{"id":281130,"date":"2019-12-31T08:30:48","date_gmt":"2019-12-31T07:30:48","guid":{"rendered":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=281130"},"modified":"2019-12-31T08:31:52","modified_gmt":"2019-12-31T07:31:52","slug":"zavrsna-borba-za-konstrukciju-pravoslavne-drzave-pravoslavnom-crkvom","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2019\/12\/31\/zavrsna-borba-za-konstrukciju-pravoslavne-drzave-pravoslavnom-crkvom\/","title":{"rendered":"Zavr\u0161na borba za konstrukciju pravoslavne dr\u017eave pravoslavnom crkvom"},"content":{"rendered":"

Autor: Inoslav Be\u0161ker<\/strong><\/p>\n

Etatisti\u010dki nacionalizam, baziran na mitu o neraskidivoj pripadnosti kao i svaka religija, nerijetko ima potrebu za katarzom, unutra\u0161njim pro\u010di\u0161\u0107enjem, koji tra\u017ei u mitu o povratku u izvorno, \u201e\u010disto\u201c stanje, u neku vrstu raja na zemlji, kako ga opisuje Tora pa time i Biblija, u zlatno doba op\u0107eg mira u kojemu nije trebao nikakav zakon i nijedan sudac, kako to opisuje Ovidije u Metamorfozama i kako i danas sanjare anarhisti. Taj povratak u prvotnu \u010disto\u0107u teologija i filozofija zovu apokatastaza. Malo tko pamti taj termin, jer taj povratak uspijeva rijetko, preciznije: nikada.<\/p>\n

U boljim situacijama povratak u po\u010detak donosi ne\u0161to bitno novo. Isus je po\u0161ao i\u0161\u010distiti \u017eidovstvo, a nastalo je kr\u0161\u0107anstvo. Martin Luther je poku\u0161ao i\u0161\u010distiti katoli\u010dko kr\u0161\u0107anstvo pa smo dobili protestantizam. Imali su vjeru. Dr\u017eave malokad imaju taj instrument. Ali poku\u0161avaju. Donald Trump ho\u0107e \u201eAmeriku opet sna\u017enu\u201c. Milo \u0110ukanovi\u0107 ho\u0107e Crnu Goru kakva je bila prije 1918. \u010cistu, opranu od srpstva \u2013 ne etni\u010dkoga, iako je u po\u010detku devedesetih \u0110ukanovi\u0107 imao taj odvratan poriv protiv etni\u010dkog hrvatstva \u2013 nego politi\u010dkoga, koje ga priti\u0161\u0107e kroz Srpsku pravoslavnu crkvu.<\/p>\n

Ho\u0107e dovr\u0161iti konstrukciju nacionalne pravoslavne dr\u017eave nacionalnom pravoslavnom crkvom, kao i u svim ve\u0107inom pravoslavnim dr\u017eavama. A crkvi koja ga ometa, Srpskoj pravoslavnoj, re\u017ee financijsko korijenje i oduzima sidri\u0161te nacionaliziraju\u0107i (\u201evra\u0107aju\u0107i u vlasni\u0161tvo naroda \u010dijim novcem i trudom su izgra\u0111ene\u201c) crkvene gra\u0111evine nastale prije nego je kara\u0111or\u0111evi\u0107evska pravoslavna crkva usisala i progutala dotada\u0161nju pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori.<\/p>\n

\u0110ukanovi\u0107ev re\u017eim poku\u0161ao je to prvi put u listopadu 2015 prijedlogom Zakona o vjerskim zajednicama u Crnoj Gori kojim je postigao nevi\u0111en uspjeh u kompaktiranju svih religija nazo\u010dnih u toj susjednoj zemlji: njime su bile nezadovoljne prakti\u010dki sve vjerske zajednice, osim \u017didovske zajednice te Crnogorske pravoslavne crkve. U tom nacrtu Zakona pisalo je da se ,,teritorijalna konfiguracija vjerske zajednice koja je registrovana i djeluje u Crnoj Gori, ne mo\u017ee prostirati van Crne Gore”, da vjerske zajednice stje\u010du svojstvo pravne osobe upisom u registar vjerskih zajednica, koji \u0107e voditi Ministarstvo za ljudska prava i slobode, te da sjedi\u0161te vjerske zajednice koja je registrirana i djeluje u Crnoj Gori mora biti u Crnoj Gori \u2013 \u0161to je te\u0161ko ostvarivo u Katoli\u010dkoj crkvi.<\/p>\n

Najvi\u0161i dostojanstvenik Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, ro\u0111en kao Risto Radovi\u0107, s gnu\u0161anjem je odbacio zahtjev da Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori bude registrirana ,,namjesto da Crkva Bo\u017eja Svetoga Petra njih registruje, da bi onda oni postali prava i istinska dr\u017eava”. Iz te re\u010denice jasan je bio stav Srpske pravoslavne crkve \u2013 njena mitropolija je, po tom stavu, legalni slijednik vladike Petra I Njego\u0161a, koga slavi kao sv. Petra Cetinjskoga, a Republika Crna Gora mo\u017ee uistinu biti dr\u017eava tek kad joj to odobri SPC, dakle pribli\u017eno nikada.<\/p>\n

Vjerske zajednice su bile najlju\u0107e na prijelazne i zavr\u0161ne odredbe, gdje je pisalo da su u dr\u017eavnom vlasni\u0161tvu ,,vjerski objekti i zemlji\u0161te koje koriste vjerske zajednice na teritoriji Crne Gore, a za koje se utvrdi da su izgra\u0111eni, odnosno pribavljeni iz javnih prihoda dr\u017eave ili su bili u dr\u017eavnoj svojini do 1. decembra 1918. godine, kao kulturna ba\u0161tina Crne Gore”, a isto tako i vjerski objekti za koje se utvrdi da su izgra\u0111eni na teritoriji Crne Gore zajedni\u010dkim ulaganjima gra\u0111ana do 1. decembra 1918.<\/p>\n

Komentatori u Crnoj Gori, pa i oni posve neskloni Ristu Radovi\u0107u, ocjenjivali su da je to akcija vlade Mila \u0110ukanovi\u0107a protiv Srpske pravoslavne crkve i Amfilohija kao jedine sna\u017ene opozicije, i to proruske, proputinovske, u osvit crnogorskog pristupanja Sjevernoatlantskom paktu.<\/p>\n

Sada\u0161nji Zakon o slobodi vjeroispovijesti zadr\u017eao je odredbu o podr\u017eavljenju vlasni\u0161tva nad vjerskim objektima. Crnogorske dr\u017eavne vlasti su u me\u0111uvremenu uvjerile muslimane, katolike i ostale u o\u010digledno: da Zakon nije protiv njih. A znali su da Amfilohijeva crkva jest protiv njih. Izbor je bio jednostavan.<\/p>\n

Da je posrijedi politi\u010dko a ne vjersko pitanje pokazali su demonstrativni neredi u Skup\u0161tini Crne Gore, a i poku\u0161aj takvih nereda u Narodnoj skup\u0161tini Srbije, u re\u017eiji Bo\u0161ka Obradovi\u0107a iz Dveri i uz sudjelovanje Aleksandra Vulina.<\/p>\n

Dr\u017eavno vlasni\u0161tvo crkvenih objekata samo po sebi nije nikakvo svetogr\u0111e. Kroz milenije su dr\u017eavnici, poput vladara, pla\u0107ali dizanje crkava, samostan\u00e2 itd., zadr\u017eavali ih u vlasni\u0161tvu i davali crkvama samo na kori\u0161tenje, snose\u0107i tako i tro\u0161kove odr\u017eavanja i popravljanja. Bilo je tako i u Austriji: dalmatinska Zemaljska vlada platila je na primjer izgradnju Biskupove pala\u010de u Splitu, po neoklasi\u010dnom projektu \u0106irila Ivekovi\u0107a (taj je spomenik devastiran obnovom devedesetih koju su nadle\u017eni za\u0161titari spomenika triput uzalud zabranili, uz totalan crkveni nehaj za dr\u017eavu). Pala\u010da je ostala u dr\u017eavnom vlasni\u0161tvu i na dr\u017eavnom tro\u0161ku sve do devedesetih, biskupi su je imali na kori\u0161tenje do te\u0161kog razaranja u drugome svjetskom ratu, a tek je Republika Hrvatska to zdanje darovala nadbiskupu splitskom i makarskom.<\/p>\n

Zdanja namijenjena bogo\u0161tovanju (crkve i kapele prije svega) \u010de\u0161\u0107e su u vlasni\u0161tvu crkava, iako ima dr\u017eava gdje su u dr\u017eavnom vlasni\u0161tvu. U Italiji je dio crkvenih objekata u dr\u017eavnom vlasni\u0161tvu pa njima upravlja Ministarstvo unutra\u0161njih poslova. Ako su za\u0161ti\u0107eni kao spomenici kulture, onda dr\u017eava sudjeluje u njihovu odr\u017eavanju (tako je i u Hrvatskoj), a vjerska zajednica mora po\u0161tovati spomeni\u010dke obaveze (osim u Hrvatskoj, kako pokazuje praksa). U Italiji, na primjer, objekti namijenjeni bogo\u0161tovnom kultu ne smiju biti prenamijenjeni bez dopu\u0161tenja religije \u010diji\u00a0 se kult u njima provodi, bez obzira na to pripadaju li crkvama odnosno vjerskim zajednicama, ili dr\u017eavi (pa i oblasti ili op\u0107ini), odnosno pojedincu ili ustanovi privatnog prava.<\/p>\n

To pitanje, u katoli\u0161tvu i protestantizmu pravnovlasni\u010dko, dobiva u pravoslavlju dodatni dr\u017eavnopoliti\u010dki zna\u010daj, prikladan duhu pravoslavlja.<\/p>\n

Od svih masovnijih oblika kr\u0161\u0107anstva u Evropi, pravoslavlje je najmanje sklono osuvremenjivanju. Protestantizam je izbio kao kapitalisti\u010dka pobuna i srastao je s duhom kapitalizma, kako je pregnantno to analizirao Max Weber. Katoli\u010dka crkva je svoje osuvremenjenje, aggiornamento, zapo\u010dela na Drugome vatikanskom koncilu, pitaju\u0107i se koliko je sama pridonijela nastanku nacizma i inih totalitarizama u Evropi. Pravoslavlje, koje se eklesiolo\u0161ki oblikovalo kao religija pojedina\u010dne dr\u017eave, jo\u0161 nije na\u0161lo potrebu da se ne samo osuvremeni, nego ni da se suo\u010di sa suvremeno\u0161\u0107u \u2013 jer se vi\u0161e od bilo kojeg tipa kr\u0161\u0107anstva poziva na tradiciju.<\/p>\n

Samo je u pravoslavlju tradicija ispred Evan\u0111elja.<\/p>\n

Posrijedi je i veoma tradicionalisti\u010dko poimanje dr\u017eave. U konstantinovskoj varijanti (koja je dominirala Bizantom vi\u0161e od tisu\u0107lje\u0107a, ozra\u010div\u0161i njegovu civilizacijsku ekumenu) dr\u017eava je obogotvorena u liku vlastodr\u0161ca, gospodara koji je dr\u017ei kao ne\u0161to svoje. Ba\u0161 takav pojam posvjedo\u010duju i slavenski termini kao \u0161to su gossudarstvo ili dr\u017eava. Za razliku od toga, na Zapada se za to koristi termin stanje: Etat, state, Staat). Na Zapadu je dr\u017eava sklop individualnih i grupnih interesa<\/p>\n

To je urodilo feudalizmom, taj duh je iznjedrio (na drugoj razini) i protestantizam (dakako, i Wyckliffa, i Husa, pa i Jansena) i racionalizam \u2013 dok je katoli\u0161tvo tra\u017eilo protute\u017eu u moralnoj, a ne u dr\u017eavnoj sferi, osobito po\u0161to je Papa 1870 izgubio dr\u017eavu.<\/p>\n

Protestantizmu je stoga u sredi\u0161tu pozornosti pojedinac.<\/p>\n

Katoli\u010dka crkva, osobito posljednjih godina, u sredi\u0161te svog djelovanja postavlja obitelj.<\/p>\n

Nacija ostaje privilegirani subjekt crkve samo u pravoslavlju, te na ponekim rubnim podru\u010djima zapadnog kr\u0161\u0107anstva, gdje je mentalitet vi\u0161e koincidirao s istokom, na primjer u Prusiji, Poljskoj ili Hrvatskoj.<\/p>\n

Nesposobnost katoli\u010dkog i protestantskog modela da odgovori na izazove XX stolje\u0107a ostavila je prostor, a u antisemitizmu i obrazac, koji je pridonio nastanku fa\u0161izma i nacizma. Nesposobnost despotskoga ruskog pravoslavlja da odgovori na izazove XX stolje\u0107a bitno je pridonijela nastanku despotskoga bolj\u0161evi\u010dkog modela, koji je zatrovao i s\u00e2m komunizam.<\/p>\n

Katoli\u010dkoj crkvi je trebalo gotovo stolje\u0107e da reagira na gubitak dr\u017eave i gotovo pola stolje\u0107a da artikulira svoj u\u017eas nad holokaustom. Jedno od sredi\u0161njih pitanja ovog po\u010detka stolje\u0107a glasi: koliko \u0107emo \u010dekati da pravoslavlje iz faze je\u017eevskog zatvaranja pred suvremeno\u0161\u0107u pre\u0111e u fazu izazova suvremenosti i artikulira svoj projekt evangelizacije? Ho\u0107e li se to dogoditi kroz konkurenciju ili kroz sinergiju pravoslavnih crkava?<\/p>\n

Ta su pitanja okvir velikoga crkvenog sukoba u maloj Crnoj Gori.<\/p>\n

Dvojba izme\u0111u Srpske pravoslavne i Crnogorske pravoslavne crkve samo je na povr\u0161ini eklesiolo\u0161ka, a u svojoj biti ona je dr\u017eavna. Reflektira dva opre\u010dna pristupa.<\/p>\n

Po jednome Crna Gora je ne samo samostalna nego i samobitna dr\u017eava, nasljednica i Duklje, a ne samo Zete (gdje bi onda svojedobna nemanji\u0107ka prevlast bila samo povijesni incident, kao Jugoslavija Hrvatima), corpus separatum koji, uz dijalekt \u0161tokavskih govora (u Nik\u0161i\u0107u i inim dijelovima isto\u010dne Hercegovine ste\u010denima poslije grahovske bitke), ima i vlastiti ne\u0161tokavski zetski govor, bazu suvremenoga crnogorskoga standardnog jezika (nije slu\u010dajno veliki Dubravko \u0160kiljan prorekao da \u0107e smrt srpskohrvatskoga biti definitivna standardizacijom crnogorskog jezika). Takva samostalna i samobitna Crna Gora ima pravo i na vlastitu, autokefalnu pravoslavnu crkvu sa svojim arhiepiskopom, ne manje nego \u0161to je, u okvirima istoga gr\u010dkog jezika, pored Ekumenske (vaseljenske) patrijar\u0161ije u Carigradu (Istanbulu), imaju arhiepiskopije u Ateni i na Cipru, da o patrijar\u0161iji u Aleksandriji i ne govorimo.<\/p>\n

Po drugome, Crna Gora je samo jedna od srpskih zemalja, \u010dije su srpstvo, u razli\u010ditim trenucima i kontekstima, nagla\u0161avali mitropolit Petar II (u Gorskom vijencu, na primjer), prvi knez Danilo, pa i nesretni kralj Nikola, koji je sebe i svog zeta Petra I srpskoga okarakterizirao kao \u201edva stara srpska kralja\u201c (ali mu nije palo na pamet darovati mu svoju dr\u017eavu, koju mu je zatim tvorno oteo ro\u0111eni unuk Aleksandar I jugoslavenski). A kolagen tih zbiljskih ili navodnih srpskih zemalja: Srbije, Vojvodine, srpske Bosne i Hercegovine, Crne Gore, te Stare Srbije (Ra\u0161ke, da ne ka\u017eemo Kosmeta), ne mo\u017ee biti nego svetosavska Srpska pravoslavna crkva, zna se.<\/p>\n

Ne treba zaboraviti da u melkitskoj (po svojoj su\u0161tini: cezaropapisti\u010dkoj) tradiciji, koju \u010duvaju carigradsko pravoslavlje i njegovi izdanci, crkva jest (i) ideolo\u0161ki aparat dr\u017eave, njezin duhovni izraz. Kada se u Srbiji ta tradicija naziva svetosavskom, govori se puka istina: organizator srpske dr\u017eave, sv. Sava (Rastko) Nemanji\u0107 je, u povoljnom trenutku mleta\u010dkog podrivanja Bizanta i njegove mo\u0107i, formirao autonomnu te zatim autokefalnu srpsku crkvu. Dotad je u balkanskim dijecezama vladalo pravilo koje \u0107e se kasnije nazvati cuius regio, eius religio (\u010dija vlast, njegova i religija), tako da je vrsta obreda \u2013 isto\u010dni ili zapadni \u2013 ovisila naj\u010de\u0161\u0107e o dr\u017eavnoj pripadnosti biskupije (tako se, primjerice, u Splitu i Dubrovniku kadikad smjenjivao carigradski i rimski obred). Sava je \u2013 gdje je mogao \u2013 dijeceze s isto\u010dnim obredom prihva\u0107ao kao srpske, a drugdje je pak na istoj teritoriji izdvajao pravoslavne iz prete\u017eno katoli\u010dkih dijeceza, dotad jedinstvenih i naslije\u0111enih dobrim dijelom jo\u0161 iz Rimskog Carstva. Sava je znao da dr\u017eavu na tom obzorju \u010dine tri po\u010dela:<\/p>\n

stvarna teritorijalna vlast;<\/p>\n

kraljevski naslov nosioca vlasti;<\/p>\n

dr\u017eavna crkva.<\/p>\n

Stvarnu teritorijalnu vlast naslijedili su od oca Nemanje, kraljevsku krunu pribavio je bratu Stefanu Prvovjen\u010danome od pape Honorija III (jer je i rimskoj Crkvi odgovaralo podrivati Bizant, osobito ako su posljedice imale pasti samo na Balkance), a za dr\u017eavnu crkvu se postarao sam.<\/p>\n

Crnogorska crkva (odnosno: Eparhija zetska, danas u Srba pravoslavna Mitropolija crnogorsko-primorska, prethodno svetosavskim rezom izdvojena iz Nadbiskupije i metropolije barske, prethodno Dukljanske, koja je nestajala i nastajala ba\u0161 ovisno o dr\u017eavnoj povijesti na svom prostoru) stjecala je svoju autokefalnost fakti\u010dki kroz osamostaljenje Crne Gore i Brda, za slabljenja turske centralne vlasti. U to doba, suzbijanjem promleta\u010dkih providura i, osobito, etni\u010dkim \u201e\u010di\u0161\u0107enjem\u201d mjesnih muslimana (\u201cistraga poturica\u201d), mitropoliti iz bratstva Petrovi\u0107a i plemena Njegu\u0161a u Katunskoj nahiji, koji su ve\u0107 tradicionalno predavali dostojanstvo u ba\u0161tinu ne\u0107acima, postali su etnarsi u sklopu turskog sustava milijeta (koji je religijskim grupama jam\u010dio autonomiju i napla\u0107ivao d\u017eiziju), a onda i fakti\u010dki samostalni vladari, a Crna Gora prakti\u010dka teokracija (tek je poslije smrti Petra II, tj. Rada Tomova Petrovi\u0107a Njego\u0161a u pretpro\u0161lom stolje\u0107u, njegu\u0161ka dinastija \u201eoptirala\u201d za dr\u017eavnu vlast, po\u010dev od Danila koji je radije postao knjaz no vladika). Rukopolaganje (hirotonija) novih mitropolita obavljalo se, tako\u0111er, ovisno o dr\u017eavnim a ne o vjersko-kanonskim razlozima, pa je tako sve \u010de\u0161\u0107e obavljano u stvarnoj metropolitanskoj zemlji Crne Gore \u2013 ni u Pe\u0107i ni u Carigradu, nego u Rusiji (jednom, dodu\u0161e, i u Karlovcima). Napokon, u doba Kne\u017eevine pa Kraljevine Crne Gore, Mitropolija je bila i formalno autokefalna. Kao takva upisana je u Carigradu u Katalogu Ekumenske patrijar\u0161ije 1855, \u0161to donosi i Nikodim Mila\u0161, gorljivi srpski nacionalist (navedene su kao autokefalne: 1. Carigradska, 2. Aleksandrijska, 3. Antiohijska, 4. Jeruzalemska, 5. Ciparska, 6. Ruska, 7. Karlova\u010dka, tj. u Srijemskim Karlovcima, 8. Sinajska, 9. Crnogorska, 10. u Kraljevini Gr\u010dkoj tj. u njezinim tada\u0161njim granicama bez Ju\u017ene Makedonije, Trakije, Krete i otok\u00e2; kao novije Mila\u0161 dodaje 1890: 11. Sibinjska, tj. u Sedmogradskoj iliti Transilvaniji, 12. Bugarska, 13. \u010cernovicko-dalmatinska, 14. Crkva u Kraljevini Srbiji, 15. Crkva u Kraljevini Rumunjskoj). Crnogorska crkva je nakon ratnih \u0161irenja raspolagala i dovoljnim brojem eparhija potrebnim za autokefalnost: sufraganske episkopije bile su Zahumsko-ra\u0161ka od 1878, te Pe\u0107ka od 1912 (obje ukinute tek Ustavom SPC 1931).<\/p>\n

Ta \u0107e autokefalnost nestati to\u010dno onda kada se promijeni dr\u017eavna situacija i kada Crna Gora biva \u201cusisana\u201d u jugoslavensku dr\u017eavu, progla\u0161enu 1-12-1918.<\/p>\n

Ukidanje autokefalnosti pravoslavnih crkava u tada\u0161njem Kraljevstvu SHS i njihovo objedinjavanje u jedinstvenu SPC na podru\u010dju cjelokupne biv\u0161e prve Jugoslavije proces je u kojemu se bilje\u017ee tri klju\u010dna datuma: 26-5-1919, 12-9-1920 i 2-4-1922.<\/p>\n

Kako pi\u0161e Rajko Veselinovi\u0107 u Istoriji Srpske pravoslavne crkve sa narodnom istorijom, dakle u slu\u017ebenome crkvenom ud\u017ebeniku za V razred srpskih pravoslavnih bogoslovija, \u201cu granicama nove jugoslovenske dr\u017eave na\u0161le su se tri autokefalne srpske pravoslavne crkve: Beogradska, Karlova\u010dka i Crnogorsko-primorska mitropolija kao i autonomna srpska crkva u Bosni i Hercegovini.\u201d Karlova\u010dka se odnosi na Srijemske Karlovce u Vojvodini, a ne na Karlovac u Hrvatskoj, sjedi\u0161te Gornjokarlova\u010dke eparhije. Spomenutim crkvama treba pribrojiti i Dalmatinsku eparhiju koja je obuhva\u0107ala cijelo podru\u010dje Kraljevine Dalmacije, od Krka do Budve, i koja je dotad bila u sastavu autokefalne Bukovinsko-dalmatinske mitropolije.<\/p>\n

Episkopi svih tih crkava sastali su se, na poticaj kraljevske vlasti, u Beogradu i 26. svibnja 1919. proglasili \u201cduhovno, moralno i administrativno ujedinjenje svih pokrajinskih crkava u jednu pravoslavnu crkvu Kraljevstva SHS\u201d. Dakle ne srpsku, nego srpsko-hrvatsko-slovensku (tj. jugoslavensku, kako se tada govorilo). S tom odlukom, koju je zapravo inicirala, suglasila se i dr\u017eava Kraljevim ukazom o ujedinjenju, koji je u ime Petra I potpisao prijestolonasljednik knez Aleksandar Kara\u0111or\u0111evi\u0107 kao namjesnik.<\/p>\n

Iako je donesena odluka o formiranju pravoslavne crkve nove dr\u017eave, dakle fakti\u010dki o osnivanju Jugoslavenske pravoslavne crkve, ona je ubrzo \u201cmodificirana\u201d i na novu autokefalnu tvorbu je samo pro\u0161ireno ime Srpske pravoslavne crkve. To je bio izraz stalne te\u017enje za srpskom nacionalisti\u010dkom hegemonijom u dobrom dijelu srpskopravoslavne hijerarhije, a time i jedan od va\u017enih povoda nezadovoljstva nesrpskih pravoslavaca u Jugoslaviji. Tipi\u010dno je, u tom smislu, bilo nezadovoljstvo u redovima makedonskog ni\u017eeg sve\u0107enstva \u2013 koje \u0107e se u drugome svjetskom ratu stvarno, a pedesetih godina i formalno izdvojiti u dosad kanonski nepriznatu Makedonsku PC, obnoviv\u0161i Ohridsku arhiepiskopiju. Sli\u010dno nezadovoljstvo bilje\u017eeno je i u zelena\u0161kom dijelu crnogorskih pravoslavaca, koji su svoju autokefalnost obnovili tek 1993. U me\u0111uvremenu je u Crnoj Gori pravoslavna crkva izgubila dobar dio upori\u0161ta u crnogorskom pu\u010danstvu.<\/p>\n

Da bi novonastala jedinstvena SPC dobila i kanonsko priznanje, kraljevska vlast je 1919. zapo\u010dela pregovore sa carigradskom Ekumenskom (Vaseljenskom) patrijar\u0161ijom. Kraljevsku delegaciju \u010dinili su diplomat Panta Gavrilovi\u0107, civilni i kanonski pravnik dr. \u010cedomir Mitrovi\u0107, senator iz Sarajeva Savo Ljubibrati\u0107, narodni zastupnik Tenko Popovi\u0107, prota Stevan Dimitrijevi\u0107 i \u0111akon Emilijan Piperkovi\u0107. Po\u0161to joj je knez namjesnik isplatio iz dr\u017eavne blagajne tra\u017eenih 1.500.000 zlatnih franaka, Patrijar\u0161ija na carigradskom Fanaru odobrila je obnavljanje arhiepiskopije pe\u0107ke i patrijar\u0161ije srpske, te \u0161irenje njezine jurisdikcije na cijelo ozemlje KSHS. I taj je postupak pokazao da je formiranje takve SPC bilo ponajprije dr\u017eavno (politi\u010dko), a tek po tome eklesiolo\u0161ko pitanje.<\/p>\n

Na temelju tako dobivenoga sinodalnog akta sastao se u Srijemskim Karlovcima Arhijerejski sabor ujedinjene Crkve i 12 rujna 1920. po gregorijanskom kalendaru donio odluku o uzdizanju SPC na stupanj patrijar\u0161ije. Dva mjeseca kasnije dotada\u0161nji beogradski mitropolit Dimitrije izabran je za patrijarha i ponio naziv mitropolita beogradsko-karlova\u010dkoga, arhiepiskopa pe\u0107koga i patrijarha srpskoga.<\/p>\n

Posljednji \u010din tog ujedinjenja i promaknu\u0107a zbio se u Beogradu 2 travnja 1922, kada je carigradski ekumenski patrijarh Mel\u00e9tios IV Metax\u00e1kis priznao proglas o uspostavljanju patrijar\u0161ije, te su u beogradskoj Sabornoj crkvi njegov tomos pro\u010ditali njegovi izaslanici.<\/p>\n

Napokon, u sklopu novih diktatorskih zakona koje je 1929 proglasio kralj Aleksandar I, donesen je i Zakon o SPC kojim su nagla\u0161eni njezino jedinstvo i njezina nedjeljivost. Na temelju toga je za patrijarha Varnave 1931. donesen Ustav SPC, kojim je \u2013 tek tada \u2013 ujedna\u010deno crkveno zakonodavstvo i sre\u0111eno bra\u010dno zakonodavstvo, jer su se dotad na podru\u010djima raznih eparhija primjenjivali razli\u010diti propisi, naslije\u0111eni iz prethodnih autokefalnih crkava.<\/p>\n

Dr\u017eavni razlozi uvjetovali su i sljede\u0107e organizacijske promjene u SPC. Primjerice, kada je u Zagrebu (koji se 1852. osnutkom katoli\u010dke metropolije pridru\u017eio drevnim hrvatskim metropolama Splitu, Zadru i Dubrovniku) Ustavom SPC iz 1931. osnovana pravoslavna Mitropolija, pa je tako glavni grad Hrvatske postao i ostao jedina srpska metropola u Hrvatskoj. Ili kada je, sukladno raspadu Jugoslavije, SPC osnovala nove eparhije u Dalju i Bosanskom Petrovcu. Daljska episkopija je, zapravo, rije\u0161ila pitanje dijela Srijemske eparhije koji je ostao na teritoriju Republike Hrvatske (Dalj i Osijek). Bosanskopetrova\u010dka je, pak, rije\u0161ila pitanje dijela Dalmatinske eparhije koji je ostao na teritoriju Bosne i Hercegovine (Bosanski Petrovac, Livno i Glamo\u010d).<\/p>\n

Iz svih tih analogija jasno proizlazi da ni raspra oko autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve, okrunjena 1993 cetinjskim raskolom ili preporodom, ovisno kako tko na nj gleda, nije eklesiolo\u0161ka nego ponajprije dr\u017eavotvorna: izraz volje dijela crnogorskog dru\u0161tva da ishodi samostalnu dr\u017eavu. Teritorij ima, stvarna vlast na njemu tada je jo\u0161 bila upitna, a resurekcija autokefalne crkve je izabrana kao tradicionalno klju\u010dan ideolo\u0161ki aparat kojim se, dakle, \u017eeli u\u010diniti bitan ili \u010dak presudan put do stjecanja nacionalnog vrhovni\u0161tva. Kako se i ina\u010de \u010dinilo na prostorima odnosno u vremenima gdje se nije raspolagalo suvremenijim dr\u017eavotvornim metodama, poput samoopredjeljenja i izbor\u00e2 \u2013 \u0161to je crnogorsko \u201eoko u glavi\u201c provelo nedugo zatim.<\/p>\n

Mira\u0161 Dedei\u0107 (81), dotad sve\u0107enik carigradske pravoslavne Ekumenske (Vaseljenske) patrijar\u0161ije u Rimu, izabran je 1998 za poglavara autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve, gdje je njegov vladi\u010danski naziv: arhiepiskop cetinjski i mitropolit crnogorski. Te je iste godine rukopolo\u017een u Sofiji. Dedei\u0107a, koji je uzeo mona\u0161ko (a time i vladi\u010dansko) ime Mihajlo, rukopolo\u017eio je Pimen, jedan od tada\u0161nje dvojice bugarskih pravoslavnih patrijarha, u crkvi Sv. Paraskeve (Petke). Pimen je tada prozivan u Srpskoj pravoslavnoj crkvi kao raskolnik i kanonski nepriznat patrijarh \u2013 ali je bio i ostao rukopolo\u017eeni episkop (a nakon \u0161est godina raskola se pomirio s patrijarhom Maksimom, svojedobno \u201eizabranikom\u201c bugarskoga komunisti\u010dkog vo\u0111e Todora \u017divkova, tako da je i taj prigovor postao bespredmetan).<\/p>\n

Za autokefalnu Crnogorsku pravoslavnu crkvu \u2013 nastalu unato\u010d \u017eestokoj protimbi Srpske pravoslavne crkve \u2013 to je bio veoma va\u017ean \u010din, jer je mitropolit Mihajlo prvi njezin vo\u0111a koji je kanonski rukopolo\u017een, po\u0161to su ga za episkopa posvetili drugi kanonski posve\u0107eni episkopi (u pravoslavnim crkvama, jednako kao i u Katoli\u010dkoj, vlada apostolsko naslje\u0111e: sve biskupe odnosno episkope posvetio je neki biskup, i tako u neprekinutu nizu jo\u0161 od Isusovih apostola i prvoga od njih koga su apostoli, bez Isusa, klerom, tj. kockom, izabrali i polaganjem ruku posvetili: Mateja umjesto samoubijenoga Jude Iskariotskoga).<\/p>\n

Problem je Crnogorske pravoslavne crkve \u0161to je ne \u017eeli priznati Srpska pravoslavna crkva. Praksa je, naime, da i autonomiju i\u00a0 autokefalnost (samostalnost) pojedine pravoslavne crkve prvo mora priznati ona crkva od koje se neka crkva odvaja, pa tek onda to \u010dine i ostale. To je ne samo kanonsko, nego i ekonomsko pitanje: kroz vjekove se uvrije\u017eila praksa da pravoslavna dr\u017eava, koja \u017eeli svoju dr\u017eavnost kompletirati dr\u017eavnom crkvom \u2013 to i plati. Odvajanje dijelova pravoslavne crkve od Ekumenske patrijar\u0161ije i njihovo pripajanje Srpskoj pravoslavnoj crkvi platila je prva Jugoslavija suhim zlatom: tra\u017eenih 1.500.000 zlatnih franaka (nipo\u0161to samo srpskih ni samo pravoslavnih, hvala na pitanju).<\/p>\n

Problem je ne samo Crnogorske pravoslavne crkve, nego i Republike Crne Gore, \u0161to Srpska pravoslavna crkva ne priznaje crnogorsku naciju, nego Crnogorce smatra regionalno situiranim Srbima, poput \u0160umadinaca ili Li\u010dana. Da, to\u010dno ste pro\u010ditali. U lipnju je patrijarh srpski Irinej (Gavrilovi\u0107) za TV Hram izjavio doslovce: \u201eA \u0161ta su Crnogorci nego Srbi iz Crne Gore?! Kao \u0161to postoje \u0160umadinci, Vojvo\u0111ani, Li\u010dani, Bosanci, Hercegovci, tako postoje i Srbi i Crnogorci\u201c, kazao je patrijarh Irinej. Nijekanje nacije koju ljudi iskazuju slobodno i anonimno, na primjer pri popisu stanovni\u0161tva, ni na koji na\u010din nije vjerska, nego genuino politi\u010dka akcija. Utoliko Milo \u0110ukanovi\u0107, \u0161to god netko o njemu mislio, ne grije\u0161i kad Srpsku pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori vidi kao politi\u010dkog protivnika te, \u0161tovi\u0161e, neprijatelja crnogorske nacionalne dr\u017eave. U tom sklopu njemu je Crnogorska pravoslavna crkva logi\u010dno rje\u0161enje. A njezino nepriznavanje sa strane drugih crkava ozbiljan vanjskopoliti\u010dki problem, ali ne i unutra\u0161njepoliti\u010dki, kao \u0161to vanjsko nepriznavanje Makedonske pravoslavne crkve (Ohridske patrijar\u0161ije) nije unutra\u0161nji politi\u010dki problem Sjeverne Makedonije.<\/p>\n

Postoji, dakako, mogu\u0107nost da Ekumenska patrijar\u0161ija prizna autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve, kako \u0161to je priznala autokefalnost Ukrajinske pravoslavne crkve. Nije to tako jednostavno, sve kad bi Milo \u0110ukanovi\u0107 od svojih zarada odvojio protuvrijednost onih milijun i po zlatnih franaka, ili \u010detverostruko toliko, pa isplatio njima i Fanar i princa Aleksandra Kara\u0111or\u0111evi\u0107a kao nasljednika svog djeda Aleksandra I, a i Aleksandra Vu\u010di\u0107a, ne zaboraviv\u0161i ni srpskog patrijarha Irineja Gavrilovi\u0107a, koji je dao crkveni blagoslov za nerede i eventualno krvoproli\u0107e u Crnoj Gori.<\/p>\n

Naime, Kijevska mitropolija je bila sufraganija Ekumenske patrijar\u0161ije, ali je u doba turskih prodora povjerena na upravljanje tada\u0161njoj Mitropoliji moskovskoj. Svejedno, kad ju je nedavno ekumenski patrijarh Vartholoma\u00edos ponovo preuzeo sebi, pa joj odobrio autokefalnost, patrijarh moskovski i sveruski Kirill nije priznao niti jedan od tih poteza, nego je jo\u0161 i raskinuo ikakve odnose s ekumenskim patrijarhom, a otprije nekoliko dana i s aleksandrijskim patrijarhom The\u00f3dorosom II, jer je priznao Ukrajinsku pravoslavnu crkvu. Ekumenski patrijarh (jo\u0161) nije priznao ni Makedonsku pravoslavnu crkvu, iako joj je Srpska pravoslavna crkva priznala barem autonomiju.<\/p>\n

Usput, i katoli\u010dka Rimska crkva se u tom pogledu dr\u017ei kao mrzla patrijar\u0161ija: da ne pokvari \u0161ansu za eventualno pobolj\u0161anje odnosa s crkvenom Moskvom ohladila je odnose s Makedonskom pravoslavnom crkvom, a o priznavanju Crnogorske ni ne sanja. Dodu\u0161e, po\u010detku petrovske slu\u017ebe pape Bergoglia pribivali su u Vatikanu i crnogorski premijer Milo \u0110ukanovi\u0107, i srpski pravoslavni mitropolit primorsko-crnogorski Amfilohije tj. Risto Radovi\u0107, a i arhiepiskop cetinjski Crnogorske pravoslavne crkve Mihailo tj. Mira\u0161 Dedei\u0107 \u2013 pa je i time simbolizirana stanovita ekvidistancija.<\/p>\n

Jutarnji.hr<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

\u0160to se to doga\u0111a u Crnoj Gori? \u0160to dr\u017eava ho\u0107e s vjerskim zajednicama, za\u0161to su neke stale na stranu dr\u017eave, dok se Srpska pravoslavna crkva opire, poku\u0161ava pobunu, makar bezuspje\u0161no? Mo\u017eda se treba malo udaljiti od sada\u0161njice.<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":270910,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5,12],"tags":[],"class_list":["post-281130","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drugi-pisu","category-prica-dana"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/281130","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=281130"}],"version-history":[{"count":2,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/281130\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":281132,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/281130\/revisions\/281132"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/270910"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=281130"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=281130"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=281130"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}