Dugovje\u010dno\u0161\u0107u med ne gubi svoja svojstva, posebno ona ljekovita, \u0161to ga \u010dini potpuno druga\u010dijim od ostalih namirnica.<\/p>\n
\u0160to zapravo med \u010dini tako posebnom namirnicom?<\/p>\n
Med je, kao prvo i najosnovnije \u2013 \u0161e\u0107er. U prirodnom stanju sadr\u017ei vrlo malo vode.<\/p>\n
Da bi se med pokvario, u njega treba da dosije ne\u0161to izvana, ali nijedan organizam u medu ne mo\u017ee pre\u017eivjeti dovoljno dugo da ga uspije pokvariti.<\/p>\n
Med prirodno ima visoki stepen kiselosti. Njegov Ph je pribli\u017eno od 3 do 4,5 i ta kiselost ubi\u0107e gotovo sve \u0161to bi u njemu moglo rasti. Zato bakterije i svi drugi organizmi svoje stani\u0161te moraju tra\u017eiti negdje drugdje, jer je o\u010dekivani \u017eivotni vijek u medu jednostavno prekratak.<\/p>\n
U pitanju je posebna alkemija u medu. Nektar, prvo \u0161to p\u010dele prikupljaju kako bi napravile med, prirodno sadr\u017ei visok postotak vode \u2013 od 60 d0 80%. Tokom procesa pravljenja meda p\u010dele ve\u0107inu vlage isu\u0161uju mahanjem krila. Hemijski sastav \u017eeluca kod p\u010dela igra jo\u0161 jednu va\u017enu ulogu u otpornosti meda na kvarenje. P\u010dele u \u017eelucu imaju enzim glukoza oksidaza. Kad p\u010dele izbace nektar iz usta u sa\u0107e, enzimi se mije\u0161aju s nektarom i nastaju dva nusproizvoda: glukozna kiselina i vodonikov peroksid, koji radi protiv svega lo\u0161eg \u0161to bi se moglo razviti u medu.<\/p>\n
Vodonikov peroksid u medu je upravo ono \u0161to nam je potrebno. Ima ga taman toliko malo da djeluje iscjeljuju\u0107e, zato stavljanje meda na otvorene rane nije samo u domeni narodne medicine. Jedna medicinska kompanija ve\u0107 decenijama proizvodi zavoje s medom koji se koriste u bolnicama diljem svijeta. (Izvor: Geek.hr)<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
Dok god je med poklopljen i za\u0161ti\u0107en od prodora vlage, on se ne\u0107e pokvariti, me\u0111utim, \u010dim u njega dospije voda stvari krenu lo\u0161e, obja\u0161njavaju stru\u010dnjaci.<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":278468,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[8],"tags":[],"class_list":["post-278467","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-svastara"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/278467","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=278467"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/278467\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/278468"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=278467"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=278467"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=278467"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}