{"id":253752,"date":"2018-09-23T07:00:42","date_gmt":"2018-09-23T05:00:42","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=253752"},"modified":"2018-09-22T22:34:18","modified_gmt":"2018-09-22T20:34:18","slug":"kako-su-opanci-a-ne-puske-spasili-svijet","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2018\/09\/23\/kako-su-opanci-a-ne-puske-spasili-svijet\/","title":{"rendered":"Kako su opanci, a ne pu\u0161ke, spasili svijet"},"content":{"rendered":"

Autor: Filip Lazarevi\u0107<\/strong><\/p>\n

“Ve\u0107ina onoga \u0161to nazivamo istorijom sveta se sastoji od beskrajnih pri\u010da o hrabrim ljudima koji su \u010dinili u\u017easne stvari”<\/em><\/p>\n

David Graeber<\/em><\/p>\n

\"\"Svakog 21. septembra svijet slavi dan mira. Ove godine, dan mira smo do\u010dekali s pet ratova koji su do danas odnijeli izmedju 3,600 i 16,200 \u017eivota, desetine drugih sa manjim opsegom. Dok me\u0111unarodna zajednica (tj. NATO i dru\u0161tvo) javno poku\u0161ava da sprije\u010di neke bez mnogo sre\u0107e, druge aktivno naoru\u017eava (Jemen).Graeber opravdano navodi kao najcini\u010dniji primjer komandante Vojske Republike Srpske, koji su se upu\u0161tali u istrebljenje samo mu\u0161karaca izme\u0111u petnaest i pedeset pet godina, ra\u010dunaju\u0107i da bi time mogli izbje\u0107i optu\u017ebe za genocid<\/p>\n

Sve \u0161to humanitarne organizacije mogu uraditi jest ukazivati na zlo\u010dine, ali idalje je te\u0161ko na\u0107i rat koji, kada jednom po\u010dne, ovakve organizacije mogu zaustaviti. Ako \u017eivimo u svijetu u kome me\u0111unarodna zajednica, UN, i ostale humanitarne strukture nisu sposobne da zaustave ratove, mo\u017eda je vrijeme da razmislimo o drugom pristupu.<\/p>\n

Mo\u017eda da prihvatimo da jedan na\u010din da se ratovi sprije\u010de, ili zaustave, jest putem \u010dina jednako starog kao i rat: dezertiranjem.<\/p>\n

David Graeber, u svom kratkom eseju Bully's Pulpit – O elementarnoj strukturi dominacije, analizira tenziju diskursa o dezerterima, mu\u0161karcima civilima, i neprijateljskim borcima \u2013 tj. kako to da je neprijateljski napad uvijek kukavi\u010dki, a da je hrabrost samo odlika “na\u0161ih”, tko god ti na\u0161i bili. Isto tako, jako su rijetki izvje\u0161taji masakra mu\u0161karaca vojne dobi \u2013 Graeber ukazuje na to da organizacije za ljudska prava govore o masakrima kako su usmjereni skoro isklju\u010divo protiv \u017eena, dece i, mo\u017eda, starijih.<\/p>\n

Ovakav diskurs se koristi u cini\u010dne svrhe moralnog opravdavanja vojnih operacija. Graeber opravdano navodi kao najcini\u010dniji primjer komandante Vojske Republike Srpske, koji su se upu\u0161tali u istrebljenje samo mu\u0161karaca izme\u0111u petnaest i pedeset pet godina, ra\u010dunaju\u0107i da bi time mogli izbje\u0107i optu\u017ebe za genocid. I na koncu, posebno se dezerteri uvijek svrstavaju u kukavice, iako sam \u010din dezertiranja mo\u017ee dovesti do smrti streljanjem, ili barem zatvorom.Malo bli\u017ee na\u0161im prilikama je mo\u017eda pokret otpora ratu, koji je u predratnim i ranim ratnim danima unosio strah u kosti nacionalisti\u010dkih politi\u010dara, ako je suditi po nivou propagande protiv ovakvih pokreta i individua<\/p>\n

\u0160to iz ove dinamike diskursa hrabrosti i kukavi\u010dluka proizilazi, jest da su dezerteri, u vrijeme nacije, krajnje izdajice i kukavice. Za nacionalizme, ve\u0107e izdaje nema, niti postoje izgovori za ovakav \u010din. U vrijeme kada je svaki rat – rat za odbranu domovine (pa cak i agresora), ne braniti domovinu je direktan napad na tijelo iste.<\/p>\n

Ovo se direktno kosi sa istorijom, naravno, kao \u0161to se i svaka ideolgija kosi sa istorijom. Zbog toga nacionalizam mora da promijeni istoriju, i retroaktivno primjeniti svoje ideale na doga\u0111aje koji su se desili \u010dak i prije postojanja koncepta nacije.<\/p>\n

Tako svi bosanski nacionalizmi slave po\u010detke svoje nacije u srednjem vijeku, u vrijeme prije ustava, gra\u0111anstva, paso\u0161a, dr\u017eavne vojske, i kada su se, npr. srpski vlastelini borili na strani turske krune, a hrvatski na strani mleta\u010dke, radi boljih pore\u0161kih uslova. Ili, alternativno, nacionalizmi mogu i jednostavno da zaborave neugodnosti.<\/p>\n

Jedna takva zaboravljena neugodnost je i pitanje “kako je zavr\u0161io Prvi svjetski rat?”. Rusi odustali, Amerikanci se pridru\u017eili, i Nijemci izgubili \u2013 tako nekako. Malo je \u010dudno to ipak. Kako to da su se Nijemci predali nakon pobjede na isto\u010dnom frontu, a da nisu izgubili zapadni? Na kraju rata su frontovi ostali nepomjereni, manje vi\u0161e. Ne – frontovi nisu mjesto gdje se zavr\u0161io taj rat, ve\u0107 ulice Berlina. U svim zara\u0107enim dr\u017eavama, nezadovoljstvo masa je raslo. U Njema\u010dkoj je nedostatak hrane izazvao nerede i masovne \u0161trajkove \u0161irom zemlje.\u0160to iz ove dinamike diskursa hrabrosti i kukavi\u010dluka proizilazi, jest da su dezerteri, u vrijeme nacije, krajnje izdajice i kukavice. Za nacionalizme, ve\u0107e izdaje nema, niti postoje izgovori za ovakav \u010din. U vrijeme kada je svaki rat – rat za odbranu domovine (pa cak i agresora), ne braniti domovinu je direktan napad na tijelo iste<\/p>\n

A pobune su se \u0161irile i u vojskama i mornaricama Italije, Austrije, Francuske i Britanije. Po\u010detak kraja rata izazivaju mornari u Kielu koji odbijaju naredbu za samoubila\u010dki napad na britanske brodove. Naoru\u017eani mar\u0161iraju kroz grad uz \u0161trajkuju\u0107e lu\u010dke radnike, zbacuju vlast i uspostavljaju vije\u0107e vojnika, pa se ukrcavaju na kamione i kre\u0107u u pravcu Berlina \u2013 da se pridru\u017ee revoluciji, i prema Kaliningradu \u2013 da ostvare kontakt sa Sovjetima.<\/p>\n

Tome moramo dodati da se revolucija ve\u0107 desila u Rusiji, izazvana \u0161trajkom radnica na 8. mart 1917, te je dovedena do zenita masovnom pobunom vojnika. Tako\u0111er, i to da se prva velika pobuna vojnika upravo desila na zapadnom frontu, u aprilu 1917. Nakon ofanzive koja je ko\u0161tala 250.000 \u017eivota, 68 divizija, tj. pola francuske vojske, odbija da se vrati na front \u2013 od kojih neke jedince di\u017eu crvene zastave uz pjevanje Internacionale.<\/p>\n

Dodjela 500 smrtnih kazni, od kojih je 49 ostvareno, te niz koncesija obnavlja disciplinu. Iste 1917. godine pobune se sire i u drugim vojskama, sa oko 50.000 vojnika u Italiji i pet dana krvave pobune do oko 100.000 vojnika u britanskom baznom logoru u \u00c9taplesu.<\/p>\n

Malo bli\u017ee na\u0161im prilikama je mo\u017eda pokret otpora ratu, koji je u predratnim i ranim ratnim danima unosio strah u kosti nacionalisti\u010dkih politi\u010dara, ako je suditi po nivou propagande protiv ovakvih pokreta i individua.<\/p>\n

Mo\u017eda najve\u0107i otpor je pru\u017een u Beogradu, sa kombinovanim djelovanjem dezertera, nevladinih organizacija, rock scene (kao npr. kultne pjesme Slu\u0161aj ‘vamo), te djelovanjem pojedinaca svih pozadina. Jedan takav pojedinac je i Vladimir \u017divkovi\u0107, iz Valjeva, koji je bio prisilno mobilisan, i poslat kao rezervni vojnik u tenkovskoj jedinici na Slavonski front. Vladimir \u017divkovi\u0107 okre\u0107e tenk sa Hrvatske granice, i vozi ga nazad u Beograd, gdje se parkirao pred Skup\u0161tinu. S odazivom na mobilizaciju od 50 posto u Srbiji, a u Beogradu od tek 15 posto, policijski I vojni pritisak je mo\u017eda bio jedini faktor koji je stvorio vojsku za nadolaze\u0107e ratove.Jedna takva zaboravljena neugodnost je i pitanje “kako je zavr\u0161io Prvi svjetski rat?”. Rusi odustali, Amerikanci se pridru\u017eili, i Nijemci izgubili \u2013 tako nekako. Malo je \u010dudno to ipak. Kako to da su se Nijemci predali nakon pobjede na isto\u010dnom frontu, a da nisu izgubili zapadni? Na kraju rata su frontovi ostali nepomjereni, manje vi\u0161e. Ne – frontovi nisu mjesto gdje se zavr\u0161io taj rat, ve\u0107 ulice Berlina<\/p>\n

Tako se, naprimjer, u Valjevo se vra\u0107a 2800 dezertera i okupira op\u0161tinu, te donosi odluku o formiranju odbrambenih jedinica koje mogu da se bore samo unutar granica Srbije. Protesti i pokreti u Podgorici, Sarajevu, Splitu, Zagrebu, i nebrojenim gradovima, selima, i glavama svjedo\u010de o tome da Beograd nije bio izuzetak, iako mo\u017eda najilustrativniji primjer.<\/p>\n

Dok podaci ostalih Republika ostaju nedostupni, ilustrativna je \u010dinjenica da je protiv pobunjenih rezervista u Tuzli podignuto oko 1000 krivi\u010dnih prijava, a da je Crnoj Gori na samom po\u010detku, u julu, bilo 1300 dezertera.<\/p>\n

Da se vratimo u sada\u0161njost. Francuski istori\u010dari predstavili su izvje\u0161taj Hollandeu, predsjedniku Francuske, 2013. godine, u kome analiziraju pogubljene francuske vojnike kao rezultat odluka vojnog suda tokom Prvog svjetskog rata. Istori\u010dari isti\u010du da je situacija \u0161kakljiva, jer me\u0111u istima ima i ubica, i sli\u010dnih ne-dezertera.<\/p>\n

Na koncu godine, Vlada odbija prijedlog zakona za oprost vojnicima tog rata, i stvar uskoro pada u zaborav, do naravno, ove godine, kada se de\u0161ava stogodisnjica kraja rata. Za sada, izgleda da takav oprost nije usvojen, mada ima jo\u0161 vremena do 11. novembra.<\/p>\n

Francuski vojnici su morali \u010dekati barem sto godina za oprost takozvanih kriminalnih \u010dinova, a koliko dugo \u0107e \u010dekati za priznaju da su upravo oni heroji koji su skratili imperijalisti\u010dki rat, to ostaje otvoreno pitanje.<\/p>\n

H-alter<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Iz nametnute dinamike diskursa hrabrosti i kukavi\u010dluka proizilazi da su dezerteri, u vrijeme nacije, krajnje izdajice i kukavice. Za nacionalizme, ve\u0107e izdaje nema, niti postoje izgovori za ovakav \u010din. Zaboravljamo pritom ‘neugodnosti’ – da je Prvi svjetski rat zavr\u0161io pobunama na ulicama, a ne na frontu. Zaboravljamo mornare u Kielu koji odbijaju naredbu za samoubila\u010dki napad na britanske brodove i mar\u0161iraju kroz grad uz \u0161trajkuju\u0107e lu\u010dke radnike. A zaboravljamo i Vladimira \u017divkovi\u0107a, koji okre\u0107e tenk s hrvatske granice, i vozi ga nazad u Beograd, gdje se parkira pred Skup\u0161tinu<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-253752","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/253752","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=253752"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/253752\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=253752"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=253752"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=253752"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}