{"id":259092,"date":"2019-01-03T07:39:02","date_gmt":"2019-01-03T06:39:02","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=259092"},"modified":"2019-01-03T07:39:02","modified_gmt":"2019-01-03T06:39:02","slug":"ekonomski-liberalizam-u-sukobu-s-principima-demokracije","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2019\/01\/03\/ekonomski-liberalizam-u-sukobu-s-principima-demokracije\/","title":{"rendered":"Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije"},"content":{"rendered":"

Razgovarali: Martin Bero\u0161 i Karolina Hrga<\/strong><\/p>\n

\u0160to podrazumijevamo pod pojmom liberalizam? Politi\u010dki projekt, ideologiju, teoriju, denuncijaciju?<\/strong><\/p>\n

\"\"MISLAV \u017dITKO, profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu:<\/em> Mo\u017ee biti sve nabrojano. Osim \u0161to se radi o politi\u010dkoj ideologiji, mo\u017ee biti i misaoni kolektiv u odre\u0111enoj etapi povijesnog razvoja, politi\u010dka teorija, ali i teorija institucija. S obzirom na dug povijesni razvoj, liberalizam se opire jednozna\u010dnoj definiciji te postoje najrazli\u010ditije ina\u010dice \u2013 nije rije\u010d o jedinstvenom, homogenom tijelu, iako ga se u ljevi\u010darskim krugovima, iz polemi\u010dkih razloga, odnosno odbacivanja liberalizma u potpunosti, ponekad tako ozna\u010dava. Poku\u0161amo li u cijelosti zahvatiti intelektualni put koji je pro\u0161ao liberalizam, vidjet \u0107emo da imamo posla s vrlo nijansiranom teorijom i ambivalentnom tradicijom koja i unutar sebe polemizira. Stoga ne bih svodio liberalizam na zajedni\u010dki nazivnik ili ga definirao samo kroz jedan set problema. Dio te tradicije su i autori koji su tako\u0111er djelovali prosvjetiteljski, te \u010dija filozofska i teorijska promi\u0161ljanja sadr\u017ee i emancipacijske aspekte, primjerice, John Stuart Mill.<\/p>\n

Kod nekih suvremenih liberalnih, odnosno neoliberalnih autora, eksplicitno je prisutna ambivalencija u interpretaciji liberalne tradicije u \u0161irem smislu. Primjerice, Friedrich von Hayek otvoreno pi\u0161e da unutar liberalizma postoje najmanje dvije tradicije: prvu, \u010diji su predstavnici autori poput Voltairea i Rousseaua, smatra opasnom (dakle, radikalnu misao unutar liberalizma), odnosno, povezuje ju, kako navodi, s na\u010delom neograni\u010dene demokracije. Sam Hayek djeluje u okviru tradicije ekonomskog liberalizma, koju razumije i predstavlja kao konzervativnu struju. Unutar nje odnos liberalizma i demokracije dobiva druga\u010dije odre\u0111enje, naime sloboda tr\u017ei\u0161ta dolazi na prvo mjesto, dok se demokracija ograni\u010dava u mjeri u kojoj predstavlja opasnost za funkcioniranje tr\u017ei\u0161ta.<\/p>\n

Dodu\u0161e, to nije posebnost liberalizma. Isti je slu\u010daj, primjerice, s marksizmom. Ni marksizam nije homogena teorija \u2013 neke marksisti\u010dke struje dr\u017ee da su druge ina\u010dice marksizma reakcionarne i tako dalje, dovoljno je pogledati dugu raspravu o reformi i revoluciji. Dakle, uvijek treba, ne samo historizirati, nego i precizirati predmet razmatranja.<\/p>\n

Kako liberalizam funkcionira u suvremenoj praksi kasnog kapitalizma \u2013 u \u010demu le\u017ei specifi\u010dnost neoliberalizma?<\/strong><\/p>\n

Razni ekonomski histori\u010dari i autori poput Foucaulta bavili su se transformacijom klasi\u010dnog liberalizma u ono \u0161to nazivamo neoliberalizam. Pri toj transformaciji dolazi do kritike odre\u0111enih koncepata koji su ranije bili relevantni, primjerice, naturalizma u poimanju tr\u017ei\u0161ta. Hayek kritizira liberalnu laissez faire tradiciju, tvrde\u0107i da ne postoji spontani na\u010din razvoja tr\u017ei\u0161nog mehanizma, jer tr\u017ei\u0161te mora biti konstruirano. Zato kod Hayeka i sli\u010dnih autora iz tradicije njema\u010dkog ordoliberalizma postoji naglasak na jakoj dr\u017eavi. Dakle, vi\u0161e se ne tra\u017ei minimalna no\u0107obdijska dr\u017eava koja \u0107e \u0161tititi gra\u0111ane, odnosno njihovo vlasni\u0161tvo dok spavaju i ostaviti ih u nesmetanom obavljanju ekonomskih poslova dok su budni kao u klasi\u010dnoj liberalnoj tradiciji, nego jaka dr\u017eava koja \u0107e najprije konstruirati tr\u017ei\u0161te, a onda kontinuirano stvarati uvjete za nesmetanu tr\u017ei\u0161nu utakmicu.<\/p>\n

To je jedan mali, ali znakoviti primjer mutacija koje su se doga\u0111ale u povijesti liberalizma i koje, primjerice, Foucault poku\u0161ava zahvatiti u svojim predavanjima o biopolitici, ali ih eksplicitno navode i neki klju\u010dni autori iz neoliberalne, odnosno ordoliberalne tradicije, prihva\u0107aju\u0107i odre\u0111ene aspekte klasi\u010dnog liberalizma, te podvrgavaju\u0107i kritici one koje smatraju neplauzibilnima i politi\u010dki neadekvatnima.<\/p>\n

U kakvoj je vezi, osim nominalnoj, liberalizam s pojmom slobode?<\/strong><\/p>\n

S obzirom na kretanja u posljednjih nekoliko desetlje\u0107a, danas postoji tendencija da se sloboda i jednakost tuma\u010de kao svojevrsni trade-off \u2013 u smislu suprotstavljenosti iz koje proizlazi potreba tra\u017eenja uravnote\u017eenja. Zagovaranje jednakosti obi\u010dno se pripisuje socijalisti\u010dkim, lijevo usmjerenim politikama i teorijama, a zagovor slobode liberalnim ili neoliberalnim koncepcijama. Pritom se ne uzima u obzir da je ta opreka proizvod specifi\u010dnog stanja i debate koje datira iz 70-ih godina, kada se ljevica, odnosno socijaldemokracija, gotovo isklju\u010divo fokusirala na problem distribucije \u2013 pravedne distribucije, tj. redistribucije dobara, dok su liberalni krugovi zagovarali i tra\u017eili obranu i institucionalna jamstva za ekonomsku, prije svega poduzetni\u010dku, i druge slobode. Nadalje, opreka u kojoj je sloboda vezana striktno uz liberalizam, a jednakost uz socijalisti\u010dke, odnosno marksisti\u010dke i sli\u010dne koncepcije ni teorijski ni historijski ne dr\u017ei vodu, barem utoliko zbog toga \u0161to je konceptualizacija slobode bila jedna od nosivih elemenata Marxove, a onda kasnije i marksisti\u010dke filozofije. Sloboda je za Marxa sredi\u0161nja tema, klju\u010d njegovog razumijevanja ekonomske i politi\u010dke emancipacije i u njegovom opusu nesumnjivo va\u017enija od jednakosti. Evidentno je naime da u Marxovoj konceptualizaciji sloboda mora istaknuto mjesto budu\u0107i da je jednakost koju je Marx tematizirao u Kritici Gotskog programa zapravo proceduralna, bur\u017eoaska jednakost, a upravo to za njega nije relevantno u smislu formiranja emancipacijskog projekta, dok sloboda jest.<\/p>\n

Gdje se nalaze dodirne to\u010dke kapitalizma kao sustava proizvodnje i liberalizma kao politi\u010dke ideologije \u2013 mo\u017eemo li ih poistovjetiti?<\/strong><\/p>\n

Kapitalizam je problemati\u010dan pojam u mjeri u kojoj se njime te\u017ei obuhvatiti \u0161ire razdoblje \u2013 mogli bismo s Braudelom re\u0107i \u2013 dugo trajanje od 15. ili 16. do 21. stolje\u0107a. Kapitalizam je prolazio kroz unutra\u0161nje promjene \u2013 mo\u017ee se tvrditi da je u odre\u0111enim intervalima liberalizam funkcionirao kao njegova apologija ili teorija (iako je upitno ovise li tr\u017ei\u0161ni odnosi uop\u0107e o takvom tipu zagovora), no tu postoje i drugi diskursi, te liberalizam u bilo kojoj ina\u010dici nije ekskluzivno vezan za kapitalizam. Drugim rije\u010dima, kako ne postoji odnos jedan-prema-jedan, smatram da nije korisno poistovje\u0107ivati liberalizam i kapitalizam \u2013 treba im pristupati kao odvojenim jedinicama, odnosno predmetima analize.<\/p>\n

Ipak, stoji da ve\u0107ina zastupnika liberalizma, barem u suvremenim raspravama, podr\u017eava ono \u0161to smatra idealnim kapitalisti\u010dkim tr\u017ei\u0161nim dru\u0161tvom. Drugim rije\u010dima, podr\u017eavaju tip kapitalizma koji trenutno ne postoji, a to je sustav savr\u0161ene konkurencije, nesmetane tr\u017ei\u0161ne utakmice itsl. Stoga se u liberalnim krugovima \u010desto javlja prigovor da suvremeni kapitalizam suboptimalno funkcionira kao neki oblik monopola ili oligopola, ili pak da se temelji na politi\u010dkom intervencionizmu u smislu orta\u010dkih sprega, dakle da postoji kao crony kapitalizam, te stoga ne odgovara \u201epravoj\u201c slici kapitalizma. Me\u0111utim, otvoreno je pitanje mo\u017ee li realno postoje\u0107e tr\u017ei\u0161te korespondirati s takvom idealnom slikom. Osobno mislim da ne mo\u017ee \u2013 liberalizam nudi zanimljivu shemu tr\u017ei\u0161ne utakmice i ekonomskih odnosa, ali ona ne odgovara onome \u0161to se doga\u0111a u praksi realno postoje\u0107eg suvremenog kapitalizma, dok je na razini same teorijske konceptualizacije rije\u010d o \u010ditavom nizu pogre\u0161nih, nedomi\u0161ljenih pretpostavki, odnosno problema koji nisu adekvatno rije\u0161eni.<\/p>\n

Naime, kako su to ve\u0107 opisali mnogobrojni kriti\u010dari, kapitalizam u praksi obuhva\u0107a i razne oblike tr\u017ei\u0161nih i drugih nesavr\u0161enosti, kao i probleme vezane uz politi\u010dke institucije koje bi trebale podr\u017eavati tr\u017ei\u0161te. Na teorijskoj razini, jo\u0161 je 20-ih i 30-ih godina pro\u0161log stolje\u0107a objavljen niz radova ekonomista heterodoksnog usmjerenja, poput Piera Sraffe i Joan Robinson, u kojima se dokazuje da je koncept tr\u017ei\u0161ne konkurencije, onako kako je dijelom razra\u0111en u liberalnoj tradiciji na teorijskoj razini sporan.<\/p>\n

Naravno, tu je rije\u010d o teorijski zahtjevnim raspravama, a konceptualne nedore\u010denosti nisu vi\u0161e toliko vidljive kada se povede razmjena argumenata o porezima, javnim dobrima, oblicima vlasni\u0161tva i tako dalje. Karte za odre\u0111ene pozicije ovdje su manje-vi\u0161e podijeljene i gotovo da postoji set pitanja i odgovora koji je tradicijski trasiran i za jednu i za drugu stranu. Primjerice, autori koji zagovaraju tr\u017ei\u0161na rje\u0161enja zastupaju i manje poreze te porezne olak\u0161ice za najbogatije slojeve stanovni\u0161tva. Urgentnost i o\u0161trina stavova u javnim raspravama veoma \u010desto onemogu\u0107uje razgovor o temeljnim karakteristikama tr\u017ei\u0161ta, odnosno tr\u017ei\u0161ne konkurencije.<\/p>\n

Kroz i\u0161\u010ditavanje Foucaulta bavite se pojmom liberalnog guvernmentaliteta. O kakvom se konceptu radi?<\/strong><\/p>\n

Foucault se bavi povije\u0161\u0107u refleksije o upravljanju \u2013 i\u0161\u010ditava odre\u0111eni niz autora iz liberalne i neoliberalne tradicije i poku\u0161ava napraviti ono \u0161to, po njegovu mi\u0161ljenju, marksisti\u010dka teorija ideologije nije uspjela u\u010diniti, a to je razmotriti s kojim se materijalnim, politi\u010dkim problemima liberalizam suo\u010dava u svojim razli\u010ditim fazama. U marksisti\u010dkoj teoriji veoma se \u010desto (osobito ako se ne \u010dita pa\u017eljivo Marxa i njegovu analizu iz prvog toma Kapitala) iznosi da liberalne teorijske konstrukcije po\u010divaju na predstavljanju iluzornih problema oko kojih se gradi model koji ima striktnu funkciju apologije postoje\u0107ih kapitalisti\u010dkih odnosa. Foucault poku\u0161ava pokazati, kao \u0161to je i Marx na neki na\u010din poku\u0161avao, da stvari nisu naprosto iluzorne, ve\u0107 da imaju odre\u0111enu materijalnu osnovicu, ali ne ide u smjeru Marxova materijalisti\u010dkog razumijevanja ideolo\u0161kih formacija, nego poku\u0161ava razmotriti probleme na koje su nailazili liberalni autori s obzirom na predmet interne diskusije unutar samog liberalnog polja i vanjskih utjecaja, to jest razli\u010ditih oblika intervencije u ekonomske procese.<\/p>\n

Liberalizam kre\u0107e od kritike suvereniteta, odnosno kritike osi \u201esuveren \u2013 subjekti, to jest podanici\u201c, kako to naziva Foucault analiziraju\u0107i kako je ona zamijenjena, ili barem u odre\u0111enoj povijesnoj epohi nadopunjena novom osi \u201eupravljanje \u2013 stanovni\u0161tvo\u201c. Opse\u017eno elaborira za\u0161to umjesto pojma \u201epodanici\u201c s usponom statistike i razra\u0111ivanjem novih diskursa zapo\u010dinje formulacija koncepta \u201estanovni\u0161tvo\u201c, koji za Foucaulta predstavlja realno polje upravlja\u010dke intervencije.<\/p>\n

Zamjena principa monarhije liberalnim principom, kako ka\u017ee Foucault, donio je novi skup problema, vezanih uz teoriju upravljanja i refleksije o uspje\u0161nom upravljanju. Nova sintagma, taj ru\u017eni neologizam \u201eguvernmentalitet\u201c, poku\u0161ava obuhvatiti upravljanje s jedne, te mentalitet, u smislu subjektivnosti, s druge strane. Naime, nije samo stvar u tome da liberalni guvernmentalitet, kako \u0107e Foucault re\u0107i, nudi nove institucije i recepte upravljanja \u2013 on proizvodi i odre\u0111eni tip subjektivnosti koji korespondira, ili barem treba korespondirati tim novim upravlja\u010dkim praksama. Prema Foucaultu, upravlja\u010dke su prakse uspje\u0161ne ako proizvode odre\u0111eni tip subjektiviteta, \u0161to on istra\u017euje u jako dugom potezu od Adama Smitha, preko njema\u010dkih ordoliberala, do suvremenih ameri\u010dkih neoliberala poput Garyja Beckera, Georgea Shultza i drugih.<\/p>\n

\u0160to bi, na tom tragu, bio socijalisti\u010dki guvernmentalitet, o kojem ste istra\u017eivali s Danijelom Dolenec?<\/strong><\/p>\n

Bio je to samo poku\u0161aj, gotovo provokacija u tekstu u kojem smo gotovo pedeset godina jugoslavenskog samoupravnog socijalizma nastojali sagledati iz perspektive potencijalnog razvoja tzv. socijalisti\u010dkog guvernmentaliteta u Jugoslaviji, s obzirom na Foucaultovu opasku s kraja jednog predavanja, prema kojoj socijalizam ima odre\u0111eni tip historijske racionalnosti i sposobnost za naknadnu intervenciju u ekonomsko polje koje je prethodno definirano od strane liberalizma, ali nema vlastiti guvernmentalitet, odnosno upravlja\u010dku racionalnost.<\/p>\n

Zapravo se nismo bavili jugoslavenskom povije\u0161\u0107u, nego komparacijom djela Branka Horvata, jednog od najprominentnijih ekonomista iz jugoslavenskog perioda, s onime \u0161to je o samoupravnim praksama pisala ameri\u010dka ekonomistica Elinor Ostrom. Pritom smo poku\u0161avali prona\u0107i njihove zajedni\u010dke to\u010dke (povezane uz pitanje vlasni\u0161tva i modela samoupravljanja), koje bi se mogle tuma\u010diti kao autonomne s obzirom na ono \u0161to je trasirano kao liberalna upravlja\u010dka praksa, kako bismo utvrdili mo\u017ee li teorijska refleksija o socijalisti\u010dkom upravljanju postojati na zasebnim principima. Dakle, identificirati neki princip upravljanja koji ne bi crpio ni\u0161ta ili gotovo ni\u0161ta iz ve\u0107 uspostavljene prakse liberalnog upravljanja. Ako bi se ta hipoteza pokazala ispravnom, socijalisti\u010dki guvernmentalitet u periodu Jugoslavije mogao bi se u foucaultovskom smislu proglasiti autohtonim \u2013 bio bi u stanju izvesti vlastite principe, a ne tek djelovati kao naknadna intervencija u ne\u0161to \u0161to ve\u0107 postoji. Naravno, ovaj \u010dlanak tek je na\u0161 prvi rad na tu temu \u2013 nije rije\u010d o zgotovljenoj shemi i potrebno je provesti daljnje analize \u2013 \u010dak i ako hipoteza dr\u017ei vodu, nije ju mogu\u0107e izvesti do kraja isklju\u010divo na temelju jedne usporedbe, a pitanje implementacije takvih principa je posve druga pri\u010da.<\/p>\n

Odmaknemo li se od teorijske proizvodnje Branka Horvata, Aleksandera Bajta i drugih i krenemo li prema analizi stvarne dinamike na terenu, vidjet \u0107emo da razdoblje jugoslavenskog socijalizma predstavlja veoma proturje\u010dan dio ekonomske povijesti na ovim podru\u010djima. Te\u0161ko je odgovoriti kako je u tom periodu jugoslavenski samoupravni socijalizam funkcionirao jer se mijenjao iz dekade u dekadu. Primjerice, samoupravni socijalizam s po\u010detka 60-ih godina gotovo da po\u010diva na sasvim druga\u010dijim osnovama od samoupravnog socijalizma 70-ih godina. Upravlja\u010di, odnosno elite unutar Saveza komunista imali su tendenciju da nakon svake krize poku\u0161aju iznova izmisliti sustav. Promjene su bile radikalne, rezovi su bili duboki \u2013 iz razdoblja ekonomske liberalizacije u 60-ima prelazimo u restriktivni period 70-ih godina, pa se vra\u0107amo na neki tip liberalizacije pred sam kraj Jugoslavije.<\/p>\n

Kako vlada liberalizam u konjunkturi s kapitalizmom, igra li tu neku ulogu hegemonija liberalne ideologije koju uspostavlja bur\u017eoazija?<\/strong><\/p>\n

Problemati\u010dno je ako poku\u0161avamo liberalizam tuma\u010diti kao ideologiju bilo koje ina\u010dice kapitalisti\u010dkog na\u010dina proizvodnje, jer kapitalizam u nekim aspektima mo\u017ee postojati bez liberalnih komponenti i nije samorazumljivo da mu je liberalizam neophodan kao oblik vlastite ideologije, apologija ili princip institucionalnog djelovanja. Dakle, pojedini oblici autoritarnog kapitalizma ne ba\u0161tine nijedan od elemenata koji se tradicionalno ve\u017eu uz liberalizam, odnosno liberalnu demokraciju (ni vladavinu prava, ni ljudska prava, ni demokrati\u010dnost) kao oblik ideolo\u0161ko-politi\u010dke dimenzije, nadogradnje na temeljne tr\u017ei\u0161ne odnose.<\/p>\n

Takvih je primjera jako puno \u2013 primjerice, mo\u017eemo re\u0107i da u Kini trenutno postoje svi elementi kapitalizma, ali re\u017eim u pravnom i politi\u010dkom smislu, s obzirom na ono \u0161to se marksisti\u010dkim terminima naziva \u201eodnosima u sferi nadgradnje\u201c, ni po \u010demu ne korespondira s liberalnodemokratskim okvirom. U sli\u010dnom smjeru kre\u0107e se dosta postsocijalisti\u010dkih dr\u017eava jugoisto\u010dne Europe, po\u010dev\u0161i od Ma\u0111arske u razdoblju vladavine Viktora Orb\u00e1na \u2013 evidentno su utemeljene na kapitalisti\u010dkim odnosima, ali s eksplicitnom namjerom redefiniranja liberalne demokracije, odnosno liberalizma u aspektu nadgradnje.<\/p>\n

Pitanje o uzrocima pojave ovakvih tendencija je zasebna pri\u010da, kao i razmatranje o reafirmaciji liberalne demokracije kao po\u017eeljnom cilju. Me\u0111utim, treba naglasiti da se potonja dvojba \u010desto postavlja na pogre\u0161an na\u010din \u2013 uzima se da su tr\u017ei\u0161ni odnosi defektni ili nepotpuni jer u nadgradnji nema liberalne komponente, pa se govori o iliberalnim ili neliberalnim demokracijama, odnosno neliberalnim oblicima kapitalizma. Ako stvari tako postavimo, glavno o\u010di\u0161te rasprave pomi\u010de se na pitanje \u201epostoji li liberalizam ili ne\u201c, \u0161to nas vodi u pogre\u0161nom smjeru.<\/p>\n

Naravno, u nekim situacijama liberalizam je izrazito va\u017ean za odr\u017eavanje i legitimaciju sustava, ali u nekim situacijama i kapitalisti\u010dkim formacijama on u potpunosti izostaje, \u0161to svejedno ne dovodi u pitanje pripadaju\u0107i na\u010din proizvodnje, odnosno ekonomski re\u017eim.<\/p>\n

U kakvom je odnosu liberalizam s demokracijom, a kako stoji s konceptima poput demokratskog suficita i vladavine stru\u010dnjaka?<\/strong><\/p>\n

Opreka liberalizma i demokracije jako je dobro eksplicirana u tekstu \u201eKriza parlamentarne demokracije\u201c Carla Schmitta iz ranih 20-ih, gdje on, kao i neki drugi autori poslije njega, pokazuje da se demokracija prije svega javlja kao moment negiranja na\u010dela monarhije i da je u toj negativnoj gesti jako uspje\u0161na, a proliferacija demokratskih vrijednosti nezaustavljiva.<\/p>\n

Me\u0111utim, jednom kada je zada\u0107a demontiranja na\u010dela monarhije dovr\u0161ena, postavlja se pitanje s \u010dime u vidu pozitivnog sadr\u017eaja ili formulacije demokracija barata? Da li je ona prijateljica i saveznica liberalizma ili socijalizma?<\/strong><\/p>\n

Liberalizam je poku\u0161ao stvoriti odre\u0111eni tip saveza s demokracijom, no taj se savez pokazao ambivalentnim u mjeri u kojoj demokracija, to jest vi\u0161ak demokracije, u hajekijanskoj terminologiji, mo\u017ee izazvati pote\u0161ko\u0107e i stvoriti prepreke za liberalizaciju tr\u017ei\u0161nih odnosa. Suo\u010den s tom oprekom, odnosno potrebom da bira izme\u0111u demokratskog re\u017eima koji \u0107e u odre\u0111enom pogledu predstavljati zapreku razvoju liberalnih odnosa na razini privrede (odnosno zapreku tr\u017ei\u0161noj utakmici) i situacije u kojoj postoji tr\u017ei\u0161na utakmica, ali su demokratski principi ukinuti ili suspendirani, Hayek ka\u017ee da je druga opcija ona koju bi \u010dovjek njegova intelektualnog habitusa trebao izabrati. Dakle, neoliberali u tom aspektu, ako su prisiljeni birati, ipak zagovaraju onaj sustav koji garantira usko definirane tr\u017ei\u0161ne slobode nau\u0161trb demokratskih principa koji im mogu zaprijetiti. U tom smislu nije neo\u010dekivana ili za\u010du\u0111uju\u0107a Hayekova podr\u0161ka diktatorskom re\u017eimu u \u010cileu nakon svrgavanja Allendea. Naime, usprkos tome \u0161to su parlamentarno-demokratski principi iz razdoblja Allendeove vladavine suspendirani, uspostavom Pinochetove diktature zagarantirana je tr\u017ei\u0161na utakmica, tj. odre\u0111ena sloboda u sferi tr\u017ei\u0161nih odnosa. To je trenutak u kojem ekonomski liberalizam dolazi u sukob s principima demokracije.<\/p>\n

Naravno, ponavljam, potrebno je biti specifi\u010dan \u2013 nemogu\u0107e je govoriti o opreci liberalizma i demokracije generalno. Sam je Hayek eksplicitno govorio kako postoji linija unutar \u0161ire shva\u0107ene tradicije liberalizma koju koja prema njegovu mi\u0161ljenju, zagovara ekstremnu demokraciju\u2013 neograni\u010deno \u0161irenje demokratskih vrijednosti \u2013 \u0161to je problemati\u010dno za liberalizam (kako ga on u u\u017ee ekonomskom smislu shva\u0107a). Za Hayeka ovaj problem ne dolazi izvana, od strane socijalista, nego je dio liberalne, prosvjetiteljske tradicije, koju smatra potrebnom razdvojiti na dva dijela.<\/p>\n

Jedna je linija liberalizma oduvijek bila sumnji\u010dava prema demokraciji, prema \u201evulgarnoj vladavini naroda ili puka\u201c i svemu \u0161to zaobilazi na\u010dela meritokracije, odnosno prema tome da glasa\u010di donose odluke za koje nisu kompetentni. Noviji ekonomsko libertarijanski autori poput Bryana Caplana sugeriraju da su principi racionalnosti i principi prakticiranja demokracije zapravo neusuglasivi, primjerice u knjizi Mit o racionalnom glasa\u010du (2007). U raznim kriznim situacijama, kao u SAD-u 2007.\/2008., a u Europi 2010.\/2011. i nadalje, demokracija se pokazala presporom, preuklju\u010divom, suvi\u0161e nepouzdanom za formuliranje i odigravanje poteza koji su, iz pozicije upravlja\u010da i elita, bili potrebni da se iza\u0111e iz krize. Zato se nalazimo u situaciji u kojoj su se u mnogim dr\u017eavama formirale tehnokratske vlade, \u010diji legitimitet navodno proizlazi iz njihovog znanja.<\/p>\n

Dakle, liberalizam \u0107e se u trenucima dubokih ekonomskih kriza, a u nekim zemljama i vi\u0161egodi\u0161njih recesija, vjerojatno odmaknuti od demokracije (s kojom mo\u017ee posti\u0107i odre\u0111eni tip su\u017eivota u mirnodopskim vremenima) i te\u017eiti prema nekom obliku liberalnog paternalizma, pretpostavljaju\u0107i da stru\u010dnjaci znaju \u0161to je potrebno i dobro za zemlju, odnosno bira\u010de, bolje od njih samih. Zna\u010di, ljudima se izmi\u010de iz ruku kontrola nad vlastitom sudbinom putem demokratskih mehanizama kao \u0161to su izbori i referendum, \u0161to samo po sebi nije problemati\u010dno u onoj mjeri u kojoj demokracija doista ne zna\u010di dono\u0161enje najbolje odluke, ali jest u na\u010dinu na koji se tim paternalizmom legitimiraju protr\u017ei\u0161ne politike.<\/p>\n

Postoje li iz socijalisti\u010dke ili iz neke druge radikalno lijeve politi\u010dke pozicije plodonosne ulazne to\u010dke u strategiju stvaranja \u0161ireg fronta s ijednom od navedenih struja liberalizma i koje su mogu\u0107e granice takvog poduhvata? Kako tuma\u010di\u0161 sintagmu \u201elijevi liberalizam\u201c?<\/strong><\/p>\n

Lijevi liberalizam je specifi\u010dan spoj, vezan uz \u0161iroko postavljenu frontu izme\u0111u ljevice i liberalizma, ali nema nikakve nu\u017enosti u tom savezu. Opreka spram nekih drugih ideologija ili politi\u010dkih opcija koje i jedna i druga pozicija smatraju neprihvatljivima mo\u017ee predstavljati zajedni\u010dki nazivnik, no nema nikakvog vezivnog sredstva u tom obliku lijevo-liberalnih pozicija, osim ako se pod liberalizmom ne razumije teorijska pozicija na Rawlsovom tragu. Dakle, njegov politi\u010dki liberalizam (sasvim druga\u010diji od Hayekovog ekonomskog liberalizma), koji je inspirirao neke oblike socijaldemokratskih stremljenja, zadr\u017eavaju\u0107i i naglasak na slobodi kao va\u017enom, a za Rawlsa \u2013 klju\u010dnom aspektu. Istovremeno, ta se pozicija dr\u017ei principa pravednosti i redistribucije koji odgovaraju socijaldemokratskim politikama, a na teorijskoj razini mogu biti razmjerno zanimljivi i socijalistima.<\/p>\n

Liberalizam je u zemljama realnog socijalizma funkcionirao i kao denuncijacija, no koliko je utjecao na unutarnju opoziciju i kritiku tih re\u017eima? Mo\u017eemo li u ikojem smislu liberalnom etiketom ozna\u010diti, primjerice, praksisovce, Josipa \u017dupanova ili Zorana \u0110in\u0111i\u0107a?<\/strong><\/p>\n

To\u010dno je da je funkcionirao kao denuncijacijska etiketa, ali, s druge strane, neki principi, ne liberalizma, ali liberalizacije, bili su afirmirani, primjerice, tijekom 60-ih u Jugoslaviji, a onda se o liberalizmu po\u010delo i otvoreno raspravljati, osobito kasnih osamdesetih u Jugoslaviji i taj moment afirmacije liberalne teorije, u smislu da je dobila neko pravo glasa, zapravo se dogodio prije pada Berlinskog zida.<\/p>\n

Stvar je u tome \u0161to navedene grupe, odnosno pojedinci dolaze iz potpuno razli\u010ditih intelektualnih miljea. Praksisovci su funkcionirali kao lijeva kritika postoje\u0107eg re\u017eima, dok su \u017dupanov, a osobito \u0110in\u0111i\u0107 u svojoj kasnijoj fazi, tra\u017eili modernizacijske matrice koje su uklju\u010divale temeljitu kritiku socijalisti\u010dkog poretka, zna\u010di kritiku samih premisa socijalizma. Praksisovci nisu bili na tim pozicijama, oni su naprosto mislili da je postoje\u0107i jugoslavenski socijalizam u nekim aspektima devijantan jer je skrenuo prema birokratizaciji, staljinizmu i tako dalje. \u017dupanov i \u0110in\u0111i\u0107 nisu predstavljali lijevu kritiku, odnosno poku\u0161aj da se jugoslavenski re\u017eim i samoupravljanje kritizira s jo\u0161 ljevijih pozicija, nego su smatrali da taj sistem iz razli\u010ditih razloga ne funkcionira i u skladu s time formulirali svoja stajali\u0161ta. Tako da izme\u0111u njih nema nekakve bliske poveznice. Praksisovce nikako ne mo\u017eemo nazvati liberalima, a \u0110in\u0111i\u0107 i \u017dupanov previ\u0161e su specifi\u010dni da bi ih se moglo svesti na jedan zajedni\u010dki nazivnik. Zajedni\u010dki im je eventualno moment modernizacije, ali je \u017dupanov bio relevantan u Hrvatskoj i Jugoslaviji, dok je \u0110in\u0111i\u0107 pro\u0161ao jednu druga\u010diju putanju, od Habermasa i Frankfurtske \u0161kole, prema nekom obliku kritike jugoslavenske modernizacije.<\/p>\n

Sigurno je da se sa liberalnih pozicija ili pribli\u017eno liberalnih pozicija, osobito u 80-im godinama, kritiziralo samoupravljanje te da je liberalizam u tom pogledu jo\u0161 prije raspada Jugoslavije dobio odre\u0111eni legitimitet u intelektualnom i dru\u0161tvenom polju, no pitanje je koliko je to bilo utjecajno. Jugoslavenski disidenti poput praksisovaca sigurno nisu kritizirali Jugoslaviju iz o\u010di\u0161ta neefikasnosti, neodr\u017eivosti, neracionalnosti ili neproduktivnosti ekonomskog sistema. Ljudi koji su kasnije kritizirali jugoslavenski model s tog aspekta, nisu u pravilu imali poziciju disidenata unutar jugoslavenskog sustava \u2013 zna\u010di, nisu bili politi\u010dki akteri u tom smislu, nego su bili vezani uz intelektualno polje, \u0161to bi svakako trebalo razlikovati.<\/p>\n

U kontekstu nedavnih predsjedni\u010dkih izbora u SAD-u, liberalni je feminizam ponovo, \u0161to iz apologetskih, \u0161to iz kriti\u010dkih razloga, u poprili\u010dno velikom fokusu. Kako se postaviti prema liberalnom, bur\u017eoaskom feminizmu iz marksisti\u010dke feministi\u010dke perspektive te koji su u kona\u010dnici njegovi deficiti i kontradikcije?<\/strong><\/p>\n

Deficiti su evidentni, liberalni feminizam slijep je za odre\u0111ene oblike nejednakosti koji su postali o\u010digledni posljednjih nekoliko desetlje\u0107a. Poku\u0161ava locirati problem striktno u sferi \u017eenskih prava i nejednakosti koje su u tom aspektu generirane posredstvom odre\u0111enih patrijarhalnih obrazaca. Kriti\u010dari mu zamjeraju da ne uspijeva inkorporirati socijalnu, odnosno klasnu, pa \u010dak ni rasnu dimenziju. Zapravo je slijep za ekonomsku dimenziju u striktnom smislu, a i kada je zahva\u0107a, to \u010dini samo preko jedne kategorije. Liberalni feminizam fokusiran je na poku\u0161aje da se formulira i adresira pitanje emancipacije \u017eena, ali ne zahva\u0107a sve mehanizme nejednakosti koji postoje u suvremenim dru\u0161tvima, \u0161to dovodi do izoliranog tretmana pitanja \u017eenske emancipacije. Nema sumnje da je takav tip feminizma odigrao izvjesnu ulogu u zadnjim ameri\u010dkim predsjedni\u010dkim izborima, i potaknuo jedan dio bira\u010dkog tijela da iza\u0111e na izbore i glasa za Hillary Clinton, iako bi njezine politike po svoj prilici ote\u017eale poziciju velike ve\u0107ine \u017eena, naime onih koje ne pripadaju najbogatijim bijelim protestantskim obiteljima.<\/p>\n

Slobodni Filozofski<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Mislav \u017ditko: Jedna je linija liberalizma oduvijek bila sumnji\u010dava prema demokraciji, prema \u201evulgarnoj vladavini naroda ili puka\u201c i svemu \u0161to zaobilazi na\u010dela meritokracije, odnosno prema tome da glasa\u010di donose odluke za koje nisu kompetentni<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":221090,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-259092","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/259092","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=259092"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/259092\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/221090"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=259092"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=259092"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=259092"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}