{"id":277473,"date":"2019-11-07T07:51:36","date_gmt":"2019-11-07T06:51:36","guid":{"rendered":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=277473"},"modified":"2019-11-07T07:51:36","modified_gmt":"2019-11-07T06:51:36","slug":"mjesto-lijeve-politike-je-medu-masama","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2019\/11\/07\/mjesto-lijeve-politike-je-medu-masama\/","title":{"rendered":"Mjesto lijeve politike je me\u0111u masama"},"content":{"rendered":"

Autor: Sre\u0107ko Pulig<\/strong><\/p>\n

S poznatim slovenskim i jugoslavenskim sociologom Rastkom Mo\u010dnikom razgovarali smo o sudbini kritike i teorije, povezano s organizacionim oblicima lijevog djelovanja u nas.<\/h2>\n

\u017divimo na poluperiferiji svjetskog sistema u trenutku kada se jedno relativno stabilno ure\u0111enje svijeta posvuda uru\u0161ava. Ve\u0107 je bilo razdoblja u povijesti da je politi\u010dka situacija u nekim zemljama i regijama o\u010dajna, no da svejedno cvjetaju kritika i teorija. Danas to nije slu\u010daj. Pa ni u nas, gdje bismo se imali na \u0161to nastaviti. Za\u0161to?<\/strong><\/p>\n

Ne bih rekao da danas nema kritike ili teorije. Samo ih nema u prostorima gdje su se nekada proizvodile i gdje ih jo\u0161 uvijek tra\u017eimo. Nema ih na univerzitetima, institutima, u stru\u010dnim \u010dasopisima\u2026 Iz masovnih medija ve\u0107 su ih odavno prognali. Taj proces istjerivanja teorije i kriti\u010dke misli iz javnosti nije bio posvuda jednako intenzivan, ali je sada vi\u0161e-manje zavr\u0161en svuda u Evropi. To\u010dno, ve\u0107 je bilo mra\u010dnih vremena, a teorija i kritika su ustrajale. Ali gdje su bile teorija i kritika npr. u mraku carske Rusije? U emigraciji, u narodnja\u010dkim, anarhisti\u010dkim i socijalisti\u010dkim kru\u017eocima, u subverzivnoj \u0161tampi. Danas imamo Evropsku uniju pa nemate vi\u0161e kamo emigrirati, ali subverzivne javnosti jo\u0161 se dr\u017ee. Da podsjetim samo na nedavno preminule Immanuela Wallersteina i Samira Amina te njihove \u2018\u0161kole\u2019. Ili na teorijsku kritiku ina\u010de lijeve svjetsko-sistemske teorije i isto tako lijeve teorije \u2018razvoja u nerazvijenost\u2019 od strane \u2018politi\u010dkog marksizma\u2019 (Robert Brenner i njegova \u2018\u0161kola\u2019). Pa na francuske ekonomiste kao \u0161to su Michel Husson, Catherine Samary, Jean-Marie Harribey\u2026 Postoje jake lijeve organizacije izvan politi\u010dkog i akademskog establi\u0161menta, kao Attac, CADTM (Komitet za anuliranje duga tre\u0107eg svijeta), novonastala lijeva alternativa Europskoj uniji ReCommons Europe koju animira Eric Toussaint\u2026 Postoji grupa Zgro\u017eenih ekonomista, \u00c9conomistes atterr\u00e9s. Oni su formulirali vrlo preciznu i kompetentnu kritiku ekonomske politike EU-a, s prijedlozima alternativne politike. Kod nas u jugoslovenskom prostoru zaista nema toliko jakih alternativnih grupacija, ali ipak djeluju intelektualno vrlo sna\u017ena i produktivna \u017eari\u0161ta koja proizvode lijevu teoriju i analiziraju aktuelne procese. Ako pogledate na internetu, na\u0107i \u0107ete vrlo kvalitetne sajtove s tekstovima kakve ne mo\u017eete \u010ditati ni u novinama ni u stru\u010dnoj publicistici. Ali je suvi\u0161no da vam to govorim, vi lijevu teoriju i kritiku na jugoslovenskim prostorima poznajete bolje od mene. \u2018Novosti\u2019 vi\u0161e-manje redovno prate teorijsku proizvodnju na na\u0161im prostorima: tim svojim radom su iznimka me\u0111u medijima i obavljaju funkciju od historijskog zna\u010daja. Problem je, dodu\u0161e, da teorija i lijeva politika nemaju institucionalnu podr\u0161ku, da su kod nas plod entuzijazma i samoodricanja. One i oni koji proizvode teoriju moraju da rade gluposti da pre\u017eive, a pre\u017eivljavaju sirovom samoeksploatacijom tako da za teoriju ostaje malo energije i vremena. Danas je prva borba teorije i kritike boj protiv biopolitike suvremenog kapitalizma. \u010ciste teorijske preokupacije dolaze na red tek kasnije.<\/p>\n

Svojedobno smo kritizirali javne intelektualce kao mandarine, \u010dija rije\u010d se nekriti\u010dki prenosi. No danas smo svjedoci uru\u0161avanja samog koncepta javnog intelektualca. U nas ka\u017eu da nema ljudi koji bi bili moralnim vertikalama i \u010dija rije\u010d bi imala te\u017einu. \u0160to je sve tomu razlog?<\/strong><\/p>\n

\u010cini mi se da su upravo ti javni intelektualci mnogo pridonijeli istjerivanju teorije i uni\u0161tavanju javnosti. Me\u0111u prominentnim medijskim zvijezdama bili su \u2013 i jo\u0161 su uvijek \u2013 npr. takozvani novi filozofi. Sada vi\u0161e nisu toliko novi, ali jo\u0161 uvijek prave sramotu filozofiji. U \u010demu je njihov trik? Prisvojili su radikalnu retoriku ljevice \u2013 a ono \u0161to tom retorikom govore je ono \u0161to se od njih o\u010dekuje: desni\u010darske trivijalnosti. Zdravorazumske floskule \u2013 a \u2018zdravi razum\u2019 je vladaju\u0107a ideologija. \u2018Javni um\u2019, kao dodu\u0161e i sama \u2018javnost\u2019, naj\u010de\u0161\u0107e su bili iluzije. Realno govore\u0107i, to su bili ili elitisti\u010dki intelektualni krugovi ili aparati vladaju\u0107e ideologije. Iznimke su periodi prijeloma: ne toliko prosvjetiteljstvo koje je bilo elitisti\u010dko, koliko period prije i poslije Oktobarske revolucije, pa jugoslovenski socijalizam. Intelektualna eksplozija dvadesetih godina u Sovjetskom Savezu jo\u0161 je uvijek izvor teorijske i umjetni\u010dke inspiracije! Tada su proizveli niz koncepata koje je trebalo poslije Drugog rata ponovno prona\u0107i: materijalnu egzistenciju ideologije (Volo\u0161inov \u2013 Althusser), nesvjesno \u2013 strukturirano ne kao \u2018govor\u2019 nego kao ideologija (Volo\u0161inov \u2013 Lacan), dopunski element (Maljevi\u010d \u2013 Derrida). U slikarstvu je \u2018monokrom\u2019 prvi proizveo Rod\u010denko godine 1921., a ne Klein i Rothko poslije Drugog rata. Za Rod\u010denka je to bio kraj umjetnosti u tradicionalnom klasnom smislu \u2013 a za ove kasnije to je bio samo jedan modernizam me\u0111u mnogima.<\/p>\n

U Jugoslaviji treba pogledati broj i kvalitetu teorijskih i kulturnih \u010dasopisa, nivo izdava\u010dkih programa, \u0161to se prevodilo i koliko se \u2013 kriti\u010dki i teorijski \u2013 originalno pisalo i u\u017eivo diskutiralo ba\u0161 o suvremenim procesima i praksama u socijalizmu \u2013 pa vidimo da su na\u0161a mjerila jako previsoka za sada\u0161nja vremena. Vidim dva glavna uzroka za dekadenciju: ekonomski je uzrok komercijalizacija, a politi\u010dki bur\u017eoaska demokracija kao institucija koja spontano te\u017ei trivijalnosti i jednoumlju.<\/p>\n

Kafanska debata<\/h2>\n

Dogodile su se promjene u strukturi javnog mnijenja. Ono \u0161to je relativno davno opisao njema\u010dki filozof J\u00fcrgen Habermas u svojoj knjizi na tu temu u me\u0111uvremenu se samo radikaliziralo?<\/strong><\/p>\n

Habermas je zaista utvrdio da je masa dru\u0161tva ve\u0107 od dvadesetih godina 20. vijeka postala potro\u0161a\u010dem politike. Ljudi su, na\u017ealost, \u010ditali samo njegove opise herojskog doba revolucionarne bur\u017eoazije \u2013 i nisu polagali pa\u017enju na ono \u0161to je iz toga proiza\u0161lo kada je bur\u017eoazija preuzela vlast. Povijest se danas doga\u0111a na marginama, u podpolju \u2013 ono na povr\u0161ini je samo sve te\u017ea, sve brutalnija reprodukcija jednog neljudskog i asocijalnog sistema. Danas postoje pustinja zvani\u010dne javnosti i divljina teorijskih inicijativa, intelektualnih prodora, aktuelnih analiza. Etablirana \u2018javnost\u2019 nije javnost po\u0161to je monopolizirana u rukama bur\u017eoaske politike \u2013 a \u2018underground\u2019 opet nije javnost po\u0161to mu fali infrastruktura i raspada se u male, vrlo produktivne, ali nepovezane grupice.<\/p>\n

\u010cesto isti\u010dete da je teorija izgnana s univerziteta. \u0160to je budu\u0107nost ustanova visokog \u0161kolstva, ako smo svjedoci njihova brodoloma? Treba li brod koji tone spa\u0161avati ili napustiti?<\/strong><\/p>\n

Ovo je zaista akademsko pitanje. Teoreti\u010darke i teoreti\u010dare ne pu\u0161taju na univerzitete i na institute, pa tako nemaju prilike da se pitaju da li treba ustrajati u institucionalnoj gerili ili stvarati autonomne alternative. Autonomija je njihova sudbina \u2013 samo \u0161to je bez institucionalne infrastrukture i, naravno, bez novca.<\/p>\n

I mediji pro\u017eivljavaju vi\u0161estruku strukturnu krizu. S jedne strane ona je tehnolo\u0161ka, s druge komercijalna, a njihov odgovor kao da je samoubila\u010dki: sve ve\u0107a zalijepljenost za politi\u010dku kasu i propadanje interesa za dru\u0161tvo. Kako onda danas \u2018braniti dru\u0161tvo\u2019, kako se naziva jedna zbirka Michela Foucaulta?<\/strong><\/p>\n

Propast medija je spektakularna, ali razumljiva. Na po\u010detku sada\u0161nje bur\u017eoaske demokracije bio sam \u0161okiran kada sam vidio da javna televizija i javni radio imitiraju privatne radije i televizije. Ali to je samo varljiv utisak. Javni mediji ne podra\u017eavaju privatne, nego samo reproduciraju dominantnu ideolo\u0161ku formu. A u tu formu spada i ulagivanje sponzorima. Sponzor privatnih medija je kapital, a javnih vladaju\u0107a politika. Kapital stvara reklamni diskurs jer treba komercijalizirati svoju hiperprodukciju \u2013 a vladaju\u0107a politika opet tra\u017ei reklamu jer treba kompenzirati svoju \u2018hiperprodukciju\u2019, tj. odsustvo ideja. Izlaz je u stvaranju alternative. U samoorganizaciji dru\u0161tva. Kao \u0161to je to bilo i u pro\u0161losti. Veliki procvat alternative u Jugoslaviji u kasnim sedamdesetim i u osamdesetim godinama bio je proizvod samoorganizacije kulturno eksproprirane mlade\u017ei. Ne\u0161to takvo ne mo\u017ee se dekretirati \u2013 ali vjerujem da \u0107e se prije ili kasnije opet dogoditi.<\/p>\n

Tzv. dru\u0161tveni mediji, od ushita demokratizacije koju su trebali donijeti, pretvorili su se u novu moru. Kako izbje\u0107i moraliziranje, a biti kriti\u010dan spram njihovih u\u010dinaka?<\/strong><\/p>\n

Socijalne mre\u017ee donose kafansku debatu. Samo \u0161to su kavane nekada bile intelektualna \u017eari\u0161ta. Kavana dakle nije prava analogija. Mo\u017eda bismo mogli re\u0107i da malogra\u0111anstvo, tvorac pretenciozno nazvanih dru\u0161tvenih mre\u017ea, uz svoju objektivnu proletarizaciju subjektivno preuzima lumpenproletersku ideologiju. To je njihov na\u010din kako se odupiru nestajanju svog sloja. Naravno, nije dobro moralizirati \u2013 mo\u017eemo jednostavno analizirati klasni karakter tog miljea. Malogra\u0111anstvo je unutra\u0161nje proturje\u010dna kategorija. Milan Kangrga je godine 1971. u \u2018nastupanju srednje klase\u2019 vidio opasnost po jugoslovenski socijalizam. Bio je u pravu. Ali sada se proces kre\u0107e u suprotnom pravcu: u Jugoslaviji su se seljaci i proleteri transformirali u srednju klasu \u2013 danas se srednja klasa proletarizira. To bi mogla biti objektivna osnova za njenu radikalizaciju na lijevoj platformi.<\/p>\n

Imaginacija i partija<\/h2>\n

U kakvoj su vezi nepostojanje jake politi\u010dke ljevice i skretanje javnog mnijenja udesno, \u010demu stalno prisustvujemo gotovo posvuda, a posebno u nas, bujanjem historijskog revizionizma? Za\u0161to na\u0161e ljevi\u010darske grupe i stranke nisu sposobne izgraditi svoju strukturu neke ja\u010de \u2018kontrajavnosti\u2019, ve\u0107 imaju samo taktiku prodora u mejnstrim, a i u tome nisu naro\u010dito uspje\u0161ne?<\/strong><\/p>\n

Polo\u017eaj lijeve partije je ne\u0161to posebno. Ona se, dodu\u0161e, konstituira kao jedna partija me\u0111u mnogima u aparatu bur\u017eoaskog parlamentarizma \u2013 ali njena je namjera da uni\u0161ti taj aparat reprodukcije kapitalizma i da uvede socijalisti\u010dku demokraciju, politi\u010dki aparat prelaska u socijalizam. Zato se i praksa lijeve partije bitno razlikuje od prakse bur\u017eoaskih partija. Te\u017ei\u0161te lijeve partijske prakse nije u parlamentu, parlament je samo tribina za propagandu. I eventualno sredstvo za popravke u okviru postoje\u0107eg sistema. Ali glavno podru\u010dje lijeve politike je me\u0111u masama. Od masa partijski kadrovi u\u010de o stvarnim \u017eivotnim uslovima radnih ljudi, od njih mogu nau\u010diti klasni odnos prema tim uslovima i prema nosiocima njihovog odr\u017eavanja i obnavljanja. Zajedno s radnim masama partija prvo stvara ideolo\u0161ku platformu za analizu objektivnih procesa neljudskog i asocijalnog kapitalisti\u010dkog sistema. Polaze\u0107i od ideolo\u0161kog preobra\u017eaja svoje svijesti, radne mase zapo\u010dinju socijalisti\u010dku dru\u0161tvenu transformaciju.<\/p>\n

U na\u0161e vrijeme su se lijeve politi\u010dke formacije anga\u017eirale ili u aparatu bur\u017eoaskog parlamentarizma, gdje su postigle zna\u010dajne uspjehe kao npr. Levica u Sloveniji (podizanje minimalne pla\u0107e, podizanje minimalne osnove za studentske honorare, ukidanje dopunskog privatnog zdravstvenog osiguranja, neke intervencije u stambenu politiku itd.) ili pak rade na izgra\u0111ivanju politi\u010dke platforme, kao npr. Radni\u010dki portal. Ali do sada nijedna lijeva formacija nije uspjela da se anga\u017eira u oba pravca lijeve politike. Ipak sam optimist jer su lijeve politike, usprkos dosada\u0161njoj svojoj jednostranosti, postigle visoku kvalitetu politi\u010dke analize i njenog predstavljanja \u2013 i prili\u010dnu vje\u0161tinu u okvirima sebi neprijateljskog bur\u017eoaskog parlamentarizma.<\/p>\n

Pesimizam i optimizam, rekao je filozof Theodor Adorno, nisu teorijska polazi\u0161ta. Nedostaje li nam onda lijeve imaginacije?<\/strong><\/p>\n

Nedostaje jednostavno politi\u010dke snage. Imaginacija se naj\u010de\u0161\u0107e ra\u0111a iz spontane djelatnosti buntovnih masa. Ni\u010de neprestano iz hiljadu stvarala\u010dkih kru\u017eoka, studijskih grupa, samoorganiziranih inicijativa. Ali onda treba politi\u010dka snaga, aparat koji je sposoban da sa\u010duva ova dostignu\u0107a imaginacije, da ih organizira, da im osigura trajnost u konkretnim formama prilago\u0111enim konkretnim historijskim situacijama. Ukratko, uz imaginaciju treba partija. Pou\u010dan primjer je egipatsko prolje\u0107e. Po\u010delo je kao spontani masovni pokret, pun antisistemske imaginacije \u2013 a na izborima je pobijedila politi\u010dka formacija koja ve\u0107 decenijama radi me\u0111u masama. Zavr\u0161ilo je u okvirima perifernog dru\u0161tveno-politi\u010dkog sistema, stvarala\u010dka imaginacija se izgubila. Bez partije kao kolektivnog intelektualca i materijalnog politi\u010dkog i ideolo\u0161kog aparata, imaginacija se gubi u pijesku historije.<\/p>\n

Kako da onda teorija ponovno postane prakti\u010dkom i kao materijalna sila sudjeluje u promjeni svijeta?<\/strong><\/p>\n

To \u0107e biti rezultat kolektivnog rada, mo\u017eda rada vi\u0161e generacija. A mo\u017eda to i nije tako udaljeno. Vrijeme sada brzo protje\u010de. Negativni uslovi ve\u0107 su tu. Proizvo\u0111a\u010di teorije izba\u010deni su iz ideolo\u0161kih aparata, ve\u0107 su dio radnih masa, eksploatiranih, potla\u010denih. Teoreti\u010darke i teoreti\u010dari razvijaju klasnu svijest, radnice i radnici ih primaju kao svoje. Time se stvara eksplozivna smjesa, ideje postaju materijalna snaga. Snaga za historijske promjene.<\/p>\n

Portal Novosti<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Izlaz je u stvaranju alternative. U samoorganizaciji dru\u0161tva. Kao \u0161to je to bilo i u pro\u0161losti. Veliki procvat alternative u Jugoslaviji u kasnim sedamdesetim i u osamdesetim godinama bio je proizvod samoorganizacije kulturno eksproprirane mlade\u017ei. Ne\u0161to takvo ne mo\u017ee se dekretirati \u2013 ali vjerujem da \u0107e se prije ili kasnije opet dogoditi<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[12],"tags":[],"class_list":["post-277473","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-prica-dana"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/277473","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=277473"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/277473\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=277473"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=277473"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=277473"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}