{"id":247463,"date":"2018-05-31T07:00:29","date_gmt":"2018-05-31T05:00:29","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=247463"},"modified":"2018-05-30T23:09:20","modified_gmt":"2018-05-30T21:09:20","slug":"istina-nikada-nije-bilo-bolje-ali-samo-kapitalistima","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2018\/05\/31\/istina-nikada-nije-bilo-bolje-ali-samo-kapitalistima\/","title":{"rendered":"Istina, nikada nije bilo bolje! Ali samo kapitalistima"},"content":{"rendered":"

\"\"<\/a>Razgovarao: Darko Vujica<\/strong><\/p>\n

Igor \u0160tiks (Sarajevo, 1977) godinama je radio na Univerzitetu u Edinburgu, a odnedavno je profesor na Fakultetu za medije i komunikacije u Beogradu. Poznat je kao autor knjiga Dr\u017eavljanin, gra\u0111anin, stranac, neprijatelj: jedna povijest Jugoslavije i postjugoslavenskih dr\u017eava, Elijahova stolica i Dvorac u Romagni. U septembru 2017. u izdanju Frakture objavio je novi roman Rezali\u0161te. Njegov komad Zrenjanin u re\u017eiji Borisa Lije\u0161evi\u0107a (posve\u0107en radni\u010dkim borbama i ljevici danas) nedavno je na 17. Festivalu BH drame u Zenici dobio nagradu za najbolji autorski dramski tekst, a sarajevska ga je publika mogla vidjeti na sceni SARTR-a.<\/p>\n

Darko Vujica, Prometej.ba:<\/strong> Kriza kapitalizma koja je po\u010dela 2008. godine kao financijska kriza jo\u0161 uvijek traje. Ta kriza iznjedrila je niz dru\u0161tvenih i ekonomskih problema koji se razli\u010dito manifestiraju u zavisnosti od politi\u010dkog i ekonomskog konteksta. Na tome tragu bih te pitao, koje su tvoje predikcije za dalji razvoj krize?<\/em><\/p>\n

Igor \u0160tiks:<\/strong> Ova kriza je bila \u017eestoka, dramati\u010dna, duboka i karakteristi\u010dna za financijski kapitalizam, ali ga nije, kako su to zami\u0161ljali naivni antikapitalisti, zna\u010dajnije ugrozila. Kapitalizam neoliberalnog tipa je, nakon \u0161to se posuo pepelom i priznao svoja ideolo\u0161ka zastranjenja, zapravo nastavio funkcionirati na vi\u0161e manje istim osnovama. On je samo iskoristio dr\u017eavu koja ga je spasila od jo\u0161 ve\u0107e krize, \u0161to zna\u010di da je javni novac iskori\u0161ten da bi se odr\u017eala u pogonu kapitalisti\u010dka ma\u0161ina, dok je profit (koji je iz toga iza\u0161ao) oti\u0161ao u privatne d\u017eepove na raznim \u201eotocima\u201c; \u0161to \u0107e re\u0107i, izvan dosega dr\u017eave, izvan dosega javnosti i 99% ljudi. Kada vidimo sada\u0161nju situaciju, moramo se suo\u010diti sa \u010dinjenicom da ne samo da se nije dogodila revolucija, nego da su i doga\u0111aji u vidu protesta, pobuna i pokreta koji su pratili tako sna\u017enu krizu imali ograni\u010den u\u010dinak na sam sistem te da ih je kapitalizam uspio pacificirati, marginalizirati ili neutralizirati.<\/p>\n

Kada pogledamo deset godina unazad, \u0161to mo\u017eemo zaklju\u010diti? Desila se \u201eGr\u010dka\u201c, koja je zavr\u0161ila u kapitulaciji koju je potpisala i provela ljevica; desili su se pokreti poput Podemosa koji je sna\u017ean bijes i ogor\u010denost gra\u0111ana pretvorio u elektoralnu institucionalnu politiku koja je svojim mehanizmima sam pokret i partiju za sada uspjela uti\u0161ati. Ponegdje je ljevica i u\u0161la u samu vlast kao u Portugalu. Dogodili su se zanimljivi dru\u0161tveni pokreti poput Occupy Wall Street ili bosanskih plenuma, razni studentski pokreti (na impresivan na\u010din i u na\u0161im krajevima) uz okupacije univerziteta i solidariziranje s radnicima u \u0161trajku, npr. trenutno u Francuskoj. Dogodili su se dakle vrlo zanimljivi, originalni i inovativni horizontalni dru\u0161tveni pokreti, ali oni objektivno nisu uspjeli da uzdrmaju sistem (osim rijetko i privremeno) niti su bili u prilici da ga promijene. Otvorila se perspektiva i otvorio se horizont \u2013 \u0161to je najva\u017eniji produkt krize \u2013 koji nas upu\u0107uje ka ne-kapitalisti\u010dkoj ili antikapitalisti\u010dkoj budu\u0107nosti. Zahvaljuju\u0107i tom horizontu, na dru\u0161tvenu i politi\u010dku scenu je stupila ljevica 21. stolje\u0107a. To zna\u010di da je neoliberalna hegemonija napukla i da se ozbiljno po\u010delo govoriti o alternativi; da se toj alternativi sada bez kompleksa (ponovo) daje socijalisti\u010dko ime i da se po\u010dinje razmi\u0161ljati \u0161to bi to bio socijalizam u 21. stolje\u0107u, koje bi on to prakse od socijalizma iz 20. stolje\u0107a uzeo a koje odbacio, i kako bi se, kona\u010dno, adaptirao na stalne promjene kojima svjedo\u010dimo kako samog kapitalizma i globalne ekonomije tako i tehnologije.<\/p>\n

Posljednjih godina svjedo\u010dimo raspadu liberalne paradigme. Takav raspad izrodio je figure kao \u0161to su Orban, Trump, Erdogan, Putin\u2026 S druge strane, od liberalnih medija mo\u017eemo vidjeti zaprepa\u0161\u0107uju\u0107u moralnu indignaciju nad takvim figurama i pateti\u010dne parole kako je potrebno da se vratimo \u201eliberalnom konsenzusu\u201c. S tim u vezi bih te htio pitati, nije li upravo taj \u201eliberalni konsenzus\u201c bio (pred)uvjet za dolazak takvih autoritarnih vo\u0111a?<\/em><\/p>\n

Ono \u0161to zbunjuje jest da takve strukturalne krize kakve karakteriziraju kapitalizam poprimaju morbidne oblike na lokalu. Postoje neke sli\u010dnosti, ali i va\u017ene lokalne razlike u politi\u010dkom pregrupiranju elita. Na\u010din na koji se upravlja krizom jeste takav da je cilj \u201esmiriti gra\u0111anstvo\u201c, tj. staviti ga \u201epod kontrolu\u201c i to se \u010dini izazivanjem unutra\u0161njih ili vanjskih sukoba. Ipak, za takvo \u0161to potrebno je ponuditi odre\u0111enu vrstu ideologije u koju dobar dio ljudi mo\u017ee povjerovati. Bez obzira \u0161to nacije kao takve gube svoju va\u017enost \u2013 jer u dana\u0161njem globalnom kapitalizmu ne postoje istinski suverene dr\u017eave \u2013 nacionalizam je i dalje jak te se on u odre\u0111enim zemljama pokazuje kao posljednji \u017eivi izvor legitimacijske mo\u0107i. Politi\u010dke elite koje su svoje zemlje rasprodale na svjetskim tr\u017ei\u0161tima pretvaraju se tako u njihove za\u0161titnike, preciznije pretvaraju se da su njihovi za\u0161titnici. Ono \u0161to je problemati\u010dno jest za\u0161to se de\u0161ava taj scenarij i da li je to po sebi nu\u017enost? Ne, nije nu\u017enost da na vlast dolaze autoritarni re\u017eimi, ali oni na vlast dobrim dijelom dolaze zato \u0161to neoliberalni poredak nema istinsku alternativu. Dakako, nemaju alternativu u ljevici koja bi ponudila mobiliziraju\u0107u viziju dru\u0161tva i ekonomije.<\/p>\n

S jedne strane liberalna opcija \u2013 a nju se ne mo\u017ee odvojiti od ekonomskih politika nejednakosti inzistiranjem na samo liberalnim “vrijednostima” \u2013 ne mo\u017ee biti ta mobiliziraju\u0107a alternativa jer je ona bila i jest sistemska opcija i ta je opcija u dubokoj politi\u010dkoj krizi. Populisti\u010dki pokreti su, s druge strane, samo nastavak istog kapitalisti\u010dkog sistema uz privremeno pacificiranje uznemirenih i dezorijentiranih masa, iako sebe prikazuju kao alternativu koja se temelji na demokratskom mandatu i la\u017enom obe\u0107anju ve\u0107e uklju\u010denosti gra\u0111ana u proces odlu\u010divanja. Kao \u0161to vidimo, nedostaje tre\u0107a linija koja je obilje\u017eavala politi\u010dku viziju posljednjih 150 godina, a to je socijalisti\u010dka. Razumijem da se rast te alternative povremeno vidi u subjektima kao \u0161to su Siriza i Podemos ili li\u010dnostima poput Corbyna, kao \u0161to razumijem entuzijazam oko ideje da \u0107e netko kona\u010dno reprezentirati na vlasti i tu liniju i mo\u017eda provesti ne\u0161to od minimuma socijalisti\u010dkog programa, ali se bojim da takve pojave ne donose i ne\u0107e donijeti \u2013 da li je u ovom sistemu to uop\u0107e mogu? \u2013 radikalan zaokret ka dru\u0161tvu koje \u0107e biti postavljeno na pravednijim dru\u0161tveno-ekonomskim i politi\u010dkim temeljima.<\/p>\n

Taj radikalni zaokret bi podrazumijevao ne kejnzijansku nego otvorenu socijalisti\u010dku ili komunisti\u010dku politiku?<\/em><\/p>\n

Mi smo u situaciji u kojoj nam se i kejnzijanizam kao dr\u017eavna intervencija u ekonomiju s ciljem smanjivanja socijalnih razlika i pokretanja privrede \u010dini kao radikalan ekonomski i politi\u010dki poku\u0161aj. Ako nam se to \u010dini kao radikalno, naravno da nam je vizija socijalisti\u010dkog dru\u0161tva apstraktna. Kroz posljednjih 150 godina i vi\u0161e, vizija socijalisti\u010dkog dru\u0161tva nije bila nikakva apstrakcija ve\u0107 konkretan program. Zna\u010dila je konkretne poteze same dr\u017eave pod pritiskom lijevih politi\u010dkih snaga ili samog dru\u0161tva. Ona je zna\u010dila duboku intervenciju u klju\u010dne segmente dru\u0161tva u kojima se nejednakost reproducira kako bi se ta dru\u0161tva pribli\u017eila idealu jednakog dru\u0161tva. To je, na koncu, zna\u010dilo stvaranjem sve jednakijih dru\u0161tava. Trend je radikalno preokrenut u posljednjih 40 godina pa se i dalje nesputano kre\u0107emo prema sve nejednakijim dru\u0161tvima i planeti.<\/p>\n

To nam dovoljno govori koliko se politi\u010dki spektar pomakao udesno\u2026<\/em><\/p>\n

Samo vra\u0107anje ka centru se, u ovom kontekstu, doista vidi kao lijevo skretanje. Ljevica ne smije biti dekoracija u liberalno-demokratskom i neoliberalnom ekonomskom sistemu koja \u0107e taj sistem u\u0161minkavati dobronamjernim politikama; bilo da se radi o priznanju razli\u010ditih identiteta, o minimalnoj dozi antifa\u0161isti\u010dkog stava, povremenim socijalno solidarnim akcijama ili davanjem pomo\u0107i najugro\u017eenijima. To je centristi\u010dka politika dobrih dru\u0161tvenih namjera, ali ne i politi\u010dka ljevica. Moramo se ipak ovdje vratiti i na kritiku samih lijevih pozicija gdje se sva radikalnost svela na filozofiju, teoriju i akademske projekte, ali nam ta teorijska radikalnost nije ponudila konkretnu i ostvarivu politi\u010dku viziju. Osim dobre analize kapitalisti\u010dkog sistema i reprodukcije seksi pojmova, ja je u tim tekstovima \u2013 bez obzira koliko cijenim pisanje nekih lijevih teoreti\u010dara \u2013 ne vidim.<\/p>\n

Treba li ljevica danas i\u0107i ka preuzimanju (dr\u017eavne) vlasti i poku\u0161ati natjerati dr\u017eavu da radi druga\u010dije, ili mo\u017eda treba i\u0107i za drugim oblicima borbe? Badiou ka\u017ee da svaka dr\u017eavna konstrukcija predstavlja negaciju politike emancipacije. Koja bi bila uloga dr\u017eave u kontekstu lijeve politike danas?<\/em><\/p>\n

Ovaj citat Badioua pokazuje sve probleme koje imamo. Mi se svi zala\u017eemo za emancipaciju koja uglavnom ostaje apstraktna kategorija. Me\u0111utim, obzirom da smo imali iskustva propalih re\u017eima socijalizma, bojimo se dr\u017eave. Odnosno, bojimo se kontaminacije na\u0161e emancipacije kroz ono \u0161to vidimo kao dr\u017eavu, odnosno, ono \u0161to bi, pribojavamo se, ukrotilo same emancipatorne procese. Ali \u0161ta su ti emancipatorni procesi i politike? Sanjarimo o revoluciji za koju ne znamo kako bi trebala izgledati, a onda se bojimo i prije nego je i po\u010dela da joj se ne desi ono \u0161to se revolucijama obi\u010dno de\u0161ava, a to je da se poku\u0161avaju konstituirati i na taj na\u010din izdaju svoj radikalni emancipacijski izraz koji se, vjerujemo, nalazio u njihovom za\u010detku; jer grade institucije, a institucije ograni\u010davaju \u017eeljenu emancipaciju. Avaj!<\/p>\n

Optere\u0107eni smo teorijskim paradoksima, a nedostaju nam vrlo konkretne politi\u010dke akcije. Za\u0161to? Zato \u0161to nemamo konkretnu politi\u010dku viziju. Jedno je zazivati revoluciju, a drugo je re\u0107i: prevrat \u0107emo izvr\u0161iti na taj i taj na\u010din da bismo ostvarili ove i ove rezultate i za to smo spremni i\u0107i do kraja, bez obzira na cijenu. U tom smislu, desnica se mo\u017ee pohvaliti time da ima vrlo konkretne ideje i vrlo konkretne korake koje je spremna da izvr\u0161i, uklju\u010duju\u0107i i upotrebu nasilja. Ljevica se danas ne mo\u017ee dogovoriti oko konkretnih koraka koje treba napraviti, niti je spremna za konkretnu politi\u010dku borbu, koja mo\u017eda podrazumijeva i nasilje bilo obrambenog bilo ofanzivnog tipa, kako bi odre\u0111enu viziju preto\u010dila u djelo. Malo politi\u010dkog realizma nam ka\u017ee da nikada nijedan sistem, a pogotovo sistem savr\u0161ene eksploatacije kao \u0161to je kapitalisti\u010dki nije bio promijenjen bez sukoba.<\/p>\n

Nasilje ne treba odbaciti?<\/em><\/p>\n

Svakako nam to nije i ne bi trebao biti motto. Ljevica govori \u201emi ne\u0107emo nasilje\u201c, ali bojim se da nam to ne daje preveliki prostor. To je kao da vas netko stalno batina, vi odbijate da se branite pa vas je gurnuo u kut i mo\u017ee da vas udari kad god ho\u0107e, a vi naravno nikada ne\u0107ete na takvo ne\u0161to odgovoriti jer se protivite nasilju. Tu mo\u017eemo postaviti pitanje strukturalnog i konkretnog nasilja. Svaki dan \u0161irom Europe se gu\u0161e \u0161trajkovi, prebijaju demonstranti, smanjuju se pla\u0107e, socijalni izdaci itd. Dru\u0161tvena devastacija je sveop\u0107a. Ponekad nam se jasno uka\u017ee kao po\u017ear nebodera Grenfell tower u Londonu gdje je izgorjela sirotinja pred o\u010dima cijelog svijeta zbog vrlo konkretnih mjera vlasti. \u0160to je to ako ne nasilje? Tako\u0111er, kao \u0161to vidimo, u Americi svaki dan ubiju barem jednog ili dva afroamerikanaca samo zato \u0161to su “crni” ili “tamniji”. Ta pitanja ja ne postavljam iz teorijske pozicije zagovora ili ne-zagovora nasilja, postavljam jer su to pitanja koja su pred nama svakodnevno. Radi se o te\u0161kim politi\u010dkim i moralnim pitanjima s kojima ljevica danas ne zna kako da se nosi. Nije uvijek bilo tako.<\/p>\n

\u0160ta da se radi sa identitetima?<\/em><\/p>\n

Kad govorimo o identitetima, mi isklju\u010divo govorimo o politizaciji odre\u0111enih identiteta, bilo da su oni vjerski, etni\u010dki, kulturni, lingvisti\u010dki, seksualni… Tu se, kako rekoh, radi o politizaciji identiteta i politi\u010dkoj mobilizaciji oko tih samih identiteta unutar globaliziranog svijeta koji nas je stavio pred dramati\u010dne promjene kakve \u010dovje\u010danstvo nikada do sada nije do\u017eivjelo. S paralelnom politizacijom identiteta vidimo fragmentaciju politi\u010dkih subjekata usljed relativno uspje\u0161noga eliminiranja klase. Odbacivanje klase i politizacija etno-nacionalnog i vjerskog identiteta su ostavili 130,000 mrtvih i milijune raseljenih na podru\u010dju biv\u0161e Jugoslavije. A onda je uslijedila poslijeratna devastacija restauracijom kapitalizma i privatizacijama. Ako bi netko trebao znati kolika je cijena agresivne politizacije identiteta onda smo to mi. Ali \u010dini se da nismo nau\u010dili lekciju. U uvjetima gdje smo klasu skoro potpuno utopili u politikama identitarnih fragmentacija, masovne mobilizacije klasnog tipa \u2013 koje bi nu\u017eno re-definirale odnose unutar samih dr\u017eava i nacija i nu\u017eno ih nadilazile \u2013 nam se \u010dine skoro nemogu\u0107ima.<\/p>\n

To ne zna\u010di da bi ljevica trebala potpuno ignorirati problem kolektivnih identiteta, niti predati politike identiteta koje se ti\u010du emancipacije ugro\u017eenih i obespravljenih grupa liberalima ili \u010dak desnici. Ona u svojim rukama ima sna\u017ean argument, jer emancipacija koju obe\u0107ava liberalni kapitalizam jest samo prazno obe\u0107anje \u2013 bez obzira radilo se o emancipaciji \u017eena ili emancipaciji manjina \u2013 upravo zato \u0161to je to obe\u0107anje dato u nejednakom klasnom dru\u0161tvu. Samo u dru\u0161tvu materijalne jednakosti svih, emancipacija, uklju\u010duju\u0107i tu i po\u0161tovanje osnovnih ljudska prava, mo\u017ee dobiti priliku za puno ostvarenje.<\/p>\n

To \u0161to sam rekao mo\u017eda dobro zvu\u010di, ali u realnosti vidimo pote\u0161ko\u0107e da se od tog uvida napravi konkretna politi\u010dka strategija; odnosno da se taj plan napravi politi\u010dki operabilnim. I u tome je sva kriza ljevice. Mi ne\u0107emo ovaj razgovor zavr\u0161iti s pozivanjem na apstraktne slogane, poput onih da je samo ljevica ta koja mo\u017ee sprije\u010diti katastrofu, da je samo ljevica ta koja \u0107e dovesti do istinske slobode i demokracije, da bez ljevice zavr\u0161avamo u krizi i katastrofi kapitalizma\u2026 Istina, govorimo, ali istina sama nam ne daje konkretnu uputu za djelovanje. I mi sebi to te\u0161ko priznajemo. Sloganima prikrivamo svoju nemo\u0107, kao i \u010dinjenicu da je dio ljevice odustao od borbe koja bi radikalno mijenjala sistem u kojemu \u017eivimo. I to doista nije pitanje individualnog pozicioniranja ili izbora u smislu pristajanja ili nepristajanja na sistem u kojem \u017eivimo. To je pitanje kolektivne organizacije koja nepristajanju daje politi\u010dki oblik; to zna\u010di da ona podriva i napada postoje\u0107i sistem i, u slu\u010daju pobjede, na njegovom mjestu gradi konkretnu promjenu.<\/p>\n

Obzirom da ti ve\u0107 dugo vremena radi\u0161 pri akademiji, mogli bismo ne\u0161to re\u0107i i o \u201eneoliberalizaciji\u201c akademskog rada i univerziteta. Svjedoci smo tomu da se akademski rad ve\u0107 dugo vremena \u201eneoliberalizira\u201c te da je tzv. \u201ekvantitativna metrika\u201c dovela do hiperprodukcije \u201ehiperspecijaliziranog znanja\u201c, dok je s druge strane na univerzitetima sve manje mi\u0161ljenja. Kako s time iza\u0107i na kraj?<\/em><\/p>\n

Suradnja i komunikacija univerziteta, ulice i tvornice \u010dinila je eksplozivni koktel \u0161ezdesetih i sedamdesetih godina. U posljednjih 40-ak godina univerziteti \u010desto predstavljaju privilegirano mjesto na kojemu je i dalje mogu\u0107e razvijati marksisti\u010dku viziju besklasnog dru\u0161tva. Na taj je na\u010din kapitalizam neutralizirao opasnost lijeve radikalne misli. On ju je tako\u0111er neutralizirao time \u0161to je onima koji uspijevaju na\u0107i radno mjesto na univerzitetima, a njih je sve manje, ponudio odre\u0111eni lifestyle; to jest da \u017eive \u017eivot srednjoklasne bur\u017eoazije a da uz to zadr\u017ee divne i moralno opravdane poglede na svijet koje mogu \u010dak i slobodno izra\u017eavati unutar zidina univerziteta. Takvoj ponudi te\u0161ko da se bilo tko mogao oduprijeti. Me\u0111utim, ako \u017eelimo biti ne\u0161to kriti\u010dniji \u2013 a ja ovo svakako govorim i iz pozicije autokritike \u2013 takvo \u0161to ne mo\u017ee sakriti slabost akademskog diskursa. Sama ma\u0161ina neoliberalne akademije je podjarmila brojne intelektualce, te ih tako i prisilila da pristanu na njezin na\u010din funkcioniranja kako bi zadr\u017eali svoje privilegije u svijetu koji im ne nudi mogu\u0107nost da izvan akademije o\u010duvaju socijalni standard i status. To je vrlo konkretna analiza na\u0161e akademske pozicije koja mi je poznata iz mog akademskog \u017eivota u Velikoj Britaniji. I kada govorimo o pristajanju, govorimo o tome da su mnogi predava\u010di i istra\u017eiva\u010di pristali na tzv. \u201eu\u010dinkovitu\u201c produkciju. Pristali su na, kako si rekao, hiperprodukciju hiperspecijaliziranog znanja te na projektni tip istra\u017eivanja. Ili su s druge strane pristali na odre\u0111ene administrativne uloge koje nas sve vi\u0161e udaljuju od univerziteta kao mjesta ne samo proizvodnje radikalnih ideja nego i radikalnih subjekata.<\/p>\n

Ne postaje li tako univerzitet mjesto tzv. \u201enezavisnih eksperata\u201c?<\/em><\/p>\n

Tako je! Akademija je postala izvor tzv. \u201enezavisnih eksperata\u201c. U sistemu u kojemu postoje politi\u010dki eksperti koji nas reprezentiraju (jer obi\u010dan narod, ka\u017eu, nema \u0161ta tra\u017eiti u vlasti i pri vlasti, osim samo birati izme\u0111u ponu\u0111enog), tako\u0111er imamo i eksperte za razli\u010dite domene. Vidimo hiperinflaciju ekspertiza koje su daleko od tzv. \u201eobjektivnog znanja\u201c. Naravno da se tu radi o hiperpolitiziranoj dru\u0161tvenoj ulozi. \u010cim upalite TV i vidite nekog ekonomistu na njemu, postane vam vrlo brzo jasno koje pozicije on zastupa i za\u0161to ih zastupa, te na koje na\u010dine je mogu\u0107e medijski manipulirati masama. Tako su nam rekli da je ekonomija toliko slo\u017eena da obi\u010dan \u010dovjek nema tu \u0161ta da misli, a kamoli \u0161ta da ka\u017ee. Time su od ekonomije koja je temeljno politi\u010dko polje stvorili nezavisno polje \u201eobjektivnih zakona\u201c kako bi zamaglili sveop\u0107u eksploataciju svojih dru\u0161tava. Danas eksperti ne ko\u0161taju puno, i to je za ozbiljne kapitaliste smije\u0161na cijena s kojom ostvaruju politi\u010dku podr\u0161ku programu koji se svodi na pove\u0107anje profita i njegovo odno\u0161enje van dosega institucija i javnosti. Nikada kapitalizam nije imao tako dobru poziciju i nikada tako sna\u017eno ideolo\u0161ko opravdanje enormnog boga\u0107enja. Uistinu je spektakularno da mo\u017eete u privatne d\u017eepove staviti toliki profit i da vam ga nitko ne mo\u017ee uhvatiti, a da s tim profitom mo\u017eete direktno utjecati na dru\u0161tvene i politi\u010dke procese. U tom smislu, da, doista nikada nije bilo bolje \u2013 ali samo za kapitaliste! Vidjet \u0107emo koliko dugo \u0107e trajati ova bjesomu\u010dna zabava, jer pad \u0107e se sigurno dogoditi. Pitanje je samo \u2013 kao \u0161to nam govori i Komunisti\u010dki manifest \u2013 da li \u0107e do\u0107i do utopijskog prevrata ili \u0107e taj pad ujedno zna\u010diti na\u0161u zajedni\u010dku propast.<\/p>\n

Prometej<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Igor \u0160tiks: Vidjet \u0107emo koliko dugo \u0107e trajati ova bjesomu\u010dna zabava, jer pad \u0107e se sigurno dogoditi. Pitanje je samo \u2013 kao \u0161to nam govori i Komunisti\u010dki manifest \u2013 da li \u0107e do\u0107i do utopijskog prevrata ili \u0107e taj pad ujedno zna\u010diti na\u0161u zajedni\u010dku propast<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":216729,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-247463","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/247463","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=247463"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/247463\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/216729"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=247463"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=247463"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=247463"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}