{"id":248273,"date":"2018-06-14T07:00:31","date_gmt":"2018-06-14T05:00:31","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=248273"},"modified":"2018-06-13T22:39:49","modified_gmt":"2018-06-13T20:39:49","slug":"neoklasicna-ekonomija-vise-slici-na-religiju-nego-na-znanost","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2018\/06\/14\/neoklasicna-ekonomija-vise-slici-na-religiju-nego-na-znanost\/","title":{"rendered":"Neoklasi\u010dna ekonomija vi\u0161e sli\u010di na religiju, nego na znanost"},"content":{"rendered":"

Autor: Darko Vujica<\/strong><\/p>\n

\"\"<\/a>Steve Keen (Sydney, 1953) australski je ekonomist i publicist. Kriti\u010dar je neoklasi\u010dne ekonomije koju je okarakterizirao kao nedosljednu, neznanstvenu i empirijski neodr\u017eivu. Poznat je po tome \u0161to je predvidio svjetsku ekonomsku krizu iz 2008. Autor je nekoliko knjiga od kojih valja izdvojiti Debunking Economics (2001) i Can We Avoid Another Financial Crisis? koja je iza\u0161la 2017. Bio je profesor na Univerzitetu Western Sydney, a sada predaje na Univerzitetu Kingston u Londonu.<\/p>\n

Darko Vujica, Prometej.ba:<\/strong> U knjizi Debunking Economics prezentirali ste obuhvatnu kritiku neoklasi\u010dne ekonomije. Mo\u017eete li nam u kra\u0107im crtama pribli\u017eiti, koji su to, po va\u0161em mi\u0161ljenju, najproblemati\u010dniji aspekti neoklasi\u010dne ekonomske teorije?<\/em><\/p>\n

Steve Keen:<\/strong> Gdje po\u010deti? Mislim da je stvar pogre\u0161na od same po\u010detne to\u010dke, koja je teleolo\u0161ka, a ne analiti\u010dka. Takva pozicija pretpostavlja da ekonomija ima svrhu, a to je, da parafraziram jo\u0161 uvijek omiljenu neoklasi\u010dnu definiciju ekonomije \u2013 Lionela Robbinsa, (\u201eekonomija je znanost o ljudskom pona\u0161anju kao odnosu izme\u0111u ciljeva i rijetkih resursa koja imaju alternativne upotrebe\u201c), da se radi o efikasnoj raspodjeli oskudnih resursa izme\u0111u konkurentskih potreba. Ova definicija je nastala je 1932. u jeku Velike depresije, kada \u201eresursi\u201c nisu bili oskudni, nego neiskori\u0161teni.<\/p>\n

Definicija koju preferiram je mnogo manje optere\u0107ena: Ekonomija je znanost koja prou\u010dava ljudske sisteme produkcije i distribucije.<\/p>\n

Njihova teorija vrijednosti je inherentnosubjektivna: maksimalizacija koristi je po sebi subjektivna i individualna stvar. A ipak se poku\u0161ava implicitno numeri\u010dki agregirati od pojedinca do tr\u017ei\u0161ta, a potom i do makroekonomije. To proizvodi probleme agregacije, koju oni onda ignoriraju. Najgore od svega je na\u010din na koji oni trivijaliziraju Sonnenschein-Mantel-Debreu teoremu, koja pokazuje da se krivuljapotra\u017enje na tr\u017ei\u0161tu, izvedena iz maksimiziranja korisnosti pojedinaca, od kojih se svaki pona\u0161a izolirano u skladu sa \u201ezakonom potra\u017enje\u201c \u2013 koji ka\u017ee da potra\u017enja pada kada cijene rastu \u2013 uop\u0107e ne mora pona\u0161ati u skladu s tim \u201ezakonom\u201c.<\/p>\n

Ovo se de\u0161ava jer promjena relativnih cijena mijenja distribuciju dohotka, dok njihova derivacija krivulje individualne potra\u017enje dr\u017ei dohodak konstantnim. Ovaj rezultat ih je trebao natjerati da distribuciju dohotka uklju\u010de kao klju\u010dnu varijablu u odre\u0111ivanju potra\u017enje, ali po\u0161to tvrde da je raspodjela prihoda meritokratska, umjesto toga izmislili su fikciju \u201ereprezentativnog agenta\u201c, \u010diji ukusi predstavljaju cijelu ekonomiju.<\/p>\n

\u201eReprezentativni agent\u201c zahtijeva ne samo da svi potro\u0161a\u010di imaju efektivno identi\u010dne ukuse, ve\u0107 da sva dobra imaju identi\u010dne karakteristike. Ovo je apsurdno, naro\u010dito u teoriji koja je opsjednuta relativnim cijenama: ako su sva dobra ista, relativna cijena svega bi bila 1. Ali oni se pridr\u017eavaju ove fikcije jer bi u suprotnom \u010ditav njihov teoretski aparat trebao biti ponovo osmi\u0161ljen.<\/p>\n

Fiksacija na ekvilibrijje tako\u0111er zastarjela, s obzirom da oni pretpostavljaju da \u201eop\u0107a ravnote\u017ea\u201c opisuje sve interakcije u kapitalisti\u010dkoj ekonomiji. Ali kompleksni sistem \u0107e obi\u010dno biti u stanju koje je daleko od uravnote\u017eenog, i to prihva\u0107anje da suneravnote\u017ena stanja jedna norma je uobi\u010dajeno u izvornim znanostima poput meteorologije, kemije i biologije. Matemati\u010dari, znanstvenici, in\u017eenjeri i kompjuterski programeri razvili su sredstva za rje\u0161avanje dinami\u010dke neravnote\u017ee, ali ipak ekonomisti se dr\u017ee ovog koncepta iz 19. stolje\u0107a.<\/p>\n

Napokon, njihovo neznanje o novcu oduzima dah. \u010cinjenica da smatraju da je novac neutralan je razlog \u0161to su propustili predvidjeti financijsku krizu iz 2008. godine. Oni su ignorirali rad post-kejnzijanskih ekonomista, po\u010dev\u0161i od nedavno preminulog Basila Moorea, koji je utvrdio da banke stvaraju novac, a samim tim i bankarska aktivnost ima dramati\u010dan efekt na nivo ekonomske aktivnosti.<\/p>\n

Otkako je Centralna Banka Engleske 2014. kazala da su Basil Moore i njegovi sljedbenici, me\u0111u kojima sam i ja, bili u pravu, oni vi\u0161e ne mogu ignorirati da banke stvaraju novac. Ali oni se poku\u0161avaju pretvarati da to nije bitno, s radovima kao \u0161to je Loanable funds vs creation of money in banking: a benchmark result, u kojemu tvrde da su ta dva modela ekvivalentna i da je stoga u redu da se nastavi koristiti \u201emnogo jednostavniji pristup kreditnim sredstvima kao pre\u010dac\u201c, toliko dugo dok ste voljni pretpostaviti da \u201enema neizvjesnosti, a time i nema bankrota banke\u201c. Dolaze\u0107i tek jednu deceniju nakon financijske krize, koju oni nisu predvidjeli, kada je bilo brojnih bankrota banaka, ovo je jednostavno odbijanje da se bude realan.<\/p>\n

To je moja pretjerana kritika neoklasi\u010dne \u0161kole. Oni su voljni \u017ertvovati realizam kako bi se dr\u017eali svoje \u017eeljene metodologije i uvjerenja. To je pona\u0161anje religije, a ne znanosti.<\/p>\n

Ipak, neoklasi\u010dna ekonomija de facto ima monopol na ve\u0107ini svjetskih univerziteta…<\/em><\/p>\n

Tako je. I ovo se vremenom pogor\u0161alo. Prije nekoliko decenija, heterodoksni ekonomisti poput Joane Robinson bili su na pozicijama vode\u0107ih univerziteta kao \u0161to je Cambridge. Ve\u0107ina odjeljenja imala je nekoliko ne-ortodoksnih mislilaca, a postojali su predmeti poput Ekonomske historije i Historije ekonomske misli, gdje bi studenti saznali \u010dinjenice koje se nisu uklapale u neoklasi\u010dne naracije i ideje iz drugih \u0161kola misli.<\/p>\n

Danas se monokultura primjenjuje na tzv. vode\u0107im svjetskim univerzitetima. Oni ne mogu izbje\u0107i da imaju \u010dudnog ne-ortodoksnog mislioca, jer \u0107e neki etablirani mainstream mislilac do\u017eivjetiprosvjetljenje, koje ih dovodi do odbijanja mainstreamai usvajanja nekog alternativnog pristupa. Ali Ekonomska historija i Historija ekonomske misli su ukinuti, a predavanje o mainstreampristupima potpuno dominira.<\/p>\n

Prije dvije decenije, slu\u017ebeno izvje\u0161\u0107e Ameri\u010dke ekonomske asocijacije \u201eIzvje\u0161taj Komisije o obrazovanju u oblasti ekonomije\u201c glasilo je da \u201ekomisija strahuje da diplomski programi mogu proizvesti generaciju sa previ\u0161e stru\u010dnjaka idiota, tehni\u010dki vje\u0161tih ali koji nisu svjesni stvarnih ekonomskih problema.\u201c Od tada se problem pogor\u0161ao.<\/p>\n

Ironi\u010dno, vladini poku\u0161aji pobolj\u0161anja univerzitetskog obrazovanja doprinijeli su ovom problemu. Fokus na mjerenju kvaliteta istra\u017eivanja i uvjerenje da \u0161to je \u010dasopis vi\u0161eg ranga, to vi\u0161i kvalitet istra\u017eivanja mora biti, nagradilo je publikacije u glavnim \u010dasopisima kao \u0161to je Kvartalni ekonomski \u017eurnal (Quarterly Journal of Economics) i kaznilo publikacije u ne-mainstream \u010dasopisimapoput Pregleda politi\u010dke ekonomije (Review of Political Economy). Radovi koji ja\u010daju paradigmu su tako nagra\u0111eni, kao i akademci koji ih pi\u0161u. Radovi koji propituju paradigme su ka\u017enjeni, kao i njihovi autori.<\/p>\n

Ovo pokazuje da su univerzitetski birokrati i vladini slu\u017ebenici neupu\u0107eni u historiju i filozofiju znanosti, kao i neoklasi\u010dni ekonomisti. Zamislite da su ovakvi sistemi bili prisutni u vrijeme Kopernika. I danas bi vjerovali da je Zemlja centar univerzuma, jer bi se Kopernikovo istra\u017eivanje koje izaziva postoje\u0107u paradigmu smatralo nisko kvalitetnim i ne bi bilo financirano.<\/p>\n

Iako je ve\u0107ini ekonomista jasno da za financijsku krizu koja je pogodila europsku periferiju nije kriva \u201eneodgovorna dr\u017eavna potro\u0161nja\u201c, ta \u201eslu\u017ebena pri\u010da\u201c o \u201evisokim javnim izdacima\u201c i dalje dominira unutar politi\u010dkog mainstreama. Mo\u017eete li nam podrobnije objasniti, \u0161ta je to dovelo do krize 2008. a koja je koju godinu kasnije \u017eestoko pogodila (najvi\u0161e) zemlje periferije Europske unije?<\/em><\/p>\n

Vrlo jednostavno, bum prije krize financiran je rastu\u0107im privatnim dugom. Porast duga stvara novac, koji se potom tro\u0161i na kupovinu dobara, usluga i imovine. Postoji direktna veza izme\u0111u novog duga i kreditno-zasnovane potra\u017enje u ekonomiji. U slu\u010daju SAD-a, na svom vrhuncu ova kreditno-zasnovana potra\u017enja iznosila je 15% BDP-a.<\/p>\n

Pad u zadu\u017eivanju je bio neizbje\u017ean, jer dug ne mo\u017ee nastaviti rasti u odnosu na dohodak zauvijek, a ipak je to potrebno za potra\u017enju zasnovanu na kreditu da ostane pozitivna. A kada je privatni dug stvarno visok,agregatnapotra\u017enja mo\u017ee pasti \u010dak i kada je kredit jo\u0161 uvijek pozitivan. Ako kredit uistinu \u010dini visok procent od ukupne potra\u017enje, kao \u0161to je to bio slu\u010daj u SAD-u 2007. godine sa 15% BDP-a, onda \u010dak i ako kredit ostane pozitivan na 5% BDP-a, dolazi do pada potra\u017enje jednakog oko 10% BDP-a.<\/p>\n

Dakle, bum se pretvorio u pad kad je stopa rasta privatnog duga usporila; a potom je postala negativna po prvi put nakon Velike depresije. Kredit u SAD-u je sa 15% BDP-a u 2007. godini pao na -6% u 2010. godini.<\/p>\n

Sli\u010dan obrazac dogodio se u svakoj zemlji koja je imala krizu u 2008. godini, i Japanu prije toga, i SAD-u tokom Velike depresije prije toga. Trebali smo nau\u010diti lekciju o tome da je privatni dug opasan tokom Velike depresije, zahvaljuju\u0107i Irving Fisherovoj Dugovno-deflacijskoj teoriji velikih depresija, ali ekonomisti su se opirali prihva\u0107anjem da su kredit i privatni dug bitni, jer se \u017eele nastaviti pretvarati da mogu ignorirati banke, dug i novac prilikom modeliranja ekonomije.<\/p>\n

Kazali ste kako je dinamika privatnog duga pokreta\u010dka sila ekonomije, te da su mjere \u0161tednje nametnute javnom sektoru osu\u0111ene na propast, budu\u0107i da prisiljavaju privatni sektor da nastavi sa razdu\u017eivanjem. Mo\u017eete li detaljnije govoriti o tome?<\/em><\/p>\n

Naravno. To je zapravo, vrlo jednostavno. Va\u0161i izdaci tijekom godine mogu biti financirani od va\u0161eg dohotka te godine, ili iz bilo kojeg drugog zadu\u017eenja te godine. Dakle, ako je va\u0161 dohodak (recimo) 100 000 dolara u 2018. i vi posudite i potro\u0161ite dodatnih 20 000 dolara u 2018, tada va\u0161i ukupni izdaci za 2018. iznose 120 000 dolara.<\/p>\n

Ako vas idu\u0107e godine zabrine va\u0161a razina duga u odnosu na dohodak, tada biste mogli odlu\u010diti potro\u0161iti 10 000 dolara manje od va\u0161eg dohotka i iskoristiti u\u0161te\u0111eni novac za pla\u0107anje duga za 10 000 dolara. Tada \u0107e va\u0161a potro\u0161nja pasti od 120 000 na 90 000 dolara: to je pad od 25% u va\u0161im izdacima. Budu\u0107i da svaki dolar koji potro\u0161ite je prihod za posao ili osobu na koju potro\u0161ite, to zna\u010di da \u0107e dohodak koji drugi ljudi ostvaruju od va\u0161e potro\u0161nje tako\u0111er pasti za 25%.<\/p>\n

Ekonomisti to ignoriraju zbog toga \u0161to njihov model bankarstva la\u017eno pretpostavlja pozajmljivanje izme\u0111u nebankarskih institucija. Ako je to istina, onda bi 10 000 dolara kojima ste platili va\u0161 dug do\u0161lo na ne\u010diji drugi bankovni ra\u010dun, s kojega bi se on mogao potro\u0161iti. Tako\u0111er, 20 000 dolara koje ste posudili u 2018. oti\u0161lo bi na ne\u010diji drugi bankovni ra\u010dun, tako da uop\u0107e ne bi bilo dramati\u010dnog porasta potra\u017enje iz kredita, budu\u0107i da, ukoliko vam \u017eele posuditi novac, morali bi sami manje potro\u0161iti.<\/p>\n

U stvarnom svijetu, banke stvaraju dug i novac istodobno kada prave zajam, dok zajmoprimac tro\u0161i taj novac, pa se tako pove\u0107ava potra\u017enja, ali i nov\u010dana ponuda. Na isti na\u010din, kada vratite bankovni dug, to va\u0161 bankovni ra\u010dun postaje manji, \u010dime se smanjuje ponuda novca \u2013 i da biste to u\u010dinili, tro\u0161ite mnogo manje. Ekspanzija i kontrakcija kredita su najvolatilnije (najnestalnije) komponente ukupnih izdataka i tako imaju presudni utjecaj na ekonomiju, posebno kada je razina privatnog duga visoka, \u0161to je bio slu\u010daj zadnjih 30 godina.<\/p>\n

Mogu\u0107e je vidjeti u\u010dinak u negativnoj korelaciji izme\u0111u kredita (godi\u0161nja promjena u dugu) i zaposlenosti. Mainstream ekonomisti vjeruju da bi ovo trebalo biti bezna\u010dajno i da bi trebali zanemariti te podatke, ali korelacija je ogromna (-0.9, \u0161to je gotovo savr\u0161ena negativna korelacija) i iznimno zna\u010dajna. Ve\u0107 vi\u0161e od deset godina upu\u0107ujem na to, dok mainstream ekonomisti jednostavno ignoriraju ove podatke.<\/p>\n

Kakva je po va\u0161em mi\u0161ljenju budu\u0107nost eura?<\/em><\/p>\n

Euro \u0107e vjerojatno izdr\u017eati du\u017ee nego \u0161to sam o\u010dekivao. Mislim da ga treba ukinuti te da se Europa treba vratiti nacionalnim valutama jer, iako nepogodne za mobilne potro\u0161a\u010de, omogu\u0107avaju dr\u017eavama da me\u0111usobno prilagode svoje valute u situacijama znatnih razlika u stopama inflacije. U suprotnom slu\u010daju, ako jedna dr\u017eava (npr. Njema\u010dka) ima stopu inflacije od 1% a druga (npr. Italija) ima stopu inflacije od 3%, njema\u010dki proizvodi \u0107e dobiti tro\u0161kovnu prednost od 2% u odnosu na talijanske proizvode svake godine. Nakon 35 godina to bi zna\u010dilo da je njema\u010dki proizvod, koji je inicijalno ko\u0161tao jednako kao talijanski, sada prepolovio svoju cijenu. Talijanska industrija bi bila uni\u0161tena.<\/p>\n

I upravo to se dogodilo do sada. Njema\u010dka je postigla stopu inflacije za 1% ispod dogovorene ciljane stope Unije od 2% godi\u0161nje, a Italija je postigla stopu inflacije u iznosu 1% iznad ciljane stope (Francuska je bila prili\u010dno blizu ciljane). Prije uvo\u0111enja Eura, talijanska lira je mogla devalvirati kako bi nadoknadila sni\u017eenu cijenu njema\u010dkih automobila; s eurom, to je nemogu\u0107e.<\/p>\n

Nemogu\u0107nost devalvacije do sada se tolerirala jer je politi\u010dka i emocionalna privr\u017eenost smislu europskog jedinstva koju je pru\u017eao euro bila ogromna. No, \u0161to dulje to odstupanje traje, te \u0161to \u010de\u0161\u0107e dolazi do recesije u zemljama Eurozone s vi\u0161om inflacijom, to je vjerojatnije da \u0107e do\u0107i do prekida. Ali to \u0107e se dogoditi tek nakon ogromne akumulacije \u0161tete industrijskim kapacitetima zemalja visokih inflacija, ili ogromnog pada pla\u0107a i \u017eivotnog standarda radnika.<\/p>\n

Pro\u0161le godine objavljena je va\u0161a knjiga Can We Avoid Another Financial Crisis? S tim u vezi vas \u017eelim pitati: \u0161ta ste zaklju\u010dili, \u010deka li nas nova financijska kriza?<\/em><\/p>\n

Bez previ\u0161e okoli\u0161anja, i da i ne! \u201eDa\u201c se odnosi na mnoge zemlje koje su o\u010digledno izbjegavale krizu, poput Australije, Kanade, Ju\u017ene Koreje i Kine. One su to u\u010dinile ne zbog toga \u0161to su bile odgovornije, ve\u0107 su nastavile s pove\u0107anjem privatnog duga dok se isti smanjivao u zemljama poput SAD-a, Velike Britanije i \u0160panjolske.<\/p>\n

Kontrast izme\u0111u ovih dviju skupina zemalja je prili\u010dno upe\u010datljiv. Kriza SAD-a po\u010dela je kada se privatni dug pribli\u017eio 170% BDP-a, koji je zatim tokom krize razdu\u017eivanjem smanjen na oko 150% BDP-a. Australija, Kanada i Kina su umjesto toga daleko zadu\u017eenije nego \u0161to su bile u krizi, s razinama privatnog duga koje su daleko ve\u0107e od SAD-ovog na vrhuncu.<\/p>\n

To im daje mnogo potencijala za kreditnu krizu u idu\u0107ih jednu do tri godine. Potra\u017enja temeljena na kreditu dosegla je visoke razine u Kini, ne\u0161to ispod 40% BDP-a na svom vrhuncu. Potra\u017enja temeljena na kreditu nikad nije bila toliko visoka nakon krize kolika je bila prije u Kanadi i Australiji, ali upravo je potra\u017enja zasnovana na kreditima o\u010duvala rast tih ekonomija dok je ekonomija SAD-a bila u padu.<\/p>\n

Sada, me\u0111utim, kreditiranje pada u sve tri zemlje, dok se di\u017ee u SAD-u. Pad kredita uzrokuje pad cijena nekretnina, ba\u0161 kao \u0161to se dogodilo u SAD-u, a to \u0107e vjerojatno dodatno naglasiti pad potra\u017enje zasnovanog na kreditima: malo ljudi kupuje ku\u0107e jer su jeftinije, za razliku od obi\u010dnog robnog tr\u017ei\u0161ta. Padaju\u0107e cijene nekretnina predstavljaju uvod u opadanje potra\u017enje i krizu.<\/p>\n

SAD, s druge strane, ponavlja iskustvo Japana: potra\u017enja zasnovana na kreditima ponovno raste, ali ne na razinu koja je prevladavala prije krize, te opet mo\u017ee pasti ako se kamatne stope zna\u010dajno pove\u0107avaju, ili ako vlada smanji svoju potro\u0161nju.<\/p>\n

Zemlje koje su prebrodile svoj put kroz krizu zadu\u017eivanjem ja nazivam \u201ebudu\u0107i du\u017eni\u010dki zombiji\u201c: one moraju uskoro smanjiti kredite, a kada to u\u010dine, imat \u0107e recesiju. One zemlje koje su prestale posu\u0111ivati i koje su imale krizu zbog razdu\u017eivanja su \u201e\u017eivi mrtvaci duga\u201c: oni su ve\u0107 bili \u201ezombificirani\u201c du\u017eni\u010dkom krizom, a njihov rast \u0107e biti ograni\u010den u budu\u0107nosti jer se potra\u017enja temeljena na kreditima mo\u017ee lako ponovno okrenuti, s obzirom da su razine duga i dalje daleko iznad odr\u017eivih razina.<\/p>\n

Prometej.ba<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Steve Keen: Zamislite da su ovakvi sistemi bili prisutni u vrijeme Kopernika. I danas bi vjerovali da je Zemlja centar univerzuma, jer bi se Kopernikovo istra\u017eivanje koje izaziva postoje\u0107u paradigmu smatralo nisko kvalitetnim i ne bi bilo financirano<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":248274,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-248273","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/248273","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=248273"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/248273\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/248274"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=248273"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=248273"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=248273"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}