{"id":272203,"date":"2019-08-24T07:02:03","date_gmt":"2019-08-24T05:02:03","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=272203"},"modified":"2019-08-23T23:33:25","modified_gmt":"2019-08-23T21:33:25","slug":"radanje-fasizma-iz-krize-kapitalizma","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2019\/08\/24\/radanje-fasizma-iz-krize-kapitalizma\/","title":{"rendered":"Ra\u0111anje fa\u0161izma iz krize kapitalizma"},"content":{"rendered":"

Pi\u0161e: Sre\u0107ko Pulig<\/strong><\/p>\n

Jedan govor njema\u010dkog filozofa Theodora W. Adorna, koji je sada objavljen i u formi knji\u017eice, postao je to\u010dno 50 godina nakon njegove smrti bestseler u Njema\u010dkoj. Radi se o nastupu koji je filozof imao u Be\u010du u aprilu 1967. godine. Na poziv Socijalisti\u010dkog saveza studenata, a povodom tada aktualnih politi\u010dkih uspjeha neonacisti\u010dke partije NPD (u\u0161li su u neke od pokrajinskih parlamenata), govorio je o ponovnom ja\u010danju desnice u Njema\u010dkoj.<\/p>\n

Starom filozofu sigurno se ne bi svi\u0111ala sintagma \u2018najbolje prodavana knjiga\u2019, koju je \u0161tampa nedavno istaknula uz novo izdanje njegovih \u2018Aspekata novog desnog radikalizma\u2019 (\u2018Aspekte des neuen Rechts-radikalismus\u2019). Pitanje je ne bi li on da je \u017eiv radije od reprinta vidio neku novu verziju djela na\"\"<\/p>\n

Sre\u010dko Puligtu temu. No poklopila se prilika prisje\u0107anja na smrt va\u017enog filozofa, koji je u Njema\u010dkoj danas vi\u0161e \u2018institucija\u2019, no \u0161to se njegovi radovi masovno \u010ditaju, da se poka\u017ee da je on o suvremenom fenomenu uspona ekstremne desnice ve\u0107 \u2018sve\u2019 rekao. Tog zadatka prihvatio se povjesni\u010dar i istra\u017eiva\u010d ekstremne desnice Volker Weiss, koji je knjigu opremio gotovo jednako velikim pogovorom.<\/p>\n

Taj osje\u0107aj, kada \u010ditamo velikane pro\u0161losti, da su oni o nama ve\u0107 odavno sve rekli, zavarava i Adorna mo\u017eemo zamisliti kao prvoga tko bi napisao esej na tu temu. Uostalom, on je pisao i o \u2018\u0161armu starih medija\u2019, a mi na ovda\u0161njim prostorima poznajemo taj osje\u0107aj iz npr. ponovno o\u017eivjele \u2018institucije\u2019 Miroslava Krle\u017ee. Tekstovi imaju svoju logiku zastarijevanja i oni zna\u010dajni sigurno nad\u017eivljavaju svoje vrijeme, ali ih treba znati uvijek iznova \u010ditati. Kako bilo, analogije sa situacijom u dru\u0161tvu koje je krajem 1960-ih proizvodilo tada\u0161nju desnicu i ovom dana\u0161njom, koja u Njema\u010dkoj proizvodi AfD, Pegidu i identitarne pokrete, postoje. To dobro otvara dijalekti\u010dko pitanje trebamo li \u2018novi\u2019 kapitalizam vidjeti kao toliko inovativan da stara marksisti\u010dka tradicija ili kriti\u010dka teorija tu vi\u0161e mnogo ne poma\u017ee? Ili je on u biti toliko isti da u lijevoj tradiciji o njemu sve ve\u0107 pi\u0161e? Samo ju treba ponovo \u010ditati. Jedno i drugo je nedijalekti\u010dko pretjerivanje. Sigurno, sistem je, a to je kapitalisti\u010dki sistem, ostao isti, bio on onim tzv. dr\u017eave blagostanja, nekad, ili ovim, tzv. neoliberalnim, kakav je danas. No neke stvari su se promijenile. I to na gore, pa je onaj kojega su za \u017eivota kriti\u010dari zvali nihilistom, la\u017enim prorokom propasti, pesimistom i drugim razli\u010dito o\u0161trim epitetima, sigurno do\u0161ao na svoje u tezi da je u pesimizmu bio u pravu. Adorno zbog toga ne bi bio sretan, jer priroda njegove kritike je bila da upozorava i otvara o\u010di za mogu\u0107e drugo. Ne naivno, ali ipak utopijski.<\/p>\n

A koje su glavne teze be\u010dkog govora iz 1967.? Umjesto teze o fa\u0161izmu kao onome \u0161to dolazi na upra\u017enjeno mjesto neuspjele revolucije, on ipak govori o demokraciji (nerazlikovno: bur\u017eoaskoj ili socijalisti\u010dkoj) koje je fa\u0161izam rana. Drugim rije\u010dima: jedne prave demokracije nikada jo\u0161 nije ni bilo. Zato njena obe\u0107anja, npr. ona o slobodi, bratstvu\/sestrinstvu i jednakosti uvijek ponovo razo\u010daravaju nove generacije. A iz razo\u010daranja, iz \u2018o\u0161te\u0107enog \u017eivota\u2019 put mo\u017ee voditi na razne strane. U onu emancipatorsku, borbe za slobodu ili socijalizam. Ali i u regresiju, resentiment, strah o nemanju ljudski vrijedne budu\u0107nosti iz \u010dega mogu, a to se i (pre)\u010desto doga\u0111a, izniknuti autoritarne pojave. Uostalom, autoritarnim karakterom se socijalno-psiholo\u0161ki Adorno, zajedno sa svojim prijateljem i suradnikom Maxom Horkheimerom, bavio jo\u0161 1950-ih godina u ameri\u010dkom egzilu. Specifi\u010dnost je Adorna, a zbog toga ga je studentski pokret i volio, iako se, upravo s njim desio i sukob, geneza da je on jo\u0161 desetlje\u0107ima vjerovao da nacizam i fa\u0161izam iz Njema\u010dke nikuda nisu oti\u0161li. To ne zna\u010di kako je za novu poslijeratnu dr\u017eavu, proizvod i stranih sila pobjednica, vjerovao kako je to doslovno i dalje fa\u0161isti\u010dka diktatura. Ali on za razliku od apologeta denacifikacije, koji postoje i danas, a i u nas, pa nam podme\u0107u Njema\u010dku za uzor kako se treba obra\u010dunati, uglavnom zakonski, s fa\u0161istoidnim tendencijama, koje mi ba\u0161tinimo od 1990-ih godina, u to nije polagao puno nade. Za njega Njema\u010dka, \u010dak za razliku od Italije, nikada nije uspje\u0161no preradila svoju pro\u0161lost. Nacisti su priznali poraz, ali ne i \u2018gre\u0161ke\u2019 koje su u ne tako davnoj pro\u0161losti radili, sve do Auschwitza, kao simbola i stvarnosti anihilacije drugih.
\nI evo prve analogije koju nudi prire\u0111iva\u010d teksta Volker Weiss: obe\u0107anje sre\u0107e, u kojem \u0107e svatko na\u0107i mjesta za dostojanstven i politi\u010dki i ekonomski uspje\u0161an \u017eivot, a koje je desetlje\u0107ima nudila EU, nije se ostvarilo. A kako je zapo\u010dela s radom partija AfD? Pa ba\u0161 kao, mislilo se, elitisti\u010dki klub euroskeptika koji je brzo prerastao u masovnu partiju mr\u017enje prema strancima, migrantima i vladaju\u0107ima, koji \u2018malom \u010dovjeku\u2019 uskra\u0107uju njegovo pravo na zadovoljan \u017eivot. Da u autoritarizmu nove desnice sve nije bazirano na goloj la\u017ei, jer tada bi bilo jednostavno prokazati ju, primjer je ba\u0161 EU, za koju se fraza o \u2018demokratskom deficitu\u2019 (naro\u010dito za periferiju; sjetimo se koju su nam ulogu \u010duvara granice namijenili) pokazuje kao sve vi\u0161e preblaga. Iza agresivnosti napada na migrante, ljude drugih vjeroispovijesti, sindikalne funkcionere itd. krije se strah od ekonomski i politi\u010dki neizvjesne budu\u0107nosti. \u2018Mali \u010dovjek\u2019 \u0107e svakako nadrapati. Uostalom, medijski mejnstrim i ne skriva da se procjep izme\u0111u bogatih i siroma\u0161nih produbljuje s izgledom lo\u0161e beskona\u010dnosti.<\/p>\n

To, naravno nije opravdanje, pa \u010dak niti \u2018razumijevanje\u2019 za desni radikalizam (mi vi\u0161e volimo rije\u010d ekstremizam). I tu na scenu stupa ne\u0161to \u0161to se zvalo propagandom, a i danas bi termin bolje poslu\u017eio, iako se sada voli zvati \u2018la\u017enim vijestima\u2019. Na djelu je govorom, pisanom rije\u010dju i tzv. novim medijima stalno \u0161irenje propagandnog uvjeravanja koje tra\u017ei i lako pronalazi gre\u0161ne jarce. Od Goebbelsovog nacisti\u010dkog uvjerenja da la\u017e treba samo uporno ponavljati e da bi postala istinom svjetine, stvari su se dodatno sofisticirale. Posebna je pri\u010da koju pri tome sada imaju tzv. socijalne mre\u017ee i nekada novi mediji. Jedan drugi \u010dlan Instituta za dru\u0161tvena istra\u017eivanja Leo L\u00f6wenthal napisao je jo\u0161 \u010detrdesetih godina pro\u0161log stolje\u0107a tekst \u2018La\u017eni proroci\u2019, gdje opisuje kako radikalna desnica name\u0107e svoja uvjerenja. A to je bila i omiljena tema cijele kriti\u010dke teorije, koja je, npr. ba\u0161 Adorno, pronalazila veze izme\u0111u \u2018zabavnih\u2019 dijelova masovnih medija i stvaranja autoritarnih karaktera. Put od astrologije do socijalnog resentimana mo\u017ee biti vrlo kratak. A \u0161to re\u0107i za svu dana\u0161nju new age produkciju, apokalipti\u010dki ton gotovo svih glavnih medija koji nas pla\u0161e \u2018zadnjim danima \u010dovje\u010danstva\u2019 i kao lijek preporu\u010duju na kriva mjesta umetnuti hedonizam? Jo\u0161 je L\u00f6venthal govorio o permanentnoj neurozi koju takva dirigirana javnost proizvodi. A \u0161to mi danas mo\u017eemo protiv mo\u0107i monopoliziranih medija? Ne \u2018konzumirati\u2019 ih, kako predla\u017eu neki, a drugi poku\u0161avaju i ostvariti. Ali to u vrijeme kada vijesti same lete zrakom nije mogu\u0107e i ponos \u0161to ne kupujemo novine i ne gledamo televizijske vijesti ne\u0107e nas izbaviti. Bez da se zgra\u017eamo nad \u2018totalitarizmom\u2019 novih medija, mo\u017eemo dati za pravo Volkeru Weissu kada govori o opasnoj smjesi \u2018tehni\u010dke perfekcije\u2019 tzv. socijalnih medija i stalnom opadanju smisla njihovih sadr\u017eaja.<\/p>\n

I \u0161to nam je onda \u010diniti? Ovaj dio Adornovog predavanja \u010dini nam se najva\u017enijim. Upustiti se u diskusiju s proizvo\u0111a\u010dima \u2018intelektualnog\u2019 sadr\u017eaja ekstremne desnice? Dokazivati da la\u017eu \u010dim zinu, da proizvode poluistine, falsifikate i monta\u017ee la\u017enih atrakcija? To nas ne\u0107e daleko odvesti. Primjer je upravo stanje u na\u0161im medijima, gdje oni razli\u010dito \u2018lijevi\u2019 i \u2018liberalni\u2019 svakodnevno denunciraju postupke desnih radikala, no s kojim efektom? Ili jo\u0161 bolje: na kojoj razini? Ne svodi li se to u mejnstrimu pre\u010desto na to da na jednu autoritarnu, fa\u0161istoidnu pojavu, reagiramo gotovo jednako autoritarnom netrpeljivo\u0161\u0107u? Ali samo spram simptoma, a ne i dubljih uzroka pojava. Stalno igramo na neprijateljskom terenu. Jo\u0161 gore bi bilo, govori Adorno, a toga ima i danas npr. u radu nekih nevladinih organizacija, apelirati na njihovu ljudskost, humanitet. Ta, gdje \u0107e im du\u0161a kada toliko zazivaju i prakticiraju \u2018besmisleno\u2019 nasilje? Takav pristup izazvat \u0107e samo njihov prijezir. Jer, kad nismo vukovi u janje\u0107oj ko\u017ei, koji bi vratili socijalizam i druge strahote pro\u0161loga stoje\u0107a, onda smo obi\u010dne ovce, koje vri\u0161te: \u2018To je vuk! To je vuk!\u2019 \u0160to izaziva smjeh nad spla\u0161enim i ustra\u0161enim ovcama u vu\u010djem \u010doporu. Koji sebe, uostalom, naziva \u2018dobrim ljudima\u2019.<\/p>\n

Ali, na\u010dina za borbu ima. A on je, usprkos knjizi o dijalektici prosvjetiteljstva, koje su Adorno i Horkheimer izvrgli kritici, ipak bli\u017ee prosvje\u0107enom umu. Treba prokazivati ne samo ljude i pojave, nego i \u0161to stoji iza takve argumentacije. Treba prokazivati sistem. Koji \u0107e i desni\u010dare odvesti u nigdinu. Mo\u017ee se jasno i razgovjetno izre\u0107i kuda nas sve to vodi, gdje \u0107e npr. sada\u0161nje cijepanje, neoliberalnoj globalizaciji usprkos, ili kao druga strana te iste, na kontinentalne zone mo\u0107i, koje se zapetljavaju u ni tople ni hladne, ve\u0107 ekonomisti\u010dke trgova\u010dke ratove, odvesti.<\/p>\n

Na njema\u010dkoj ljevici sazrijeva mi\u0161ljenje da borbu protiv ksenofobije, rasizma, napada na migrante ne mo\u017eemo voditi samo frontalno. Treba se vratiti klasnoj politici. I\u0107i od vrata do vrata i radni\u010dkoj klasi, koja je zna\u010dajnim dijelom sada pod uplivom desnice, obja\u0161njavati njene stvarne klasne interese. To se ne mora \u010diniti dijeljenjem \u2018komunisti\u010dkih biblija\u2019, ve\u0107 razgovorom o problemima svakodnevnog \u017eivota, gdje svatko brzo do\u0111e do toga da su oni egzistencijalni, u ekonomskom, a onda, posredno, i u politi\u010dkom smislu. Ne na kraju i u kulturnom.<\/p>\n

Adorno svojim govorom iz 1967., koji je sada uknji\u017een, nije imao ambiciju dati neko univerzalno obja\u0161njenje fenomena, pa on u naslovu i ima \u2018aspekte\u2019. Uz sve sli\u010dnosti i razlike trenutaka, mo\u017eemo re\u0107i: desni ekstremizam je fenomen krize, on je autoritarna reakcija na \u2018mogu\u0107nost permanentnog deklasiranja cijelih slojeva\u2019, \u010dija klasna svijest je i do sada bila gra\u0111anskom (\u017eelja za tzv. \u2018normalnim \u017eivotom\u2019). Ni prije ni sada desni\u010dari se ne usprotivljuju ekonomskim mo\u0107nicima! Oni ne idu protiv aparata koji ih poni\u017eava, ve\u0107 izabiru druge neprijatelje: ju\u010der socijalizam, danas migrante. A po\u0161to mi imamo i posebnu dinamiku proisteklu iz vra\u0107anja iz jednog naprednijeg sistema u drugi, retrogradan, na\u0161 antikomunizam mora biti posebno \u017eiv. Jer, sve je to po onoj: \u2018Da se Vlasi ne dosjete.\u2019 Za sve su krivi \u2018ostaci komunisti\u010dkog mentaliteta\u2019. Ali po\u0161to smo ne samo ekonomski, ve\u0107 i kulturolo\u0161ki kolonizirani, i mi \u0107emo uvoditi nove nomenklature \u2018neprijatelja\u2019. Od izvoznog, postat \u0107e to doma\u0107i proizvodi. Tako se to za sistem ve\u0107 dogodilo s izbjeglicama i migrantima.<\/p>\n

Na neki na\u010din, a to ostaje konstantom desnog ekstremizma, on, Adornovim rije\u010dima, \u2018priziva katastrofu\u2019. Postoji nesvjesna \u017eelja za oskvrnu\u0107em, iako povijesni fa\u0161izam nije bio klerikalan, na na\u010din kako su to na\u0161i dana\u0161nji postfa\u0161izmi. Mo\u017eda bismo to mogli re\u0107i i ovako: u fa\u0161izmu nije bilo vidjelica jer su mase bile vidjelicama. Mi jo\u0161 znamo da se i vidjelice mogu upustiti u bespravnu gradnju i turisti\u010dko rentijerstvo. Pojam \u2018manipulativnog karaktera\u2019 upu\u0107uje na jo\u0161 jedno va\u017eno svojstvo desnog radikalizma. On danas, i vi\u0161e nego ju\u010der, nije otvorena opozicija demokraciji (na na\u010din, kako bi filozof Alain Badiou rekao \u2018kapitalo-parlamentarizma\u2019). Nitko ne zaziva ukidanje izbora. Iako, oko toga tko bi trebao imati pravo glasa, kako se postaje gra\u0111aninom itd. naravno ima prljave politike. Desni radikalizam je simptom krize, ne nu\u017eno formalne demokracije, nego kapitalizma samog. On je simptom krize njegove logike.<\/p>\n

Portal Novosti<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Pedeseta godi\u0161njica smrti Theodora Adorna u Njema\u010dkoj je obilje\u017eena novim izdanjem njegovih \u2018Aspekata novog desnog radikalizma\u2019, govora u kojem je jo\u0161 1967. fa\u0161izam ozna\u010dio kao \u2018ranu demokracije\u2019. Filozofova razmi\u0161ljanja govore nam neo\u010dekivano mnogo o usponu desnice u dana\u0161njoj Evropi<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-272203","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/272203","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=272203"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/272203\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=272203"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=272203"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=272203"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}