{"id":271382,"date":"2019-08-12T07:43:57","date_gmt":"2019-08-12T05:43:57","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=271382"},"modified":"2019-08-12T07:43:57","modified_gmt":"2019-08-12T05:43:57","slug":"jesu-li-platforme-demokratizirale-politiku","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2019\/08\/12\/jesu-li-platforme-demokratizirale-politiku\/","title":{"rendered":"Jesu li platforme demokratizirale politiku?"},"content":{"rendered":"

Pi\u0161e: Marko Kostani\u0107\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0<\/strong><\/p>\n

\"\"<\/p>\n

Politi\u010dke stranke diljem Europe ne u\u017eivaju ba\u0161 zavidnu reputaciju. Uglavnom ih se tretira skoro kao neki oblik nu\u017enog zla. Stranke koje su desetlje\u0107ima \u010dinile okosnicu liberalnih demokracija \u2013 konzervativci i socijaldemokrati \u2013 ve\u0107 se dulje vrijeme nalaze u silaznoj putanji. A u istom tom periodu, uz oscilacije u razli\u010ditim zemljama, izlaznost na izborima postupno opada. Stranke koje pritom ugro\u017eavaju one \u201csto\u017eerne\u201d \u010desto se deklariraju kao sasvim druk\u010dije po prirodi. Kao klju\u010dna razlika se isti\u010de druk\u010diji pristup glasa\u010dima ili narodu. Te stranke sebe vide \u201cbli\u017ee narodu\u201d. Smatraju da nadilaze oko\u0161tali sustav predstavni\u010dke demokracije i da izravno zastupaju \u201cvolju naroda\u201d. Tu izravnost, osim retori\u010dkim formulama, \u010desto nastoje dokazati i novim obrascima digitalne komunikacije.<\/p>\n

Obrise takvih pojava mo\u017eemo vidjeti i u Hrvatskoj, iako ne u obliku i obimu kakvog vi\u0111amo u zemljama Zapadne Europe te \u010de\u0161\u0107e u vidu individualnih kandidata. Tako je do prije koji dan Miroslav \u0160koro, kandidat na predstoje\u0107im predsjedni\u010dkim izborima, s javno\u0161\u0107u komunicirao isklju\u010divo putem Facebooka. Dojam neposredne komunikacije koju donose dru\u0161tvene mre\u017ee u tom slu\u010daju funkcionira kao prikladan dodatak sklepanom imid\u017eu \u201cnarodnog kandidata\u201d koji zaobilazi posredni\u010dke, koruptivne instance: stranku, televiziju i mejnstrim portale. Sli\u010dnu si je okladu pred euroizbore priu\u0161tio i sudac Mislav Kolaku\u0161i\u0107, ujedno i najve\u0107e iznena\u0111enje tih izbora. I on je svoju kampanju zasnivao na dru\u0161tvenim mre\u017eama, investiraju\u0107i i prili\u010dne koli\u010dine novca u taj tip politi\u010dke promid\u017ebe. Prije njih je na sli\u010dnom tragu bio i sada ve\u0107 raspadnuti \u017divi zid. Facebook istupi i live prijenosi njihova frontmena Ivana Pernara predstavljani su kao bijeg od cenzure koju dr\u017eavna televizija i korporativni mediji navodno vr\u0161e nad njihovim javnim djelovanjem. Ta im je neposredna komunikacija prikladno funkcionirala kao jo\u0161 jedan sloj dokaza za presudni obrazac njihova razumijevanja politi\u010dke stvarnosti: teorije zavjere.<\/p>\n

Naravno, i ostali politi\u010dki akteri su itekako aktivni na dru\u0161tvenim mre\u017eama, ali ti se istupi do\u017eivljavaju uglavnom kao sterilni, u\u0161minkani i prora\u010dunati. Osim ako nije rije\u010d o gafovima. Tim profilima upravljaju profesionalni \u201ckomjuniti menad\u017eeri\u201d, a ne politi\u010dari koji oslu\u0161kuju \u201cbilo naroda\u201d i putem platformi zaobilaze sve one prepreke koje narod \u010dine otu\u0111enim od politi\u010dkih institucija i procesa dono\u0161enja odluka. Me\u0111utim, za sada, u Hrvatskoj jo\u0161 nema stranaka koje sustavnije iskori\u0161tavaju nove tehnolo\u0161ke mogu\u0107nosti i putem dru\u0161tvenih mre\u017ea ili vlastitih foruma anga\u017eiraju \u010dlanstvo da predla\u017ee razli\u010dite mjere, sudjeluje u diskusijama i glasa o klju\u010dnim odlukama. Neki za\u010deci tih oblika interakcije bili su prisutni na po\u010detku djelovanja stranke\/platforme Zagreb je na\u0161!, ali nisu se razvili ili promovirali kao klju\u010dni mehanizam funkcioniranja politi\u010dke organizacije. No, prije nego se dotaknemo pokreta i stranaka u kojem se digitalna komunikacija predstavlja kao novi organizacijski oblik, skicirajmo rudimentarnu povijest partije kao dru\u0161tvenog oblika.<\/p>\n

Skica povijesti strana\u010dke forme<\/strong><\/p>\n

Oslonit \u0107emo se pritom na povijesne faze koje u svojoj nedavno objavljenoj knjizi The Digital Party: Political Organisation and Online Democracy iznosi sociolog Paolo Gerbaudo. Konzultiraju\u0107i rad i ideje svog kolege Olivera Revellija, Gerbaudo povijest stranaka dijeli grubo na tri faze. Metodolo\u0161ki, pritom, polazi od uvida Antonija Gramscija koji je tvrdio da se ustrojstvo i na\u010din djelovanja stranaka ne mo\u017ee sagledati i razumjeti bez uzimanja u obzir ukupne dru\u0161tvene stvarnosti. Drugim rije\u010dima, politi\u010dke stranke nisu entiteti koji nastaju u dru\u0161tvenom vakuumu ve\u0107 su presudno obilje\u017eeni ostalim dru\u0161tvenim odnosima: prije svega ekonomskim. Na tom tragu i Gerbaudo ri\u0161e svoju povijesnu putanju razvoja stranaka. Valja istaknuti da ta periodizacija nije ba\u0161 precizna slika ekonomske povijesti, ali polu\u010duje dovoljno koristan efekt za razumijevanje razlika u funkcioniranju stranaka u proteklih 150 godina.<\/p>\n

Iako su stranke postojale i prije, kao ishodi\u0161nu to\u010dku Gerbaudo uzima masovne stranke kraja 19. i ve\u0107eg dijela 20. stolje\u0107a. To su uglavnom bile socijaldemokratske, socijalisti\u010dke i komunisti\u010dke stranke, iako je bilo i onih konzervativnih sa \u0161irom masovnom bazom. Razumljivo je za\u0161to Gerbaudo izostavlja liberalne i konzervativne stranke koje su prethodile masovnim strankama s obzirom na to da je glasa\u010dko pravo bilo prili\u010dno ekskluzivno u toj fazi. A navedene stranke su ga upravo i izborile za naj\u0161ire slojeve i priskrbile mu univerzalni status. Gerbaudo te masovne stranke u obliku uspore\u0111uje s fordisti\u010dkim tvornicama kao prevladavaju\u0107im modelom organizacije rada u to vrijeme. Te stranke su bile organizirane vertikalno, zastupale jasne klasne interese i promovirale koherentnu politiku zasnovanu na tim interesima, bez obzira na eventualna odstupanja. One su funkcionirale i kao sna\u017ean socijalizacijski faktor te su \u010dlanovima predstavljale i jedno od klju\u010dnih obilje\u017eja identiteta. Bile su organizirane geografski po podru\u017enicama i \u0107elijama, odlu\u010divanje je na osnovu takve organizacije bilo delegatsko, a klju\u010dnu ulogu su imali kadrovi: politi\u010dki radnici zaposleni u stranci koji su funkcionirali kao posrednici izme\u0111u vodstva i baze. Bilo kao edukatori \u2013 od obja\u0161njavanja \u201cnove linije\u201d do \u0161ireg spektra politi\u010dke edukacije \u2013 bilo kao kanali kojima je \u010dlanstvo vodstvu upu\u0107ivalo neke zahtjeve ili tra\u017eilo obja\u0161njenja i promjene.<\/p>\n

Takav je oblik, dakako, bio pod stalnom prijetnjom birokratske inercije i gu\u0161enja demokrati\u010dnosti, \u0161to su mu kriti\u010dari konstantno zamjerali kao klju\u010dnu manu. U tim strankama ve\u0107 krajem 60-ih i po\u010detkom 70-ih dolazi do naznaka promjena. Vodstvo stranaka postaje sve fleksibilnije u odnosu na klasnu bazu i ideolo\u0161ku dosljednost. U sociologiji se ti pomaci registriraju s nekoliko razli\u010ditih pojmova i izraza kao \u0161to su \u201ccatch-all stranka\u201d koja sugerira krajnju ideolo\u0161ku otvorenost ovisno o povoljnijim okolnostima, \u201cprofesionalno-izborna stranka\u201d koja svoje djelovanje sve vi\u0161e izmi\u010de iz baze i strogo se orijentira na karijerne uspjehe politi\u010dkih profesionalaca na izborima te \u201ckartel stranka\u201d koja tako\u0111er napu\u0161ta politi\u010dku i ideolo\u0161ku dosljednost i stvara s ostalim \u201csto\u017eernim\u201d strankama kartel u svrhu (naizmjeni\u010dnog) odr\u017eavanja na vlasti. Ti su trendovi doveli do novog oblika koji Gerbaudo naziva \u201ctelevizijska stranka\u201d. Ta stranka, prevladavaju\u0107a osamdesetih i devedesetih godina pro\u0161log stolje\u0107a, za razliku od masovne, svoj \u201cuzor\u201d ne pronalazi u fordisti\u010dkoj tvornici ve\u0107 u marketin\u0161koj agenciji, navodno simptomati\u010dnom organizacijskom modelu postfordisti\u010dke ekonomije. Ona ne zagovara koherentne politike zasnovane na neupitnim stavovima ve\u0107 se pona\u0161a kao marketin\u0161ka agencija koja prodaje svoj proizvod i orijentira se pritom tr\u017ei\u0161nim, a ne vrijednosnim principima. A taj svoj proizvod prodaje uglavnom preko televizije. Pritom su iz stranaka nestali politi\u010dki kadrovi, a zamijenili su ih autsorsani marketin\u0161ki konzultanti.<\/p>\n

Digitalni iskorak?<\/strong><\/p>\n

Ta je faza dodatno otu\u0111ila bazu od politi\u010dkog \u017eivota te usput pasivizirala cijele sekcije stanovni\u0161tva. No, nakon ekonomskog sloma 2008. godine pojavljuje se, prema Gerbaudu, novi oblik stranke: digitalna stranka. Nove komunikacijske mogu\u0107nosti koje je donio internet trebale su rije\u0161iti probleme koje su sobom nosili prija\u0161nji partijski oblici. Internet je trebao rije\u0161iti probleme politi\u010dkog predstavljanja, etablirati neposrednu demokraciju i omogu\u0107iti pravu politi\u010dku participaciju \u0161irim narodnim slojevima. Prve su na tom tragu bile razne ve\u0107 zaboravljene Piratske partije na europskom sjeveru, a kasnije su \u201cinternetsku demokraciju\u201d kao funkcionalni i promid\u017ebeni alat preuzele razne stranke i pokreti \u0161irom Europe. Gerbaudo je u svojoj knjizi odradio dubinsko istra\u017eivanje u nekoliko takvih stranaka-pokreta: talijanski Pokret pet zvijezda, \u0161panjolski Podemos, Melenchonova stranka-pokret u Francuskoj te britanski Momentum, pokret vezan uz Laburisti\u010dki stranku. Najintenzivnije je prou\u010davao Pokret pet zvijezda i Podemos. Iako je Podemos politi\u010dki artikuliranija stranka i ideolo\u0161ki bliskija nekim prija\u0161njim oblicima, obje su veliki naglasak stavile na unutarnju digitalnu demokraciju. Me\u0111utim, rezultati nisu ba\u0161 odu\u0161evili.<\/p>\n

\u010clanstvo je besplatno i dostupno poput onog na dru\u0161tvenim mre\u017eama, ne pla\u0107a se \u010dlanarina. Taj dojam neposredne participacije na forumima stranaka djeluje kao iskorak u odnosu na prija\u0161nje strana\u010dke oblike. \u010clanovi imaju pravo, po razli\u010ditim pravilima, sudjelovati u raspravama, glasati o klju\u010dnim pitanjima i predlagati rje\u0161enja. Me\u0111utim, promjene odozdo su gotovo sasvim zanemarive. Za po\u010detak, te platforme, kao i na primjer one komercijalne, nisu uop\u0107e neutralne. U gotovo svim slu\u010dajevima su s ogromnom ve\u0107inom glasova pobje\u0111ivali prijedlozi vodstva stranke, a glasanje se svodilo na puku aklamaciju. Iako su stranke eliminirale politi\u010dke kadrove, ili u suvremenom leksiku: uhljebe, radnike u stranci koji su se predstavljali kao klju\u010dna ko\u010dnica demokratizaciji politike, internetska otvorena platforma za rasprave nije rije\u0161ila taj problem. Osim toga \u0161to su te rasprave \u010desto uslijed izostanka bilo kakve politi\u010dke edukacije i rada s \u010dlanstvom nerijetko zavr\u0161avale u ideolo\u0161kom kaosu, o\u010dito je da su ih \u201cdobijali\u201d oni koji su imali najvi\u0161e vremena za provoditi na forumima. Bilo da je rije\u010d o zastupnicima ili nekim drugim \u201ckadrovima\u201d koji ne moraju zara\u0111ivati za \u017eivot van politi\u010dke domene. Pitanje pla\u0107enog i nepla\u0107enog politi\u010dkog rada klju\u010dno je pitanje strana\u010dke demokracije i ne mo\u017ee se rije\u0161iti navodnim micanjem posrednika \u2013 korumpiranih politi\u010dkih kadrova. Tako\u0111er, u takvim strankama je jo\u0161 prisutniji kult li\u010dnosti i sna\u017ena figura vo\u0111e nego u onim oblicima koji su prethodili. Eliminacijom posrednih razina upravljanja i organiziranja stvoren je navodno izravan kontakt izme\u0111u vo\u0111e i baze, ali ta se izravnost svodi na onu iz pop-kulturne dimenzije dru\u0161tvenih mre\u017ea. Kao kad su \u201cnavija\u010di\u201d pratili Instagram storyje hrvatskih reprezentativaca na Svjetskom prvenstvu u Rusiji i tako im se osje\u0107ali bli\u017ee. Pored toga, prisutne se u i enormne oscilacije u stupnjevima participacije \u010dlanova: izme\u0111u prvih eufori\u010dnih valova i nekih kasnijih va\u017enijih politi\u010dnih trenutaka uglavnom na tim forumima i platformama vlada zati\u0161je.<\/p>\n

Ipak, sve to ne zna\u010di da su ti novi komunikacijski obrasci izli\u0161ni ili naprosto iluzija. Ne samo da su sa sobom donijeli neka puno efikasnija komunikacijska rje\u0161enja i potencijalno ve\u0107u razinu demokrati\u010dnosti, oni predstavljaju i na\u0161u op\u0107enitu komunikacijsku stvarnost koju je nemogu\u0107e, a i anakrono ignorirati. Stoga, bilo kakva politi\u010dka organizacija te komunikacijske obrasce treba itekako uzeti obzir. I u smislu vlastitih organizacijskih rje\u0161enja, a i kao podloga za kritike politi\u010dkih suparnika koji te obrasce koriste kao neosporne dokaze vlastite bliskosti s narodom. Nova tehnolo\u0161ka rje\u0161enja nisu i nova politi\u010dka rje\u0161enja. Ona se moraju prihvatiti, ali pitanja demokracije, participacije i interesa se rje\u0161avaju negdje drugdje.<\/p>\n

Bilten<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Da bi odgovorili na naslovno pitanje moramo skicirati povijest oblika i organizacije politi\u010dkih stranaka. A \u010disto kao spoiler: tehnolo\u0161ka rje\u0161enja nisu i politi\u010dka rje\u0161enja<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":271383,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-271382","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/271382","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=271382"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/271382\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/271383"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=271382"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=271382"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=271382"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}