{"id":283043,"date":"2020-01-30T07:15:59","date_gmt":"2020-01-30T06:15:59","guid":{"rendered":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=283043"},"modified":"2020-01-30T07:15:59","modified_gmt":"2020-01-30T06:15:59","slug":"vic-nas-je-spasavao-humor-u-vrijeme-staljina","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2020\/01\/30\/vic-nas-je-spasavao-humor-u-vrijeme-staljina\/","title":{"rendered":"Vic nas je spa\u0161avao: humor u vrijeme Staljina"},"content":{"rendered":"

Pi\u0161e: Jonathan Waterlow<\/strong><\/p>\n

Staljinizam. Rije\u010d koja izaziva desetke asocijacija, ali smijeh obi\u010dno nije jedna od njih. Staljinizam je danas sinonim za brutalnu i sveobuhvatnu dr\u017eavnu kontrolu koja nije ostavila mjesta za smijeh ili bilo kakav oblik neslaganja. Ipak, bezbroj dnevnika, memoara ili \u010dak dr\u017eavnih arhiva otkriva da su ljudi pri\u010dali viceve o \u010desto stra\u0161nim \u017eivotima koje su bili prisiljeni \u017eivjeti u sjeni gulaga.<\/p>\n

Do po\u010detka osamdesetih godina pro\u0161loga stolje\u0107a sovjetske su politi\u010dke \u0161ale postale toliko popularne da ih je \u010dak i ameri\u010dki predsjednik Ronald Reagan volio skupljati i prepri\u010davati. Me\u0111utim, za\u0161to bi pedeset godina ranije, pod Staljinovom paranoi\u010dnom i brutalnom vladavinom, obi\u010dni sovjetski ljudi dijelili \u0161ale koje ismijavaju njihove vo\u0111e i sovjetski sustav, rizikuju\u0107i da im NKVD (dr\u017eavna sigurnost) provali u stan i otrgne ih od njihovih obitelji, da\u00a0 se mo\u017eda nikad vi\u0161e ne vrate?<\/p>\n

Danas znamo da su se okupljali ne samo oko kuhinjskog stola, nego \u010dak i u tramvajima, okru\u017eeni strancima i \u2013 mo\u017eda najhrabrije od svega \u2013 u tvornicama gdje su neprestano opominjani da poka\u017eu apsolutnu predanost sovjetskoj stvari. Na svim ovim mjestima obi\u010dni ljudi pri\u010dali su viceve koji su omalova\u017eavli re\u017eim, pa \u010dak i samog Staljina.<\/p>\n

Boris Orman, radnik u pekari, daje tipi\u010dan primjer. Sredinom 1937., u punome jeku Staljinovih \u010distki, Orman je s kolegom podijelio sljede\u0107u anegdotu za vrijeme pauze na poslu:<\/p>\n

Staljin je oti\u0161ao plivati, ali po\u010deo se utapati. Seljak koji je prolazio usko\u010dio je i izvukao ga na obalu. Staljin je upitao seljaka \u0161to bi \u017eelio kao nagradu. Shvativ\u0161i koga je spasio, seljak povika: \u201cNi\u0161ta! Samo molim te ne govori nikome da sam te ja spasio!\u201d<\/p>\n

Takav vic lako bi vas mogao \u2013 a u Ormanovom slu\u010daju i jeste \u2013 poslati na desetogodi\u0161nju robiju u logor za prisilni rad gdje su zatvorenici rutinski radili do smrti. Paradoksalno, represivnost re\u017eima samo je poja\u010davala poriv da se pri\u010daju i dijele vicevi koji su pomagali ubla\u017eavati napetosti u suo\u010davanju s o\u0161trom, ali nepromjenjivom stvarno\u0161\u0107u. Kako se kasnije sje\u0107ao sovjetski vo\u0111a Mihail Gorba\u010dov, \u010dak i u najgorim vremenima \u201cvic nas je spa\u0161avao.\u201d<\/p>\n

Pa ipak, usprkos drakonskim kaznama, odnos re\u017eima spram humora bio je slo\u017eeniji nego \u0161to to obi\u010dno pretpostavljamo na osnovu legendarnih pripovijesti koje smo odavno internalizirali \u2013 iz romana Tisu\u0107u devetsto osamdeset \u010detvrta Georgea Orwella (1949) i memoara Aleksandra Sol\u017eenjicina Arhipelag Gulag (1973 ).<\/p>\n

Bolj\u0161evici su zasigurno bili sumnji\u010davi prema politi\u010dkom humoru jer su ga i sami upotrijebili kao \u2018o\u0161tro oru\u017eje\u2019 u revolucionarnoj borbi za podrivanje ruskog carskog re\u017eima, prije nego su na dramati\u010dan na\u010din preuzeli vlast 1917. Nakon \u0161to je u\u010dvrstilo svoj polo\u017eaj, sovjetsko vodstvo oprezno je odlu\u010dilo da humor treba koristiti samo za legitimiranje novog re\u017eima. Satiri\u010dni \u010dasopisi poput Krokodila napadali su neprijatelje re\u017eima u zemlji i inozemstvu. Humor se smatrao korisnim i prihvatljivim samo ako je slu\u017eio ciljevima revolucije. Kao \u0161to je pojasnio delegat na Kongresu sovjetskih pisaca iz 1934.: zadatak sovjetske komedije je \u201cubijanje smijehom\u201d neprijatelja i \u201cispravljanje smijehom\u201d onih koji su odani re\u017eimu.<\/p>\n

Iako su mnogi sovjetski gra\u0111ani bez sumnje prona\u0161li komi\u010dno olak\u0161anje u ovim publikacijama koje je odobrila dr\u017eava, humor se nikada ne mo\u017ee u potpunosti kontrolirati odozgo. U dru\u0161tvu prijatelja, mo\u017eda podmazano s malo votke, \u010desto je bilo gotovo nemogu\u0107e odoljeti oti\u0107i nekoliko koraka dalje i ismijavati nemogu\u0107a o\u010dekivanja u proizvodnji, sveprisutnu korupciju i ogromne suprotnosti izme\u0111u blistavih obe\u0107anja re\u017eima te sive i \u010desto o\u010dajne stvarnosti s kojom se svakodnevno susre\u0107u obi\u010dni ljudi.<\/p>\n

Uzmimo za primjer morbidni humor Mihaila Fedotova, agenta za nabavu iz Voronje\u0161ke regije, koji je podijelio vic koja ismijava istinske tro\u0161kove Staljinovog beskompromisnog pristupa industrijalizaciji:<\/p>\n

Seljak u Moskvi posje\u0107uje bolj\u0161evi\u010dkog vo\u0111u Kalinina kako bi ga pitao za\u0161to je tempo modernizacije tako nemilosrdan. Kalinin ga odvede do prozora i poka\u017ee tramvaj koji prolazi: \u201eVidite, ako u ovom trenutku imamo desetak tramvaja, nakon pet godina imat \u0107emo stotine\u201c. Seljak se vra\u0107a na svoje kolektivno gospodarstvo i dok se okupljaju njegovi drugovi, radoznali \u010duti \u0161to je nau\u010dio, tra\u017ei inspiraciju oko sebe i pokazuje prema obli\u017enjem groblju, izjavljuju\u0107i: \u201eVidite onih desetak grobova? Nakon pet godina, bit \u0107e ih tisu\u0107e!\u201c<\/p>\n

Takva \u0161ala mogla je ubla\u017eiti opresivne strahove \u010dine\u0107i ih nakratko smije\u0161nima, poma\u017eu\u0107i ljudima da podijele ogroman teret \u017eivota koji \u017eive, kako je to opisao jo\u0161 jedan vic, \u201cmilo\u0161\u0107u NKVD-a\u201d. No, \u010dak i ako je pomagao ljudima da se sna\u0111u, pri\u010danje anegdota postajalo je sve opasnije jer je re\u017eim postao sve paranoi\u010dniji tijekom 1930-ih. Uz prijetnju rata u Europi, u SSSR-u su vladali strahovi od zavjera i industrijskih sabota\u017ea.<\/p>\n

Kao rezultat, svaka \u0161ala koja je kritizirala sovjetski politi\u010dki poredak brzo je postajala izdajni\u010dka. Od sredine 1930-ih pa nadalje re\u017eim je na politi\u010dki humor gledao kao na toksi\u010dni virus koji mo\u017ee \u0161iriti otrov kroz \u2018dr\u017eavne arterije\u2019. Prema direktivi objavljenoj u o\u017eujku 1935., pri\u010danje politi\u010dkih viceva od toga momenta smatra se opasnim poput odavanja dr\u017eavnih tajni \u2013 u stvari toliko opasnim i zaraznim da ih \u010dak ni sudski dokumenti nisu citirali. Samo najvjerniji aparat\u010dici mogli su doznati sadr\u017eaj tih misaonih zlo\u010dina. Oni koji su uhva\u0107eni u pri\u010danju politi\u010dkih viceva ponekad su procesuirani a da njihove rije\u010di nikada nisu uvr\u0161tene u slu\u017ebeni zapisnik su\u0111enja.<\/p>\n

Obi\u010dni ljudi imali su male \u0161anse dr\u017eati korak s paranojom re\u017eima. 1932. godine, kada je to bilo vi\u0161e rizi\u010dno nego opasno, \u017eeljezni\u010dki radnik Pavel Gadalov mogao je podijeliti jednostavnu \u0161alu o tome da su fa\u0161izam i komunizam sli\u010dni, kao \u2018dva gra\u0161ka u mahuni\u2019, a da se nisu suo\u010dili s ozbiljnim posljedicama. Pet godina kasnije, ista je \u0161ala interpretirana kao znak skrivenog neprijatelja. Gadalov je osu\u0111en na sedam godina prisilnog rada.<\/p>\n

Ta vrsta retroaktivne pravde mo\u017ee nam zvu\u010dati poznato, danas kada je beskompromisna \u017eelja da se svijet u\u010dini boljim u stanju pretvoriti besmisleni tweet od prije 10 godina u profesionalnu i dru\u0161tvenu smrtnu kaznu. Ovo je daleko od strahota Gulaga, ali temeljni princip jezivo je sli\u010dan.<\/p>\n

Me\u0111utim, kao i mnogi od nas danas, sovjetski su vo\u0111e krivo shvatili \u0161to je humor i \u0161to on zapravo \u010dini ljudima. Ispri\u010dati vic o ne\u010demu nije isto \u0161to i osuditi ili podr\u017eati tu stvar. \u010ce\u0161\u0107e, pri\u010danje \u0161ala mo\u017eda naprosto poma\u017ee ljudima da uka\u017eu i suo\u010de se s te\u0161kim i zastra\u0161uju\u0107im situacijama, dopu\u0161taju\u0107i im da se ne osje\u0107aju glupo, nemo\u0107no ili izolirano. Zapravo, ono \u0161to staljinisti\u010dki re\u017eim nije shvatio je da pri\u010danje viceva mo\u017ee privremeno ubla\u017eiti stres svakodnevnog \u017eivota, \u0161to je \u010desto sovjetskim gra\u0111anima pomagalo da rade upravo ono \u0161to re\u017eim o\u010dekuje od njih \u2013 da ostanu mirni i nastave po starom.<\/p>\n

Kad pri\u010damo viceve, \u010desto samo testiramo mi\u0161ljenja ili ideje za koje nismo sigurni. Vicevi znaju biti nesta\u0161ni i mogu istra\u017eivati, \u010dak i dok ple\u0161u preko granice slu\u017ebene prihvatljivosti. Velika ve\u0107ina \u0161aljivd\u017eija uhi\u0107enih tridesetih godina pro\u0161log stolje\u0107a \u010dinila se zaista zbunjenim da ih se naziva neprijateljima dr\u017eave zbog \u2018zlo\u010dina\u2019 humora. U mnogim su slu\u010dajevima ljudi dijelili \u0161ale koje kritiziraju stresne i \u010desto nerazumljive okolnosti samo zato da bi se podsjetili da su u stanju uo\u010diti surovu stvarnost kroz veo zvani\u010dne propagande. U svijetu zagu\u0161uju\u0107e prilagodbe okolnostima i beskrajnih la\u017enih vijesti, \u010dak i jednostavne satiri\u010dne dosko\u010dice mogle su poslu\u017eiti kao duboka osobna potvrda \u2013 \u201e\u0161alim se, dakle postojim.\u201c<\/p>\n

Smijemo se u najmra\u010dnijim vremenima, ne zato \u0161to bi to moglo promijeniti na\u0161e okolnosti nego zato \u0161to smijeh uvijek mo\u017ee promijeniti kako se osje\u0107amo u odnosu na okolnosti. \u0160ale nikada ne zna\u010de samo jedno, a malo poznata pri\u010da o politi\u010dkom humoru za vrijeme Staljinove strahovlade daleko je nijansiranija od jednostavne borbe izme\u0111u represije i otpora.<\/p>\n

Digitalna demokratija<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

U svijetu zagu\u0161uju\u0107e prilagodbe okolnostima i beskrajnih la\u017enih vijesti, \u010dak i jednostavne satiri\u010dne dosko\u010dice mogle su poslu\u017eiti kao duboka osobna potvrda \u2013 \u201e\u0161alim se, dakle postojim.\u201c<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":283044,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-283043","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/283043","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=283043"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/283043\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":283045,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/283043\/revisions\/283045"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/283044"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=283043"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=283043"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=283043"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}