{"id":269914,"date":"2019-07-16T07:54:29","date_gmt":"2019-07-16T05:54:29","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=269914"},"modified":"2019-07-16T07:57:29","modified_gmt":"2019-07-16T05:57:29","slug":"erik-olin-wright-obnova-marksizma","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2019\/07\/16\/erik-olin-wright-obnova-marksizma\/","title":{"rendered":"Erik Olin Wright: obnova marksizma"},"content":{"rendered":"

\"\"Autor: Ugo Palheta<\/strong><\/p>\n

Erik Olin Wright je preminuo 23. sije\u010dnja 2019. g. u dobi od 72 godine. Kao sociolog bio je posebno poznat po radu o dru\u0161tvenim klasama koji je nanovo potaknuo teorijske i empirijske rasprave o klasnim strukturama (posebno knjiga Klase objavljena 1985. g.) i naveo ameri\u010dke sociologe da ga 2012. g. izaberu za predsjednika Ameri\u010dke udruge sociologa. No isto se tako\u00a0 nepokolebljivo dr\u017eao nade i projekta postkapitalisti\u010dke budu\u0107nosti \u010dovje\u010danstva, koje je smatrao istovremeno nu\u017enim, hitnim i mogu\u0107im, ili, njegovim rije\u010dima, ideje demokratskog socijalizma [1].<\/p>\n

Nakon dva desetlje\u0107a, tako je pridonio stavljanju u prvi plan i u sredi\u0161te dru\u0161tvene i politi\u010dke teorije pitanje alternativa kapitalizmu i strategije dru\u0161tvene transformacije. Osim toga, njegovo glavno djelo o tom pitanju je jedina knjiga koja \u0107e biti prevedena na francuski jezik za njegova \u017eivota [2], pod naslovom Stvarne utopije, koja savr\u0161eno sa\u017eima njegov pristup: pronala\u017eenje na\u010dina konkretnog prevladavanja kapitalizma dr\u017ee\u0107i se \u010dvrsto u okviru mogu\u0107ega, raskidaju\u0107i s pseudorealisti\u010dnom prilagodbom stvarnom, ali i s utje\u0161nim povla\u010denjem u neokomunitaristi\u010dke iluzije ili estetiziraju\u0107om feti\u0161izacijom nereda [3], \u0161to u oba slu\u010daja ima za cilj ostaviti svijet netaknutim, takav kakav jest.<\/p>\n

Ne mo\u017eemo prona\u0107i ni povratiti smisao rada Erika Olina Wrighta ne shvatimo li ozbiljno ono \u0161to je u sr\u017ei njegovog intelektualnog projekta i na \u0161to je neprestano podsje\u0107ao: potrebu da se artikulira i teorija koja nudi obja\u0161njenje temeljnih dinamika kapitalisti\u010dkih dru\u0161tava, sociologiju koja je u stanju shvatiti transformacije klasa i klasnih odnosa (uklju\u010duju\u0107i njihove veze s na\u010dinima dominacije rase i roda), i vodi\u010d \u2013 \u201eili kompas\u201c \u2013 za emancipatorsko politi\u010dko djelovanje. Taj je projekt sa\u017eet, prema njegovim vlastitim rije\u010dima, na sljede\u0107i na\u010din: obnova marksizma.<\/p>\n

Reinvesticija marksisti\u010dke misli<\/strong><\/p>\n

Sam Erik Olin Wright analizira ovaj temeljni izbor u autobiografskom tekstu pod naslovom Pad u marksizam, izbor da se ondje ostane. Ponajvi\u0161e inzistira na \u010dinjenici da nije samo htio staviti svoj rad u okvir marksizma, zami\u0161ljenog, izme\u0111u ostalog, kao istra\u017eiva\u010dki program, nego i razviti sociolo\u0161ku i marksisti\u010dku teoriju koja \u0107e mo\u0107i potaknuti ambiciozna empirijska istra\u017eivanja i pridonijeti pritom obnovi marksizma.<\/p>\n

Ovaj marksisti\u010dki anga\u017eman ima korjene u dru\u0161tvenoj, politi\u010dkoj i intelektualnoj putanji koju Erik Olin Wright opisuje u ovom tekstu. Potekav\u0161i iz \u201eprivilegiranog\u201c dru\u0161tvenog sloja, razvija se u kontekstu obitelji u kojoj su rasprave posebno intenzivne, doprinose\u0107i ranoj intelektualnoj i politi\u010dkoj socijalizaciji. Upisuje se na Sveu\u010dili\u0161te Harvard gdje studira sociologiju i politizira se, poput \u010ditave jedne generacije mladih Amerikanaca, tijekom mobilizacije protiv rata u Vijetnamu. Morao se upisati na vjersko sjemeni\u0161te kako ga ne bi unova\u010dili i odlazi na Oxford gdje se posve\u0107uje povijesti engleske revolucije pod vo\u0111stvom velikog marksisti\u010dkog povjesni\u010dara Christophera Hilla, slu\u0161aju\u0107i i predavanja Stevena Lukesa.<\/p>\n

Vrativi\u0161i se u SAD, ovaj put na Berkeley, godinu dana radi kao kapelan zatvora San Quentin. Na temelju brojnih rasprava sa zatvorenicima, stekao je uvid u zatvorski svijet i napisao svoju prvu knjigu Politika kazne, u kojoj ponajvi\u0161e razvija teoriju zatvorskih funkcija u kapitalisti\u010dkom dru\u0161tvu SAD, ali koja sadr\u017ei i svjedo\u010danstva zatvorenika.<\/p>\n

Istovremeno dr\u017ei seminar na sveu\u010dili\u0161tu pod nazivom \u201eUtopija i revolucija\u201c, koji \u0107e kasnije opisati kao prete\u010du svog projekta o stvarnim utopijama. Tako ve\u0107 u prvoj fazi intelektualnog putovanja pokazuje volju da ne ode u prazno \u2013 odnosno bez istra\u017eiva\u010dke prakse \u2013 teoretska razrada i rasprava, ali tako\u0111er i prije svega ova dvostruka, znanstvena i politi\u010dka, preokupacija \u010diji \u0107e spoj biti trajno obilje\u017eje njegova rada. Koriste\u0107i se klasi\u010dnim Marxovim rije\u010dima, sociolo\u0161ko znanje ne bi smjelo samo omogu\u0107iti da tuma\u010dimo svijet, nego i da ga transformiramo.<\/p>\n

Eksploatacija u sr\u017ei sociolo\u0161kog marksizma<\/strong><\/p>\n

Tako je krajem 1960-ih Erik Olin Wright odlu\u010dio djelovati u okvirima marksizma i aktivno doprinositi njegovoj obnovi, sna\u017eno vrednuju\u0107i intelektualni pluralizam bez kojeg se teoretski okvir, unato\u010d inovativnosti na samim po\u010decima, nu\u017eno oko\u0161tava i prelazi u dogmu, postupno postaju\u0107i sve manje u stanju shvatiti transformacije dru\u0161tava i obogatiti na\u0161e znanje o dru\u0161tvenom svijetu.<\/p>\n

Ovaj poku\u0161aj izgradnje \u010dvrste teorije izra\u017een je u tekstu napisanom zajedno sa sociologom i marksisti\u010dkim radnim etnologom Michaelom Burawoyem, koji se istovremeno mo\u017ee \u010ditati kao procjena i projekt. Ponajvi\u0161e kritiziraju svaki poku\u0161aj predvi\u0111anja budu\u0107eg razvoja kapitalizma, a posebno tezu o neizbje\u017enosti prijelaza iz kapitalizma u socijalizam. Ova kritika je tako\u0111er temelj Olin Wrightovog projekta o stvarnim utopijama: ako kapitalizam nije predodre\u0111en da endogeno i nu\u017eno potakne vlastito nadila\u017eenje, u smjeru dru\u0161tva bez eksploatacije i ugnjetavanja, to nadila\u017eenje mora biti promi\u0161ljeno teorijski i doneseno politi\u010dki.<\/p>\n

O\u010distiv\u0161i tako u potpunosti teren od filozofije povijesti, Olin Wright i Burawoy predla\u017eu razradu sociolo\u0161kog marksizma kao teorije kontradiktorne reprodukcije klasnih odnosa. Taj pojam kontradikcije navodi ih da u sredi\u0161te svog sociolo\u0161kog opisa i obja\u0161njenja stavljaju ne samo \u010dinjenicu da su klase definirane \u201esvojom me\u0111uovisno\u0161\u0107u\u201c (rije\u010dima Norberta Eliasa), nego je i antagonizam inherentan (objektivnim) odnosima izme\u0111u klasa, \u0161to samo po sebi omogu\u0107ava adekvatno promi\u0161ljanje strategija koje provode pojedinci ili dru\u0161tvene skupine, ali i sustavi ili povijesno uspostavljena institucionalna ure\u0111enja, u okviru dr\u017eave ili kapitalisti\u010dkih inicijativa, kao i promjena koje na njih utje\u010du.<\/p>\n

Ta teorijska orijentacija stoga pretpostavlja obja\u0161njenje pojmova klase, klasne strukture i klasnih odnosa, \u0161to je upravo bio jedan od glavnih ciljeva Erika Olina Wrighta od 1970-ih do njegove smrti, od Klasa, kriza i dr\u017eava (1978) do Razumijevanje klase (2015). Glavno razlikovno obilje\u017eje njegovog pristupa \u2013 i op\u0107enitije marksisti\u010dke teorije klasa \u2013 promi\u0161ljanje je o njima u odnosu na kapitalisti\u010dku eksploataciju: upravo taj mehanizam omogu\u0107ava vladaju\u0107oj klasi (bur\u017eoaziji) prisvajanje dru\u0161tvenog vi\u0161ka (social surplus) i stvara temeljnu strukturu materijalnih nejednakosti i odnosa mo\u0107i izme\u0111u klasa pa samim time i klasa.<\/p>\n

To se nikako ne odnosi na negiranje postojanja drugih mehanizama nejednakosti i oblika eksploatacije u kapitalisti\u010dkim dru\u0161tvima (posebno ne na prisvajanje od strane mu\u0161karaca, u okviru heteroseksualne obitelji, besplatnih plodova \u017eenskoga rada), niti se tvrdi da se sve razlike u \u017eivotnim stilovima mogu objasniti kapitalisti\u010dkom eksploatacijom; jednostavno je rije\u010d o podsjetniku na to da su oblici prisvajanja i izvla\u0161tenja povezani s ovim oblikom eksploatacije neizostavni za obja\u0161njavanje strukture na\u0161ih dru\u0161tava, kako sa stajali\u0161ta materijalnih nejednakosti, tako i sa stajali\u0161ta odnosa mo\u0107i.<\/p>\n

Razumijevanje klasa: dalje od Bourdieua i Pikettyja<\/strong><\/p>\n

Takav klasni pristup nije samo proturje\u010dan zajedni\u010dkoj apologetskoj viziji dru\u0161tvenih nejednakosti kao rezultata razli\u010ditosti \u201edarova\u201c, \u201etalenta\u201c, \u201etruda\u201c ili \u201ezasluga\u201c pojedinaca. Originalan je i u odnosu na prevladavaju\u0107e kriti\u010dke pristupe nejednakostima u francuskom intelektualnom kontekstu, razlikuju\u0107i se i od ekonomije nejednakosti o kojoj govori Thomas Piketty kao i od sociologije dominacije koju je razradio Pierre Bourdieu.<\/p>\n

Iako je Erik Olin Wright pohvalio bogat empirijski rad ovog prvog i njegovog tima, zamjera mu \u0161to nije ponudio relacijski model obja\u0161njenja. Usvajanje decila kao jedinice analize (koja se odnosi na strogo \u201estratifikacijsko\u201c poimanje dru\u0161tvene strukture, odnosno na razine) dovodi do zanemarivanja problema eksploatacije kao su\u0161tinskog, odnosno, borbi i odnosa mo\u0107i izme\u0111u klasa na radnim mjestima, i nu\u017eno premje\u0161ta pa\u017enju na pitanje preraspodjele. Stoga je sasvim logi\u010dno da Thomas Piketty toliko inzistira, u znanstvenom radu kao i u politi\u010dkim intervencijama, na pitanju oporezivanja (do te mjere da je predlo\u017eio \u201esvjetski porez na kapital\u201c [4]).<\/p>\n

Sa Pierreom Bourdieuom se razilazi drugdje: iako obojica zagovaraju relacijski pristup klasama, Erik Olin Wright prvenstveno misli na klase prema njihovom polo\u017eaju u sferi tr\u017ei\u0161ne proizvodnje, dok ta dimenzija gotovo ne postoji u djelima francuskog sociologa (osim u onima o Al\u017eiru [5]). Bourdieuova sociologija ne obja\u0161njava razvoj nejednakosti, ve\u0107 nastoji opisati oblike simboli\u010dkog nasilja koje barem djelomi\u010dno dovodi do pristanka dominiranih na poredak dru\u0161tvene nejednakosti, ili, to\u010dnije re\u010deno, na na\u010din na koji se ovaj poredak perpetuira kao dio tijela i duha pojedinaca u obliku \u017eivotnih stilova, pogleda na svijet ili klasnih morala [6].<\/p>\n

S druge strane, upravo su mehanizmi iznude ekonomske vrijednosti klase kapitalisti\u010dkih vlasnika u sr\u017ei i temelju teoretskog okvira koji predla\u017ee Erik Olin Wright. On se odnosi na povezivanje klasne analize s dinamikom akumulacije kapitala, ali i na transformacije dr\u017eave i javnih politika, funkcioniranje tr\u017ei\u0161ta, radnih procesa pa i tehnologija. Last but not least, to nu\u017eno name\u0107e problem razine do koje su klase u stanju braniti svoje interese, kolektivnih strategija koje se provode i oblika organizacije, kako za vladaju\u0107e klase tako i za ni\u017ee klase ili srednje slojeve. Drugim rije\u010dima, staro \u2013 ali neiskorjenjivo \u2013 pitanje klasnih borbi.<\/p>\n

Zamka \u201esrednje klase\u201c<\/strong><\/p>\n

Ostanemo li tako samo na odnosu eksploatacije, nikako ne bi bilo dovoljno svesti je na sa\u017eeti opis klasne strukture, svedenu na tri dru\u0161tvene skupine: broj\u010dano vrlo ograni\u010denu klasu kapitalisti\u010dkih vlasnika (bur\u017eoaziju), klasu malih poduzetnika u opadanju (sitnu bur\u017eoaziju u klasi\u010dnom smislu) i ogromnu klasu koja se sastoji od pojedinaca koji posjeduju samo vlastitu radnu snagu (radni\u0161tvo).<\/p>\n

Suvremeni dru\u0161tveni pokreti katkad bi naglasili tu podjelu konstruiraju\u0107i binarnu suprotnost izme\u0111u \u201e99 %\u201c i \u201e1 %\u201c, \u010dija je prednost u isticanju odvajanja najbogatijih slojeva stanovni\u0161tva [7], ali ne razja\u0161njavaju slo\u017eenost klasne strukture suvremenih kapitalisti\u010dkih dru\u0161tava, ponajvi\u0161e vezanih za dubinske razlike unutar \u201e99 %\u201c. Me\u0111utim, jedna od polazi\u0161nih to\u010daka rada o klasama Erika Olina Wrighta upravo je taj zamr\u0161eni problem razlika unutar radni\u0161tva: \u010dine\u0107i od 80 % do 90 % aktivnog stanovni\u0161tva u velikoj ve\u0107ini razvijenih kapitalisti\u010dkih dru\u0161tava, radno stanovni\u0161tvo mo\u017ee se opisati kao klasa samo ako zanemarimo bitne materijalne nejednakosti i razli\u010dite, ako ne i suprotstavljene, polo\u017eaje u strukturi mo\u0107i takvih dru\u0161tava.<\/p>\n

Uglavnom se taj problem rje\u0161ava govorom o \u201esrednjoj klasi\u201c koju lo\u0161e, jedva ili nikako ne definira dvostruka isklju\u010denost (ni bur\u017euji ni proleteri) ili prema \u010disto statisti\u010dkom na\u010delu (srednjeklasan je onaj koji prima prosje\u010dnu pla\u0107u?), uglavnom bez strogo utvr\u0111enih na\u010dela dru\u0161tvenog razlikovanja \u010diji bi ta \u201eklasa\u201c bila rezultat. Takvo je zamagljivanje navelo neke na zaklju\u010dak o \u201emrvljenju klasa\u201c [8]. To je jedna od to\u010daka koje je Erik Olin Wright poku\u0161ao razjasniti u svojim radovima [9], tvrde\u0107i da na takozvane \u201esrednje\u201c polo\u017eaje moramo gledati, polaze\u0107i od sfere proizvodnje, kao na polo\u017eaje privilegiranog prisvajanja u okviru odnosa eksploatacije prema dvije razli\u010dite osi: izvr\u0161avanje nadre\u0111enih funkcija u tvrtkama; posjedovanje (relativno) rijetkih i dru\u0161tveno priznatih kvalifikacija u obliku diploma.<\/p>\n

To mu je omogu\u0107ilo da iscrta mapu klasne strukture suvremenih kapitalisti\u010dkih dru\u0161tava, \u010dija je prednost u tome \u0161to je u isto vrijeme relacijska, rigorozna i sofisticirana, tako \u0161to spaja glavni antagonizam koji se temelji na vlasni\u0161tvu nad sredstvima za proizvodnju (ali razlikujuju\u0107i kapitaliste od malih poslodavaca i samozaposlenih koji ne zapo\u0161ljavaju radnike) i odnose mo\u0107i unutar radni\u0161tva [10].<\/p>\n

Prednosti<\/strong><\/p>\n

Takav pristup ponajvi\u0161e omogu\u0107ava insistiranje na ishodi\u0161tu, u sferi proizvodnje, kontradiktornog karaktera tih takozvanih \u201esrednjih\u201c polo\u017eaja: ni eksploatatori ni eksploatirani, nego katkad na strani eksploatatora (onoliko koliko oni i one koji ih zauzimaju potpoma\u017eu vlasnike kapitala da prisvoje dru\u0161tveni vi\u0161ak), a katkad na strani eksploatiranih (dokle god i dalje ovise o samovolji nadre\u0111enoga zbog svog statusa radnika). Tako bolje razumijemo da, zbog tog polo\u017eaja, ove grupe mogu biti poluga dru\u0161tvene transformacije u odre\u0111enim povijesnim okolnostima, ali naj\u010de\u0161\u0107e ispadnu prepreka toj transformaciji, zbog neposrednih objektivnih interesa u perpetuiranju poretka koji im osigurava odre\u0111ene privilegije (materijalne i simboli\u010dke).<\/p>\n

Jo\u0161 jedna prednost u radovima Erika Olina Wrighta je doprinos makrosociologiji klasa kojom se francuska sociologija gotovo vi\u0161e ne bavi (ali koja bi se mogla odli\u010dno artikulirati bogatim etnografskim istra\u017eivanjima koja se u Francuskoj provode zadnjih dvadesetak godina [11]). Proveo je tako nekoliko usporedbi \u0161irokih razmjera: u vremenu, isti\u010du\u0107i evoluciju klasne strukture SAD-a u drugoj polovici 20. stolje\u0107a; i u prostoru, opisuju\u0107i klasne strukture niza razvijenih kapitalisti\u010dkih dru\u0161tava (posebno SAD-a, \u0160vedske, Japana itd.). Na temelju ispitivanja usredoto\u010denog na rad, nastojao je rasvijetliti odnose izme\u0111u klasnih struktura, klasne svijesti i nastanka klase [12].<\/p>\n

Takav pristup, koji nu\u017eno mora dovesti u pitanje steriliziraju\u0107u granicu izme\u0111u sociologije, politi\u010dke znanosti i ekonomije kao disciplina, kona\u010dno ima prednost jer daje konceptualna sredstva za preispitivanje rasta materijalnih nejednakosti, ali i varijabilnost, ovisno o zemlji, u ritmu toga rasta. Jasno, rije\u010d je o fenomenu koji sociologija ne mo\u017ee ne promisliti, a da ne izostavi jednu od najva\u017enijih koordinata na\u0161eg vremena. Isto tako, u kontekstu zao\u0161travanja dru\u0161tvenog sukoba, koji trenutno u Francuskoj jasno obilje\u017eava mobilizacija \u201e\u017eutih prsluka\u201c, sociolo\u0161ki marksizam nas poziva da se ponovo usredoto\u010dimo na oblike, logike, sudionike pa \u010dak i u\u010dinke klasnih borbi (\u0161to uvelike nedostaje u Bourdieuovim radovima, osim u obliku \u201eborbi za klasifikaciju\u201c).<\/p>\n

Uskla\u0111ivanje znanstvene strogo\u0107e i politi\u010dkog anga\u017emana<\/strong><\/p>\n

Jedna od zasigurno najzna\u010dajnijih dimenzija djelovanja Erika Olina Wrighta je to \u0161to se vi\u0161e od \u010detiri desetlje\u0107a \u010dvrsto dr\u017eao jednog dvostrukog projekta \u2013 intelektualnog i politi\u010dkog \u2013 a da nikada nije po\u0161ao linijom manjeg otpora niti je pribjegao strogo militantnoj retorici ni uskoj specijalizaciji discipline ili akademskom karijerizmu. Tako bismo mogli ustvrditi da se njegovo djelo nalazi na sjeci\u0161tu onoga \u0161to je filozof Ernst Bloch nazivao toplim i hladnim strujama marksizma: topla struja utopije, koja omogu\u0107ava da iscrtamo horizont mogu\u0107eg raskida s postoje\u0107im poretkom, u povijesnom kontekstu obilje\u017eenom neoliberalnim negiranjem bilo koje alternative; i hladna struja sociolo\u0161ke analize kapitalisti\u010dke eksploatacije i nejednakosti, koja pokazuje trajnost, transformacije i u\u010dinke klasnih razdora.<\/p>\n

U\u010dinio je to u svom stilu, uvijek pokazuju\u0107i istu analiti\u010dku o\u0161trinu i nesalomljivu volju da poka\u017ee i uvjeri racionalnim, teorijski razra\u0111enim i empirijski utemeljenim argumentima, ozbiljno shva\u0107aju\u0107i ideju da sociologija \u201ene bi vrijedila ni sata truda\u201c \u2013 prema Durkheimovoj kanoni\u010dkoj formuli \u2013 da ne omogu\u0107ava poja\u0161njenje mehanizama kojima se perpetuiraju dru\u0161tvena nepravda i rasap najvi\u0161ih ljudskih sposobnosti, ili, re\u010deno marksisti\u010dki, eksploatacija i otu\u0111enje. Znalac i politi\u010dar su tako za njega bili usko povezani i, iako su njihove sociolo\u0161ke prakse bile vrlo razli\u010dite, s te strane se pribli\u017eio prijatelju i suradniku Michaelu Burawoyu, tako\u0111er branitelju marksisti\u010dke sociologije i \u201ejavnog\u201c kori\u0161tenja sociologije, s kojim je, izme\u0111u ostalog, dijelio pristupa\u010dnost prema mladim istra\u017eiva\u010dima i entuzijazam za politi\u010dko-znanstvenu raspravu [13].<\/p>\n

Dok se zao\u0161travaju klasni sukobi i nagla\u0161ava autoritarni karakter neoliberalizma, Erik Olin Wright se u svom radu zala\u017ee ne samo za ispitivanja kojima bi se mogle to\u010dno dokumentirati transformacije klasnih struktura i mehanizmi koji osiguravaju njihovu reprodukciju, za teoretski pristup koji bi ne samo opisao, ve\u0107 i objasnio budu\u0107nost na\u0161ih dru\u0161tava, a posebno eksploziju nejednakosti, nego i za politi\u010dki pristup koji bi razradio i popularizirao alternativu ekonomskom i politi\u010dkom sustavu u korijenu tih nejednakosti: kapitalizmu.<\/p>\n

Novi plamen<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Posvetio \u017eivot osmi\u0161ljavanju temelja postkapitalisti\u010dke budu\u0107nosti <\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-269914","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/269914","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=269914"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/269914\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=269914"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=269914"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=269914"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}