{"id":248524,"date":"2018-06-19T07:00:57","date_gmt":"2018-06-19T05:00:57","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=248524"},"modified":"2018-06-18T20:41:28","modified_gmt":"2018-06-18T18:41:28","slug":"nitko-vise-ne-zamislja-drugaciji-svijet","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2018\/06\/19\/nitko-vise-ne-zamislja-drugaciji-svijet\/","title":{"rendered":"Nitko vi\u0161e ne zami\u0161lja druga\u010diji svijet"},"content":{"rendered":"

Autorka: Ivana Peri\u0107<\/strong><\/p>\n

\"\"<\/a>Antonio \u0160iber je znanstveni savjetnik na Institutu za fiziku u Zagrebu i voditelj kolegija Molekularna biofizika na doktorskom studiju fizike na zagreba\u010dkom Prirodoslovno-matemati\u010dkom fakultetu. Objavio je vi\u0161e od pedeset radova u me\u0111unarodnim znanstvenim \u010dasopisima te knjige Svemir kao slagalica (2005), Problem promatra\u010da (2009) i Cellular Patterns (2017.). Bavi se i znanstvenom vizualizacijom, a mnoge su njegove ilustracije objavljene na naslovnicama znanstvenih knjiga i \u010dasopisa. Za sebe ka\u017ee kako je fizi\u010dar po zvanju i do sad redovno pla\u0107enom djelovanju, ali mnogo toga po zanimanju, o \u010demu \u010desto pi\u0161e na svojoj stranici Konstrukcija stvarnosti \u2013 Dokument o stvaranju jednog od mogu\u0107ih svjetova.<\/p>\n

Posljednji smo puta razgovarali prije dvije godine, ali mnogo je razloga za novi intervju. Nalazimo se na Institutu za fiziku, pri\u010damo o ekonomskim dogmama koje gu\u0161e znanost, inzistiranju na specijaliziranju, izvrsnosti i produktivnosti, korporativnom instrumentaliziranju znanosti, rastu pseudoznanosti i anti-znanstvenih pokreta, ali i mogu\u0107nosti druga\u010dijeg razmi\u0161ljanja i ideji otpora.<\/p>\n

\u010cini se da je ideja o specijaliziranju zna\u010dajno zgrabila znanost i obrazovni sustav. \u0160to misli\u0161 o specijaliziranju i uskom usmjeravanju?<\/strong><\/p>\n

Prevodio sam nedavno Nietzschea, O budu\u0107nost na\u0161ih obrazovnih institucija. On u toj seriji predavanja iz davne 1872. godine pi\u0161e o problemati\u010dnoj budu\u0107nosti njema\u010dkih institucija. Mnogo toga \u0161to detektira u tom tekstu problem je i danas. Jedan od tih problema je iznimno uska specijalizacija ljudi koje obrazovne institucije “proizvode” s prvenstvenim ciljem stjecanja bogatstva. Nietzsche jo\u0161 1872. godine shva\u0107a da je budu\u0107nost obrazovnog sustava nepovoljno odre\u0111ena podre\u0111ivanjem ekonomskim interesima, na ra\u010dun onoga \u0161to je smatrao \u0161irim poljem kulture. Obrazovanje gubi zna\u010denje u kontekstu stvaranja pojedinca koji je na \u0161iri na\u010din odgovoran i zaslu\u017ean za boljitak dru\u0161tva i samog sebe, a ne isklju\u010divo kroz proces stjecanja i zarade. Proces koji se specijalizacijom doga\u0111a je brzo izbacivanje kadra koji \u0107e onda uprihodovati \u0161to je vi\u0161e mogu\u0107e, mnogo vi\u0161e za one s vrha nego za sebe, naravno.<\/p>\n

Neki vid specijalizacije je ipak potreban.<\/strong><\/p>\n

U obrazovanju je specijalizacija do neke mjere nu\u017ena. Toliko je kulture i znanja natalo\u017eeno da to nitko danas ne mo\u017ee sve pojmiti. Problem koji se doga\u0111a je zapravo problem reduciranja vizije obrazovanja i njegovog \u0161ireg dru\u0161tvenog konteksta. Specijaliziramo li \u010dovjeka zato \u0161to mislimo da je to u interesu dru\u0161tva i njega samoga, ili zato \u0161to je to u interesu stjecanja, i to prvenstveno onog malog broja ljudi koji kontroliraju profit?<\/p>\n

Usko obrazovanje li\u0161ava \u010dovjeka vi\u0161estrukih perspektiva. Danas je \u010dovjeku iz prirodnih znanosti, fizi\u010daru primjerice, te\u0161ko razgovarati sa sociologom ili teoreti\u010darom knji\u017eevnosti. Iz tog nerazumijevanja i ograni\u010denog pogleda na svijet, i jednog i drugog, proizlazi neka vrsta proma\u0161enog podcjenjivanja, koje nije na korist dru\u0161tva. Pogotovo u prirodnoj znanosti postoji tendencija prema pojednostavljivanju gledi\u0161ta, prema redukciji. U fizici postoji ideja o velikoj unifikaciji svega, svih sila, iza svemira stoji jedan elementarni princip iz kojega proizlazi sve. Stoga se prirodnjacima \u010desto ono \u0161to ljudi iz humanistike i dru\u0161tvenih znanosti tuma\u010de \u010dini kao nepotrebno lamentiranje. To je \u010desto pogre\u0161no. O dru\u0161tvima, ekonomskim odnosima i psihologiji ne mo\u017ee se razmi\u0161ljati kao o ne\u010demu \u0161to proizlazi iz jednog sveobuhvatnog fundamentalnog principa. To jednostavno ne funkcionira tako, ve\u0107 zahtijeva mnogostruko uvezana gledi\u0161ta.<\/p>\n

Pridonosi li tako specijaliziranje i segregaciji, kroz tu vrstu nerazumijevanja i pasivizaciju koja proizlazi iz nemogu\u0107nosti vi\u0161edimenzionalnog promatranja stvari, pa time i kolektivnog poistovje\u0107ivanja i zalaganja?<\/strong><\/p>\n

Apsolutno, ali to ima i svoju mra\u010dniju stranu. Iz ekonomsko profitne paradigme koja se uvukla u obrazovanje, sada se definira obrazovanje na ono koje nije korisno i ono koje jest korisno. U tom smislu, teoreti\u010dar srednjovjekovne francuske knji\u017eevnosti nije koristan, dok je programer svinjskih u\u0161iju za aplikacije na mobilnim ure\u0111ajima iznimno koristan. Specijalizacija nije posljedica toga \u0161to u njoj postoji \u0161ira korist za dru\u0161tvo, nego konkretna korist za stjecanje profita. Obrazovanje za tr\u017ei\u0161te zapravo je na\u010din prihva\u0107anja sada\u0161njeg stanja raspodjele mo\u0107i i na\u010dina na koje se ono odr\u017eava.<\/p>\n

Je li onda ono \u0161to nam se prikazuje kao reforma samo uskla\u0111ivanje obrazovanja s tr\u017ei\u0161nim trendovima? Kako u tom kontekstu analizira\u0161 kurikularnu reformu?<\/strong><\/p>\n

Jest, ali to je dugogodi\u0161nji trend. Nije to ni uvijek posebno osvije\u0161teno, od strane onih koji reforme propagiraju, koji se \u010desto samo furaju na trendove, posve nekriti\u010dki. Po\u010dev\u0161i od prve zamisli o kurikularnim reformama, sve je isto i svima je ista mantra o “\u0161koli za \u017eivot”, ne\u010demu \u0161to je “realno potrebno”. Ako ih pita\u0161 za\u0161to je realno potrebno, re\u0107i \u0107e da je potrebno da bi se zaposlio, da je to \u0161kola za potrebe tr\u017ei\u0161ta. A gdje je \u0161kola za potrebe \u010dovjeka? Do\u0161lo je do velikog obrata vrijednosti.<\/p>\n

\u010citava dana\u0161nja ekonomija, tr\u017ei\u0161te i snaga tehnologije koja omogu\u0107ava silno gomilanje novca, istje\u010du iz znanosti i obrazovanja. Umjesto da znanost i obrazovanje sada uvjetuju kakva bi ekonomija i novi svijet trebali biti, profit i pohlepa uvjetuju kakvo bi obrazovanje i znanost trebali biti. Sve to da bi se cijeli profitni ciklus nastavio, i poduprlo ono “realno”, a zatrlo ono \u0161to je “apstraktno\u201d i “imaginarno”, u prijevodu ono \u0161to se ne mo\u017ee jednostavno utr\u017eiti. To se vidi i u onom vje\u010dno utuvljivanom pitanju \u2013 “tko bi to pla\u0107ao?” Ljudi vi\u0161e ne razmi\u0161ljaju izvan toga “tko bi to platio”, a vizija novca koju imamo je posve ograni\u010dena.<\/p>\n

Na koji je na\u010din vizija novca koju imamo ograni\u010dena?<\/strong><\/p>\n

Novac je navodno ne\u0161to realno, ali stvara se na potpuno imaginaran na\u010din, u bankarskim centrima mo\u0107i koji napuhuju balone virtualnih financija koji potom u sebe uvla\u010de vlasni\u0161tvo i realnu ekonomiju, zemlji\u0161ta, vodne resurse, rude, itd. To je perverzna zamisao o navodno realnoj ekonomiji. Nitko danas ne mo\u017ee zamisliti druga\u010dije zna\u010denje novca od onoga koje nam se propagira i utuvljuje. Novac je zapravo vrijednost koju moramo dru\u0161tveno definirati. Koliko vrijedi tvoj rad s prijateljem koji ima problema s pripremama za ispit, koliko vrijedi pomaganje nekome tko je na dnu dru\u0161tva, koliko vrijedi tvoje postojanje? Moralo bi se vratiti mo\u0107 novca kroz njegovu redefiniciju u javnost, u ljude, u dru\u0161tvo, oteti ga iz kontrole onih koji ga napuhuju i okre\u0107u i koriste protiv \u0161irokog dru\u0161tvenog interesa. Oni danas uvjetuju i obrazovanje i kulturu i znanost.<\/p>\n

Spomenuo si vra\u0107anje novca u javnost. Da se zamijetiti kako je pojam javnog interesa i koncept javnog bilo \u010dega gotovo nestao.<\/strong><\/p>\n

Javni interes nam se prikazuje kao izmi\u0161ljotina zato \u0161to se ne mo\u017ee monetizirati. Javno nestaje jer je definiranje koncepata i propagande u rukama mo\u0107ih koji ula\u017eu u proizvodnju onoga \u0161to je Gramsci nazivao “zdravim razumom”. Sav se njihov interes prikazuje kao navodno “zdrav razum”, kao skoro prirodno-znanstvena nu\u017enost. Tako je danas posve normalan i na\u0161iroko prihva\u0107en i utuvljen stav da oni najbogatiji budu oslobo\u0111eni poreza. To je zdrav razum, zar ne? Tako je i javni interes postao prosta rije\u010d.<\/p>\n

“\u0160to ho\u0107e ti ljudi koji misle da u \u017eivotu ima vi\u0161e od stjecanja? Kakva su to prava koja tra\u017ee, a koja nisu zaradili? Tko \u0107e platiti to njihovo javno?”, tako se postavlja taj diskurs.\u00a0 A gra\u0111ani, primjerice, nemaju pojma koliko je javnog novca utu\u010deno u sanaciju banaka nakon kraha 2008. godine. To su globalni trendovi, ali kod nas postoji i poseban otpor prema javnom i zajedni\u010dkom zbog ciljano stvaranih asocijacija na pro\u0161li sustav koji je ozna\u010den kao vje\u010dni neprijatelj i tamnica naroda. Sve to u interesu profitera, politi\u010dara, nacionalista, Crkve. Danas vi\u0161e u javnosti skoro da i nemamo ljude koji o javnome druk\u010dije promi\u0161ljaju. Vi\u0161e nema ni okvira i koncepata u kojima bi se moglo druga\u010dije razmi\u0161ljati i komunicirati takve ideje, a i to je zasluga obrazovanja i propagande, naravno.<\/p>\n

Jezik je tu veoma bitan, posvetimo se i toj temi. Dio je to novogovora, preplavljenosti eufemizmima, rije\u010dima koje, kako je to definirao George Carlin, izbijaju \u017eivot iz jezika. Takav nas jezik pasivizira. I sam si dosta pisao o tom novogovoru…<\/strong><\/p>\n

“Svrha Novogovora nije bila samo da omogu\u0107i medij izra\u017eavanja svjetonazora i umnih navada svojstvenih sljedbenicima INGSOC-a, nego da u\u010dini sve druge na\u010dine mi\u0161ljena nemogu\u0107im”, pi\u0161e Orwell. On je, pi\u0161u\u0107i o novogovoru, uglavnom mislio na Sovjetski Savez i iz njega se inspirirao za ekstremne totalitarne ekstrapolacije komunizma, ali je zanimljivo da se najtotalitarniji novogovor doga\u0111a unutar dana\u0161njeg liberalnog\u00a0 koncepta i “slobodnog” tr\u017ei\u0161ta – koje naravno nije slobodno \u2013 \u010ditavi dr\u017eavni aparati rade u slu\u017ebi nekolicine najbogatijih. Nitko vi\u0161e ne govori “pad”, sad se ka\u017ee “negativni rast”, toliko je duboko ukorijenjena fantazija o rastu. Neprestano slu\u0161amo o BDP-u, postocima, iako velika ve\u0107ina ljudi nema pojma \u0161to zna\u010de ti brojevi.<\/p>\n

Nau\u0161trb \u010dega rastemo, mo\u017ee li se beskona\u010dno rasti? To napuhavanje, ta ekonomija u “onostranom”, ekonomsko-religioznom prostoru beskona\u010dnog rasta direktno iscrpljuje stvarne vrijednosti, ograni\u010dene resurse, ekosustav. Najgore je \u0161to je propaganda o ovom, navodno “najboljem od svih svjetova”, za\u017eivjela u populaciji do te mjere da vi\u0161e nitko ne mo\u017ee ni zamisliti druga\u010diji svijet. U dobu tehnologije i sve ve\u0107e dostupnosti svega, ljudi zapravo sve manje razumiju svijet i sve manje mogu pojmiti druk\u010diju stvarnost. Dru\u0161tvo stalnog spektakla, hipnoze i propagande potpuno je iscrpilo mo\u0107 imaginacije.<\/p>\n

Pri\u010daju\u0107i o “najboljem od svih svjetova” treba svakako spomenuti i tzv. “optimisti\u010dku znanost”, koja nam kroz statistike koje donose autori poput Hansa Roslinga i Stevena Pinkera poru\u010duje kako nam zapravo “nikad nije bilo bolje”.<\/strong><\/p>\n

Pravo pitanje nije samo koliko nam je bolje, nego koliko bi nam dobro moglo biti uz sada\u0161nju mo\u0107 znanosti i tehnologije. Novi optimisti, pored svih postotaka koje pokazuju, uporno skrivaju jedan od temeljnih podataka, a to je da su mo\u0107 i vlasni\u0161tvo danas u rukama nevjerojatno malog broja ljudi. Govoriti o tome da je siroma\u0161nima, donjoj milijardi ili dvije, puno bolje zato \u0161to imaju 25 centi vi\u0161e po glavi je, naravno, va\u017eno, jer tim ljudima to ne\u0161to zbilja i zna\u010di, ali cijelo vrijeme propu\u0161tati re\u0107i da svi ti ljudi zajedno imaju jednako novca kao i stotinjak ljudi koji su na vrhu, je najobi\u010dnija prevara i apologija dana\u0161njeg sustava koji je fundamentalno nepravedan, u samim svojim temeljima.<\/p>\n

\u0160to nas je vi\u0161e i \u0161to standard vi\u0161e raste postavlja se i pitanje utjecaja na ekosustav koji nas sve podr\u017eava. Je li mogu\u0107e zamisliti manji otisak na ekosustav od onoga \u0161to ga proizvodi sada\u0161nji sustav stjecanja profita? Sigurno jest. Ali novi optimisti rijetko pi\u0161u o tome. Nije slu\u010dajno da je Hans Rosling ve\u0107inu svojih zapa\u017eenih predavanja dr\u017eao u velikim bankama i korporacijama, a da Bill Gates njegovu knjigu Factfulness dijeli studentima. Bankaru koji vidi koliko je svijet bolje mjesto, mnogo je lak\u0161e sjesti u gigantsku jahtu i potro\u0161iti tonu goriva za jedan sat.<\/p>\n

Pri\u010dali smo sada o optimisti\u010dkoj znanosti. Ali u posljednje se vrijeme znanost, znanstvena metoda, znanstven na\u010din razmi\u0161ljanja, ideja znanosti op\u0107enito \u2013 nalaze usred velikih previranja. Manjak povjerenja u sve i strah od svega zasigurno je pogurao recentni procvat pseudoznanosti i bujanje intuitivnog baljezganja \u2013 od ravnozemlja\u0161a do pokreta protiv cijepljenja \u2013 a takve skepse redovno hrani politi\u010dko i korporativno instrumentaliziranje znanosti. Kako ti vidi\u0161 situaciju, \u0161to je sve do ovoga dovelo?<\/strong><\/p>\n

Zanimljivo je da uz sve skepse prema znanosti koje su se pojavile redovito izostaje skepsa prema poduzetni\u010dkim an\u0111elima koji nam svima obja\u0161njavaju da treba puno u\u010diti da budemo ne\u010diji robovi, to se nekriti\u010dki prihva\u0107a, toliko je sna\u017eno utuvljena ta ideologija. Ali onda se skepsa manifestira na naj\u010dudnijim mjestima, uklju\u010duju\u0107i i znanost. Ve\u0107ina je tih pobuna potpuno proma\u0161ena, a zbog njih, uzmimo samo pokret protiv cijepljenja, redovito pati javni interes. U hrvatskom je kontekstu donekle zanimljiva i veza katoli\u010dkog pravovjerja, pseudoznanosti i skepse prema znanosti. To ne treba, naravno, nimalo \u010duditi jer su crkvena dogma i znanstvena spoznaja esencijalno nepomirljive, \u0161to god vam pri\u010dali o tome. \u010cuda, zagovor svetaca i an\u0111eli nisu pomirljivi s prirodnim zakonima koji ne poznaju takve iznimke. Kod nas se pojavio i koncept “katoli\u010dkog znanstvenika”. To je valjda onaj koji mo\u017ee misliti u znanstvenim okvirima, ali ako se to ne protivi katoli\u010dkoj dogmi. Ovo je u nedavno vrijeme postalo va\u017eno u kontekstu “po\u010detka \u017eivota za\u010de\u0107em”, gdje “katoli\u010dki znanstvenici”, naravno, jedini imaju ispravno mi\u0161ljenje o tome.<\/p>\n

Porastu skepticizma prema znanosti, doprinijela je na\u017ealost i sama znanost. Svjedo\u010dimo zna\u010dajnoj korupciji znanosti, posebno u sektorima gdje je ona potencijalno isplativa, primjerice u podru\u010dju proizvodnje i patentiranja lijekova, gdje se studije sve \u010de\u0161\u0107e obra\u0111uju namjerno statisti\u010dki nekorektno, tako da poka\u017eu \u017eeljene ishode. To je potpuno protivno duhu spoznaje i znanosti, a sukladno duhu pohlepe i stjecanja. Treba pri tome re\u0107i da se lijekovi proizvode na ogromnoj podlozi javne znanosti, znanja i istra\u017eivanja koja se proizvode na javnim sveu\u010dili\u0161tima i institutima, ali su profiti od lijekova vrlo privatni, a njihove cijene potpuno sumanute. Sve to smanjuje povjerenje u znanost i anti-znanstveni pokreti na tom podru\u010dju pogubne veze profita i znanosti, lako nalaze ubojitu municiju.<\/p>\n

Sli\u010dna\u00a0 se situacija vidi i na modelu znanstvenog publiciranja koji spiralira izvan kontrole. Znanstvenici koji uglavnom rade u javnim institucijama, financirani od javnog novca, proizvode znanost koja se objavljuje u presti\u017enim \u010dasopisima, u kojima opet javni znanstvenici volontiraju kao recenzenti, a privatne kompanije onda ubiru ogromne svote novca od tog sadr\u017eaja koji bi trebao biti javan. Taj javno proizvedeni, a privatno preuzeti sadr\u017eaj za velike svote otkupljuju knji\u017enice, opet javnih, institucija te se novac iz javno financiranog sektora na veliki broj na\u010dina naprosto prelijeva privatnim korporacijama na \u0161tetu javnosti koja bi morala imati mnogo vi\u0161e koristi od svoje znanosti. Ta je proizvodna i profitna paradigma preuzela znanstvenu kulturu objavljivanja i dovela do proliferacije znanstvenih \u010dasopisa i radova u kojima se objavljuje sve i sva\u0161ta pa cijeli taj “enterprise” sve vi\u0161e sli\u010di posve poznatoj utrci za produkcijom i profitom pod svaku cijenu. Profitni kriterij zamjenjuje spoznajni i to je pogubno za sve.<\/p>\n

Mo\u017ee\u0161 li se uop\u0107e pobuniti, oduprijeti tome, unutar samog sustava?<\/strong><\/p>\n

Dosta te\u0161ko jer se danas, kako i vani, tako i kod nas, donose i zakoni i pravilnici koji tome pogoduju. U\u010dinak znanstvenika se u nekoj mjeri svakako mora mjeriti, ali problem je u tome \u0161to je ovaj sustav oti\u0161ao predaleko i on dugoro\u010dno vodi sve ve\u0107oj korupciji znanosti. A igrati po pravilima donekle valjda mora\u0161, mora\u0161 “proizvoditi” jer se ti\u010de i samog tvog posla, mogu\u0107nosti za rad, uvjeta za napredovanje, itd. Kod nas je dodatni problem netransparentno javno financiranje znanosti. I ovdje svjedo\u010dimo ciljanom novogovoru. Ono \u0161to se u Hrvatskoj danas predstavlja “izvrsnim”, u znantnom postotku ne da nije izvrsno, nego ne valja ni\u0161ta. Kod nas se javne institucije razvaljuju iznutra, korupcija se vidi iz na\u010dina provedbe natje\u010daja, konkretnih sukoba interesa, nepotizma, orta\u0161tva \u2013 da ljudi koji odlu\u010duju o centrima izvrsnosti kasnije u istima rade, jedni drugima dijele novake, biraju se u akademije, itd.<\/p>\n

Bez obzira na groznu situaciju u znanosti kod nas, na o\u010dite trendove korupcije Sveu\u010dili\u0161ta i Akademije, ja, barem op\u0107enito, imam nadu u znanost. Znanost je velika, znanost je najbolje \u0161to imamo upravo zato \u0161to se iznutra mo\u017ee korigirati i unaprijediti, nije neupitna dogma. Ali ona ne postoji u spoznajnom vakuumu, nego u konkretnom dru\u0161tvu i toga bi se znanstvenici \u010de\u0161\u0107e morali prisjetiti.<\/p>\n

Ovaj smo razgovor po\u010deli pri\u010daju\u0107i o specijalizaciji. Tvoj je rad i \u017eivot potpuno suprotan primjer \u2013 slika\u0161, pi\u0161e\u0161 fikciju, putuje\u0161, fotografira\u0161, prevodi\u0161 filozofske tekstove i haiku…. Fizi\u010dar po zvanju, mnogo toga po zanimanju. \u0160to te inspirira, \u0161to hrani tvoj kontinuirani interes, kao i \u017eelju da ga dijeli\u0161 s drugima?<\/strong><\/p>\n

Ja \u017eivim pa usput u tome sva\u0161ta bude. \u010cinjenica da \u017eivim za mene puno vi\u0161e zna\u010di od \u010dinjenice da proizvodim, pogotovo u odre\u0111enoj kategoriji za koju sam obrazovan i unutar koje dobivam pla\u0107u. \u010covjek si ne smije dozvoliti da se reducira u ono na \u0161to bi ga drugi htjeli reducirati. \u017divjeti zna\u010di \u017eivjeti raznoliko. Mene zanima kako bi se moglo \u017eivjeti, kako je \u017eivio Monet, Da Vinci… Da bih iskusio tu pluriperspektivnost, istra\u017eujem, a zapravo \u017eivim. \u017divot je jedan, prisutnost smrti navodi nas da crpimo potencijal \u017eivota.<\/p>\n

Bela Hamvas ka\u017ee: “Entuzijazam, u\u017earen od blizine smrti, ono je \u0161to bih volio nazvati budno\u0161\u0107u. Ne prianjati ni uz \u0161to \u0161to je sporedno i suvi\u0161no, pogotovo ne uz ne\u0161to \u0161to je posjed i vlasni\u0161tvo, vrlina i zasluga, uzvi\u0161enost i izvrsnost, prilika i razlog za gordost i ta\u0161tinu. Nikakva vi\u0161ka znanja i \u0161epirenja i starmalosti, nikakvih tajnih skladi\u0161ta i skrovi\u0161ta, skrivenog blaga, \u0161tedne knji\u017enice, \u017eivotnog osiguranja, skladi\u0161ta namirnica. \u0160to vi\u0161e ima \u010dovjek je siroma\u0161niji. Sannyasin nema ni\u0161ta osim svog zanosa.” Ima Hamvas pravo i nikakvoj pohlepi, stjecanju i ropstvu ne smijemo dopustiti da ugu\u0161i \u017eivot. Upravo zato se i treba zalagati za pravedniji svijet koji nas ne porobljava i ne posjeduje.<\/p>\n

H-alter<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Iz ekonomsko profitne paradigme koja se uvukla u obrazovanje, sada se definira obrazovanje na ono koje nije korisno i ono koje jest korisno<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-248524","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/248524","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=248524"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/248524\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=248524"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=248524"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=248524"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}