{"id":266101,"date":"2019-05-15T05:47:08","date_gmt":"2019-05-15T03:47:08","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=266101"},"modified":"2019-05-15T06:00:00","modified_gmt":"2019-05-15T04:00:00","slug":"crveni-feminizam-u-postmodernizmu","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2019\/05\/15\/crveni-feminizam-u-postmodernizmu\/","title":{"rendered":"Crveni feminizam u postmodernizmu"},"content":{"rendered":"

\"\"Pi\u0161e: Emily Eisner<\/strong><\/p>\n

Ovo je osmi tekst iz serije Crveni feminizam u doba neoliberalizma. Podsjetimo se prethodnih: Radikalni feminizam u neoliberalno doba, Pogre\u0161ke postmodernog feminizma, Za\u0161to feminizam mora biti antikapitalisti\u010dki , Odbacivanje anarhizma: Liberalni anarhizam i Odbacivanje anarhizma 2: Buntovni i crna\u010dki anarhizam, Maksizam protiv roda i O anarho-primitivizmu.<\/p>\n

“Dogodio se masovan prijelaz bogatstva iz ruku radni\u010dke klase u ruke vladaju\u0107e klase\u2026 ideja da je progresivna politika jednostavno pitanje promjene reprezentacije\u2026 postala je previ\u0161e \u0161uplja da bi bila uvjerljiva.”<\/em><\/p>\n

(Teresa Ebert, “(Untimely) critiques for Red Feminism”)[1]<\/p>\n

“Ne smijemo biti poput nekih kr\u0161\u0107ana koji su gre\u0161ni \u0161est dana, a onda sedmoga dana odu u crkvu, ve\u0107 moramo zagovarati cilj svakodnevno, i pridobiti mu\u0161karce, a posebno \u017eene koje sre\u0107emo da nam se pridru\u017ee i pomognu nam.”<\/em><\/p>\n

(Eleanor Marx, “Prvomajski govor”\/”Speech on the first May Day”)[2]<\/p>\n

Do sada smo vidjeli kako liberalni feminizam, postmoderni feminizam i anarho-feminizam ne mogu ukinuti kapitalizam i spolnu podjelu rada, te stoga ne mogu uni\u0161titi eksploataciju i podre\u0111enost \u017eena. Liberalni feminizam ne propituje kapitalisti\u010dki na\u010din proizvodnje. Ne uzima u obzir da postoje\u0107i dru\u0161tveni sistem (kapitalizam) mo\u017ee funkcionirati zbog akumulacije kapitala koja je rezultat prisvajanja rada od mnogih u ruke nekolicine\u2026 \u010cak i kada ove teorije koriste koncept klase\u2026 one teoretiziraju klasu vi\u0161e kao pokazatelja politi\u010dkih, kulturalnih i psiholo\u0161kih praksi nego kao ekonomskih i materijalnih.[3]<\/p>\n

Liberalni feminizam nagla\u0161ava agency i individualan izbor \u0161to za posljedicu ima potpunu fobiju od radikalnog feminizma kao od sistemske analize materijalne opresije koja utje\u010de na\u00a0 izbore mnogih \u017eena. Liberalni feminizam, poput politi\u010dkog liberalizma op\u0107enito, po\u010diva na principima voluntarizma (retorike izbora), transformacijske snage ideja te na ideji slobodnog tr\u017ei\u0161ta. To se o\u010dituje u njegovom nekriti\u010dnom prihva\u0107anju prostitucije, femininosti, standarda ljepote, \u017eenskih kapitalista i poduzetnica, itd. Bez ikakve kritike kako potro\u0161a\u010dki izbori \u017eena na Zapadu utje\u010du na \u017eene na globalnom jugu, liberalni feminizam odbija kritizirati \u010dak i da su ti izbori proizvod kapitalisti\u010dkog patrijarhata.<\/p>\n

S druge strane, postmoderna filozofija i postmoderna kultura na Zapadu iznikle su iz pepela organiziranog radni\u010dkog pokreta, iz osloboditeljskih nada antikolonijalnih pokreta na globalnom Jugu, iz brojnih marksizmom inspiriranih pokreta 1906-ih i 1970-ih, te iz zapadnog radikalnog feministi\u010dkog pokreta. Ovaj amalgam postmoderne misli, nazvan “post-ality”, odbacuje marksizam svojim pozivom za decentraliziranom, nehijerarhijskom, konzumeristi\u010dkom, lokaliziranom, razigranom alternativom neoliberalnom kapitalizmu. “Post-ality” kao objava “novog dru\u0161tva koje je post-proizvodno, post-radno, post-ideolo\u0161ko, post-bijelo i post-kapitalisti\u010dko”, zamagljuje marksisti\u010dko poimanje totaliteta globalnog neoliberalnog imperijalisti\u010dkog kapitalizma, pa tako i razumijevanje da je akumulacija [kapitala] u korijenu potla\u010denosti \u017eena.[4]<\/p>\n

Obje ove teorije pomi\u010du teorijski fokus s proizvo\u0111a\u010da, koji je danas smje\u0161ten daleko izvan vidika u izrabljivaonice (sweatshops) diljem globalnoga Juga – na potro\u0161a\u010da. Progresivni zapadni subjekt je onaj koji “neustra\u0161ivo konzumira objekte\/stvari” i koristi svoje tijelo i jezik kako bi “[dekonstruirao] binarnost” klase, spola, itd. kao “otpor kapitalu”.[5]<\/p>\n

Me\u0111utim, i liberalna i postmoderna ideologija “predstavljaju dominantnu ideolo\u0161ku zada\u0107u bur\u017eoaskog znanja, a to je konstrukcija koncepata koji uklanjaju (ili barem reduciraju) klasne antagonizme” , a dodala bih i spolne antagonizme “od dru\u0161tvenih odnosa vlasni\u0161tva”, proizvodnje i reprodukcije.[6]<\/p>\n

Spolna podjela rada, klju\u010dna za kapitalisti\u010dko obezvrje\u0111ivanje i posljedi\u010dnu super-eksploataciju \u017eenskog rada ne mo\u017ee biti ukinuta “dok ne izbri\u0161emo rodne razlike koje su nam nametnute”.[7] Trebamo konceptualizirati klasni antagonizam i odnose prema sredstvima za proizvodnju kao sredi\u0161nje u na\u0161em sada\u0161njem dru\u0161tvu kako bismo u potpunosti kritizirali rod, spolnu podjelu rada i ulogu mu\u0161kog seksualnog terorizma u podupiranju materijalne mu\u0161ke supremacije.<\/p>\n

Tendencija nekih radikalnih feministkinja da tretira mu\u0161ku supremaciju kao posljedicu neke priro\u0111ene maskuline su\u0161tine dominacije, te stav da su sve \u017eene, uklju\u010duju\u0107i i bijele pripadnice bur\u017eujske klase jednako opresirane, \u010dini pokret nesposobnim i privu\u0107i i osloboditi \u017eene radnice diljem svijeta. Combahee River Collective je u svom znamenitom proglasu iz 1977. napisao da lezbijski separatizam koji je popularan kod bijelih radikalnih feministkinja, “previ\u0161e izostavlja previ\u0161e ljudi, posebno crne mu\u0161karce, \u017eene i djecu. Sna\u017eno kritiziramo ono u \u0161to su mu\u0161karci socijalizirani da budu u ovom dru\u0161tvu\u2026 ali nemamo pogre\u0161nu ideju da je ono \u0161to ih \u010dini takvima njihova biolo\u0161ka mu\u0161kost. Kao crne \u017eene smatramo da je biolo\u0161ki determinizam posebno opasna i reakcionarna baza za izgradnju politike.”[8]<\/p>\n

Naravno, ne radi se o tome da cjelokupan radikalni feminizam “pori\u010de sve osim spolnih izvora opresije \u017eena, negiraju\u0107i klasu i rasu.”[9] Kada radikalni feminizam postane svjestan sredi\u0161nje uloge akumulacije, proizvodnje i spolne podjele rada kao korijena pod\u010dinjenosti \u017eena, te vidi oslobo\u0111enje radni\u0161tva od jarma kapitalizma kao nu\u017enost feministi\u010dkog oslobo\u0111enja – suo\u010dava se s dvije mogu\u0107nosti. Jedna je da se svrsta uz neku od struja radikalnog antikapitalizma kao \u0161to su anarhizam, primitivizam ili utopijski socijalizam, ili da koristi historijski materijalizam i marksisti\u010dku teoriju kako bi fundamentalno odbacio liberalizam i sve \u0161to on obuhva\u0107a.<\/p>\n

Anarhizam je, kao \u0161to sam ve\u0107 objasnila, pod sna\u017enim utjecajem liberalne politi\u010dke teorije i postmoderne ideologije. Nagla\u0161ava individualisti\u010dke ideje slobode i antiautoritarizma – \u0161to je samo po sebi reakcija protiv koncepata koju se stvorile zapadne antikomunisti\u010dke propagandne kampanje kako bi uzdigle dru\u0161tvene odnose liberalnog kapitalizma.<\/p>\n

Premda je njegova [anarhizma] nejasnost i nestrukturiranost privla\u010dna mnogim mladim ljudima na Zapadu u pobuni protiv nasilja koje do\u017eivljavaju njihove zajednice od strane neoliberalne dr\u017eave, nepostojanje diferencijacije izme\u0111u tiranije bur\u017eoaske dr\u017eave i nu\u017enosti proleterske dr\u017eave predstavlja teorijski nedostatak.<\/p>\n

Potraga za radikalnim antikapitalisti\u010dkim feminizmom koji \u0107e ponuditi strukturalnu analizu \u017eenske opresije i plan za osloba\u0111aju\u0107i dru\u0161tveni sistem vodi nas do marksisti\u010dkog feminizma. S obzirom na sna\u017ean utjecaj postmodernizma na suvremenu akademiju, feminizam, filozofiju pa \u010dak i na dr\u017eavne politike, do\u0107i do nemilosrdnog odbacivanja svih tih “pomo” stvari na Zapadu ne\u0107e biti lako. Sre\u0107om, svatko uvijek mo\u017ee po\u010deti od samoga sebe i od zna\u010dajke feministi\u010dkog organiziranja: podizanja svijesti. Kada se netko radikalizira i upozna s marksisti\u010dkim\/feministi\u010dkim idejama putem literature, medija ili prijatelja, potreban je samo obi\u010dan razgovor ili neformalan sastanak s prijateljima kao bismo po\u010deli diskutirati o osobnim iskustvima i sada\u0161njim doga\u0111anjima u relaciji s marksisti\u010dkim feministi\u010dkim idejama. Grupe za podizanje svijesti me\u0111u prijateljima i \u010dlanovima zajednice su instrument uvo\u0111enja i pojednostavljivanja marksisti\u010dko-feministi\u010dke teorije za radnice.<\/p>\n

Prostor za revolucionarno organiziranje, me\u0111utim, nije u strankama, na internetu ili u predavaonicama fakulteta, premda su to sve korisni alati. Revolucionarni prostor je na radnom mjestu, kod ku\u0107e, u komunalnim centrima, u \u017eenskom skloni\u0161tu. Organiziranje na radnom mjestu, u susjedstvu ili u zajednici prema kolektivnoj akciji je oru\u017eje proletarijata – i mu\u0161kog i \u017eenskog. Doma\u0107ice i ku\u0107anske radnice su historijski bile izostavljene iz sindikalnog organiziranja zbog izolirane prirode njihovog rada. To ne zna\u010di da njihova kolektivna akcija i sindikalno organiziranje nisu mogu\u0107i, to zna\u010di samo da su povijesno bile zanemarene.[10] Vjerujem da \u0107e organiziranje \u017eena na temelju njihova rada, gdje god se on odvija, dati ekonomsku snagu \u017eenskom pokretu u 21. stolje\u0107u. Dru\u0161tveni pokret koji se fokusira na periferne simptome bijelog supremacisti\u010dkog kapitalisti\u010dkog patrijarhalnog svijeta mo\u017ee posti\u0107i samo reforme; reforme koje nikada ne\u0107e mo\u0107i iskorijeniti izvor te nepravde. To ne zna\u010di da ove nepravde nisu od kriti\u010dne va\u017enosti, ve\u0107 da snaga radnice proizlazi iz njezinog rada i da je njeno ekonomsko oru\u017eje \u0161trajk. Na Islandu su feministi\u010dke ciljeve ostvarili \u017eenski pokreti \u010dija je odsko\u010dna daska bio op\u0107i \u0161trajk \u017eena 24. listopada 1975. godine. Toga je dana 90 posto \u017eenske populacije svih zanimanja iza\u0161lo na \u0161trajk kako bi naglasile neophodnost \u017eenskog rada za funkcioniranje dru\u0161tva. Svake godine na isti dan \u017eene Islanda \u0161trajkaju. Unato\u010d njihovom internacionalnom reorganiziranju feministi\u010dke kulture, prosvjedi Islan\u0111anki protiv ustrajne ekonomske nejednakosti traju i danas.[11] Island danas nije komunisti\u010dka zemlja, niti ima potpuno implementirane marksisti\u010dko-feministi\u010dke politike i politike ukidanja roda kako bi u potpunosti bila iskorijenjena spolna podjela rada. Me\u0111utim, ovaj primjer nudi uvid u potencijal \u017eenskog generalnog \u0161trajka.<\/p>\n

U dana\u0161nje doba neoliberalne ekonomije i pravnog poretka takve akcije i organiziranje ne\u0107e biti lako i brzo provesti, pa \u010dak mo\u017eda ni mogu\u0107e. S ogromnim porastom desni\u010darskog populizma i ekolo\u0161kih posljedica nemilosrdne kapitalisti\u010dke potro\u0161nje, vjerojatno nikada nije bilo tako opasno, te\u0161ko li neo\u010dekivano promovirati i organizirati revolucionarnu akciju. U svakom razgovoru, podijeljenoj knjizi i na neformalnom sastanku ra\u0111aju se mo\u0107ni pokreti. Nije dovoljno gledati kako se desni\u010darsku propagandu i njihovo organiziranje pred na\u0161im o\u010dima dok kukamo kao je doba radikalnih pokreta zavr\u0161ilo. Postmoderni zaokret u fokusu s proizvodnje na potro\u0161nju u\u010dinio je da Zapad zaboravi snagu na\u0161ih prstiju, 40, 50, 60, 70 sati tjedno. Rad je jo\u0161 uvijek izvor na\u0161e vrijednosti, a \u017eene stvaraju vi\u0161e od polovice tog rada. Ono \u0161to radnice svijeta trebaju nije postmoderna alternativa marksizmu, “ne\u0161to drugo”.[12] Potreban nam je marksizam koji je nau\u010den i razvijen iz pro\u0161losti, marksizam koji razumije povijest i koji je ro\u0111en iz nje. Vrijeme je da napustimo postmodernizam i liberalizam u \u017eenskom pokretu.<\/p>\n

\u010ceka nas crveni feminizam.<\/p>\n

[1] Ebert, Teresa. “(Untimely) Critiques for a Red Feminism.” 119.<\/p>\n

[2] Marx, Eleanor. “Speech on the first May Day,” (1890) Eleanor Marx. Vol 2, ed. Yvonne Kapp. Pantheon, 1976.<\/p>\n

[3] Zavarzadeh, Mas'ud, “Post-ality: The (Dis)simulations of Cybercapitalism.” 47.<\/p>\n

[5]\u00a0 Ibid. 46.<\/p>\n

[7] Hartmann, Heidi. “Capitalism, Patriarchy, and Job Segregation by Sex,” 232.<\/p>\n

[8] Combahee River Collective, “Statement.” Capitalist Patriarchy and the Case for Socialist Feminism, Monthly Review Press, 1979. 367.<\/p>\n

[10] Zajedno da svim ostalim feminiziranim zanimanjima i radnicama u rodno mje\u0161ovitim sektorima<\/p>\n

[11] Johns, Steven. “The Iceland women's strike, 1975.” Libcom.org. 24 October 2016.<\/p>\n

[12] Zavarzadeh, Mas'ud. “Post-Ality: The (Dis)simulations of Cybercapitalism.”<\/p><\/blockquote>\n

Libela<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Prostor za revolucionarno organiziranje nije u strankama, na internetu ili u predavaonicama fakulteta<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":227037,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-266101","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/266101","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=266101"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/266101\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/227037"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=266101"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=266101"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=266101"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}