Arslan je imao sedmero djece. Sve jedno drugom do uha. Lijepu ku\u0107u u blizini d\u017eamije i imanje u Lipnici. Negdje pred Drugi svjetski rat zavlada su\u0161a i zemlja izdade. Nu\u017eda ga natjera i ode do Sakiba trgovca iz gornje mahale, da pozajmi dvije vre\u0107e \u017eita, kako bi prehranio mnogobrojnu porodicu. <\/p>\n
\u201eMo\u017ee Arslane, ali \u0107e\u0161 mi na jesen vratiti dvije. Ako ne vrati\u0161, sljede\u0107e godine mi do\u0111e\u0161 \u010detiri. One onamo osam i tako redom. Ali mora\u0161 mi u raham (hipoteku) dati ku\u0107u,\u201c precizira Sakib uslove pozajmice.<\/p>\n
Probao je Arslan i kod drugih imu\u0107nih ljudi da pozajmi \u017eito ali odgovori su bili sli\u010dni Sakibovim. Nu\u017eda, je nu\u017eda, a glad je glad. Piska gladne dje\u010dice nagna Arslana da u ak\u0161amski vakat zakuca na vrata Sakiba. Uze siromah, otrov ga uzela, dvije vre\u0107e i uputi se u vodenicu Ku\u010devi\u0107a. Uku\u0107ani su sa nestrpljenjem is\u010dekivali njegov povratak. <\/p>\n
Jedna nesre\u0107a nikada ne ide sama veli narodna. Izda i sljede\u0107a godina i dug se uve\u0107a na \u010detiri vre\u0107e. Sve i da je bila najrodnija te\u0161ko da bi mogao vratiti i dvije. Idu\u0107e se dug uve\u0107a na osam. \u010cetvrte godine iza\u0111e na \u0161esnaest vre\u0107a. <\/p>\n
\u201eSlu\u0161aj Arslane, evo te \u010dekam \u010detiri godine da vrati\u0161 \u017eito a ti ni habera. Ho\u0107u da mi danas prije podne napusti\u0161 ku\u0107u, ja vi\u0161e ne\u0107u da \u010dekam da se ti smiluje\u0161 i vrati\u0161 dug. Do podne da mi je ku\u0107a slobodna, Sikter iz moje ku\u0107e!\u201c, ljutitim glasom Sakib se obrati Arslanu.<\/p>\n
\u201eNemoj Sakibe tako ti Boga u vakat podneva da napu\u0161tam ku\u0107u. Ostavi me do ak\u0161ama. Sramota me da ljudi kad krenu na podne u d\u017eamiju gledaju kako iseljavam i kako mi je ku\u0107a oti\u0161la na raham. Ostavi me do ak\u0161ama za ime Boga.\u201c<\/p>\n
\u201eDosta je bilo Arslane ovolike godine. Do podne.\u201c<\/p>\n
\u201eZna\u0161 i sam da bih ti vratio, ali su\u0161a. Kad je dug porasto na osam vre\u0107a znao sam da ku\u0107a ode. Tako je kako je, ali ne diraj me do ak\u0161ama tako ti dina. Ne tjeraj me u vakat podnevski. Pusti me da po mraku iselim da ljudi ne gledaju zaboga.\u201c<\/p>\n
\u201eDo podne!\u201c<\/p>\n
\u201eHalal ti ku\u0107a ali ti haram bilo \u0161to me iz nje tjera\u0161 u podnevski vakat. Taksirat te na\u0161ao Sakibe i pusta ti ostala da Bog da!\u201c<\/p>\n
Arslan je iselio prije podne namaza i oti\u0161ao u \u0106ukovac u podstanare. Samo on zna kako je bilo njegovoj du\u0161i i familiji. Nikada sit nije razumio gladnoga. Naprotiv, koristili su te\u0161ke materijalne situacije i \u017eivotne neda\u0107e ljudi da uve\u0107aju imetak. Ni\u0161ta osim zemlje ne mo\u017ee zasititi o\u010di i usta bogatih. Malo im je i Bo\u017eije ki\u0161e. <\/p>\n
Arslan je za vrijema Rankovi\u0107evog terora odselio sa familijom za Tursku u muhad\u017eirluk. Njegova unu\u010dad i praunu\u010dad su dobro stoje\u0107i ljudi i \u017eive u Adani.<\/p>\n
Sakib je imao jednog sina bio je na pozicijama lokalne vlasti za vrijeme komunizma u Bijelom Polju. Umro je prije \u010detrdesetak godina. Nikada se nije \u017eenio. Ostala pusta ku\u0107a sa bedovom. Najvjerovatnije \u0107e u kona\u010dnici postati vlasni\u0161tvo dr\u017eave. <\/p>\n
Nema sre\u0107e na tu\u0111oj nesre\u0107i, zapamti.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
Arslan je imao sedmero djece. Sve jedno drugom do uha. Lijepu ku\u0107u u blizini d\u017eamije i imanje u Lipnici. Negdje pred Drugi svjetski rat zavlada su\u0161a i zemlja izdade. Nu\u017eda ga natjera i ode do Sakiba trgovca iz gornje mahale, da pozajmi dvije vre\u0107e \u017eita, kako bi prehranio mnogobrojnu porodicu. \u201eMo\u017ee Arslane, ali \u0107e\u0161 mi […]<\/p>\n","protected":false},"author":3256,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[17],"tags":[],"class_list":["post-253199","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-blogovi"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/253199","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/3256"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=253199"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/253199\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=253199"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=253199"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=253199"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}