{"id":273657,"date":"2019-09-15T07:24:44","date_gmt":"2019-09-15T05:24:44","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=273657"},"modified":"2019-09-15T07:31:59","modified_gmt":"2019-09-15T05:31:59","slug":"nafta-upravlja-iranskom-krizom","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2019\/09\/15\/nafta-upravlja-iranskom-krizom\/","title":{"rendered":"Nafta upravlja iranskom krizom"},"content":{"rendered":"

Autor: Michael T. Klare<\/strong><\/p>\n

Uvijek je nafta u pitanju. Dok se predsjednik Trump dru\u017eio sa saudijskim prestolonasljednikom Mohammedom bin Salmanom na samitu G-20 u Japanu, ignoriraju\u0107i nedavni izvje\u0161taj UN-a o ulozi princa u ubistvu kolumniste Washington Posta Jamala Khashoggija, dr\u017eavni sekretar Mike Pompeo boravio je u Aziji i na Bliskom Istoku, tra\u017ee\u0107i od tamo\u0161njih lidera da podr\u017ee \u201eSentinel\u201c. Cilj tog plana je\u00a0 da se za\u0161titi brodarstvo u Hormu\u0161kom tjesnacu i Perzijskom zaljevu. I Trump i Pompeo su insistirali da su njihovi napori vo\u0111eni zabrinuto\u0161\u0107u zbog lo\u0161eg pona\u0161anja Irana u regionu i potrebe da se osigura sigurnost pomorske trgovine. Nijedan, me\u0111utim, nije spomenuo jednu nezgodnu troslovnu rije\u010d – OIL \u2013 koja le\u017ei iza njihovog manevriranja oko Irana (a potaknula je i svaki drugi ameri\u010dki upad na Bliski istok od Drugog svjetskog rata).<\/p>\n

Istina je da veliki dio svojih energetskih potreba Sjedinjene Dr\u017eave sada zadovoljavaju bez oslanjanja na naftu iz uvoza. Zahvaljuju\u0107i fracking revoluciji, zemlja sada dobija najve\u0107i dio svoje nafte – oko 75%- iz doma\u0107ih izvora. (U 2008. godini taj udio je bio oko 35%) Klju\u010dni saveznici u NATO-u i rivali poput Kine i dalje u velikoj mjeri energetski ovise o bliskoisto\u010dnoj nafti. Kako stvari stoje, svjetska ekonomija – od koje najvi\u0161e koristi imaju SAD (uprkos autodestruktivnim trgovinskim ratovima predsjednika Trumpa) – oslanja se na neprekidan protok nafte iz Perzijskog zaljeva koji omogu\u0107ava zadr\u017eavanje niskih cijena energije. Zadr\u017eavaju\u0107i ulogu glavnoga supervizora nad ovim tokom, Va\u0161ington u\u017eiva u zapanjuju\u0107im geopoliti\u010dkim prednostima kojih se njena vanjskopoliti\u010dka elita ne bi odrekla nimalo radije negoli i nuklearne nadmo\u0107i svoje zemlje.<\/p>\n

Tu logiku je jasno izrekao predsjednik Barak Obama u obra\u0107anju Generalnoj skup\u0161tini UN-a u septembru 2013. godine, kada je kazao da su \u201cSjedinjene Ameri\u010dke Dr\u017eave spremne da koriste sve elemente svoje mo\u0107i, uklju\u010duju\u0107i vojnu silu, da bi osigurali svoje temeljne interese\u201c na Bliskom istoku. On je, zatim naglasio da, dok SAD stalno smanjuju svoje oslanjanje na uvezenu naftu, \u201esvijet jo\u0161 uvijek ovisi o opskrbi energijom iz (te) regije i svaki ozbiljan poreme\u0107aj mo\u017ee destabilizirati cjelokupnu globalnu ekonomiju\u201c. Shodno tome, zaklju\u010dio je: \u201eOsigurat \u0107emo slobodan protok energije iz regije u svijet.\u201c<\/p>\n

Ta fraza i njezino kontinuirano prihva\u0107anje od predsjednika Trumpa i dr\u017eavnog sekretara Pompea nekim se Amerikancima mo\u017ee \u010diniti anakronom. Istina, Washington je vodio ratove na Bliskom istoku kada je ameri\u010dka ekonomija jo\u0161 uvijek bila duboko ranjiva na bilo kakav poreme\u0107aj u protoku uvozne nafte. To je i 1990. godine bio klju\u010dni razlog kojim je predsjednik George H.W. Bush potkrijepio svoju odluku o protjerivanju ira\u010dkih vojnika iz Kuvajta nakon invazije Sadama Huseina na tu zemlju. \u201eNa\u0161a zemlja sada uvozi skoro polovinu nafte koju tro\u0161i i mogla bi se suo\u010diti s velikom prijetnjom svojoj ekonomskoj neovisnosti\u201c, saop\u0107io je tada svekolikoj doma\u0107oj televizijskoj publici. Me\u0111utim, nakon \u0161to je njegova izjava nai\u0161la na op\u0107e ogor\u010denje javnosti, u njegovim opsrevacijama na temu prvog (te\u0161ko i posljednjeg) ameri\u010dkog Zaljevskog rata vi\u0161e nije bilo govora o nafti. (\u201eNo Blood for Oil\u201c tada je postao \u0161iroko kori\u0161ten protestni slogan). Njegov sin, drugi predsjednik Bush, nikada nije spomenuo tu troslovnu rije\u010d kada je objavio svoju invaziju na Irak 2003. godine. Ipak, kako je jasno pokazao Obamin govor u UN-u, nafta je bila i ostala u sredi\u0161tu ameri\u010dke vanjske politike. Letimi\u010dan pregled globalnih energetskih trendova obja\u0161njava za\u0161to je to i dalje tako.<\/p>\n

Svijet se i dalje oslanja na naftu<\/strong><\/p>\n

\"\"Uprkos svemu \u0161to je re\u010deno o klimatskim promjenama i ulozi nafte u njima – i uprkos ogromnom napretku koji je postignut u uvo\u0111enju solarne energije i energije vjetra u energetske sustave – ostajemo zarobljeni u svijetu koji ovisi o nafti. Da bi shvatili ovu stvarnost, dovoljno je pro\u010ditati najnovije izdanje naftnog giganta BP-a \u201eStatisti\u010dki pregled svjetske energije\u201c, objavljenog u junu ove godine. Prema tom izvje\u0161taju, nafta je u 2018. godini i dalje imala daleko najve\u0107i udio u svjetskoj potro\u0161nji energije. A tako je ve\u0107 desetlje\u0107ima. Sve u svemu, 33,6% svjetske potro\u0161nje energije pro\u0161le godine \u010dinila je nafta, 27,2% ugljen (\u0161to je po sebi globalna sramota), 23,9% prirodni plin, 6,8% hidroenergija, 4,4% nuklearna energija i samo 4% energija iz obnovljivih izvora.<\/p>\n

\u201eKAO JEDINA SUPER SILA NA SVIJETU, [SJEDINJENE DR\u017dAVE] MORAJU PRIHVATITI NJENE POSEBNE ODGOVORNOSTI ZA O\u010cUVANJE PRISTUPA SVJETSKOJ OPSKRBI ENERGIJOM.\u201d NE MO\u017dE BITI JASNIJE.<\/p><\/blockquote>\n

Ve\u0107ina energetskih analiti\u010dara vjeruje da \u0107e se globalno oslanjanje na naftu kao dio svjetske potro\u0161nje energije smanjiti u narednim decenijama, budu\u0107i da sve vi\u0161e vlada name\u0107e ograni\u010denja na emisije uglji\u010dnog dioksida te potro\u0161a\u010di, posebno u razvijenom svijetu, prelaze na elektri\u010dna vozila. Me\u0111utim, takvi padovi vjerovatno ne\u0107e prevladati u svim regijama svijeta i ukupna potro\u0161nja nafte ne\u0107e se \u010dak ni smanjiti. Prema projekcijama Me\u0111unarodne agencije za energiju (IEA) u \u201eScenariju novih politika\u201e (koji podrazumijeva zna\u010dajne ali ne i drasti\u010dne napore vlade da zaustavi globalne emisije uglji\u010dnog dioksida), Azija, Afrika i Bliski istok \u0107e vjerovatno u nadolaze\u0107im godinama imati znatno pove\u0107anu potra\u017enju za naftom. \u0160to, brutalno dovoljno, zna\u010di da \u0107e globalna potro\u0161nja nafte i dalje rasti.<\/p>\n

Zaklju\u010div\u0161i da \u0107e pove\u0107ana potra\u017enja za naftom, posebno u Aziji, nadma\u0161iti smanjenu potra\u017enju na drugim mjestima, IEA je u svom Svjetskom energetskom pregledu za 2017. izra\u010dunala da \u0107e nafta i 2040. godine ostati dominantan izvor energije u svijetu, s udjelom od 27,5% od ukupne svjetske potro\u0161nje. To \u0107e zaista biti manji udio nego 2018. godine, ali budu\u0107i da se o\u010dekuje da \u0107e globalna potro\u0161nja energije u cjelini zna\u010dajno rasti tokom tih decenija, neto proizvodnja nafte mogla bi i dalje rasti – od procijenjenih 100 miliona barela dnevno u 2018. na oko 105 miliona barela u 2040. godini.<\/p>\n

Naravno, niko, uklju\u010duju\u0107i stru\u010dnjake IEA-e, ne mo\u017ee biti siguran kako bi budu\u0107e ekstremne manifestacije globalnog zagrijavanja kao \u0161to su te\u0161ki valovi vru\u0107ine koji su nedavno mu\u010dili Evropu i Ju\u017enu Aziju mogli promijeniti takve projekcije. Mogu\u0107e je da do 2040. rastu\u0107e ogor\u010denje javnosti mo\u017ee dovesti do daleko stro\u017eijih restrikcija na emisije ugljika. Neo\u010dekivani razvoj u oblasti proizvodnje alternativne energije mogao bi tako\u0111e igrati ulogu u promjeni tih projekcija. Drugim rije\u010dima, neprekidna dominacija nafte mogla bi se dodatno suzbiti na na\u010dine koji su sada nepredvidivi.<\/p>\n

U me\u0111uvremenu, iz geopoliti\u010dke perspektive, doga\u0111a se duboka promjena u svijetu potra\u017enje za naftom. U 2000. godini, prema IEA, starije industrijalizirane nacije – ve\u0107ina njih \u010dlanice Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) – \u010dine oko dvije tre\u0107ine globalne potro\u0161nje nafte; samo oko tre\u0107ina je oti\u0161la u zemlje u razvoju. Eksperti IEA-e smatraju da \u0107e se do 2040. omjer preokrenuti – OECD \u0107e potro\u0161iti oko tre\u0107ine svjetske nafte, a ostatak otpada na zemlje koje nisu \u010dlanice OECD-a. Jo\u0161 dramati\u010dnija je rastu\u0107a centralna uloga azijsko-pacifi\u010dke regije u globalnom protoku nafte. U 2000. godini ova je regija tro\u0161ila samo 28% svjetske potro\u0161nje; 2040. o\u010dekuje se da \u0107e njen udio iznositi 44%, zahvaljuju\u0107i rastu Kine, Indije i drugih azijskih zemalja, \u010diji novi potro\u0161a\u010di ve\u0107 kupuju automobile, kamione, motocikle i dr. na naftni pogon.<\/p>\n

Odakle \u0107e Azija dobivati svoju naftu? Stru\u010dnjaci za energetiku ne dvoje mnogo oko odgovora na ovo pitanje: U nedostatku zna\u010dajnih rezervi, glavni azijski potro\u0161a\u010di \u0107e se okrenuti na jedno mjesto sa dovoljnim kapacitetom da zadovolji njihove rastu\u0107e potrebe: Perzijski zaljev. Prema BP-u, 2018. godine Japan je 87% nafte uvezao sa Bliskog istoka, Indija 64% i Kina 44%. Ve\u0107ina analiti\u010dara pretpostavlja da \u0107e ti procenti u godinama koje dolaze samo rasti, jer proizvodnja u drugim podru\u010djima opada.<\/p>\n

To \u0107e zauzvrat dati jo\u0161 ve\u0107i strate\u0161ki zna\u010daj regiji Perzijskog zaljeva, koji sada ima vi\u0161e od 60% neiskori\u0161\u0107enih rezervi nafte u svijetu, kao i Hormu\u0161kom tjesnacu, uskom prolazu kroz koji prolazi otprilike jedna tre\u0107ina ukupnog svjetskog transporta nafte morem. Ome\u0111en Iranom, Omanom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, tjesnac je danas mo\u017eda najzna\u010dajnija – i najprijepornija – geostrate\u0161ka ta\u010dka na planeti.<\/p>\n

Kontrola Spigota<\/strong><\/p>\n

\"\"Kada je Sovjetski Savez upao u Avganistan 1979. godine, iste godine kada su militantni \u0161iitski fundamentalisti zbacili \u0161aha u Iranu, kojeg su podr\u017eavali SAD, ameri\u010dki politi\u010dari su zaklju\u010dili da je ameri\u010dki pristup zalihama nafte u Zaljevu u opasnosti i da je za osiguranje takvog pristupa neophodno ameri\u010dko vojno prisustvo. Kao \u0161to bi predsjednik Jimmy Carter rekao u svom govoru o stanju nacije 23. sije\u010dnja 1980:<\/p>\n

\u201eRegija koja je sada ugro\u017eena od strane sovjetskih trupa u Avganistanu je od velikog strate\u0161kog zna\u010daja: sadr\u017ei vi\u0161e od dvije tre\u0107ine svjetske izvozne nafte … Nastojanja Sovjeta da dominiraju Avganistanom doveli su njihove vojne snage do 300 milja od Indijskog okeana i Hormu\u0161kog tjesnaca, plovni put kroz koji mora te\u0107i ve\u0107ina svjetske nafte… Neka na\u0161a pozicija bude apsolutno jasna: poku\u0161aj bilo koje vanjske sile da ostvari kontrolu nad regijom Perzijskog zaljeva \u0107e se smatrati napadom na vitalne interese Sjedinjenih Ameri\u010dkih Dr\u017eava, a takav napad bit \u0107e odbijen svim sredstvima, uklju\u010duju\u0107i i vojnu silu.\u201e<\/p>\n

KADA JE SOVJETSKI SAVEZ UPAO U AVGANISTAN 1979. GODINE, ISTE GODINE KADA SU MILITANTNI \u0160IITSKI FUNDAMENTALISTI ZBACILI \u0160AHA U IRANU, KOJEG SU PODR\u017dAVALI SAD, AMERI\u010cKI POLITI\u010cARI SU ZAKLJU\u010cILI DA JE AMERI\u010cKI PRISTUP ZALIHAMA NAFTE U ZALJEVU U OPASNOSTI I DA JE ZA OSIGURANJE TAKVOG PRISTUPA NEOPHODNO AMERI\u010cKO VOJNO PRISUSTVO.<\/p><\/blockquote>\n

Da bi dao i konkretnu snagu onome \u0161to \u0107e se uskoro nazvati \u201eCarterovom doktrinom\u201c, predsjednik je stvorio novu ameri\u010dku vojnu organizaciju – Zajedni\u010dku operativnu grupu za brzo razmje\u0161tanje (RDJTF), i pribavio sredstva za to u Zaljevu. Ronald Reagan, koji je na mjestu ameri\u010dkog predsjednika naslijedio Cartera 1981. godine, pretvorio je RDJTF u \u201egeografsku borbenu komandu\u201c pod nazivom Central Command, ili CENTCOM, koja i dalje ima zadatak osigurati ameri\u010dki pristup Zaljevu danas (kao i nadzirati beskrajne ameri\u010dke ratove na Velikom Bliskom istoku). Regan je bio prvi predsjednik koji je aktivirao Carterovu doktrinu 1987. godine kada je naredio ratnim brodovima Mornarice da isprate kuvajtske tenkere, \u201epreru\u0161ene\u201e u zastave sa zvijezdama i prugama, dok su putovali kroz Hormu\u0161ki tjesnac. S vremena na vrijeme, ti su brodovi dolazili pod vatru iranskih topovnja\u010da, kao dio teku\u0107eg \u201eTankerskog rata\u201c, koji je bio dio iransko-ira\u010dkog rata tih godina. Iranski napadi na te tankere trebali su kazniti sunitske arapske zemlje za podr\u0161ku ira\u010dkom autokratu Sadamu Huseinu u tom sukobu. Ameri\u010dki odgovor, pod nazivom Operacija Earnest Will, ponudio je rani model onoga \u0161to dr\u017eavni sekretar Pompeo \u017eeli danas uspostaviti sa svojim programom Sentinel.<\/p>\n

Dvije godine nakon operacije Earnest Will, uslijedila je masovna implementacija Carterove doktrine – odluka predsjednika Bu\u0161a iz 1990. da istjera ira\u010dke snage iz Kuvajta. Iako je govorio o potrebi za\u0161tite ameri\u010dkog pristupa naftnim poljima u Perzijskom zaljevu, bilo je o\u010digledno da osiguranje sigurnog protoka uvoza nafte nije bio jedini motiv za takav vojni anga\u017eman. Jednako va\u017ean motiv tada (i mnogo vi\u0161e sada) bila je za Washington geopoliti\u010dka prednost kontrole nad najve\u0107im svjetskim naftnim \u010depom.<\/p>\n

Kada su naredili ameri\u010dkim snagama u borbi u Zalivu, ameri\u010dki predsjednici su uvijek insistirali da djeluju u interesu cijelog Zapada. Naprimjer, zagovaraju\u0107i \u201ereflagging\u201c misiju iz 1987. godine, sekretar odbrane Caspar Weinberger je tvrdio (kao \u0161to je kasnije zapisao u svojim memoarima Fighting for Peace ): \u201eZa nas je bilo najva\u017enije za\u0161tititi pravo nevinih, miroljubivih i izuzetno va\u017enih trgovaca da se slobodno kre\u0107u u me\u0111unarodnim otvorenim vodama – i, pod na\u0161om za\u0161titom, da se izbjegne ustupanje misije Sovjetima. \u201d Iako se to rijetko tako otvoreno priznaje, isti princip je opravdavao strategiju Washingtona u regiji od tada do danas: Samo Sjedinjene dr\u017eave moraju biti ultimativni garant neometane trgovine naftom u Perzijskom zaljevu.<\/p>\n

Posmatrajte pa\u017eljivo i na\u0107i \u0107ete ovaj princip u svakoj fundamentalnoj izjavi o ameri\u010dkoj politici vezanoj za tu regiju i uop\u0107e me\u0111u washingtonskom elitom. Moj li\u010dni favorit, kada je u pitanju jezgrovitost, je re\u010denica u izvje\u0161taju o geopolitici energije iz 2000. godine od strane Centra za strate\u0161ke i me\u0111unarodne studije , istra\u017eiva\u010dkog centra sa sjedi\u0161tem u Va\u0161ingtonu koji je dobro naseljen biv\u0161im vladinim zvani\u010dnicima (nekoliko njih su radili na Izvje\u0161taju): \u201eKao jedina super sila na svijetu, [Sjedinjene Dr\u017eave] moraju prihvatiti njene posebne odgovornosti za o\u010duvanje pristupa svjetskoj opskrbi energijom.\u201d Ne mo\u017ee biti jasnije.<\/p>\n

Naravno, uz ovu \u201eposebnu odgovornost\u201c dolazi i geopoliti\u010dka prednost: pru\u017eaju\u0107i ovu uslugu, Sjedinjene Dr\u017eave cementiraju svoj status jedine supersile na svijetu i dovode svaku drugu zemlju uvoznicu nafte – i svijet u cjelini – u stanje ovisnosti o kontinuiranom obavljanju ove vitalne funkcije.<\/p>\n

Prvobitno, klju\u010dni ovisnici u ovoj strate\u0161koj jedna\u010dini bili su Evropa i Japan, koji su se, u zamjenu za osiguran pristup bliskoisto\u010dnoj nafti, trebali podrediti Va\u0161ingtonu. Sjetite se, naprimjer, kako su pomogli da se plati Bushov rat u Iraku (Operacija Pustinjska oluja). Danas, me\u0111utim, mnoge od tih zemalja, koje su duboko zabrinute zbog posljedica klimatskih promjena, nastoje umanjiti ulogu nafte u njihovim nacionalnim potro\u0161njama. Kao rezultat toga, 2019. godine, zemlje koje su potencijalno najvi\u0161e ovisne o milosti Washingtona kada je u pitanju pristup zaljevskoj nafti, a bilje\u017ee rapidan ekonomski rast, jesu Kina i Indija, \u010dije potrebe za naftom \u0107e vjerovatno rasti. To \u0107e, zauzvrat, dodatno oja\u010dati geopoliti\u010dku prednost koju Washington u\u017eiva sve dok SAD ostaje glavni \u010duvar protoka nafte iz Perzijskog zaljeva. Kako se mo\u017ee iskoristiti ova prednost, ostaje da se vidi, ali nema sumnje da su sve uklju\u010dene strane, uklju\u010duju\u0107i i Kineze, dobro upoznate sa ovom asimetri\u010dnom jedna\u010dinom, koja bi pojmu \u201etrgovinski rat\u201c mogla dati daleko dublje i zloslutnije zna\u010denje.<\/p>\n

Iranski izazov i miris rata<\/strong><\/p>\n

Iz perspektive Washingtona, glavni izazov ameri\u010dkom privilegiranom statusu u Zaljevu je Iran. Zahvaljuju\u0107i geografiji, ta zemlja posjeduje potencijalno zapovjednu poziciju du\u017e sjeverne strane zaljeva i tjesnaca Hormuz, \u0161to je Reganova administracija uvidjela 1987-1988. godine, kada je ameri\u010dka dominacija naftnim tokom bila ugro\u017eena. O ovoj realnosti predsjednik Reagan nije mogao biti jasniji: \u201eDobro ozna\u010dite ovu ta\u010dku: kori\u0161\u0107enje morskih puteva Perzijskog zaljeva ne\u0107e biti diktirano od strane Iranaca\u201c, izjavio je on 1987. – a pristup Washingtona se nikada nije promijenio.<\/p>\n

U novije vrijeme, kao odgovor na ameri\u010dke i izraelske prijetnje da \u0107e bombardirati nuklearna postrojenja ili, kako je to u\u010dinila administracija Trumpa, nametnuti ekonomske sankcije, Iranci su u brojnim prilikama zaprijetili blokiranjem Hormu\u0161kog tjesnaca, a shodno tome i iznu\u0111ivanjem ubrzanog tro\u0161enja svjetskih energetskih zaliha i ubrzati me\u0111unarodnu krizu. U 2011. godini, naprimjer, iranski potpredsjednik Mohammad Reza Rahimi upozorio je da, ako Zapad uvede sankcije za iransku naftu, \u201eniti jedna kap nafte ne\u0107e te\u0107i kroz Hormu\u0161ki tjesnac. Ne dozvolite da se tako ne\u0161to dogodi\u201c. Ba\u0161 kao \u0161to je tada ministar odbrane Leon Panetta reagovao na Rahimija. \u201eVrlo smo jasni\u201c, rekao je on: \u201ea Sjedinjene Dr\u017eave ne\u0107e tolerisati blokiranje Hormu\u0161kog prolaza.\u201c To je, dodao je, \u201ena\u0161a crvena linija\u201c.<\/p>\n

Tako je i danas. Dakle, sada\u0161nja kriza u Zaljevu, sa \u017eestokim ameri\u010dkim sankcijama za prodaju iranske nafte i prijetnjom iranskim gestovima prema regionalnom protoku nafte kao odgovor. \u201eMi \u0107emo nau\u010diti neprijatelja da Hormu\u0161ki tjesnac mogu koristiti svi ili niko\u201c, rekao je Mohammad Ali Jafari, zapovjednik iranske elitne Revolucionarne garde, u julu 2018. godine. Napad na dva tankera u Omanskom zaljevu, u blizini ulaza u Hormu\u0161ki tjesnac 13. juna mogao bi biti izraz te politike, ako su – kako tvrde SAD \u2013 napad zaista izveli pripadnici Revolucionarne garde. Svi budu\u0107i napadi \u0107e vjerovatno potaknuti ameri\u010dku vojnu akciju protiv Irana u skladu s Carterovom doktrinom. Glasnogovornik Pentagona Bill Urban je na Jaffarijevu izjavu odgovorio: \u201eMi smo spremni osigurati slobodu plovidbe i slobodan protok trgovine gdje god to dopu\u0161ta me\u0111unarodno pravo.\u201c<\/p>\n

Kako danas stvari stoje, svaki iranski potez u Hormu\u0161kom tjesnacu koji se mo\u017ee prikazati kao prijetnja \u201eslobodnom trgovinskom toku\u201c (to jest, trgovini naftom) predstavlja najvjerojatniji pokreta\u010d za direktnu ameri\u010dku vojnu akciju. Da, teheranska te\u017enja za nuklearnim oru\u017ejem i podr\u0161ka radikalnim \u0161iitskim pokretima \u0161irom Bliskog istoka \u0107e se navesti kao dokaz zlonamjernosti njenog rukovodstva, ali prava prijetnja \u0107e biti ugro\u017eavanje ameri\u010dke dominacija naftnih puteva, \u0161to \u0107e Washington tretirati kao prekr\u0161aj svih prekr\u0161aja koji se sankcionirati pod svaku cijenu.<\/p>\n

Ako SAD krenu u rat sa Iranom, malo je vjerovatno da \u0107ete od zvani\u010dnika Trumpove administracije \u010duti rije\u010d \u201eoil\u201c. Ali, ne\u0107ete pogrije\u0161iti ako opet ka\u017eete da upravo ta troslovnica le\u017ei u korijenu aktuelne krize. Da ne govorimo o dugoro\u010dnoj sudbini svijeta.<\/p>\n

pisjournal.com<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Ostajemo zarobljeni u svijetu koji ovisi o nafti i u kome SAD \u017eele da o\u010duvaju svoju dominaciju.<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":273658,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[574,572,573],"class_list":["post-273657","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drugi-pisu","tag-iran","tag-nafta","tag-sad"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/273657","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=273657"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/273657\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/273658"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=273657"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=273657"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=273657"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}