo\u0161ku epohu na\u0161e planete, koju odlu\u010duju\u0107e odlikuje upravo utjecaj \u010dovjeka na Zemlju, no tek \u0161to je za\u017eivio u znanstvenoj zajednici, ovaj pojam je pretrpio kritiku i dobio svoju adekvatnu alternativu \u2013 kapitalocen. Od ideje da \u010dovjek kao biolo\u0161ka vrsta proizvodi prirodu i prirodne poreme\u0107aje (u toj mjeri da stvara nove geolo\u0161ke uvjete), daleko preciznija bila bi teorija prema kojoj to zapravo proizvodi kapitalizam, svojim na\u010dinom proizvodnje i eksploatacije resursa, uz neophodnost konstantnog rasta.<\/p>\n

Izazovi suvremenog doba su jasni: s jedne strane suo\u010deni smo s osiroma\u0161enjem energije, s druge dolaze klimatske promjene, a s tre\u0107e strane starenje populacije i globalne migracije. Da stvar bude gora, ovi \u0161okovi dolaze u paketu, tako mijenjaju\u0107i dinamike kapitalizma koje \u010dine dugoro\u010dno neodr\u017eivima. Popra\u0107eni besmislenom sva\u0111om ekonomista i ekologa o tome koja je kriza va\u017enija (ekonomska ili ekolo\u0161ka), zaboravljamo da je materijalisti\u010dka \u010dinjenica kako su njihove sudbine isprepletene, kao dvije strane iste kovanice, te kako prirodni svijet poznajemo samo iz me\u0111uodnosa koji imamo s njim i iz toga kako ga mijenjamo. \u010cini se kako smo ve\u0107 suo\u010deni s kriti\u010dnom situacijom u kojoj, kako ka\u017ee Murray Bookchin: “Ako ne napravimo nemogu\u0107e, bit \u0107emo primorani suo\u010diti se sa nezamislivim.” 2 Na\u017ealost, za zagovornike zelenog kapitalizma lak\u0161e je zamisliti kraj svijeta nego post-kapitalisti\u010dku ekonomiju i niske potro\u0161nje fosilnih goriva. \u0160to to “odr\u017eavamo” odr\u017eivo\u0161\u0107u? Odr\u017eivost stope ekonomskog rasta ili odr\u017eivost neke zami\u0161ljeno postavljene homeostaze? Rast ili ekvilibrij? Kako odr\u017eavati i\u0161ta unutar sistema koji je korjenito neodr\u017eiv?<\/p>\n

“Da bi se kapitalisti\u010dki sustav odr\u017eao, da bi se reproducirao u nedogled, naizgled zauvijek, potrebno je postupno sve vi\u0161e i vi\u0161e nagrizati, potrebno je kontinuirano prevrtati sve uravnote\u017eene cikluse, jer se upravo oni mogu pretvoriti u potencijalnu stagnaciju i time propu\u0161tenu mogu\u0107nosti za rast. Ovaj imperativ reprodukcije i uve\u0107avanja te potreba za neograni\u010denom mogu\u0107nosti devastacije dvije su strane iste kovanice – uzajamno poticajne i strukturalno nerazdvojne. One nisu samo pora\u017eavaju\u0107e, ve\u0107 su i u\u017easne na estetskom planu: primorani smo zami\u0161ljati svijet koji postepeno ‘klizi’ prema anorganskom.” 3<\/h2>\n

Iako smo svjesni suludog karaktera ovog sistema predodre\u0111enog za beskona\u010dni rast, znaju\u0107i da je on dugoro\u010dno neodr\u017eiv, ipak se i dalje na svim razinama pona\u0161amo kao da je on neophodan i nenadma\u0161an. Prethodni komentar Gean Morena suo\u010dava nas s jezivom vizijom i poziva da kapitalizam gledamo u odnosu na ono \u0161to otkriva njegovo odredi\u0161te: to da je on vanzemaljsko \u010dudovi\u0161te, nekakva nezasitna carpenterovska “Stvar”, koja pohlepno apsorbira energiju svega \u010dega se dotakne i kroz taj proces pogoni stvari prema anorganskom\u2026 Uostalom, nisu li iscrpljivanje i poni\u0161tenje upravo njegovi temeljni mehanizmi i ono \u0161to prati njegov rasko\u0161an nagon za rastom i mit o neprestanom napretku? Ne uvla\u010di li kapitalizam neumorno i nezasitno sva bi\u0107a, stvari i pojave do njihove potpune anihilacije, nevezano radi li se o prirodnim resursima, na\u010dinima \u017eivota, komunalnim vrijednostima, tradicionalnim oblicima dru\u0161tvenog organiziranja, simboli\u010dkim sustavima, javnoj sferi, mre\u017eama socijalne sigurnosti, \u010ditavih stanovni\u0161tva\u2026?<\/p>\n

Mnogi organizmi aktivno proizvode vlastiti okoli\u0161 koji pridonosi njihovoj reprodukciji, a po tome se ljudi ne razlikuju od organizama tog tipa. I kapital, kao specifi\u010dan oblik ljudske aktivnosti, zapravo \u010dini istu stvar. Samo sve vi\u0161e u ime kapitala, a sve manje u ime ljudi\u2026 David Harvey predla\u017ee kako je, daleko od pojave koja je druga\u010dija od ekolo\u0161kog sustava, pravi na\u010din gledanja na kapitalizam upravo kroz prizmu evoluiraju\u0107eg ekolo\u0161kog sustava, unutar kojeg se i priroda i kapital stalno (re)produciraju. Tako gledaju\u0107i, pitanja s kojima smo suo\u010deni su: kakav je to ekolo\u0161ki sustav kapital, kako se razvija i za\u0161to je podlo\u017ean krizi?\u00a0 “Ovaj ekosustav izgra\u0111en je iz kontradiktornog jedinica ‘kapitala’ i ‘prirode’, na isti na\u010din kao \u0161to je roba kontradiktorno jedinstvo izme\u0111u, u ekonomskim terminima, upotrebne vrijednosti i razmjenske vrijednosti”, pi\u0161e Harvey. “Priroda koja rezultira nije samo ne\u0161to \u0161to se nepredvidivo razvija samo po sebi (zbog autonomnih slu\u010dajnih mutacija i dinami\u010dkih interakcija ugra\u0111enih u evolucijski proces op\u0107enito), nego aktivno i stalno mijenjana i preoblikovana djelovanjima kapitala.” 4<\/p>\n

Tako\u0111er, jedna od to\u010daka kritike ovdje bi trebala biti ta da je kapital pretvorio i sama pitanja za\u0161tite okoli\u0161a u ogroman biznis. Eko-tehnologije sada su izvor masovnih i prosperitetnih ulaganja, a kada se takvo \u0161to dogodi, in\u017eenjering metaboli\u010dkog odnosa prema prirodi postaje autonomna aktivnost u odnosu na stvarne postoje\u0107e potrebe. Kako novi lijekovi stvaraju nuspojave koje onda zahtijevaju druge nove lijekove da ih poni\u0161te, tako i nove ekolo\u0161ke tehnologije stvaraju probleme za\u0161tite okoli\u0161a koji prizivaju potrebu za drugim tehnologijama. (Prisjetimo se samo apsurdnih slu\u010dajeva masovnih odlagali\u0161ta vjetro-turbina, propelera ili solarnih panela, istih onih tehnologija koje bi trebale slu\u017eiti proizvodnji ekolo\u0161ki prihvatljivijih obnovljivih izvora energije). Odemo li jo\u0161 korak dalje, stravi\u010dna misao koju moramo uzeti u obzir jest ta kako je savr\u0161eno mogu\u0107e da se kapital i dalje akumulira i kru\u017ei, \u010dak i usred scenarija ekolo\u0161kih katastrofa. One stvaraju obilne mogu\u0107nosti da jedan takav “kapitalizam katastrofe” (engl. “disaster capitalism”) komotno profitira. Smrti od gladi ranjivih populacija ili pak masovno uni\u0161tavanje ljudskih i \u017eivotinjskih stani\u0161ta ne\u0107e nu\u017eno uznemiriti kapital, a upravo zato \u0161to je velik dio svjetskog stanovni\u0161tva ve\u0107 tako i ionako postao suvi\u0161an i zamjenjiv. A kapital se, kao \u0161to znamo, nikad ba\u0161 nije libio uni\u0161tavanja ljudi u srljanju za profitom.<\/p>\n

Sr\u017e problema je u idu\u0107em: priroda je nu\u017eno promatrana kao kapital i kao takva podijeljena i razdijeljena kao klaster privatnih vlasni\u0161tva garantiranih od strane dr\u017eave. Privatno vlasni\u0161tvo pak podrazumijeva ogra\u0111ivanje prirode, pa tako kada se prirodna zajedni\u010dka dobra privatiziraju, tada se svim stvarima, predmetima i procesima dodjeljuje vrijednost, bez obzira na to je li na njih ili nije utro\u0161en bilo kakav dru\u0161tveni rad.<\/h2>\n

Ovim mehanizmom kapital stvara svoj osebujni ekosustav, a privatni posjednici tada su u mogu\u0107nosti da isisavaju dru\u0161tveno bogatstvo putem svog vlasni\u0161tva nad komodificiranom prirodom. Ovo nas dovodi do mo\u0107ne klase rentijera i zemljoposjednika koji reguliraju pristup “skladi\u0161tu uporabnih vrijednosti” zahvaljuju\u0107i svojoj monopolskoj mo\u0107i i iznajmljivanju. Harvey nastavlja: “Trajna borba je u tijeku izme\u0111u na\u010dina na koji kapital konceptualizira i koristi metaboli\u010dki odnos prema prirodi za izgradnju vlastitog ekosustava i razli\u010ditih koncepata i odnosa prema prirodi u civilnom dru\u0161tvu, pa \u010dak i unutar dr\u017eavnog aparata. Kapital ne mo\u017ee, na\u017ealost, promijeniti na\u010din na koji probavlja i melje prirodu u robne oblike i prava privatnog vlasni\u0161tva. Osporiti to zna\u010dilo bi dovesti u pitanje funkcioniranje samog ekonomskog motora kapitalizma i negirati primjenu ekonomske racionalnosti kapitala na dru\u0161tveni \u017eivot. To je razlog za\u0161to ekolo\u0161ki pokret, kad nadilazi samo kozmeti\u010dku politiku, mora postati antikapitalisti\u010dki. Koncepcija prirode koja je u pozadini razli\u010ditih filozofija environmentalizma u radikalnoj je opreci s onom koju kapital mora nametnuti kako bi se reproducirao”. 5 Uzmemo li ga u njegovoj punoj ozbiljnosti, ekolo\u0161ki pokret trebao bi predstavljati itekakvu prijetnju reprodukciji kapitala, ali do sada se politika za\u0161tite okoli\u0161a (osim kod pojedinih i manjih skupina radikala) iz razli\u010ditih razloga na\u017ealost nije zna\u010dajnije razvijala u tom smjeru.<\/p>\n

Kapitalisti\u010dki ekosustav je, naravno, cijelo ovo vrijeme globalan: me\u0111unarodna trgovina podrazumijeva kontinuirani prijenos inputa iz jednog dijela svijeta u drugi. Ona je super-ljepilo koje dr\u017ei ekosustav kapitala na okupu, a njeno \u0161irenje intenzivira i buja aktivnosti unutar njega. Budu\u0107i da ga je nemogu\u0107e mapirati (i nitko zapravo ne zna kako on funkcionira u cjelini), te\u0161ko je procijeniti koliko bi kobne degradacije okoli\u0161a moglo biti, a da se kapital i dalje \u0161iri kontinuirano. Koliko vi\u0161e je previ\u0161e? Da stvar bude gora, prostorni i vremenski razmjeri unutar kojih se pitanja za\u0161tite okoli\u0161a postavljaju radikalno su se pomaknuli, a institucionalni okvir za upravljanje tim mjerilima o\u010dito zaostaje i\/ili izostaje. Jo\u0161 gore, mjere neophodne za osiguranje od katastrofalnih promjena mo\u017eda se ne\u0107e u\u010diniti i provesti na vrijeme, \u010dak i pretpostavljaju\u0107i politi\u010dku spremnost spornih strana na poduzimanje mjera opreza u najboljem slu\u010daju. \u0160to ako je dvanaest i pet, a ne vi\u0161e pet do dvanaest? Koliko god da ta misao zvu\u010di imobiliziraju\u0107e, moramo uzeti u obzir i mra\u010dnu mogu\u0107nost da je ve\u0107 prekasno. Oksimoron “zelenog rasta” sigurno nam ne ide u prilog.<\/p>\n

Te\u0161ko je oteti se zaklju\u010dku kako vra\u0107anje na\u0161e pomahnitale civilizacije unutar planetarnih granica odr\u017eivosti itekako ovisi o na\u0161em osloba\u0111anju od dogme gospodarskog rasta. To naravno ne zna\u010di obustavljanje cjelokupne gospodarske aktivnosti, ve\u0107 jednostavno da idu\u0107e godine ne bi trebali proizvoditi i tro\u0161iti vi\u0161e nego ove, uz smanjenje onih sektora koji su kobni za ekosustav, a nepotrebni za ljudski napredak. Ali i uz paralelni nastavak razvoja zelenih i odr\u017eivih tehnologija popra\u0107en sistemskim odbacivanjem i zabranama \u0161tetnih navika (nevezano radi li se o jednokratnom be\u0161teku, ovisnosti o fosilnim gorivima ili avionskim putovanjima). Kako primje\u0107uje Jason Hickel u \u010dlanku za Foreign Policy: “\u2026okon\u010danje rasta ne zna\u010di da \u017eivotni standard treba pobrati metak. Na\u0161a planeta pru\u017ea i vi\u0161e nego dovoljno za sve. Problem je \u0161to njeni resursi nisu ravnopravno raspodijeljeni. Mi mo\u017eemo trenuta\u010dno pobolj\u0161ati \u017eivot ljudi jednostavno po\u0161tenijom raspodjelom onoga \u0161to ve\u0107 imamo, umjesto da sve vi\u0161e i vi\u0161e pusto\u0161imo Zemlju. Mo\u017eda ovo podrazumijeva bolje javne usluge. Mo\u017eda podrazumijeva univerzalni osnovni dohodak. Mo\u017eda kra\u0107i radni tjedan koji nam omogu\u0107uje smanjenje proizvodnje, a da istovremeno osigurava punu zaposlenost. Politike poput ovih nabrojanih, ali i nebrojene druge, bit \u0107e presudne ne samo za pre\u017eivljavanje 21. stolje\u0107a, ve\u0107 i na\u0161 procvat u njemu.” 6<\/p>\n

Kao \u0161to je i prethodno navedeno, nemogu\u0107e je odvojiti ekolo\u0161ki pokret od borbe za op\u0107u dru\u0161tvenu pravdu, a onome kome je stalo do projekta demokratskog socijalizma 21. stolje\u0107a ova konstatacija je i vi\u0161e nego o\u010dita. Kratko i slatko je to sro\u010dio legendarni Chico Mendes: “Ekologija bez klasne borbe je samo vrtlarstvo”. Desni\u010dari su ironi\u010dno u pravu kada komentiraju kako je “zelena nova crvena”. S time u vidu, reaktivni potezi kao \u0161to su pove\u0107anje poreza ili financijsko sankcioniranje (npr. za potro\u0161nju CO2, tzv. “carbon tax”) nisu dugoro\u010dno rje\u0161enje, budu\u0107i da najvi\u0161e o\u0161te\u0107uju upravo one koji najve\u0107i postotak vlastitih primanja izdvajaju za energiju, naime \u2013 siroma\u0161ne i obespravljene! Dakle (ironi\u010dno) upravo one koji su najmanje krivi i du\u017eni za ekolo\u0161ku krizu o kojoj je rije\u010d. Tako\u0111er, ovaj aljkavi na\u010din razmi\u0161ljanja potvr\u0111uje i jednu bitno goru kulturnu zabludu: onu da novcem mo\u017eemo kupiti (pa tako i otkupiti) sve, uklju\u010duju\u0107i i krive obrasce pona\u0161anja spram vlastitog nam okoli\u0161a. Materijalisti\u010dki prigovor nov\u010danom sankcioniranju trebao bi le\u017eati u tome da, ako prenesemo saniranje ekolo\u0161ke \u0161tete u realne okvire, kao \u0161to je potreban broj ulo\u017eenih sati ljudskog radnog vremena, taj broj na kraju mo\u017ee iznositi \u2013 beskona\u010dno. Drugim rije\u010dima, neke \u0161tete mogu se ispostaviti kao nepopravljive i nepovratne, a u tom scenariju nijedna koli\u010dina novca ne\u0107e nas izvu\u0107i od kobnih posljedica.<\/p>\n

Prema istra\u017eivanju \u0161vicarskog Saveznog tehnolo\u0161kog instituta provedenog jo\u0161 u listopadu 2011., 147 korporacija koje kontroliraju oko 40 posto svjetskog bogatstva i dominiraju globalnom ekonomijom opiru se svemu \u0161to \u010dak i u najmanjoj mjeri ograni\u010dava njihovu dobit, te tako uporno demonstriraju svoju usredoto\u010denost isklju\u010divo na kratkoro\u010dnu dobit.<\/h2>\n

U ovoj profitno-orijentiranoj kratkovidnosti oni suicidalno potkopavaju dugoro\u010dne probleme koji prijete (\u010dak) i njihovoj vlastitoj egzistenciji, kao \u0161to je – o\u010dito propadanje okoli\u0161a! Korporacije i njihov “predatory delay” nisu na\u0161i prijatelji, \u010dak i kada se pretvaraju da su “zelene”, a borba za ekolo\u0161ki odr\u017eivu ekonomiju neodvojiva je od emancipacijske borbe, koja \u0107e nu\u017eno podrazumijevati i zna\u010dajno prestrojavanje odnosa privatnog vlasni\u0161tva i demokrati\u010dnijeg raspolaganja javnim resursima te zajedni\u010dkim prirodnim dobrima. Rije\u010dima Petea Dickensona: “\u2026logika imperijalisti\u010dkog kapitalizma je neizbje\u017ena, posebno kada se rje\u0161ava problem poput klimatskih promjena, gdje je vrijeme za polovi\u010dne mjere odavno isteklo. (\u2026) Zato kampanja protiv globalnog zatopljenja i degradacije okoli\u0161a mora i\u0107i ruku pod ruku s borbom za socijalizam. Transformacija socijalne i ekonomske osnove dru\u0161tva jedini je put naprijed koji se provodi na me\u0111unarodnoj osnovi, jer globalno zatopljenje ne po\u0161tuje nacionalne granice.” 7<\/p>\n

Mi \u0107emo pogre\u0161no kriviti pojedina\u010dne pojave, kao \u0161to su rast i migracije stanovni\u0161tva ili tehnolo\u0161ki napredak kao takav, za ekolo\u0161ke probleme, dok god ne shvatimo da je sada\u0161nje potro\u0161a\u010dko dru\u0161tvo, bazirano na sirovom natjecateljskom imperativu “rasti ili umri”, zapravo jedan potpuno bezli\u010dan operacionalan mehanizam nespreman preuzimanja bilo kakve odgovornosti. Umjesto da se fokusiramo na temeljne uzroke, kao \u0161to su trgovina profitom i poistovje\u0107ivanje “napretka” s osobnim korporativnim interesom, fokusirat \u0107emo se tek na simptome na\u0161e uznapredovale socijalne patologije, a takav pristup \u0107e samo nastaviti ra\u0111ati tek kozmeti\u010dka rje\u0161enja. Zna\u010daj zelene kritike trebao bi biti upravo u tome da hrabro i dokazano tvrdi kako je kapitalizam zapravo sistem neograni\u010denog uni\u0161tenja ljudskom okoli\u0161a, nasuprot rasprostranjenoj iluziji da je jedini odr\u017eivi i prihvatljivi dru\u0161tveno-ekonomski sustav ili pak nenadma\u0161an kozmi\u010dki poredak. Umjesto da se kukavi\u010dki zadovoljavamo sa idejom kako “iako nije idealan, on je najbolje \u0161to imamo”, kritika bi trebala i\u0107i u smjeru tvrdnje kako odnos izme\u0111u kapitalizma i ekolo\u0161ke katastrofe nije nimalo slu\u010dajan, ako uzmemo u obzir “feti\u0161 rasta” kapitala. Dakle, kapitalizam je po svojoj samoj naravi opre\u010dan bilo kakvom pojmu “odr\u017eivosti”, a svaka kritika koja ovu \u010dinjenicu izostavlja iz vida, komotno mo\u017ee biti smatrana greenwashingom.<\/p>\n

    \n
  1. Mark Fisher, “Kapitalisti\u010dki realizam”; Naklada ljevak, 2011.<\/li>\n
  2. Bookchin, Murray: “The Ecology of Freedom”; AK Press, 2005.<\/li>\n
  3. Moreno, Gean: “Notes on the Inorganic: Accelerations”; Iz knjige: “DARK TRAJECTORIES: Politics of the Outside”; edited by Joshua Johnson; [NAME] Publications; Hong Kong, 2013<\/li>\n
  4. Harvey, David: “Seventeen Contradictions and the End of Capitalism”; Oxford University Press; New York; 2014.<\/li>\n
  5. <\/li>\n
  6. Hickel, Jason: “Why Growth Can”t Be Green”; Foreign Policy, 12.9.2018.<\/li>\n
  7. Dickenson, Pete: “Why Can\u2019t Capitalism Go Green?”; Socialism Today, broj 194. (prosinac 2015. \/ sije\u010danj 2016.)<\/li>\n<\/ol>\n

    H-alter<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

    Prirodni svijet poznajemo samo iz me\u0111uodnosa s njim i iz toga kako ga mijenjamo. <\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":305811,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-305810","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/305810","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=305810"}],"version-history":[{"count":3,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/305810\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":305814,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/305810\/revisions\/305814"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/305811"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=305810"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=305810"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=305810"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}