Sa donosiocima nepogode sukobljavali su se ljudi sa uro\u0111enom sposobno\u0161\u0107u da im u snu du\u0161a napusti tijelo, nakon \u010dega se uznosila ka oblacima da u borbi porazi demone i odagna nevrijeme. Du\u0161a bi se zatim vra\u0107ala u tijelo, a \u010dovjek bi se budio znojav i umoran. \u010cesto je bilo vjerovanje da se ovakvi ljudi ra\u0111aju u ko\u0161uljici. Takvi su bili zduha\u0107i\/zduva\u0107i ili stuhe u Crnoj Gori, isto\u010dnoj Hercegovini, dijelu Bosne i Sand\u017eaku, vjedogonje u dijelu Crne Gore, te zmajeviti i aloviti ljudi u isto\u010dnoj, sredi\u0161njoj, ju\u017enoj Srbiji i Banatu. Naj\u010de\u0161\u0107e su se borili zajedno zduha\u0107i jednog podru\u010dja protiv tu\u0111ih zduha\u0107a koji su navodili olujne i gradonosne oblake nad njihovu teritoriju.<\/p>\n
Negdje se vjerovalo da se zduha\u0107i ra\u0111aju u crvenoj, negdje u bijeloj ko\u0161uljici, a dodatni uslov mogao je biti da se to desi u izvjesni petak i odre\u0111eni \u010das. Da bi se natprirodna mo\u0107 ovakvog djeteta sa\u010duvala, ko\u0161uljica se morala osu\u0161iti i bri\u017eljivo \u010duvati, da bi mu bila predata kad odraste. On bi je otada uvijek dr\u017eao uz sebe radi za\u0161tite, naro\u010dito kad se bori kao zduha\u0107, pri \u010demu je stalno morala biti skrivena od pogleda.<\/p>\n
Vjerovalo se da je ku\u010dki vojvoda Marko Miljanov bio zduha\u0107, kao i Petar I Petrovi\u0107. Jedan od naj\u010duvenijih zduha\u0107a bio je travar i vidovnjak Mato Glu\u0161ac (1774\u20131870) iz Korita kod Bile\u0107e u isto\u010dnoj Hercegovini.<\/p>\n
Za Mata Glu\u0161ca zabilje\u017eio je 1906. godine hercegova\u010dki pisac Radovan Perovi\u0107, alijas Tunguz Nevesinjski, po sje\u0107anju Stojana Kova\u010devi\u0107a iz Sr\u0111evi\u0107a kod Gacka: “I mlado i staro, i siromah i bogata\u0161, i Srbi i Turci su ga uva\u017eavali i rado do\u010dekivali. Znali su da je jedan od vo\u0111a dobrih planinskih stuha i da onim zlim, primorskim, ne\u0107e dozvoliti da mu u planinama preotmu godinu ili ma kakvu \u0161tetu u\u010dine.\u201c<\/p>\n
Perovi\u0107 tako\u0111e bilje\u017ei rije\u010di zduha\u0107a \u017divka La\u017eeti\u0107a iz Dobrelja kod Gacka:<\/p>\n
“Kada ti se mi pobijemo sa rudinskijem (Rudine su u bile\u0107kom kraju) stuhama, da vidi\u0161 \u010duda i belaja! Mi vazda njih nadbijemo, ako im primorske stuhe ne do\u0111u u pomo\u0107. A ako im do\u0111u, mi pobjegnemo u najvi\u0161e planine \u2014 samo da ih odmamimo da nam ne \u010dine zlo po poljima!\u201c<\/p>\n
Vjerovalo se da zduha\u0107i mogu biti i neke \u017eivotinje, kao \u0161to su ov\u010darski pas, vo, krava, ovan predvodnik, konj i jarac. Oni su stupali u boj uglavnom radi odbrane svog stada, a od ishoda njihovih sukoba zavisila je samo sto\u010dna plodnost. Takve \u017eivotinje su \u010duvali i pazili; nipo\u0161to ih ne bi prodavali. Konja ili ovna zduha\u0107a u Primorju su zvali vilenik ili vila\u010d.<\/p>\n
Po jednom opisu iz isto\u010dne Hercegovine, du\u0161a zduha\u0107a mogla je preuzeti oblik orla ili ptice bijelih krila, \u017eutih nogu i crvenog kljuna. Glasanje te ptice li\u010dilo je na zvi\u017eduk \u010dobana kada prikuplja stoku.<\/p>\n
Za \u010dovjeka koji umre napre\u010dac pretpostavljalo se da je bio zduha\u0107.<\/p>\n
U Durmitorskom kraju postoji vjerovanje da duh utopljenika mo\u017ee da zaustavi gradonosni oblak. Ispred ku\u0107e se iznese sto sa hljebom I priziva duh utopjenika: ” Ooooooo (pomene se ime), vodi vojsku iza brda”. (Izvor: Vikipedia i narodna predanja)<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
Zduha\u0107\/zduva\u0107 (postoje i razna druga imena) je, u narodnom predanju, \u010dovjek sa sposobno\u0161\u0107u da za\u0161titi svoje imanje, selo ili kraj od vremenskih nepogoda, kao \u0161to su oluja, grad i obilne ki\u0161e. Njegovo djelovanje sastojalo se u sukobljavanju sa demonima za koje se vjerovalo da donose stihiju.<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":291748,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[8],"tags":[],"class_list":["post-299218","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-svastara"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/299218","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=299218"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/299218\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":299219,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/299218\/revisions\/299219"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/291748"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=299218"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=299218"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=299218"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}