{"id":294195,"date":"2020-06-22T07:25:26","date_gmt":"2020-06-22T05:25:26","guid":{"rendered":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=294195"},"modified":"2020-06-22T07:25:26","modified_gmt":"2020-06-22T05:25:26","slug":"neka-vas-preispisivanje-povijesti-ne-zabrinjava-upravo-je-to-historicarski-posao","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2020\/06\/22\/neka-vas-preispisivanje-povijesti-ne-zabrinjava-upravo-je-to-historicarski-posao\/","title":{"rendered":"Neka vas ‘preispisivanje povijesti’ ne zabrinjava: upravo je to histori\u010darski posao"},"content":{"rendered":"

Pi\u0161e: Charlotte Lydia Riley* \u00a0<\/strong><\/p>\n

Ru\u0161enje spomenika britanskom robovlasniku Edwardu Colstonu u bristolsku luku do\u010dekano je, izme\u0111u ostalog, reakcijama koje hine zabrinutost za historiografiju. Me\u0111utim, svako je postavljanje spomenika i politi\u010dki \u010din, a kada je omjer komemoracije eksponenata trgovine robljem i imperijalizma naspram njihovih \u017ertava toliko jednostran, upravo se obaranje ovakvog spomenika ispostavlja kao predugo odga\u0111ani prilog historijskoj reevaluaciji.<\/p>\n

Ljudi su oduvijek reinterpretirali i reevaluirali pro\u0161lost. Svakim ru\u0161enjem spomenika mo\u017eemo nau\u010diti ne\u0161to novo<\/p>\n

Ljudi su odjednom iznimno zabrinuti zbog preispisivanja povijesti. Navodno moramo budnim okom paziti da ogromni dijelovi na\u0161e povijesti ne padnu u zaborav, ili jo\u0161 gore, da ne budu \u201eizbrisani\u201c. Moramo biti na oprezu zbog prijetnje da \u0107e na\u0161a povijest biti \u201ezakrivena\u201c (kao da bi to ikada bilo mogu\u0107e), a neugodni, komplicirani dijelovi naprosto nestati. Istovremeno, nesvjestan svih kontroverzi koje je proizveo, kip Edwarda Colstona mirno le\u017ei na dnu bristolske luke.<\/p>\n

Histori\u010darke i histori\u010dari nisu zabrinuti zbog prijetnje koju predstavlja \u201epreispisivanje povijesti\u201c. Naime, preispisivanje povijesti na\u0161e je zanimanje i profesionalni poduhvat. Neprestano se nalazimo u procesu reevaluacije pro\u0161losti i reinterpretacije narativa za koje se smatralo da su neupitni. Unato\u010d tvrdnji Leopolda von Rankea \u2013 jednog od pionira modernog historijskog istra\u017eivanja \u2013 historija se ne svodi samo na otkrivanje toga \u201ekako se ne\u0161to zaista dogodilo\u201c, ve\u0107 se bavi i na\u010dinima promi\u0161ljanja o pro\u0161losti te na\u0161im odnosom prema njoj. Pro\u0161lost je mo\u017eda mrtva, ali historija je \u017eiva, i konstruira se u sada\u0161njosti.<\/p>\n

U ovoj je raspravi va\u017eno napomenuti i da spomenici nisu pretjerano u\u010dinkoviti u dokumentiranju pro\u0161losti ili obrazovanju ljudi o njoj. Mnogo toga je recentno napisano o britanskoj \u201eimperijalnoj nostalgiji\u201c i \u010de\u017enji za imperijem koji je za mnoge od nas do\u0161ao svojem kraju prije na\u0161eg ro\u0111enja. Me\u0111utim, odnos ove zemlje prema vlastitoj imperijalnoj povijesti u ve\u0107oj je mjeri izgra\u0111en na brisanju i zaboravu nego na sje\u0107anju \u2013 rije\u010d je o nizu pre\u0161u\u0107enih epizoda iz pro\u0161losti. Broj spomenika mu\u0161karcima koji su porobili druge ljude, pobili na stotine nenaoru\u017eanih civila ili vr\u0161ili druge strahovite zlo\u010dine u ime imperija i u slu\u017ebi \u017eene na prijestolju, u suprotnosti je s brojem kriti\u010dki anga\u017eiranih rasprava o zlo\u010dinima imperija. Svakim ru\u0161enjem spomenika mo\u017eemo nau\u010diti ne\u0161to novo.<\/p>\n

Neki tvrde kako su Britanci naprosto suvi\u0161e pristojni da bi govorili o mra\u010dnoj strani imperijalizma. No ne sprje\u010dava nas sram prema pro\u0161losti da se upu\u0161tamo u ove razgovore. Da bi se Britanci i Britanke mogli sramiti svoje imperijalne povijesti, morali bi je poznavati, i razumjeti najstra\u0161nije ekscese imperijalnog nasilja, kao i svakodnevnu nepravdu imperijalne vladavine.<\/p>\n

Me\u0111utim, to mnogima u Britaniji nije poznato, a uglavnom i nisu zainteresirani saznati. Umjesto toga nalazimo izgovore za postupke ljudi iz pro\u0161losti, tvrde\u0107i da se naprosto radilo o drugom vremenu, s druk\u010dijim vrijednostima, zaboravljaju\u0107i da su mnogi hrabri ljudi u to vrijeme prosvjedovali protiv istih zvjerstava te im se odupirali, neumorno rade\u0107i na njihovu razotkrivanju i osudi.<\/p>\n

Negodovanje oko uklanjanja ovog spomenika pokazuje da nekima u Britaniji svaka kritika britanske pro\u0161losti izaziva nelagodu. Me\u0111utim, oni bi i jedno i drugo: slobodu od krivnje zbog grijeha pro\u0161losti, ali i ponos na ono \u0161to do\u017eivljavaju kao povijesna ostvarenja. Najo\u010ditiji je primjer \u010dinjenica da se Britanci osje\u0107aju dovoljno ugodno da govore o trgovini robljem isklju\u010divo iz perspektive glorificirane uloge Britanije u njezinu okon\u010danju. No ljudi \u010diji se kipovi ru\u0161e nisu bili abolicionisti, ve\u0107 porobljiva\u010di: suo\u010davanje s njihovim zlo\u010dinima puno te\u017ee pada brojnim Britancima i Britankama koje mirno prolaze pored njih ulicama. Za druge ljude u Britaniji, primorane opetovano gledati ove spomenike i sjediti u predavaonicama i koncertnim dvoranama koje nose njihova imena, to je svakodnevni \u010din nasilja koji je postao nepodno\u0161ljiv.<\/p>\n

Mnogi od ovih spomenika, koncertnih i predava\u010dkih dvorana, izgra\u0111ene su te su dobile svoje ime ili u kasnom viktorijanskom periodu ili u posljednjim danima imperija sredinom 20. stolje\u0107a. Ovo nije slu\u010dajnost. Imperij je neprestano bio konstruiran kao politi\u010dki i kulturni projekt u centru \u2013 za vrijeme podjarmljivanja kolonija i njihova stanovni\u0161tva, kao i kada su se kolonije oduprle i izborile svoju nezavisnost. Imperij se Britancima nije naprosto \u201edogodio\u201c \u2013 nije stvoren u trenutku odsutnosti uma \u2013 imperijalizam je bio jednako kulturni projekt koliko i politi\u010dki, vojni ili ekonomski poduhvat, kojega je trebalo neprekidno obnavljati. Ovi spomenici ne pru\u017eaju neutralni narativ povijesti ove zemlje, ve\u0107 su politi\u010dki spomenici tjeskobama oko statusa Britanije u vrijeme njihova podizanja.<\/p>\n

Tvrdnja da uklanjanje spomenika predstavlja \u201ezakrivanje\u201c povijesti po\u010diva na premisi da su ti spomenici na neki na\u010din bili dio nijansirane rasprave o britanskoj imperijalnoj pro\u0161losti. Me\u0111utim, nisu, a razlog tomu nije samo podizanje spomenika robovlasnicima, nego i ne podizanje spomenika \u017ertvama trgovine robljem ili drugim \u017ertvama imperijalnog nasilja. Od 2007. godine u Liverpoolu postoji Muzej ropstva, ali ne postoji Muzej imperije \u2013 premda su na\u0161i muzeji prepuni blaga koje je pokradeno s nekada\u0161njih britanskih imperijalnih posjeda \u2013 i ne postoji dr\u017eavni spomenik \u017ertvama trgovine robljem. Ako vas zanima govoriti o zakrivanju povijesti, mo\u017eda da krenemo odavde.<\/p>\n

Kako se na\u0161e ideje o svijetu mijenjaju, prirodno je da se mijenja i na\u0161 odnos prema herojima i pobjedama koje su na\u0161i prethodnici odlu\u010dili komemorirati. Ako ti heroji nisu ni najmanje bili herojski, ostaviti njihove spomenike na miru uvreda je na\u0161im pretpostavljenim modernim vrijednostima. Ovdje se ne radi o zlokobnom brisanju povijesti: ovo je reevaluacija na\u0161e povijesti temeljem novih dokaza i ideja. Ovo je historiografija. A ako kritika glasi da ru\u0161enje Colstona povla\u010di za sobom i obaranje jo\u0161 ponekog spomenika, to je u redu: samo naprijed. Ova histori\u010darka to odobrava.<\/p>\n

*Charlotte Lydia Riley je histori\u010darka suvremene Britanije na Sveu\u010dili\u0161tu u Southamptonu.<\/p>\n

Slobodni filozofski<\/a>\/The Guardian<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Kako se na\u0161e ideje o svijetu mijenjaju, prirodno je da se mijenja i na\u0161 odnos prema herojima i pobjedama koje su na\u0161i prethodnici odlu\u010dili komemorirati<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":294196,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-294195","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/294195","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=294195"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/294195\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":294197,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/294195\/revisions\/294197"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/294196"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=294195"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=294195"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=294195"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}