{"id":270177,"date":"2019-07-21T06:25:02","date_gmt":"2019-07-21T04:25:02","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=270177"},"modified":"2019-07-21T07:31:03","modified_gmt":"2019-07-21T05:31:03","slug":"na-braniku-kluba-kvarta-i-antifasizma","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2019\/07\/21\/na-braniku-kluba-kvarta-i-antifasizma\/","title":{"rendered":"Na braniku kluba, kvarta i antifa\u0161izma"},"content":{"rendered":"

Pi\u0161e: Bartul \u010covi\u0107<\/strong><\/p>\n

\"\"Solidarnost s lokalnom zajednicom, napada\u010dki nogomet, rezultatski usponi i padovi, politi\u010dki anga\u017eman i podr\u0161ka vjernih ultrasa Bukanerosa, sukobi s upravom \u2013 sve ovo dio je svakodnevnice \u0161panjolskog drugoliga\u0161a Raya Vallecana, jednog od simbola antisistemske borbe u sportu, koji uskoro kre\u0107e u novu sezonu. Koegzistencija progresivnih vrijednosti, navija\u010da i kluba nastalog usred siroma\u0161nog madridskog kvarta Vallecasa u vrijeme revolucionarnih previranja, opetovano apostrofira da su borbe i inicijative van terena barem jednako bitne kao i nadmetanje igra\u010da na njemu.<\/em><\/p>\n

U nogometu kakvog danas poznajemo, uspje\u0161nost je najprisutniji kriterij. To i nije toliko neobi\u010dno \u2013 nogomet je, naposljetku, kompetitivna igra. Me\u0111utim, problemi nastaju kada kompleksni, dru\u0161tveno-politi\u010dki situiran fenomen poput nogometa, svedemo na puko zbrajanje dobrih ili lo\u0161ih rezultata. Oni koji za te zacrtane ar\u0161ine ne mare previ\u0161e ili ih dovode u pitanje, prema kriterijima rezultata ne spadaju u sam vrh \u201enajuspje\u0161nijih\u201c, ali na neki drugi na\u010din nogometu i dru\u0161tvu pru\u017eaju vi\u0161i smisao i razloge za optimizam. U Madridu, u sjeni megauspje\u0161nih Reala i Atletica, odvija se jedna takva pri\u010da.<\/p>\n

Nedavno zavr\u0161enu sezonu \u0161panjolske Primere Rayo Vallecano zavr\u0161io je na posljednjem, dvadesetom mjestu. Za klub iz radni\u010dkog kvarta Vallecasa \u2013 poznat po nadimcima La Franja (pruga) zbog prepoznatljive crvene pruge koja se prote\u017ee preko njihovog bijelog dresa ili jednostavno Rayo \u2013 to zna\u010di da \u0107e idu\u0107e sezone kroz 42 kola Segunde tra\u017eiti povratak me\u0111u elitu. Pritom se ne\u0107e nalaziti na nepoznatom terenu \u2013 u posljednjih osamdesetak godina, koliko se natje\u010du u sistemu liga\u0161kog nogometa, Rayo je \u010dak 19 puta mijenjao rang ispadanjem u ni\u017eu ili promoviranjem u vi\u0161u ligu. Samo u posljednjih desetak godina \u201e\u0161etali\u201c su od tre\u0107e lige do senzacionalne osme pozicije u Primeri. Izraz \u201ejojo klub\u201c namijenjen je ekipama s velikim oscilacijama u rezultatu. U \u0160panjolskoj, gdje koriste naziv equipo ascensor, te\u0161ko bi bilo prona\u0107i bolji primjer ovakvog kluba od Raya. Me\u0111utim, zna\u010daj ovog jojo kluba u lokalnoj zajednici i njegova reputacija u nogometnom svijetu uvelike nadilaze razinu koja je uobi\u010dajena za povremene prvoliga\u0161e. Za razliku od velikog broja klubova koji se ponosno smatraju predstavnicima svoje zemlje ili regije, Rayo ne predstavlja \u010dak ni svoj grad. Oni su ponosan kvartovski klub.<\/p>\n

Njihova odana navija\u010dka baza nalazi se unutar granica Vallecasa, kvarta ili barria poznatog po siroma\u0161tvu, otporu gentrifikaciji i radni\u010dkim borbama. Posebnu dimenziju svemu daju Rayovi najvjerniji navija\u010di, radikalno lijevi ultrasi, Bukanerosi.<\/p>\n

Ova skupina nastala je 1992., deset godina nakon Svjetskog prvenstva u \u0160panjolskoj koje je donijelo veliku ekspanziju navija\u010dkog pokreta i osnivanje mnogih ultras grupa, karakteristi\u010dnih po dotad nevi\u0111enom intenzitetu bodrenja svojih ekipa te o\u0161trijim stavovima i ambicijama. Prema koli\u010dini politi\u010dkih aktivnosti, Bukanerosi su na samom vrhu \u0161panjolske, ali i svjetske ultra scene. Neumorno se bore protiv korupcije i komercijalizacije u modernom nogometu te njihovih proponenata u \u0161panjolskoj ligi i savezu. Istovremeno ne odstupaju od antikapitalisti\u010dkih, antihomofobnih, antirasisti\u010dkih i feministi\u010dkih na\u010dela, a od kluba zahtijevaju isto. \u010cesto isti\u010du transparente s porukama kao \u0161to su Rayo, radni\u010dka klasa i antifa\u0161izam; Siroma\u0161ni, ali ponosni; Dalje od na\u0161ih tijela (kao odgovor na kampanju za zabranu poba\u010daja), Nitko nije ilegalan (kao podr\u0161ku izbjeglicama) ili Iako nas \u010deka samo bol i smrt\u2026 (stih pjesme A las barricadas iz vremena \u0160panjolskog gra\u0111anskog rata), popra\u0107ene bakljadama i \u017eivopisnim koreografijama. Na ostalim tribinama Estadia Vallecasa, koje pohode ne\u0161to manje zagri\u017eeni navija\u010di, te\u0161ko biste prona\u0161li nekoga tko ne odobrava stavove Bukanerosa, \u0161to i nije pretjerano iznena\u0111uju\u0107e s obzirom na lokalnu tradiciju.<\/p>\n

Vallecas je smje\u0161ten uz vanjski rub zaobilaznice M30 koja centar Madrida odvaja od periferije. Oduvijek siroma\u0161no naselje nekad je bilo zasebna op\u0107ina, kasnije pripojena prijestolnici. Dvadesete i tridesete godine pro\u0161log stolje\u0107a bile su razdoblje \u017eestokih politi\u010dkih previranja i mnoge europske zemlje nalazile su se u predrevolucionarnim situacijama, a stanje u Vallecasu nije bilo druga\u010dije. Na terenu su djelovale brojne radni\u010dke, sindikalne i revolucionarne organizacije, a u jednom od lokalnih sindikata bio je aktivan i Am\u00f3s Acero, u\u010ditelj koji je \u017eivot posvetio opismenjavanju radnika i gradske sirotinje, i koji se 1921. odlu\u010dio dodatno anga\u017eirati, pristupiv\u0161i Socijalisti\u010dkoj radni\u010dkoj partiji. Deset godina kasnije kralj Alfonso XIII. napu\u0161ta zemlju, Kraljevina je ukinuta, i \u0160panjolska je progla\u0161ena Republikom. Posljednji udarac monarhiji bili su lokalni izbori na kojima je narod u gotovo svim ve\u0107im mjestima birao ljevi\u010darske kandidate. Tako je bilo i u Vallecasu, gdje Acero postaje prvi demokratski izabrani gradona\u010delnik.<\/p>\n

Period Republike donosi modernizaciju i demokratizaciju dru\u0161tva, pa tako i sporta. Iste godine kada je Acero stupio na du\u017enost, u \u0160panjolskoj je utemeljen Radni\u010dki nogometni savez, koji je amaterskim mom\u010dadima omogu\u0107io kontinuirano odigravanje utakmica. Ovom Savezu pristupio je i vrlo mladi klub (osnovan 1924.) punog imena Agrupacion Deportiva El Rayo \u2013 dana\u0161nji Rayo Vallecano. Velikani kao \u0161to su Real i Atletico u to su vrijeme ve\u0107 igrali Primeru, no Rayo \u0107e se mo\u0107nim gradskim susjedima pridru\u017eiti tek nakon skoro pola stolje\u0107a nastupanja u ni\u017eim ligama, u sezoni 1977\/78, te ih iz prvog poku\u0161aja senzacionalno pobijediti. Nisu se zaustavili na tome, ve\u0107 su nadja\u010dali i Barcelonu, Valenciju, Athletic Bilbao i Sevillu, zaradiv\u0161i nadimak Matagigantes (ubojice divova), koji je ozna\u010dio jedno od najslavnijih razdoblja u klupskoj jojo povijesti.<\/p>\n

Razdoblje Republike s po\u010detka tridesetih nije dugo potrajalo, a ono \u0161to je uslijedilo i danas uvelike oblikuje politi\u010dki \u017eivot u \u0160panjolskoj. Francisco Franco i njegove falange 1936. provode pu\u010d, \u010dime zapo\u010dinje \u0160panjolski gra\u0111anski rat izme\u0111u antifa\u0161isti\u010dkih republikanskih snaga i Francovih fa\u0161ista koje podr\u017eavaju Hitler i Mussolini. Vallecas je u ratu imao strate\u0161ku ulogu jer se nalazi na putu iz Madrida u Valenciju, gdje se republikanska vlada sklonila pred napredovanjem fa\u0161ista.<\/p>\n

Brojne ku\u0107e najsiroma\u0161nijih slojeva te\u0161ko su stradale u bombardiranjima. Posljednjih dana rata u Valenciju bje\u017ei i Acero, ali kasnije biva uhap\u0161en, smje\u0161ten u koncentracijski logor i streljan.<\/p>\n

Tijekom dugog niza godina Francove diktature (1936-1975) politi\u010dka stremljenja ve\u0107ine stanovnika Vallecasa nisu se izmijenila. U drugoj polovini 20. stolje\u0107a barrio je zna\u010dajno narastao i danas broji oko 300 000 ljudi. Uzrok ovome bile su migracije \u2013 prvenstveno doseljavanje siroma\u0161nih familija iz slabije razvijenih dijelova \u0160panjolske \u2013 ali i zna\u010dajni priljev romske populacije te migranata iz biv\u0161ih kolonija poput Maroka. \u201eMi smo kvart koji svakoga do\u010dekuje ra\u0161irenih ruku. Svi \u017eivimo lo\u0161e, a neki zaista kriti\u010dno.\u201c[1], ka\u017ee Jes\u00fas Diego Cota, legenda Raya i kapetan kluba iz devedesetih.<\/p>\n

O mre\u017ei solidarnosti i uklju\u010divosti koju lokalna zajednica i navija\u010di godinama grade oko ovog kvarta i kluba, svjedo\u010di i uspomena na jo\u0161 jednu igra\u010dku li\u010dnost iz tog razdoblja. Jedna od tri tribine Estadia Vallecasa nosi ime Willyja Agbonavbarea. Willy je bio povremeni golman nigerijske reprezentacije i golman Raya \u0161est sezona u nizu. Bukanerosi (oformljeni gotovo u isto vrijeme kada je stigao u klub) su ga obo\u017eavali, ne toliko zbog njegovih vje\u0161tina, koliko zbog karizme i \u010dinjenice da je bio personifikacija multikulturalnog radni\u010dkog naselja. Na lije\u010denje supruge, koja je oboljela od raka nakon kraja njegove karijere, potro\u0161io je ve\u0107inu svoje u\u0161te\u0111evine, da bi nakon njene smrti sortirao prtljagu na madridskom aerodromu te radio kao dostavlja\u010d. Preminuo je u svojoj 48. godini, tako\u0111er od raka. Fanati\u010dnu odanost Bukanerosa Rayu lak\u0161e je razumjeti ako znamo da Willy nije jedini \u010dovjek u dresu s crvenom prugom s \u010dijim se \u017eivotom velik broj navija\u010da mogao uvelike poistovjetiti. Iznad ulaza na tribinu stoji njegova slika s natpisom \u201eNikada ne\u0107emo zaboraviti kako si branio La Franju i tvoju borbu protiv rasizma\u201c.<\/p>\n

U Vallecasu se od igra\u010da, kao najeksponiranijih predstavnika kluba, i danas tra\u017ei pona\u0161anje u skladu s vrijednostima zajednice. Lokalni novinar Carlos S\u00e1nchez Blas pi\u0161e da se kod pristupanja Rayu ne potpisuje samo ugovor o radu, ve\u0107 i nepisani, dru\u0161tveni ugovor: \u201eTi si igra\u010d Rayo Vallecana. \u017delim da poma\u017ee\u0161 ljudima. Da razgovara\u0161 sa mnom na ulici. Ja sam tvoj navija\u010d.\u201d[2] Kada se pojavi potencijalna prijetnja ideji koegzistencije kluba, navija\u010da i progresivnih vrijednosti, Bukanerosi su spremni brzo i u\u010dinkovito djelovati.<\/p>\n

Bio je kraj zimskog prijelaznog roka 2017. i Rayo je igrao katastrofalnu sezonu \u2013 nalazio se pri dnu Segunde i prijetilo mu je ispadanje u tre\u0107u ligu, iako je uo\u010di po\u010detka sezone bio ozna\u010den kao jedan od favorita za povratak u Primeru iz koje je ispao 2016. (zaista ultimativni jojo klub). Mom\u010dadi je nedostajalo svje\u017ee krvi i uprava je rje\u0161enje prona\u0161la u ukrajinskom napada\u010du Real Betisa, Romanu Zozulyji. Njegova karijera u Rayu nije jo\u0161 ni po\u010dela, a ve\u0107 je bila okon\u010dana u jednom od najve\u0107ih nogometno-politi\u010dkih skandala te godine. Naime, \u0161est mjeseci ranije, prilikom prelaska u Betis, Zozulya je fotografiran na aerodromu u Sevilli u majici s logom jedne od mnogih ukrajinskih neonacisti\u010dkih paravojnih organizacija. Prilikom dolaska u Rayo, Bukanerosi su ove fotografije predo\u010dili javnosti, te su ulice Vallecasa, stadion i tribine kroz nekoliko idu\u0107ih dana bile prekrivene natpisima Vallecas nije mjesto za naciste, NOT WELCOME i Zozulya odlazi. U aferu se umije\u0161ao Javier Tebas, predsjednik Primere i Segunde poznat po korupcijskim aferama, namje\u0161tanju utakmica i demoniziranju navija\u010da, izjaviv\u0161i kako je nedopustivo da se u 21. stolje\u0107u Zozulyi brani pravo na slobodu govora i pravo na rad. Po strani nije ostala ni ukrajinska ambasada, koja je 28-godi\u0161njeg napada\u010da poku\u0161ala predstaviti kao mladog domoljuba koji naprosto voli svoju ratom zahva\u0107enu zemlju.<\/p>\n

Za ovu su javnu raspravu Bukanerosi bili vrhunski pripremljeni. Objavili su devet stranica dug dokument u kojem su objasnili stvarnu narav Zozulyinih politi\u010dkih stavova. Obznanili su da podr\u017eava zloglasnu neofa\u0161isti\u010dku Azov brigadu, da je pozirao sa slikom ukrajinskog nacisti\u010dkog kolaboracionista iz Drugog svjetskog rata Stepana Bandere te da je na dru\u0161tvenim mre\u017eama dijelio fotografiju broja 1488 (popularni neonacisti\u010dki numerolo\u0161ki simbol; broj 14 ozna\u010dava slogan od isto toliko rije\u010di We must secure the existence of our people and a future for white children \u2013 Moramo osigurati postojanje na\u0161ih ljudi i budu\u0107nost za bijelu djecu, dok 88 predstavlja dva osma slova alfabeta, HH, odnosno \u201eHeil Hitler\u201c).<\/p>\n

Uprava nije imala izbora i poni\u0161tila je transfer. Zahvaljuju\u0107i navija\u010dima, antifa\u0161isti\u010dka reputacija kluba i zajednice ne samo da nije o\u0161te\u0107ena, nego je bila i dodatno u\u010dvr\u0161\u0107ena.<\/p>\n

Kada govorimo o Rayu, mnogo je primjera koji dokazuju da oni na terenu i oni uz njega znaju djelovati kao, u su\u0161tini, dio istog kolektiva. Kada se penzionerka Carmen Ayuso suo\u010dila s prijetnjom delo\u017eacije iz svojeg doma, spas se pojavio u liku Paca J\u00e9meza, trenera prve mom\u010dadi, koji trenutno obna\u0161a svoj drugi mandat na Rayovoj klupi. \u201ePrijatelj me nazvao kako bi provjerio mo\u017eemo li kao klub dati izjavu medijima. No kada sam vidio fotografije, pomislio sam kako naprosto nije dovoljno re\u0107i da je stvar nepravedna. Od toga ne bi bilo koristi. Od svih stvari koje se nekome mogu dogoditi, najgore je zavr\u0161iti kao besku\u0107nik. Nismo to mogli mirno promatrati \u2013 pomogli smo joj kako bi \u017eivjela dostojanstveno i kako se ne bi osje\u0107ala usamljeno\u201c. Na sljede\u0107oj se utakmici preko gotovo cijele tribine protezala poruka Bukanerosa: Izopa\u010dena dr\u017eava delo\u017eira. Radni\u010dki kvart se solidarizira. Carmen ostaje. Igra\u010di su prikupili novac i svojoj susjedi osigurali ostanak u vlastitu domu. Mnoge akcije ovakve vrste ne dopiru do medija i ostat \u0107e poznate samo onima koji su svakodnevno involvirani u aktivnosti kluba. Dodu\u0161e, poznata je pri\u010da da je J\u00e9meza i njegove igra\u010de \u010desto mogu\u0107e vidjeti u ulozi volontera u dru\u0161tvenim centrima ili anegdota o brani\u010du Antoniju Amayji koji se ozlijedio pripremaju\u0107i hranu u pu\u010dkoj kuhinji.<\/p>\n

Potrebno je naglasiti da mom\u010dad Paca J\u00e9meza na terenu predstavlja jednako zanimljiv i rijedak fenomen kao i van njega. Kao igra\u010d na poziciji stopera, prezirao je naputke trenera da izbjegava kratka dodavanja i umjesto toga napamet ispucava loptu kako bi ra\u0161\u010distio opasnost. \u201eOsje\u0107am se kao pobjednik ako ljudi napuste stadion zadovoljni\u201c[3], izjavio je jednom prilikom i mo\u017eda najkonciznije objasnio svoju nogometnu filozofiju. J\u00e9mez je tip trenera koji \u0107e radije izgubiti igraju\u0107i lijep nogomet nego pobijediti bunkerom.<\/p>\n

\u0160panjolski izraz Juego de Posici\u00f3n ozna\u010dava takti\u010dki koncept napada\u010dkog nogometa baziranog na posjedu i \u0161iroko postavljenom napadu; strpljivom gra\u0111enju igre od zadnje linije, kretanju cijele ekipe kao kompaktne cjeline itsl. Ve\u0107ina top klubova ovaj princip smatra najmodernijim i naju\u010dinkovitijim. Me\u0111u trenerima, najpoznatiji zastupnik ovakve igre je Pep Guardiola. Po\u010detkom desetlje\u0107a vodio je Barcelonu, \u010diju su okosnicu \u010dinili Messi, Xavi i Iniesta. Mnogi ovu generaciju smatraju najboljom u povijesti nogometa. Bio ih je u\u017eitak gledati kako dominiraju protivnike, dr\u017ee loptu u svojem posjedu i probijaju svaku obranu. Povremeno bi ih neke ekipe uspjele pobijediti, ali nitko ih nije mogao sprije\u010diti da igraju onako kako su zamislili. To\u010dnije, nitko to nije uspio napraviti vi\u0161e od tri godine i Barcelona je u 136 uzastopnih utakmica imala ve\u0107i posjed lopte od protivnika. Sve dok krajem 2013. nisu do\u0161li u Vallecas. Mali kvartovski klub Rayo uzeo im je loptu i napadao najbolji klub na svijetu njihovim vlastitim oru\u017ejem. Naravno, napada\u010dki stil igre i \u0161iroko postavljena mom\u010dad zna\u010di da \u0107ete, ako ne zavr\u0161ite napad, ostavljati veliki prostor iza sebe, a kada su vam protivnici blago re\u010deno velemajstori, ne\u0107ete se dobro provesti. Barcelona je pobijedila 4-0, ali je malo vjerojatno da su doma\u0107i navija\u010di bili nezadovoljni prikazanim. Paco J\u00e9mez vjerojatno se osje\u0107ao kao pobjednik: \u201eIma li zaista neke razlike izgubiti s dva ili \u010detiri gola razlike? Na\u0161a filozofija nekada po\u0111e po zlu, ali to \u0161to smo mali klub ne zna\u010di da tako trebamo i igrati. \u017delimo igrati kao velik i va\u017ean klub i to nam uspijeva. Kli\u0161ej je da mali moraju igrati defenzivno\u201c[4]. Takav je naprosto J\u00e9mez, jedan od onih koji istovremeno va\u017ee za nogometne genijalce i ekscentrike. Beskompromisan, ne ba\u0161 pragmati\u010dan, i uporan \u2013 kao i ultrasi koji ga bodre. \u010cesto je nazivan idealistom i suicidalnim tipom trenera, na \u0161to odgovara \u201ebolje suicidalan nego kukavica\u201c.[5] Na kraju krajeva, i po surovom kriteriju uspjeha, radi se o najuspje\u0161nijem strategu u 95 godina dugoj Rayovoj povijesti \u2013 upravo je pod njegovim vodstvom klub 2013. godine na ljestvici Primere zavr\u0161io na osmom mjestu, \u0161to je i dalje najvi\u0161a liga\u0161ka pozicija u klupskoj povijesti.<\/p>\n

Dakle, Rayo okru\u017euje lokalna zajednica s dugom tradicijom emancipatornih borbi i solidarnosti, s tribine ga bodre predani ljevi\u010dari, a igra\u010di sudjeluju u \u017eivotu barria i igraju progresivan nogomet. Me\u0111utim, pozitivne pojave koje predstavljaju osvje\u017eenje i jedan od tra\u010daka nade u kontekstu modernog nogometa, prestaju na vratima klupske uprave.<\/p>\n

Ovo je u svakom smislu narodni klub, osim u ekonomskom. Rayo se nalazi u ve\u0107inskom privatnom vlasni\u0161tvu Ra\u00fala Mart\u00edna Prese, biznismena koji je klub kupio za nekoliko stotina eura poslije bankrota prethodnih vlasnika. Nogometni vlasnici mogu se razlikovati po tome \u0161to su neki milijarderi, a neki tek milijuna\u0161i, no sport im svima slu\u017ei jednoj stvari \u2013 uve\u0107anju vlastita bogatstva. Bukanerosima je ovo potpuno jasno i zato je napetost izme\u0111u navija\u010dke baze i klupske uprave jedna od konstanti u Vallecasu. Prilike za iskazivanje nezadovoljstva Presinim radom ne propu\u0161taju se. Odr\u017ean je prosvjed zbog podcjenjiva\u010dkog odnosa prema \u017eenskoj ekipi (Rayo Vallecano Femenino) koja je 2008. osvojila naslov \u0161panjolskih prvakinja, ne\u0161to \u0161to je s mu\u0161kom ekipom te\u0161ko posti\u0107i i na Football Manageru. Jo\u0161 jedan prosvjed bio je usmjeren protiv Presinih nerealnih poslovnih poduhvata brendiranja i osnivanja klupskih podru\u017enica na ameri\u010dkom tr\u017ei\u0161tu, koji su zavr\u0161ili financijskim fijaskom na \u0161tetu klupske blagajne.<\/p>\n

Klub je prije nekoliko sezona u ve\u0107ini svjetskih sportskih medija pohvaljen zato \u0161to je, odlukom uprave, na gostuju\u0107em dresu crvena pruga zamijenjena LGBTIQ+ dugom. Pritom je obznanjeno da \u0107e manji postotak od svakog prodanog dresa biti ulo\u017een u sedam razli\u010ditih inicijativa kojima je u cilju borba protiv diskriminacije. Ovi dresovi uspje\u0161no su se prodavali diljem svijeta, no Bukanerosi nisu htjeli da Presa njihove progresivne ideje tretira kao artikl: \u201eJedino na\u010delo u koje uprava vjeruje je zarada. Oni nemaju nikakva antifa\u0161isti\u010dka, radni\u010dka, antihomofobna ili feministi\u010dka na\u010dela. Mi ta na\u010dela branimo svaki dan.\u201c Njihova navija\u010dka logika nala\u017ee da se politi\u010dka borba mora voditi na tribini ili putem uli\u010dne mobilizacije (2011. bili su dio pokreta Indignados), a ne marketin\u0161kim redizajnima i donacijama kao paravanom za punjenje privatnih d\u017eepova. Uprava koja rijetko podr\u017eava navija\u010de u borbi sa sistemom, naprosto je poku\u0161avala profitirati na identitetu kluba koji su Bukanerosi godinama gradili \u2013 usprkos, a ne zahvaljuju\u0107i onima odozgo.<\/p>\n

Bilje\u0161ke:<\/p>\n

[1] Robbie Dunne, Working Class Heroes: The Story of Rayo Vallecano, Madrid\u2019s Forgotten Team (Hove: Pitch Publishing Ltd, 2018), 25.<\/p>\n

[2] Isto, 26.<\/p>\n

[3] Isto, 205.<\/p>\n

[4] Isto, 205.<\/p>\n

[5] Isto, 27.<\/p>\n

Slobodni filozofski<\/a><\/p><\/blockquote>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Solidarnost s lokalnom zajednicom, napada\u010dki nogomet, rezultatski usponi i padovi, politi\u010dki anga\u017eman i podr\u0161ka vjernih ultrasa Bukanerosa, sukobi s upravom<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-270177","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/270177","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=270177"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/270177\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=270177"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=270177"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=270177"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}