{"id":281888,"date":"2020-01-11T07:33:42","date_gmt":"2020-01-11T06:33:42","guid":{"rendered":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=281888"},"modified":"2020-01-11T07:33:42","modified_gmt":"2020-01-11T06:33:42","slug":"jugoslavija-nije-galsko-selo","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2020\/01\/11\/jugoslavija-nije-galsko-selo\/","title":{"rendered":"Jugoslavija nije Galsko selo"},"content":{"rendered":"

Autor: Bartul \u010covi\u0107<\/strong><\/p>\n

\u201ePedeseta je godina prije nove ere i Galiju su u potpunosti okupirali Rimljani. Ali ne u potpunosti! Jedno malo selo nesavladivih Gala i dalje pru\u017ea otpor osvaja\u010dima.\u201c<\/p><\/blockquote>\n

Ve\u0107ini je vjerojatno dobro poznat po\u010detak i fabula pri\u010de o Asterixu i Obelixu, galskim junacima pogonjenima \u010darobnim napitkom, koji pru\u017eaju otpor mo\u0107nom Carstvu. Kroz brojne stripove te filmske i televizijske ekranizacije njihove pustolovine stekle su kultni status kod vi\u0161e generacija. Na\u017ealost, \u010dini se da su imale prevelik utjecaj na dobar dio javnosti koja sudjeluje u regionalnim raspravama o Drugom svjetskom ratu u Jugoslaviji i Europi, koje bi ipak trebalo razdvojiti od fikcije. Nemogu\u0107e je izbrojati koliko smo puta imali priliku \u010duti pri\u010du o jugoslavenskim partizanima kao oto\u010di\u0107u slobode u homogenom moru okupirane Europe. Najbolja je ilustracija ove interpretacije dolje prilo\u017eena karta, koja tobo\u017ee prikazuje situaciju u Europi u svibnju 1943. godine, a \u010desto se pojavljuje i na mnogim internetskim platformama koje uglavnom daju doprinos borbi protiv revizionizma:<\/p>\n

Ve\u0107 na prvi pogled u o\u010di upada nekoliko nepreciznosti i nepravilnosti, koje se mo\u017ee smatrati lak\u0161im propustima. Jadransko more ima svega tri otoka, a osim morskih obala, prili\u010dno su neprecizno iscrtane i granice dr\u017eava, \u0161to je najlak\u0161e uo\u010dljivo kod predimenzionirane Belgije. To\u010dnost prikazanog oslobo\u0111enog teritorija unutar granica Jugoslavije te\u0161ko je utvrditi po\u0161to je od ve\u0107ih mjesta nazna\u010dena jedino lokacija Beograda, koji \u0107e 15 mjeseci kasnije biti oslobo\u0111en zajedni\u010dkim naporima Narodno oslobodila\u010dke vojske Jugoslavije (NOVJ) i Crvene Armije. Treba naglasiti kako velika koli\u010dina tamnoru\u017ei\u010dasto ozna\u010denog oslobo\u0111enog teritorija na prostoru Jugoslavije nije neuvjerljiva i vjerojatno uvelike odgovara stvarnosti, naro\u010dito s obzirom na \u010dinjenicu da se u svibnju 1943. godine fa\u0161isti\u010dka Italija nalazila pred svojim slomom pa su partizanske jedinice u talijanskoj okupacijskoj zoni bile u ofanzivi i nerijetko osloba\u0111ale \u010dak i ve\u0107a mjesta.<\/p>\n

Glavni problem le\u017ei u \u201ezelenom\u201c prostranstvu ostatka Europe, koje direktno navodi na neosporno pogre\u0161an zaklju\u010dak da su se jugoslavenski narodi jedini u Europi uspje\u0161no borili protiv fa\u0161izma. Ovu kartu i njezine implikacije osporit \u0107emo kroz tri historijska primjera.<\/p>\n

Gr\u010dka<\/h2>\n

Jugoslavenski ju\u017eni susjedi \u2013 Grci, tako\u0111er su se travnja 1941. godine na\u0161li na udaru Sila Osovine. Dr\u017eava je raspar\u010dana u njema\u010dku, bugarsku i talijansku okupacijsku zonu. \u201eKolijevka demokracije\u201c do\u017eivjela je sudbinu sli\u010dnu onoj drugih okupiranih zemalja. Brutalna eksploatacija resursa koji su trebali opskrbiti nacisti\u010dki ratni stroj izazvala je pad poljoprivredne proizvodnje \u0161to je uzrokovalo ogromnu glad. Samo na \u0161irem podru\u010dju Atene tijekom zime 1941. \u2013 1942. umrlo je oko 40 tisu\u0107a ljudi[1]. Oru\u017eani otpor okupatoru zapo\u010deo je svega nekoliko mjeseci nakon okupacije zemlje. U po\u010detku se radilo o nepovezanim gerilskim akcijama organiziranima od grupa sa svih strana politi\u010dkog spektra. Klju\u010dni trenutak za gr\u010dki antifa\u0161isti\u010dki otpor bilo je osnivanje Narodnooslobodila\u010dke fronte (Ethnik\u00f3 Apeleftherotik\u00f3 M\u00e9topo, EAM). Vode\u0107u ulogu u ovoj masovnoj organizaciji imala je Gr\u010dka komunisti\u010dka partija (Kommounistik\u00f3 K\u00f3mma Ell\u00e1das, KKE), a idu\u0107e godine osnovana je i Gr\u010dka narodnooslobodila\u010dka vojska (Ellinik\u00f3s La\u00efk\u00f3s Apeleftherotik\u00f3s Strat\u00f3s, ELAS) \u2013 vojno krilo EAM-a.<\/p>\n

Identi\u010dni marksisti\u010dko-lenjinisti\u010dki organizacijski princip primjenjivala je i Komunisti\u010dka partija Jugoslavije (KPJ) u okupiranoj Jugoslaviji s Jedinstvenim narodnooslobodila\u010dkim frontom i NOVJ. Tako\u0111er, u obje su zemlje temeljne lokalne institucije partizanske uprave bili Narodnooslobodila\u010dki odbori. KKE je (kao i KPJ), pou\u010dena prijeratnim iskustvom ilegalnog rada, predvodila borbu naroda Gr\u010dke koja je upravo u prolje\u0107e 1943. dosegla svoj vrhunac. Kao \u0161to smo ve\u0107 spomenuli pri jugoslavenskom primjeru, talijanske okupacijske snage u ovom su se razdoblju nalazile u povla\u010denju pa su tako i gr\u010dki partizani stjecali kontrolu nad ve\u0107im podru\u010djima. Ve\u0107 12. o\u017eujka Talijani napu\u0161taju gradi\u0107 Kardisu i prepu\u0161taju je kontroli ELAS-a. Dva tjedna kasnije, 25. o\u017eujka, povodom obljetnice gr\u010dke neovisnosti od Osmanlija, ELAS mar\u0161ira ulicama oslobo\u0111ene Grevene i njihovim borcima tom prigodom blagoslov daje lokalni biskup, a idu\u0107eg mjeseca oslobo\u0111eno je i Metsovo[2].<\/p>\n

Partizanska napredovanja ne staju u danima koji su preostali do Mussolinijeve predaje. Talijansko izvje\u0161\u0107e iz sredine travnja navodi: \u201ekontrola nad sjeveroisto\u010dnom, sredi\u0161njom i jugozapadnom Gr\u010dkom veoma je klimava, da ne ka\u017eemo nepostoje\u0107a.\u201c U velikom dijelu kontinentalne Gr\u010dke tijekom svibnja 1943. godine, talijanske okupacijske snage kontrolirale su jedino svoje garnizone, dok su se ve\u0107 mnoga naselja, a naro\u010dito podru\u010dja izvan njih, nalazila pod kontrolom partizana. Ovi teritoriji sveobuhvatno su se nazivali Slobodnom Gr\u010dkom. Prema tome, o\u010digledno je kako Jugoslavija u svibnju 1943. nije bila jedina buktinja slobode u Europi, pa \u010dak niti na Balkanu, \u0161to dodatno potvr\u0111uje i idu\u0107i lokalni primjer.<\/p>\n

Albanija<\/h2>\n

Fa\u0161isti\u010dka Italija okupirala je i u potpunosti anektirala Albaniju 1939. godine. Satelitska albanska dr\u017eava uklju\u010divala je dijelove dana\u0161nje Makedonije, Crne Gore i Kosova s ve\u0107inskim albanskim stanovni\u0161tvom. Mo\u017ee se re\u0107i da se u prvoj polovici 20. stolje\u0107a albanski narod nije nalazio u naro\u010dito prijateljskom okru\u017eenju. U periodu Balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata mnoge susjedne zemlje izra\u017eavale su pretenzije na albanski teritorij i ne previ\u0161e tolerancije za albanske zajednice na vlastitom teritoriju. Ovoga su bili svjesni talijanski okupatori pa su se ispo\u010detka makar deklarativno postavljali kao za\u0161titnici ove ugro\u017eene nacije.<\/p>\n

Fa\u0161isti\u010dka primjena strategije divide et impera na novookupiranim podru\u010djima bila je dio uvrije\u017eene prakse. Tamo gdje bi zatekli nerije\u0161ena nacionalna pitanja i neki oblik etni\u010dke diskriminacije, fa\u0161isti su \u010desto znali odre\u0111enu etni\u010dku skupinu odabrati za \u201esaveznika\u201c, igraju\u0107i pritom ulogu za\u0161titnika, sve kako bi ostvarivali svoje nezasitne imperijalisti\u010dke apetite. Ovakvu praksu osim u Albaniji mo\u017eemo uo\u010diti i tijekom uspostavljanja kvislin\u0161kih poredaka u Hrvatskoj ili Slova\u010dkoj. Iako je dvostruka okupatorska igra na mjestima koja su naseljavali Albanci sa sobom donijela \u010dak i neke institucionalne \u201ereforme\u201c (na Kosovu su, primjerice, prve \u0161kole na albanskom jeziku otvorene upravo nakon okupacije), nije trebalo pro\u0107i previ\u0161e vremena da se me\u0111u Albancima javi antifa\u0161isti\u010dki otpor.<\/p>\n

Komunisti\u010dka partija Albanije (KPA) osnovana je u jesen 1941. godine. Aktivno su sura\u0111ivali sa svojim jugoslavenskim drugovima, \u0161to dokazuje izvje\u0161taj delegata KPJ Svetozara Vukmanovi\u0107a Tempa:<\/p>\n

\u201eSa Glavnim \u0161tabom Albanije sastao sam se i njima predlo\u017eio vojni\u010dku i politi\u010dku saradnju na granicama, kao i pristupanje Balkanskom \u0161tabu. Oni su se sa svim mojim predlozima slo\u017eili. Vojni\u010dka saradnja, predvi\u0111ena na sektoru Malesija\u2014 \u0110akovica, ve\u0107 je ostvarena. Isto tako i na sektoru Ljuma\u2014 \u0160ara. Na oba sektora na\u0161e i njihove \u010dete su se sastale i zajedni\u010dki deluju. Zajedni\u010dka saradnja postignuta je i na sektoru Elbasan\u2014Debar\u2014Ki\u010devo.\u201c[3]<\/p><\/blockquote>\n

O\u010digledno je da jugoslavenski partizani nisu bili izolirani \u2013 na suradnju s Albancima upu\u0107ivala ih je ista ideologija, kao i geografska povezanost. Jednom kada je zapo\u010dela, antifa\u0161isti\u010dka borba s obje granice nije stajala, a neka daljnja izvje\u0161\u0107a upravo jugoslavenskih delegata direktno obaraju tezu o Jugoslaviji kao jedinoj dijelom oslobo\u0111enoj zemlji u Europi:<\/p>\n

\u201ePo\u0161to se razvijaju doga\u0111aji brzo, nadamo se da i mi u ovim brzim doga\u0111ajima uspijemo prilagoditi i na\u0161 kadar na brze odluke. Te\u0161ko\u0107e se nalaze u pomanjkanju u rukovode\u0107em kadru. No i tamo se mora ne\u0161to uraditi. Glavni rad je ja\u010danje vojske i udari po neprijatelju. Tako su na\u0161i partizanski odredi zauzeli Permet (varo\u0161 do sada, ali ne i kasarnu) i Klisuru. Zna\u0161 svakako za Leskovik. \u2014 Rabotamo pomalo.\u201c[4]<\/p><\/blockquote>\n

Spomenuta mjesta, albanskih naziva P\u00ebrmet, K\u00eblcyr\u00eb i Leskoviku na jugoistoku zemlje, oslobo\u0111ena su upravo u svibnju 1943. godine. Dva mjeseca ranije KPA je odr\u017eala svoju prvu zemaljsku konferenciju, u selu Labinot koje su tako\u0111er dr\u017eali pod kontrolom[5]. Budu\u0107i da smo ve\u0107 spomenuli vojno napredovanje gr\u010dkih boraca u istom razdoblju zaklju\u010dit \u0107emo kako na spornoj karti nije ozna\u010deno nimalo zanemarivo oslobo\u0111eno podru\u010dje koje se protezalo jugoistokom Albanije pa preko njezine granice i obuhva\u0107alo velike dijelove Gr\u010dke. Previdi ovdje ne prestaju \u2013 bacimo li pogled prema istoku, uo\u010dit \u0107emo kako je i prikaz klju\u010dnog fronta cijelog Drugog svjetskog rata tako\u0111er u raskoraku s povijesnim \u010dinjenicama.<\/p>\n

Sovjetski Savez<\/h2>\n

Nacisti\u010dka Njema\u010dka je od po\u010detka napada na SSSR pa sve do pred kraj rata u svakome trenutku na Isto\u010dnom frontu koristila zna\u010dajno vi\u0161e od polovice svoje ukupne vojne snage. Radilo se o vi\u0161e od 200 divizija (za usporedbu, u napadima na Jugoslaviju upotrijebljeno ih je desetak) i vi\u0161e milijuna vojnika. Sovjetski gubici bili su golemi. Broj palih boraca Crvene armije procjenjuje se na osam do deset, a broj poginulih civila na dvadesetak milijuna. Ove \u017ertve, uz procjenu da su njema\u010dke oru\u017eane snage pretrpjele barem 80 posto sveukupnih gubitaka upravo u borbi protiv Sovjeta, glavni su dio razloga za Hitlerov kona\u010dni slom. No, karta nam skriva va\u017ean aspekt pri\u010de \u2013 naime, nacisti u svom pohodu na istok nisu nailazili samo na prepreke koje su sovjetski branitelji postavljali pred njih, otpor se javljao i iza njihovih le\u0111a.<\/p>\n

\u201eU slu\u010daju prisilnog povla\u010denja jedinica Crvene armije, sva pru\u017ena vozila moraju biti evakuirana, neprijatelju ne smije ostati niti jedna lokomotiva, niti jedan vagon, niti kilogram \u017eita ili litra goriva. Kolektivni zemljoradnici moraju otjerati svu svoju stoku i predati svoje \u017eito u ruke dr\u017eavnih vlasti za prijevoz u pozadinu. Sva vrijedna imovina, uklju\u010duju\u0107i obojene metale, \u017eito i gorivo koje se ne mo\u017ee povu\u0107i, mora se bez odlaganja uni\u0161titi.<\/p><\/blockquote>\n

Na podru\u010djima koja zauzima neprijatelj nu\u017eno je formirati partizanske konjske i pje\u0161a\u010dke jedinice, organizirati sabota\u017ene skupine za borbu protiv neprijateljskih postrojbi, posvuda poticati gerilske akcije, dizati u zrak mostove i ceste, sje\u0107i telefonske i telegrafske linije, paliti \u0161ume, skladi\u0161ta i prijevozna sredstva. U okupiranim krajevima treba stvoriti nepodno\u0161ljive uvjete za neprijatelja i sve njegove pomaga\u010de, loviti ih i uni\u0161tavati na svakom koraku, remetiti sve njihove aktivnosti.\u201c<\/p>\n

Ovo su odlomci Staljinova govora, emitiranog desetak dana nakon invazije, u kojem je obznanio formiranje Dr\u017eavnog komiteta za obranu. Cilj formiranja otpora iza neprijateljskih linija prili\u010dno je o\u010dit, a ostvaren je do kasnog ljeta 1944. kada su njema\u010dke trupe, nakon tri godine brutalne okupacije, napokon istjerane s teritorija SSSR-a. Sovjetski partizani u pozadini njema\u010dkih armija prelazili su brojku od 100 tisu\u0107a boraca[6]. Radi se o zaista impresivnoj antifa\u0161isti\u010dkoj oru\u017eanoj sili koju sporna karta (zajedno s gr\u010dkim i albanskim suborcima) potpuno ignorira.<\/p>\n

Ne samo to, ve\u0107 je i linija koja prikazuje Isto\u010dni front nedovoljno isto\u010dno. Sude\u0107i prema ovoj karti, Sovjeti su u svibnju 1943. ve\u0107 pre\u0161li Dnjepar i bili nadomak Rumunjske, no u stvarnosti se to nije odvilo jo\u0161 godinu dana. U svibnju 1943. nacisti su jo\u0161 uvijek bili otprilike 400 kilometara isto\u010dno i sjeveroisto\u010dno od Dnjepra, gdje su nakon poraza u Staljingradu pripremali svoju posljednju veliku ofenzivu kod Kurska. Me\u0111utim, Wehrmacht vi\u0161e nije imao snage za operiranje cijelom duljinom \u0161irokog fronta. Sovjetski obavje\u0161tajci razotkrili su ovaj plan i o tome obavijestili Moskvu, koja je, nakon potvrde izvje\u0161taja o gomilanju njema\u010dkih trupa, ma\u0161inerije i opreme, na \u0161irem podru\u010dju oko Kurska u razdoblju do protunapada koncentrirala oko dva i pol milijuna boraca Crvene Armije. Uslijedila je najve\u0107a tenkovska bitka u povijesti ratovanja, i sovjetska pobjeda koja je zna\u010dila po\u010detak slamanja ki\u010dme nacifa\u0161izma. Nakon Kurska, nacisti su do svog kona\u010dnog poraza uglavnom bili u stalnom povla\u010denju.<\/p>\n

* * *<\/h2>\n

Moglo bi se i dalje navoditi nepravilnosti traljavog prikaza, odnosno zata\u0161kavanja antifa\u0161isti\u010dke borbe u ratom zahva\u0107enoj Europi, koje u svojoj sr\u017ei skriva neku vrstu jugoslavenskog nacionalizma koji, na\u017ealost, nije potpuno stran titoisti\u010dkom narativu. Partizani su postojali i u Norve\u0161koj, ali ova karta ne prikazuje ve\u0107inu skandinavskih zemalja. Bilo ih je i u Italiji, a iako su tamo pravi procvat do\u017eivjeli tek nakon Mussolinijevog kona\u010dnog pada, i prije su bili prisutni u brdskim predjelima Apeninskog poluotoka.<\/p>\n

\u017delimo li danas iole doprinijeti raskrinkavanju trenda sustavnog bla\u0107enja ideala za koje su ginuli i ovda\u0161nji partizani, moramo po strani ostaviti o\u010digledne nacionalisti\u010dke falsifikacije, prema kojima su oni bili najbolji, najbrojniji ili \u010dak jedini partizani u okupiranoj Europi. Njihova borba nije bila zasnovana na nacionalizmu ve\u0107 na internacionalizmu, a internacionalizam ne trpi bajke o galskim selima. Njih treba ostaviti tamo gdje im je mjesto \u2013 u \u017eanru dje\u010dje knji\u017eevnosti.<\/p>\n

Bilje\u0161ke:<\/p>\n

[1] Polymeris Voglis, \u201eSurviving Hunger: Life in the Cities and the Countryside during the Occupation,\u201c u: Surviving Hitler and Mussolini: Daily Life in Occupied Europe (Oxford: Berg, 2006), 23.<\/p>\n

[2] Dominique Eudes, The Kapetanios: Partisans and Civil War in Greece, 1943-1949 (New York: Monthly Review Press, 2009), 42-49.<\/p>\n

[3] Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodila\u010dkom ratu jugoslovenskih naroda, Tom 2, Knjiga 10: Dokumenta Vrhovnog \u0161taba Narodnooslobodila\u010dke vojske Jugoslavije 1943 (Beograd: Vojnoistorijski institut Jugoslavenske armije, 1962), 156. Dostupno na: http:\/\/znaci.net\/zb\/4_2_10.pdf#page=147<\/p>\n

[4] Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodila\u010dkom ratu jugoslovenskih naroda, Tom 1, Knjiga 19: Borbe na Kosovu 1941 \u2013 1944 (Beograd: Vojnoistorijski institut Jugoslavenske armije, 1969), 230. Dostupno na: http:\/\/znaci.net\/zb\/4_1_19.pdf#page=219<\/p>\n

[5] The Institute of Marxist-Leninist Studies at the Central Committee of the Party of Labour of Albania, History of the Party of Labour of Albania (Tirana: 8 Ne\u0308ntori Publishing House, 1982), 107.<\/p>\n

[6] Edgar M. Howell, The Soviet Partisan Movement 1941-1944 (Washington: Department of the Army, 1956), 211.<\/p><\/blockquote>\n

Slobodni Filozofski<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

“\u017delimo li danas iole doprinijeti raskrinkavanju trenda sustavnog bla\u0107enja ideala za koje su ginuli i ovda\u0161nji partizani, moramo po strani ostaviti o\u010digledne nacionalisti\u010dke falsifikacije, prema kojima su oni bili najbolji, najbrojniji ili \u010dak jedini partizani u okupiranoj Europi. Njihova borba nije bila zasnovana na nacionalizmu ve\u0107 na internacionalizmu, a internacionalizam ne trpi bajke o galskim selima. Njih treba ostaviti tamo gdje im je mjesto \u2013 u \u017eanru dje\u010dje knji\u017eevnosti.”<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":281889,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-281888","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/281888","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=281888"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/281888\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":281890,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/281888\/revisions\/281890"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/281889"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=281888"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=281888"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=281888"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}