{"id":249301,"date":"2018-07-04T07:00:42","date_gmt":"2018-07-04T05:00:42","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=249301"},"modified":"2018-07-03T21:09:33","modified_gmt":"2018-07-03T19:09:33","slug":"o-tehnoloskom-determinizmu-i-drustvenim-ucincima-medijskih-tehnologija","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2018\/07\/04\/o-tehnoloskom-determinizmu-i-drustvenim-ucincima-medijskih-tehnologija\/","title":{"rendered":"O tehnolo\u0161kom determinizmu i dru\u0161tvenim u\u010dincima medijskih tehnologija"},"content":{"rendered":"

Pi\u0161e: Helena Popovi\u0107 <\/strong><\/p>\n

\"\"<\/a>U tehnolo\u0161ko-deterministi\u010dkom klju\u010du zanemaruje se \u010dinjenica da su tehnologije proizvedene od \u010dovjeka. Tehnologija je uvijek dru\u0161tvena \u2013 invencija, proizvodnja, distribucija i konsumpcija su dru\u0161tveni procesi. Bez obzira na mogu\u0107nosti Interneta, istra\u017eivanja pokazuju kako \u010dovjek, koriste\u0107i web, gubi linearni na\u010din promi\u0161ljanja, a veliki broj razli\u010ditih podra\u017eaja onemogu\u0107uje da razmi\u0161ljamo duboko ili kreativno, budu\u0107i da nas nagovara na letimi\u010dno pregledavanje ili “surfanje” kroz sadr\u017eaje.<\/strong><\/p>\n

“The clearest way to see through a culture is to attend to its tools for conversation”<\/em>
\n (Neil Postman, 1985:8)<\/em><\/p>\n

Danas je te\u0161ko je negirati rastu\u0107u va\u017enost tehnologije za razli\u010dite dru\u0161tvene procese i interakcije. Odli\u010dna britanska znanstveno fantasti\u010dna televizijska serija Black Mirror (2011-) Charlieja Brookera zanimljiv je i interpretativno poticajan pop-kulturni primjer za navedenu temu jer problematizira distopijsku viziju upotrebe tehnologije, ali koja je ve\u0107 blizu, vrlo ju je lako zamisliti u bliskoj budu\u0107nosti jer su odre\u0111eni segmenti narativa ve\u0107 na\u0161a \u017eivljena stvarnost. U skladu sa dru\u0161tvenom va\u017eno\u0161\u0107u tehnologije, \u0161iri se i popularnost tehnolo\u0161ko-deterministi\u010dkog stava prema kojemu je tehnologija najva\u017eniji agens dru\u0161tvene promjene.<\/p>\n

Radi se o pojednostavljenom promatranju odnosa tehnologije i dru\u0161tva kroz prizmu uzroka i posljedice. Drugim rije\u010dima, tehnologija proizvodi u\u010dinke u dru\u0161tvu koji mogu biti pozitivni ili negativni. Na taj se na\u010din tehnologija odvaja od kulture i dru\u0161tva jer ona, navodno, oblikuje dru\u0161tvo, ljudi prilago\u0111avaju svoje prakse tehnologiji, a ne obrnuto.<\/p>\n

Ne treba \u010duditi ra\u0161irenost ove teze, ne samo zbog tehnologijom saturirane suvremene svakodnevice, ve\u0107 i zato \u0161to se na individualnoj razini osobnog iskustva u susretima s novim tehnologijama iste doista percipiraju kao “izvanjski” nametnute, kao struktura, koja je izvan na\u0161e mo\u0107i oblikovanja ili mijenjanja, te koju je nemogu\u0107e izbje\u0107i ili odbiti.<\/p>\n

Mo\u017eemo pretpostaviti da bi danas mnogi odbili poslovni e-mail ili se odrekli permanentne dostupnosti na mobilnom telefonu, no oblici dru\u0161tvenih interakcija koji su se razvili upotrebom odre\u0111enih tehnologija to naprosto vi\u0161e ne dopu\u0161taju ukoliko \u017eelimo participirati u dru\u0161tvenim procesima i relacijama.<\/p>\n

Naj\u010de\u0161\u0107e poimanje tehnologije je ono koje tehnologiju prvenstveno razumije kao objekt ili artefakt, kao stvar, no, kao \u0161to isti\u010de David Bell (2006), i drugi su aspekti “tehnologi\u010dnosti” (technologicalness) va\u017eni, a koji uklju\u010duju dru\u0161tvene prakse kojima se tehnologija integrira u dru\u0161tvenu svakodnevicu. U tom smislu, tehnologiju mo\u017eemo promatrati kao sociotehni\u010dki sustav, informaciju, procese i vje\u0161tine potrebne za upotrebu tehnologije, tipove znanja i na\u010dine mi\u0161ljenja koji nastaju u susretu s tehnologijom.<\/p>\n

Samim time proizvodnja, kontrola i upotreba tehnologije postaje domena unutar koje se formiraju odnosi mo\u0107i u dru\u0161tvu. Ann Balsamo (1998: 294) nagla\u0161ava da znanost, medicina (kao va\u017ean segment znanosti) i tehnologija predstavljaju klju\u010dno institucionalizirano polje ideolo\u0161kog djelovanja u okviru suvremene kulture (Balsamo, 1998, u: Bell, 2006). Upravo se zato unutar tih domena procesi i akteri diskurzivno uobli\u010duju kao “neutralni”, kao “objektivni”, iako, zapravo, predstavljaju glavno popri\u0161te borbe za mo\u0107, kao i najlukrativnije bran\u0161e u suvremenim ekonomijama.<\/p>\n

Fokusiramo li se na medijsku tehnologiju, ona postaje sredi\u0161nja u domeni komunikacije te, u dijakronijskoj perspektivi, inicira dvije temeljene promjene: odvajanje informacija o nekom fenomenu od samog fenomena, te reorganizaciju prostora i odnosa mo\u0107i u dru\u0161tvu. Va\u017enost tehnologije ogleda se i u razvoju razli\u010ditih koncepata koji ozna\u010davaju njezine pojedine aspekte.<\/p>\n

Primjerice, koncept “medijatizacija” ozna\u010dava historijski proces kojim mediji sve vi\u0161e saturiraju dru\u0161tvo, kulturu, identitete i svakodnevicu. Medijatizacija dru\u0161tva ukazuje na to da kompleksni odnosi medijskih procesa danas utje\u010du na sve dimenzije dru\u0161tvenog \u017eivota. Mediji \u0161ire kapacitete komunikacije u vremenu i prostoru, zamjenjuju neke dru\u0161tvene aktivnosti i dru\u0161tvene institucije, te se spajaju s razli\u010ditim ne-medijskim aktivnostima. Zbog neizbje\u017enosti upotrebe medijske tehnologije sve se vi\u0161e inzistira na razvoju individualnih kompetencija i vje\u0161tina kori\u0161tenja medija (tzv. medijska pismenost) te se upozorava na problem digitalnog rascjepa (digital divide) koji se odnosi na globalnu nejednakost u pristupu i mogu\u0107nostima kori\u0161tenja digitalne opreme i usluga, te u pristupu internetu.<\/p>\n

Zadr\u017eimo li se na tehnolo\u0161ko deterministi\u010dkom pristupu, nekoliko je problemskih pitanja koja se name\u0107u budu\u0107i da su mediji u sredi\u0161tu komunikacijskih procesa: kakve informacije razli\u010dite medijske tehnologije komuniciraju?; kako razli\u010dite medijske tehnologije oblikuju na\u010dine razmi\u0161ljanja ili utje\u010du na na\u0161e dru\u0161tvene odnose?<\/p>\n

Uzmemo li samo u obzir razvoj medijske tehnologije u 20. stolje\u0107u, nekoliko je autora koji, bave\u0107i se medijskom tehnologijom, poku\u0161avaju odgovoriti na spomenuta pitanja, a mo\u017eemo ih okarakterizirati kao tehnolo\u0161ke deterministe. Marshall McLuhan kanadski je teoreti\u010dar medija koji se \u010desto uzima kao eklatantan primjer tehnolo\u0161kog determinista, autor poznatih knjiga Gutenbergova galaksija (1962) i Razumijevanje medija (1964), medije razmatra u cjelini, kao raspr\u0161ene komunikacijske medijatore (novine, radio, televizija) sakupljene u sinteti\u010dku cjelinu imenovanu “mediji'” (The Media).<\/p>\n

Prema McLuhanu, tehnologija figurira kao ekstenzija ljudskog tijela, te utje\u010de na na\u0161a osjetila. Autor poznatom tezom “medij je poruka” isti\u010de va\u017enost tehni\u010dkih obilje\u017eja odre\u0111enog medija, dok je sam sadr\u017eaj kojeg pojedini mediji “nose” potpuno irelevantan. Dakle, forma determinira na\u010din percepcije. McLuhanovim rije\u010dima:<\/p>\n

“Medij je poruka. Naime, upravo medij odre\u0111uje i nadzire razmjere i oblik ljudskog udru\u017eivanja i djelovanja. Sadr\u017eaji ili svrhe takvih medija jednako su raznovrsni koliko i neu\u010dinkoviti u oblikovanju ljudske komunikacije. Doista, vi\u0161e je nego tipi\u010dno da nam ‘sadr\u017eaj’ bilo kojeg medija zastire pogled na njegov karakter.” (McLuhan, 1964: 14) (\u2026) “U\u010dinci tehnologije ne javljaju se na razini mi\u0161ljenja ili koncepcija, nego postojano i bez ikakva otpora mijenjaju osjetilne razmjere ili na\u010dine opa\u017eanja.” (McLuhan, 1964: 22).<\/p>\n

Na njegove teze nadovezuje se autor Neil Postman u knjizi Amusing Ourselves to Death (1985) koji tako\u0111er tehnologiju razmatra u kontekstu njezinih dru\u0161tvenih u\u010dinaka. Prema Postmanu ono \u0161to komuniciramo rezultat je forme, odnosno tehnologije, ona determinira odre\u0111eni na\u010din komuniciranja i promovira odre\u0111eni na\u010din mi\u0161ljenja. Nastavno na McLuhana, Postman parafrazira njegovu tezu tvrde\u0107i: “Medij je metafora” – svaki medij, poput jezika, omogu\u0107uje sasvim odre\u0111eni diskurs, daje novu orijentaciju misli, izri\u010daja. Mediji su poput metafora, te implicitno i suptilno name\u0107u odre\u0111enu definiciju realiteta. Medijske metafore klasificiraju svijet, uokviruju ga. Rije\u010dima Postmana: “Na\u0161i jezici su mediji, mediji su metafore, a metafore kreiraju sadr\u017eaje na\u0161e kulture” (Postman, 1985:23).<\/p>\n

Dok je tisak koji je bio dominantan u 18. i 19. stolje\u0107u “proizvodio” racionalnost, ozbiljnost i koherenciju u na\u010dinu promi\u0161ljanja, oblikuju\u0107i um tako da analiti\u010dki promi\u0161lja temeljeno na logici i jasno\u0107i, televizija, suprotno tomu, ima kobne u\u010dinke po takav na\u010din mi\u0161ljenja. Kao medij koji je prije svega vizualan, televizija forsira konverzaciju u slikama, a ne konverzaciju rije\u010dima, stoga Postman podrugljivo primje\u0107uje da ameri\u010dki televizijski voditelji vi\u0161e vremena provode uz fen za kosu nego uz skript\/tekst.<\/p>\n

Zamjenom rije\u010di za sliku izgubili su se zna\u010denje informacije, narav istine. Istinu vi\u0161e ne razumijemo kroz logi\u010dku misao koja se stvara \u010ditanjem, ve\u0107 se istina dose\u017ee vidom \u2013 slikom. Vidjeti, a ne misliti, postaje imperativ (vidjeti je vjerovati\/seeing is believing). Zbog svojih karakteristika televizija uni\u0161tava i srozava javni \u017eivot u kontekstu gra\u0111anske participacije i informiranja gra\u0111ana u demokratskom poretku (Postman, 1985).<\/p>\n

Osim kritike televizije kao zaglupljuju\u0107e tehnologije, Postman nudi zanimljive uvide o u\u010dinku telegrafa na daljnji razvoj, u to vrijeme dominantnog medija tiska. Telegraf je odigrao centralnu ulogu u distribuiranju onoga \u0161to nazivamo “vijesti dana”, budu\u0107i da je omogu\u0107io iznimno brzo \u0161irenje dekontekstualiziranih informacija na \u0161irokom prostoru. Telegraf je promijenio poimanje fizi\u010dkog prostora jer je omogu\u0107io komuniciranje s ljudima koji su prostorno udaljeni, a samim time je bitno promijenio kulturu tiska na tri fundamentalna na\u010dina:<\/p>\n

1. Zbog mogu\u0107nosti da dobiju informacije iz udaljenih mjesta novine su se punile pri\u010dama koje su u najve\u0107oj mjeri bile irelevantne za \u010ditatelje \u2013 time se promijenila funkcija informacija za publike. Informacija vi\u0161e nije bila va\u017ena za lokalno stanovni\u0161tvo, umjesto toga najva\u017eniji kriterij za informaciju postaje njezin novitet.<\/p>\n

2. Budu\u0107i da se moglo slati niz informacija od kojih ve\u0107ina nije bila relevantna za \u010ditatelje \u2013 vijesti vi\u0161e nisu imale vezu sa potencijalnom dru\u0161tvenom akcijom jer ljudi ionako nisu mogli utjecati na ono \u0161to \u010ditaju u novinama. Dakle, informacije su stvarale osje\u0107aj nemo\u0107i i distanciranosti.<\/p>\n

3. Brzina i obilatost informacija utjecala ja na to da se po\u010deo zanemarivati kontekst jer se vijesti nisu vezivale uz nekakav historijski okvir, niti su se povezivale pri\u010de od prethodnog dana. Umjesto toga, glavni cilj postaje protok informacija, dakle kvantiteta dominira nad kvalitetom (Postman, 1985).<\/p>\n

Dakle, opi\u0161emo li dana\u0161nji tisak kao mjesto proizvodnje irelevantnih informacija za \u010ditatelje koje, pak, proizvode distanciranost i gu\u0161e dru\u0161tveno-aktivisti\u010dki anga\u017eman, te kao mjesto protoka niza dekontekstualiziranih novih informacija, mo\u017eemo vidjeti aktualnost Postmanovih teza. Premda, uz tehnolo\u0161ko obja\u0161njenje, moramo spomenuti i relevantnost politekonomskog okvira za razumijevanje postoje\u0107eg stanja. Naime, i komercijalizacija medija, primjerice, doprinijela je spomenutim karakteristikama suvremenog tiska.<\/p>\n

Danas su, dakako, va\u017ene rasprave o dru\u0161tvenim u\u010dincima ra\u010dunala i Interneta kao ra\u010dunalne mre\u017ee, kao i u\u010dinci “pametnih” mobilnih telefona. Manuel Castells u knjizi Communication Power (2009) isti\u010de kako informacijsko, umre\u017eeno dru\u0161tvo karakterizira “masovna samo-komunikacija” (mass-self communication). “Masovna” ovdje ozna\u010dava da se radi o potencijalno globalnoj publici, dok “samo-komunikacija”, s druge stane, zna\u010di da je sadr\u017eaj samogeneriran, samousmjeren u njegovom \u0161irenju i samoodabran u njegovoj recepciji (Castells, 2009).<\/p>\n

No bez obzira na mogu\u0107nosti koje Internet kao tehnologija otvara i prvotni optimizam koji je posebno bio primjetan devedesetih godina 20 stolje\u0107a, Nicholas Carr (2011) upozorava da istra\u017eivanja pokazuju kako \u010dovjek, koriste\u0107i web, gubi linearni na\u010din promi\u0161ljanja, a veliki broj razli\u010ditih podra\u017eaja onemogu\u0107uje da razmi\u0161ljamo duboko ili kreativno (Carr, 2011), budu\u0107i da nas nagovara na letimi\u010dno pregledavanje ili “surfanje” kroz sadr\u017eaje.<\/p>\n

Sjetilo me to na komentar kolege, a odnosilo se upravo na moje tekstove pisane za H-Alter: “Pratim te na H-Alteru, ali zbilja su ti tekstovi u\u017easno duga\u010dki”. Elem, sam medij ne trpi du\u017ei sadr\u017eaj, jer prakse \u010ditanja nisu koncentrirane i fokusirane, za razliku od, primjerice knjige ili nekada\u0161njih novina. Za\u0161to nekada\u0161njih? Zato jer medijsku tehnologiju ne mo\u017eemo promatrati izolirano jednu do druge, ili odvojeno od zajedni\u010dkih kulturnih praksi.<\/p>\n

Naime, promjena na\u010dina obrade informacija, kreiranja sadr\u017eaja, distribucije i konsumpcije, koju inicira odre\u0111ena nova medijska tehnologija (primjerice televizija koja je u prvi plan gurnula sliku), utje\u010de i na to kako \u0107e se oblikovati sadr\u017eaji kod drugih medijskih tehnologija. U tom smislu slika postaje relevantna i u tisku, kao \u0161to postaje relevantna na webu, dok ograni\u010davanje broja slova\/rije\u010di koje name\u0107e komunikacija na Twitteru ili u SMS porukama, inicira i smanjivanje teksta u nekom tiskanom mediji ili elektroni\u010dkoj publikaciji.<\/p>\n

Jo\u0161 jedan kriti\u010dki orijentiran primjer saka\u0107enja suvremene komunikacije odnosi se na Power Point – prezentacijski program Microsofta, koji se sve vi\u0161e koristi u razli\u010ditim kontekstima, od predavanja unutar obrazovnog sustava do poslovnih prezentacija projekata. Sherry Turkle (2003) upozorava da Power Point mijenja na\u010dine prezentacije ideja, a samim time i na\u010dine argumentiranja i promi\u0161ljanja o odre\u0111enim fenomenima. Isti\u010de da Power Point forsira dominaciju prezentacije, a ne konverzacije. Ne poti\u010de kontra-argumentaciju, ve\u0107 zatvara debatu jer se Power Point prezentacijom naprosto ni\u017eu teze.<\/p>\n

Specijalni efekti poput animacija i zvukova omogu\u0107uju novu prezentacijsku estetiku, pri \u010demu upravo estetika postaje va\u017enija od samog sadr\u017eaja, koje se, uglavnom, svodi na natuknice (bullet points). Power Pointom se pri\u010daju jednostavne, organizirane “izglancane” pri\u010de, stoga dugoro\u010dno ima negativan u\u010dinak na na\u010din pisanja i promi\u0161ljanja (Turkle, 2003: u Bell, 2006). Osim navedenog, Power Point publike tjera da bulje u “slajdove”, dok sam govornik i ono \u0161to se komunicira, ostaje izvan pa\u017enje \u2013 umjesto slu\u0161atelja, publike se pretvaraju u gledatelje.<\/p>\n

Retardiraju\u0107e aspekte Power Pointa, s osvrtom na konotacije koje izaziva sam naziv programa, na duhovit je na\u010din istaknuo poljski znanstvenik Karol Jakubowicz koji je, priupitan ho\u0107e li prilikom izlaganja na znanstvenoj konferenciji koristiti Power Point (“Mo\u0107na Teza” :)) prezentaciju kazao: “I don't have a point, let alone power” (“Nemam ni tezu, a kamoli mo\u0107”).<\/p>\n

Ne treba posebno isticati promjenu u dru\u0161tvenim odnosima koje izazivaju “pametni” telefoni, budu\u0107i da oni mo\u017eda najvi\u0161e mijenjaju na\u0161e interakcije: u velikoj mjeri zamjenjuju komunikaciju licem-u-lice, a i u tim su komunikacijskim praksama “pametni” telefoni postaju centralna tema. O\u010dekivanja konstantne dostupnosti, a samim time i povi\u0161ene razine kontrole, danas su ve\u0107 op\u0107a mjesta.<\/p>\n

Gore su navedeni neki primjeri kriti\u010dkog promi\u0161ljanja o tehnologiji iz perspektive tehnolo\u0161kih determinista. Ipak, treba naglasiti da se u tehnolo\u0161ko-deterministi\u010dkom klju\u010du zanemaruje \u010dinjenica da su tehnologije proizvedene od \u010dovjeka, dakle tehnologija je uvijek dru\u0161tvena \u2013 invencija, proizvodnja, distribucija i konsumpcija su dru\u0161tveni procesi.<\/p>\n

Tehnologije nastaju u sklopu ve\u0107 postoje\u0107ih dru\u0161tvenih procesa i kao odgovor na odre\u0111ene zahtjeve i potrebe. Nagla\u0161avaju\u0107i ovu poziciju ne zna\u010di da upadamo u zamku dru\u0161tvenog determinizma ve\u0107, u svrhu razumijevanja kompleksnosti odnosa \u010dovjeka i tehnologije, upozorava se na \u010dinjenicu da je tehnologija dru\u0161tveno oblikovana, pri \u010demu je va\u017eno analizirati relevantne dru\u0161tvene interesne grupe koje definiraju dominantne na\u010dine na koje se odre\u0111ena tehnologija oblikuje i distribuira. Upravo fokus na interesne odnose i borbe za mo\u0107, doprinosi razumijevanju postoje\u0107eg stanja u dru\u0161tvu.<\/p>\n

Izvori:
\nBell, David (2006) Science, Technology and Culture. Berkshire: Open University Press.
\nCarr, Nicholas (2011) Plitko- \u0160to Internet \u010dini na\u0161em mozgu. Zagreb: Jesenski i Turk.
\nCastells, Manuel (2009) Communication Power. Oxford: Oxford University Press.
\nMcLuhan, Marshall (2008[1964]) Razumijevanje medija. Zagreb: Golden marketing\/Tehni\u010dka knjiga.
\nPostman, Neil (1985) Amusing Ourselves to Death. New York: Penguin Books.<\/p><\/blockquote>\n

H-alter<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Zamjenom rije\u010di za sliku izgubili su se zna\u010denje informacije, narav istine. Istinu vi\u0161e ne razumijemo kroz logi\u010dku misao koja se stvara \u010ditanjem, ve\u0107 se istina dose\u017ee vidom \u2013 slikom<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":234089,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-249301","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/249301","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=249301"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/249301\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/234089"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=249301"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=249301"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=249301"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}