{"id":264684,"date":"2019-04-19T07:00:22","date_gmt":"2019-04-19T05:00:22","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=264684"},"modified":"2019-04-18T22:40:31","modified_gmt":"2019-04-18T20:40:31","slug":"socijalizirajmo-banke","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2019\/04\/19\/socijalizirajmo-banke\/","title":{"rendered":"Socijalizirajmo banke"},"content":{"rendered":"

\"\"Pi\u0161e: Nuno Teles<\/strong><\/p>\n

Danas su mnogi zabrinuti zbog banaka. Evropske banke kao \u0161to su njema\u010dka Deutsche Bank, francuska Societe Generale i talijanska Monte di Pascoale, da ne govorimo o bankama koje na \u017eivotu odr\u017eava dr\u017eavna pomo\u0107, obiluju u siroma\u0161nim periferijama eurozone, Gr\u010dkoj, Portugalu i \u0160panjolskoj.\u00a0 Na te banke gleda se kao na slabu kariku globalnog kapitalizma, sposobne da uzrokuju veliku financijsku nestabilnost ako bankrotiraju.<\/p>\n

To nije specijalno iznena\u0111uju\u0107e. Banke su se nalazile u centru posljednje krize, i to od samih njenih po\u010detaka. Zaista, nije tr\u017ei\u0161te zajmova i kredita izazvalo destruktivnu financijsku krizu 2007. i 2008. godine, nego njihov utjecaj na ve\u0107e investicijske banke, Lehman Brothers. Njena propast i odbijanje dr\u017eave da banku spasi, stvorila je kreditnu krizu zbog koje je financijski sektor, kao i svjetska ekonomija, po\u010deo put strelovitog propadanja.<\/p>\n

Kako je kriza zahva\u0107ala eurozonu, banke su opet bile u epicentru. Teret dugova perifernih dr\u017eava i njihov prosperitet ugro\u017eavali su bonitet evropskog bankarskog sektora. Evropske banke, ve\u0107 optere\u0107ene gorkim ameri\u010dkim ulaganjima, izme\u0111u ostalog suo\u010dile su se s kolapsom. Spasio ih je jedino bankarski dug umjesto dr\u017eavnog, zadu\u017een kod EU i MMF-a u zamjenu za o\u0161tre mjere fiskalne \u0161tednje.<\/p>\n

Pa opet se danas suo\u010davamo s jo\u0161 jednim potencijalnim valom propadanja banaka. Dugotrajna nestabilnost jo\u0161 vi\u0161e nagla\u0161ava ispraznost obe\u0107anja G 20 zemalja da \u0107e se financijski sektor reformirati 2008. do 2009. godine.<\/p>\n

Reforma banaka je zakonski odobrena u Evropi i u Americi. Zakon Dodd \u2013 Frank u Americi, preporuke radne grupe Erica Liikanena u Evropskoj uniji i, na kraju, Basel III regulativa Bank of International Settlements podigle su kapital i zahtjeve likvidnosti, te proizveli nove mehanizme rje\u0161avanja problema za banke.<\/p>\n

Ali, nakon \u0161to je inicijalni \u0161ok zbog krize pro\u0161ao, banke su lobirale za to da se pravila zaobi\u0111u i nadzorna tijela su postavila vrlo niska o\u010dekivanja za njih. Ukratko, banke su nastavile po svom, ali sada u takvom financijskom okru\u017eenju u kojem su banke jo\u0161 ve\u0107e nego one prija\u0161nje predstavljale ve\u0107i sistemski rizik za svjetsku ekonomiju.<\/p>\n

Ljevica i kredit<\/strong><\/p>\n

I gdje je sad ljevica, kad je bankama dobro?<\/p>\n

\u010cini se kao da je nema nigdje. U najrazvijenijim kapitalisti\u010dkim zemljama nije oti\u0161la dalje od apologetskog stava i propustila je priliku koju joj je pru\u017eila kriza. Prijedlozi koje je imala, a koji su se ticali financijskog sektora, bili su u najboljem slu\u010daju slabi, ograni\u010deni na mjere regulacije i oporezivanja, kao \u0161to je popularni \u201eTobin Tax\u201c (koncept ekonomista Jamesa Tobina, koji je predstavljao uzimanje poreza od konverzije iz jedne valutu u drugu, op. prev.).<\/p>\n

S druge strane, pitanja koja su se ticala organiziranja i vo\u0111enja banaka nisu se ni postavljala. Ljevica je pristala na argument \u201eneka propadnu\u201c, ili je prihvatila benigna liberalna rje\u0161enja kao \u0161to je\u2026. (tu fali, kao i u naslovu). Zbog svega toga, nije uspjela da doprinese raspravama o klju\u010dnim institucijama modernog kapitalizma.<\/p>\n

Razlog tome treba potra\u017eiti u temeljnom nedostatku ljevice: njena nesposobnost da osmisli i implementira nove ideje koje \u0107e koristiti radni\u010dkoj klasi. Ali, tendencija ljevice ka nesudjelovanju u raspravama o bankama i financijama ima svoje korjene i u drugim faktorima.<\/p>\n

U jednu ruku, ljevica previ\u0161e govori o proizvodnji a premalo o cirkulaciji, odnosno o sferi u kojoj se nalaze financije. Zato je uloga financija slabije istra\u017eena i odbacivana kao Ponzijeva shema (na\u010din investicijske prevare, op.prev.) kojoj kapital pribjegava kad je suo\u010den sa \u201estrukturalnom blokadom\u201c u sferi proizvodnje.<\/p>\n

Istoveremeno (posebno od 2008. do 2010), ljevica je bila vrlo sumnji\u010dava prema kreditima, smatraju\u0107i ih inherentnim zlom koje se treba obuzdati. Ali, dok su utjecaji financijalizacije bili stra\u0161ni za mnoge obi\u010dne ljude, kredit je centralan za svaku ekonomiju, kapitalisti\u010dku ili neku drugu.<\/p>\n

Kao \u0161to je rekao politi\u010dki ekonomist Costas Lapavitas, kredit ima svoje porijeklo u pretkapitalisti\u010dkoj razmjeni dobara (kao \u0161to su hrana i odje\u0107a), a on se ispoljava u obliku interakcije izme\u0111u onoga koji posu\u0111uje i onoga od kojeg se posu\u0111uje: prethodni zna ne\u0161to o materijalnim okolnostima potonjeg i onda odlu\u010duje da li \u0107e u\u0107i u vezu definiranu sa \u201eobe\u0107anje da se plati\u201c.<\/p>\n

U kapitalizmu, u kojem su pozajmnice \u010desta pojava i koje banke redovito izdaju, dru\u0161tveni odnosi u pozadini kredita su vrlo depersonalizirani. Osobe koje posu\u0111uju vi\u0161e su homogenizirane, i njihova plate\u017ena sposobnost mo\u017ee se izmjeriti tobo\u017ee objektivnim kriterijima dnevnih kreditnih statistika. Banke integriraju i upogonjuju te kriterije \u2013 informacije nedostupne ostalim ekonomskim sudionicima \u2013 zbog svojeg privilegiranog uvida u financijska poslovanja.<\/p>\n

Dostupnost informaciji o postojanju ili nepostojanju plate\u017ene sposobnosti onoga koji posu\u0111uje stavlja banke u mo\u0107an polo\u017eaj, a on je jo\u0161 vi\u0161e osna\u017een dostupno\u0161\u0107u drugim informacijama \u2013 ra\u010dunovodstvo, upravljanje imovinom i razmjena stranih valuta \u2013 koje nisu dio odnosa posu\u0111ivanja, ali nalaze se u centru investicijskog bankarstva.<\/p>\n

Podru\u010dje u kojima banke posluju (i u kojem se takmi\u010de) u opticaju je od 1970-ih. Liberalizacija, deregulacija (i capital-friendly re-regulacija) financijskih tr\u017ei\u0161ta i vra\u0107anje javnih slu\u017ebi u njihovo prija\u0161nje stanje udru\u017eili su se s novim tehnologijama da bi stvorili potpuno nova financijska tr\u017ei\u0161ta, proizvode i sudionike.<\/p>\n

S druge strane, financijski dohodak pro\u0161irio se na sve vi\u0161e sektora, uklju\u010duju\u0107i i stambeni (u obliku pla\u0107anja hipoteka), penzija (provizije i naknade napla\u0107ene iz privatnih penzionih fondova), pa \u010dak i na sektor re\u017eija (dionice i sli\u010dni mehanizmi za financiranje infrastrukture).<\/p>\n

Tradicionalno bankarstvo nije se povuklo zbog napredovanja tr\u017ei\u0161ta kapitala i pojave novih financijskih sudionika. Nova tr\u017ei\u0161ta koja je otvorila javna politika, novi na\u010dini pristupa kreditima i br\u017ei pristup informacijama bankama predstavljali su naprosto nove klijente kojima \u0107e posuditi novac \u2013 kao, na primjer, ku\u0107anstva, koja su postala glavni recipijenti pozajmnica u najrazvijenijim zemljama, posebno u obliku hipoteka.<\/p>\n

Banke su tako\u0111e u\u0161le u unosno tr\u017ei\u0161te upravljanja u\u0161te\u0111evinama i financijskim sredstvima, zbog \u010dega su banke postale ve\u0107e, s rastu\u0107om bilancom i profitom.<\/p>\n

Suvremene dr\u017eave pomogle su rastu\u00a0 ovog tipa financijalizacije globalne ekonomije, \u0161ire\u0107i svoje polje djelovanja daleko izvan konstrukcije novih financijskih tr\u017ei\u0161ta ili pretvaranja provizije razli\u010ditih dobara i usluga u korist kapitala. Banke danas u\u017eivaju punu podr\u0161ku vlada.<\/p>\n

Razlog tome je jasan \u2013 kroz depozite, banke danas dr\u017ee \u201eobe\u0107anja za pla\u0107anje\u201c koje imaju kra\u0107i rok trajanja od imovine ili sredstava (tu\u0111a obe\u0107anja za pla\u0107anje). Ili, jednostavnijim rje\u010dnikom, duguju vi\u0161e nego \u0161to imaju. Ova neravnote\u017ea je izvor potencijalne rastro\u0161nosti, kao \u0161to je to bilo o\u010dito u nedostatku likvidnosti u 2008. godini.<\/p>\n

Da bi sprije\u010dila cikluse rasta i pada, dr\u017eava je omogu\u0107ila financijsko pribje\u017ei\u0161te kroz kontroliranje opskrbe novca. Bankama je dat eksluzivni pristup centralnim bankarskim rezervama, koje banke koriste za otplatu svojih dugova. Dodjeljivanjem prava bankama da stvore kredit (i novac) \u2013 pravo koje drugi ekonomski sudionici nemaju \u2013 dr\u017eava bankama daje neizmjernu mo\u0107 nad ostatkom ekonomije.<\/p>\n

Slu\u010daj javnih banaka<\/strong><\/p>\n

Poseban odnos izme\u0111u dr\u017eave i banaka postao je jasniji u vrijeme nedavnog ekonomskog kolapsa. Kako se povjerenje u tr\u017ei\u0161te novca gubilo, banke su postale ovisne o dr\u017eavnim institucijama da bi samo pre\u017eivjele, a kamoli rasle.<\/p>\n

Banke su se oslanjale na pozajmice centralne banke da bi odr\u017eavale svoju nepodudaranje u likvidnosti, ina\u010de bi bankrotirale. Vlade su vratile njihov bonitet kroz hitne programe. Dr\u017eava je kupila bezvrijedni sredstva koja su ko\u0161tali milijarde dolara (putem Troubled Asset Relief Program u Americi, na primjer) i dodala regulatorni kapital kroz kontingentne obveznice (kao \u0161to je to bio slu\u010daj s \u201eprivremenim\u201c nacionaliziranjima u Velikoj Britaniji).<\/p>\n

Dr\u017eava je pru\u017eila subvencije bankama pove\u0107avanjem osiguranja depozita i provo\u0111enjem do tada neisprobanih programa kvantitativnih olak\u0161anja koja su bankama omogu\u0107ila sigurno kupovanje sredstava, smanjenjem kamatnih stopa, smanjiv\u0161i bankama tro\u0161kove financiranja.<\/p>\n

Transfer javnih resursa privatnim bankama bio je van serije. Pa opet su mjere spasavanja bile kamuflirane u financijski vokabular i prikazane kao politi\u010dki neizbje\u017ene. Iako je nekoliko politi\u010dara govorilo protiv njih, nije ih se previ\u0161e kritiziralo.<\/p>\n

Ali, to bi se moglo promijeniti.<\/p>\n

Javne banke nisu, naravno, nikakva novina. Mnoge ih zemlje imaju, kao npr. Njema\u010dka i Francuska, ili u obliku komercijalnih ili razvojnih banaka koje daju pozajmice posebnim ekonomskim sektorima.<\/p>\n

Ali samo javno vlasni\u0161tvo nije dovoljno za uklanjanje kapitalisti\u010dkih kriza. \u010cesto se te banke pona\u0161aju isto kao i privatne, ili ih kontroliraju birokracije koje slu\u017ee privatnim interesima.<\/p>\n

Jednostavno re\u010deno, javno vlasni\u0161tvo banaka je potrebno, ali nije dovoljno.<\/p>\n

Da bi javna kontrola postala emancipatorska, ona mora biti dijelom \u0161iroke perspektive koja \u0107e preoblikovati praksu i upotrebu kredita na osnovi egalitarizma. Privatne financije su promovirale komodifikaciju klju\u010dnih sektora (i oblikovale njihovu organizaciju), kao \u0161to su obrazovanje i zdravstvo. Preuzimanje kontrole nad kreditom mora podrazumijevati demokratizaciju tih osnovnih servisa.<\/p>\n

\u0160to se ti\u010de upravljanja bankama, nije dovoljno samo odrediti javne slu\u017ebenike za obavljanje tog posla. Ulogu u upravljanju moraju imati sindikati, dru\u0161tveni pokreti (kao potro\u0161a\u010dke organizacije), izglasani predstavnici iz lokalne i sredi\u0161nje vlade. Progresivna financijska politika mo\u017ee biti upogonjena onda kad svi ovi razni akteri, koji imaju specifi\u010dna znanja i interese, dobiju mo\u0107 odlu\u010divanja o proviziji kredita.<\/p>\n

Pri razmatranju pitanja prirode suvremenih financija, svaki plan koji se ti\u010de socijaliziranja kreditnog sistema i reforme odnosa izme\u0111u novca, kredita i dr\u017eave, mora uzeti u obzir vrlo nejednako raspore\u0111ene odnose mo\u0107i koji karakteriziraju globalnu ekonomiju.<\/p>\n

Amerika sa svojim dolarom kontrolira kvazi-svjetsku valutu koja se koristi za podmirivanje dugova, \u010dak i onih od ekonomskih aktera koji nisu Amerikanci. To Americi daje stanovitu mo\u0107 nad svjetskom ekonomijom, koja se ne mo\u017ee usporediti ni sa jednom drugom zemljom.<\/p>\n

Amerika kroz svoje banke kontrolira kvantitetu i cijene dolara koji se koriste (kamatne stope) diljem svijeta. (Euro, kojeg kontrolira prvenstveno Njema\u010dka, tako\u0111er igra veliku ulogu).<\/p>\n

U tom kontekstu, svatko tko poku\u0161a socijalizirati kreditni sistem mora imati na umu specifi\u010dnosti pojedinih zemalja \u2013 kako su one integrirane u svjetsku ekonomiju i kako mogu biti otcijepljene od financijskog lanca, te dobiti prostor potreban za razvijanje vlastitih ekonomskih i dru\u0161tvenih odluka.<\/p>\n

Njihov vanjski dug i strana valuta predstavljaju okove s kojima se treba hvatati u ko\u0161tac svakodnevno, slu\u010daj po slu\u010daj. Na primjer, te\u0161ko je zamisliti kako periferna zemlja unutar eurozone mo\u017ee nacionalizirati svoje banke i istovremeno ostaviti euro netaknutim, kako mo\u017ee ste\u0107i suverenitet svoje valute, okon\u010dati nezavisnost sredi\u0161nje banke i uvesti stroge kontrole nad kapitalom.<\/p>\n

Nakon niza godina financijske krize, rastu\u0107e nejednakosti i \u201esekularne stagnacije\u201c, do\u0161lo je vrijeme da ljevica unaprijedi svoj egalitaristi\u010dki projekt koji \u0107e staviti financije u centar bavljenja. To ne zna\u010di, naravno, da \u0107e jedan program biti adekvatan i za neku drugu zemlju. Svaka bi zemlja trebala osmisliti vlastiti socijalizirani kreditni sistem, ali cilj \u0107e biti jasan u svim zemljama \u2013 egalitarniji, demokratskiji me\u0111unarodni ekonomski poredak.<\/p>\n

Novi plamen<\/a>\/Jacobin<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Ljevica previ\u0161e govori o proizvodnji a premalo o cirkulaciji, odnosno o sferi u kojoj se nalaze financije<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-264684","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/264684","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=264684"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/264684\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=264684"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=264684"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=264684"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}