{"id":247262,"date":"2018-05-27T06:30:48","date_gmt":"2018-05-27T04:30:48","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=247262"},"modified":"2018-05-27T06:30:48","modified_gmt":"2018-05-27T04:30:48","slug":"rijeci-koje-ne-znace-nista-a-mogu-znaciti-sve","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2018\/05\/27\/rijeci-koje-ne-znace-nista-a-mogu-znaciti-sve\/","title":{"rendered":"Rije\u010di koje ne zna\u010de ni\u0161ta, a mogu zna\u010diti sve"},"content":{"rendered":"

Autorica: Ana Gruden<\/strong><\/p>\n

\"\"<\/a>Prije nekoliko dana, u izdanju TIM pressa iza\u0161la je knjiga \u201eDobar, lo\u0161 ili zao? Populizam u Hrvatskoj\u201c Marijane Grbe\u0161e i Berta \u0160alaja. Rije\u010d je o prvoj knjizi u Hrvatskoj koja se bavi sustavnom analizom populizma, fenomena suvremene politike. Razgovarali smo s izvanrednom profesoricom Marijanom Grbe\u0161om, s Fakulteta politi\u010dkih znanosti u Zagrebu, \u010dija je znanstvena karijera od samog po\u010detka usmjerena na politi\u010dki marketing i politi\u010dku komunikaciju.<\/p>\n

Na fakultetu radite ve\u0107 dvadesetak godina. \u0160to vas je privuklo ba\u0161 znanstvenoj karijeri nasuprot, primjerice, onoj u medijima?<\/strong><\/p>\n

Godine 1997. oti\u0161la sam na stipendiju u Ameriku i ondje sam shvatila da me zanima politi\u010dka komunikacija, odnosno mo\u0107 komunikacije u politici, mo\u0107 uvjeravanja, propagande i manipulacije. Tada sam definitivno bila sigurna da je to ono \u010dime se \u017eelim baviti. Kako kod nas tada politi\u010dka komunikacija kao znanstvena disciplina nije postojala, razgovaraju\u0107i s profesorom \u0160iberom, koji je predavao socijalnu i politi\u010dku psihologiju, dogovorila sam se da krenemo u to podru\u010dje. On je krenuo s politi\u010dkim marketingom, pa je kasnije do\u0161la politi\u010dka komunikacija, a onda smo po\u010deli razvijati razne smjerove i discipline koje se bave upravo komuniciranjem u politici. Onime \u0161to me zapravo i dan-danas fascinira. Naravno, nitko nije mogao predvidjeti koliko \u0107e se to podru\u010dje brzo razvijati, osobito danas, s razvojem digitalnih tehnologija.<\/p>\n

Povremeno vas anga\u017eiraju i politi\u010dke stranke kao konzultanticu, ali o tome ne govorite u javnosti, za razliku od svojih kolega.<\/strong><\/p>\n

Smatram da je konzultantima u politici jednostavnije raditi njihov posao ako nisu previ\u0161e eksponirani.<\/p>\n

Ali recimo Alex Brown je zvijezda u tom biznisu.<\/strong><\/p>\n

Nije jedini, ima i ve\u0107ih zvijezda u tom poslu. U Hrvatskoj smo Browna mi napravili zvijezdom jer kod nas jo\u0161 uvijek uvezeno znanje vrijedi vi\u0161e nego doma\u0107e. No ve\u0107i je problem \u0161to kod dijela na\u0161ih politi\u010dara jo\u0161 uvijek ne postoji svijest o tome da im je za komunikaciju s glasa\u010dima potrebna pomo\u0107 profesionalaca, inozemnih ili doma\u0107ih, svejedno. Posao politi\u010dkih konzultanata vani se iznimno cijeni jer da bi nekoga doveo na vlast, treba mnogo znanja i vje\u0161tine. Ve\u0107ina spin doktora u na\u010delu \u017eeli ostati u sjeni. Kada spin doktor postane poznatiji od klijenta, to je \u010desto po\u010detak njegova kraja. Dobar primjer za to je Alastair Campbell, Blairov savjetnik i apsolutni mastermind politi\u010dke komunikacije. Kada je postao sveprisutan, po\u010dele su se razotkrivati sve tajne njegova zanata i to je bio po\u010detak njegova kraja. Dakle, politi\u010dki konzultanti u pravilu ne bi trebali \u017eeljeti publicitet.<\/p>\n

Dakle, va\u0161 je stav da ne govorite o tome koga konzultirate?<\/strong><\/p>\n

Tako je. To je moj stav, iako po\u0161tujem tu\u0111i izbor. Mene i moje kolege naj\u010de\u0161\u0107e anga\u017eiraju za poslove koji se ti\u010du analitike. Svi misle da znaju \u010ditati podatke, poput istra\u017eivanja javnog mnijenja. A ne znaju. Lo\u0161e i\u0161\u010ditana istra\u017eivanja javnog mnijenja vode do krive strategije. Kontroverzni slu\u010daj Cambridge Analytice gra\u0111anima je donekle pribli\u017eio tu potrebu za \u201eskeniranjem\u201c bira\u010da kojima politi\u010dari onda poku\u0161avaju upravljati. Cijeli sustav upravljanja javnim mnijenjem s digitalnim je tehnologijama dobio novu dimenziju. Treba znati upotrebljavati podatke, a \u010desto ni stratezi u kampanjama ne znaju dovoljno o tom podru\u010dju. Politolozi i komunikolozi mogu mnogo bolje tuma\u010diti i analizirati takve podatke.<\/p>\n

Nekako se \u010dini da su politi\u010dka predvi\u0111anja i politi\u010dke strategije, bez obzira na sve mogu\u0107e dostupne alate koji poma\u017eu u analizi, a kasnije i u strategiji, zapravo ipak varljiva. Mnogo puta nas izborni rezultati iznenade.<\/strong><\/p>\n

Sla\u017eem se, ali to je naj\u010de\u0161\u0107e zato \u0161to polazimo od krive pretpostavke \u2013 da je kampanja svemo\u0107na. A nije. U kampanji se mo\u017ee samo maksimizirati mogu\u0107nost uspjeha kandidata i zbog toga je va\u017eno da je dobro odra\u0111ena. No, postoji jo\u0161 niz varijabli o kojima ovisi krajnji uspjeh. Primjerice, tu je kontekst izbora koji uklju\u010duje protukandidate te cijeli niz drugih \u010dimbenika. Svaki su izbori pri\u010da za sebe. Odli\u010dan primjer je David Axelrod, koji je radio Obaminu kampanju, a zatim kampanju Eda Milibanda, laburisti\u010dkog kandidata na izborima u Britaniji 2015. U SAD-u je imao fantasti\u010dnog kandidata i izvrstan kontekst. Zatim je do\u0161ao u Veliku Britaniju i dobio kandidata koji je imao problema s karizmom i odradio je kampanju koja nije dobila sjajne komentare. Takvih je primjera mnogo. Naravno da postoje pravila, ali uspjeh nikad ne ovisi o jednoj varijabli ni o jednom \u010dovjeku. Dodu\u0161e, postoji jedno nepisano pravilo koje znaju svi koji se bave kampanjama \u2013 kada kandidat dobije na izborima, to je njegova zasluga, a kad izgubi, kriv je konzultant.<\/p>\n

Va\u017eno je re\u0107i da politi\u010dki marketing nije alkemija, to je znanost, neki \u0107e \u010dak re\u0107i umjetnost. Postoje vrlo jasna pravila izrade strategije politi\u010dkih kampanja koja uklju\u010duju veliko znanje i stru\u010dnost, ako \u017eelite raditi kampanju kako treba. Problem je \u0161to kod nas, kako sam ve\u0107 napomenula, jo\u0161 uvijek ne postoji svijest o tome da treba poduzeti odre\u0111ene korake da bi se do\u0161lo do strategije koja funkcionira. No, ako su okolnosti lo\u0161e, ili ako kandidat radi sam protiv sebe, i uz najbolju mogu\u0107u kampanju mo\u017eete izgubiti izbore. Uzmite primjer Hillary Clinton i Donalda Trumpa. Ona je naprosto bila lo\u0161a kandidatkinja u zadanim okolnostima i Trump je pobijedio. S tim da je Trump, usto, imao i vrlo dobru kampanju. Mo\u017eda su jo\u0161 bolji primjer na\u0161i izbori 2011. kad je HDZ naprosto morao izgubiti izbore, a SDP nije imao \u0161anse da ih izgubi. Takve su bile okolnosti.<\/p>\n

Na Smotri sveu\u010dili\u0161ta 2017. godine dobili ste nagradu za najbolje predavanje, s nazivom \u201eTko su celebrity politi\u010dari i mo\u017ee li Beyonce spasiti demokraciju\u201c. \u0160to vam zna\u010di znanstvena karijera, rad sa studentima, istra\u017eivanje i pisanje knjiga?<\/strong><\/p>\n

Ideja politike i politolo\u0161kih istra\u017eivanja sada je mnogo druga\u010dija nego \u0161to je bila nekada. Dr\u017eim kolegij na engleskom jeziku koji se zove Pop politics, koji je studentima vrlo zanimljiv jer govori o poveznici izme\u0111u pop-kulture i politike. Ta veza postoji oduvijek, no pojavom masmedija i op\u0107enito selebrizacije dru\u0161tva, ta je veza postala izrazito intenzivna. Celebrity politika je zapravo vezana za ideju popularizacije politike, odnosno za spajanje popularne kulture i politike i govori o tome kako politi\u010dari koriste mo\u0107 celebrityja u kampanji. S druge strane, i politi\u010dari postaju celebrityji. Obama je vjerojatno perjanica cijele te ideje celebrity politike. No, s druge strane imamo Donalda Trumpa, koji je bio reality TV zvijezda i koji je tako\u0111er celebrity politi\u010dar. Naravno, posve druga\u010dija vrsta celebrity politi\u010dara. Sve to otvara cijeli niz zanimljivih pitanja o kojima razgovaram sa studentima.<\/p>\n

Va\u0161e predavanje odnosilo se na to kako je Hillary Clinton uzela Beyonce za \u201csvog\u201c celebrityja.<\/strong><\/p>\n

U toj predsjedni\u010dkoj kampanji bilo je zanimljivo kako se cijeli Hollywood anga\u017eirao, ne za samu Hillary nego zapravo protiv Trumpa. Kada se, primjerice, Hollywood mobilizirao u Obaminoj kampanji, to je bilo ba\u0161 za Obamu. Ovo predavanje je proiza\u0161lo iz teksta koji smo kolega Bebi\u0107 i ja napisali o ulozi glazbenika u kampanji na izborima u SAD-u 2016. za jedan zbornik koji je izdan u Velikoj Britaniji. Pokazali smo da celebrityji, osim \u0161to podr\u017eavaju odre\u0111enog politi\u010dara, dopiru do mnogo ve\u0107eg broja ljudi od samih politi\u010dara. Recimo video koji je Beyonce postavila na svojoj stranici, u kojem ona nastupa s Hillary Clinton, vidjeli su milijuni ljudi, dok je mnogo manje ljudi do\u0161lo do tog videa preko stranice Hillary Clinton. Glavni problem politi\u010dara je kako doprijeti do ljudi jer politika ljude ne zanima. A ovo je na\u010din da putem pop-kulture, odnosno celebrityja, do\u0111u do bira\u010da. U tom smislu, resurs koji pru\u017eaju celebrityji nevjerojatan je. Me\u0111utim, s druge strane, posljednja ameri\u010dka predsjedni\u010dka kampanja ukazala je na jedan zanimljiv rascjep: iako je velik broj celebrityja podr\u017eao Hillary a gotovo nitko nije podr\u017eao Trumpa, izbore je dobio Trump. Dakle, iako je mo\u0107 pop-kulture u politici velika, treba biti oprezan u projiciranju njezine snage, ali i posljedica tog \u201ebraka\u201c pop-kulture i politike. U znanosti, u akademskim krugovima, imate dvije struje: s jedne strane veliku euforiju i one koji govore \u201ePop-politika je sjajna stvar\u201c ili \u201eLjudima treba vi\u0161e zabavnih sadr\u017eaja u politici jer mrze politiku\u201c, dok drugi pak smatraju da je to banalizacija politike. U svakom slu\u010daju, to je vrlo zanimljivo podru\u010dje i nema vi\u0161e natrag, nema vra\u0107anja na staro. Idemo dalje u tom smjeru. Na Fakultetu se bavimo i odnosom politike i filma, politike i glazbe. Upravo velik interes studenata za kolegij Pop politics i sli\u010dne kolegije sugerira da je taj spoj pop-kulture i politike iznimno privla\u010dan \u2013 \u010dim dodate pop-kulturu, onda i politika postaje zanimljiva.<\/p>\n

Tko se od na\u0161ih politi\u010dara najvi\u0161e koristi celebrityjima i koji se celebrityji najvi\u0161e anga\u017eiraju u politici?<\/strong><\/p>\n

U Hrvatskoj je HDZ 90-ih bio izvrstan u kori\u0161tenju celebrityja, gledano iz te politi\u010dko-marketin\u0161ke perspektive. Konkretno, Ivo Sanader je bio alfa i omega politi\u010dkog marketinga u Hrvatskoj, koliko god to zvu\u010dalo nepopularno u dana\u0161nje vrijeme. On je to jednostavno razumio, a imao je i resurse. I prije njega su se anga\u017eirali glumci i pjeva\u010di, ali on je to radio na jedan vrlo spretan na\u010din. Anga\u017eirao je i sporta\u0161e. Sjetite se samo Nike Kova\u010da \u010diju re\u010denicu \u201eI moj brat Robert tako\u0111er\u201c jo\u0161 i danas citramo u svakodnevnom govoru. Mi bez daljnjega imamo povijest celebrity politike, ali danas ona postoji u mnogo manjoj mjeri jer su se, vjerujem, celebrityji opekli \u2013 morali su kasnije svjedo\u010diti, i\u0107i na sud i sl. Osim toga, s obzirom na to da smo duboko podijeljeno dru\u0161tvo u kojem u sekundi dobijete etiketu desni\u010dara ili ljevi\u010dara, malotko \u0107e za nekog pjeva\u010da koji nastupi za HDZ ili SDP, re\u0107i da je profesionalac. Odmah je ideolo\u0161ki svrstan, a to nikome ne treba. Osim, naravno, pjeva\u010dima koji se \u017eele ideolo\u0161ki svrstati i koji su jasno opredijeljeni. Imali smo i Ivu Josipovi\u0107a koji je u kampanji imao pjeva\u010de. Dakle, mo\u017ee se zaklju\u010diti da smo prihvatili pop-politiku, no malo diskretnije nego neke druge zemlje.<\/p>\n

U novoj knjizi, \u201eDobar, lo\u0161 ili zao?\u201c, koju je nedavno izdao TIM press, bavite se (zajedno s kolegom Bertom \u0160alajem) populizmom. Mo\u017eemo li zaklju\u010diti da je populizam isto dio celebrity politike?<\/strong><\/p>\n

Recimo da postoje neke dodirne to\u010dke. Cijela ta pri\u010da sa celebrity politikom zapravo se svodi na poku\u0161aj povezivanja s gra\u0111anima, poku\u0161aj pronala\u017eenja nekog zajedni\u010dkog prostora koji politi\u010dari dijele s obi\u010dnim gra\u0111aninom. Primjerice, ako ja slu\u0161am Brucea Springsteena, a Obama je njegov prijatelj \u2013 to je onda zajedni\u010dki prostor koji dijelimo. Pop-kultura je jedan na\u010din familijarizacije s gra\u0111anima, a drugi na\u010din je tzv. humanizacija \u2013 \u201emi smo isti kao vi\u201c, \u201eja sam jedan od vas\u201c. A upravo je taj diskurs identifikacije s narodom jedna od klju\u010dnih odrednica populizma. Celebrity politika gledana u kontekstu populizma ima jednu paradoksalnu, pomalo \u010dak i shizoidnu poziciju: s jedne strane pribli\u017eava politi\u010dare gra\u0111anima, a s druge strane, celebrityji su dio establi\u0161menta, koji populisti preziru. U tom smislu celebrity politika mo\u017ee biti poluga populisti\u010dke retorike, ali istodobno predstavlja i populisti\u010dki kontrapunkt jer utjelovljuje etablirani mainstream koji populisti preziru.<\/p>\n

Kada se u Hrvatskoj govori o populizmu, na prvu svi pomislimo na gradona\u010delnika Zagreba, Milana Bandi\u0107a. No, vi ste u svojoj knjizi do\u0161li do zaklju\u010dka da on zapravo nije populist po ideologiji ve\u0107 da se tu i tamo koristi populisti\u010dkom retorikom \u0161to ga, dakle, ne \u010dini populistom.<\/strong><\/p>\n

Bandi\u0107 je populist po stilu. Naime, kolokvijalna upotreba pojma populizam naj\u010de\u0161\u0107e podrazumijeva populiste po stilu. Bandi\u0107eve uzre\u010dice poput \u201eja sam jedan od vas\u201c ili \u201eja i moji sugra\u0111ani\u201c, pa tehnike humanizacije kojima se koristi dok se, primjerice, slika sa psom ili narodske fraze tipa \u201eradim kao konj\u201c, sve su to elementi zbog kojih ga se rutinski progla\u0161ava populistom. Stipe Mesi\u0107 je isto imao populisti\u010dki stil koji je postizao prije svega svojim humorom. Humor je klasi\u010dna tehnika humanizacije jer je to jezik koji ne pripada politi\u010dkoj sferi, to je privatni jezik kojim se on pribli\u017eio ljudima: \u201epredsjednik svih gra\u0111ana\u201c, \u201ena kavu sa Stipom\u201c i sli\u010dno. To su bili na\u010dini pribli\u017eavanjima gra\u0111anima, i u tom je smislu Mesi\u0107ev stil bio populisti\u010dki. A danas se tim populisti\u010dkim stilom koriste gotovo svi politi\u010dari, ali i mediji, neki manje, neki vi\u0161e. Zbog toga je u istra\u017eiva\u010dkom smislu bitno razlikovati populizam kao stil i populizam kao ideologiju. Ako za nekoga ka\u017eemo da je populist u smislu ideologije koju zagovara, onda u diskursu tog politi\u010dara treba biti zastupljen i antielitizam, jedan op\u0107i prijezir prema svim politi\u010dkim elitama. Milan Bandi\u0107 primjerice ne misli da su sve stranke lo\u0161e i da su svi politi\u010dari grozni, iako se u njegovoj retorici povremeno ipak mo\u017ee na\u0107i izraze tipa \u201epoliti\u010dari su ovakvi ili onakvi\u201c, zbog \u010dega smo ga svrstali u \u201erubne slu\u010dajeve\u201c. Ali njegova je retorika ipak bitno druga\u010dija od pravih populista, koji govore: \u201ePoliti\u010dari su nas uni\u0161tili\u201c ili \u201eMi nismo politi\u010dari, nismo politi\u010dki profesionalci, mi smo se tu na\u0161li silom prilika da bismo gra\u0111ane spasili od zle i korumpirane politi\u010dke elite\u201c. Najbolji primjer pravih populista kod nas je \u017divi zid. Ako njih stavite s jedne strane a Milana Bandi\u0107a s druge, onda shvatite da ih nipo\u0161to ne mo\u017eete svrstati u isti ko\u0161. Uglavnom, mi smo u knjizi dali pregled svih definicija i pristupa ve\u0107ine relevantnih autora te pokazali razliku izme\u0111u populizma kao stila i populizma kao ideologije, \u0161to je naj\u010de\u0161\u0107i izvor nesporazuma u kolokvijanoj upotrebi rije\u010di populist.<\/p>\n

I Most se do\u017eivljava populisti\u010dkom strankom.<\/strong><\/p>\n

Nedavno smo kolega \u0160alaj i ja zavr\u0161ili rad koji smo nazvali \u201eThe Curious Case of The Bridge\u201c, upravo o slu\u010daju Mosta. Po\u0161li smo od pretpostavke da oni jesu populisti i zanimalo nas je kakav je taj njihov populizam. Kada smo analizirali sve njihove intervjue, shvatili smo da su mnogo manje skloni pozivati se na narod, \u0161to je vrlo zanimljivo, a i da je njihov antielitizam manje izra\u017een nego kod nekih drugih stranaka. Osim toga, o\u010dekivali smo da \u0107emo kod njih utvrditi desni populizam koji se o\u010dituje u etiketiranju odre\u0111enih skupina gra\u0111ana kao \u201eopasnih drugih\u201c, kao skupina koje ugro\u017eavaju prava domicilnog naroda. Te opasne druge desni populisti danas naj\u010de\u0161\u0107e nalaze me\u0111u manjinama ili migrantima. Zanimljivo je da kod Mosta nismo na\u0161li takve stavove, iako znamo da neki njihovi zastupnici zastupaju desne ideje. Oni su u svojim kampanjama jako pazili da ne izlaze ni sa \u010dim \u0161to bi ih moglo etiketirati kao desne ili lijeve. \u010cak su vi\u0161e kritizirali financijske institucije, \u0161to je tipi\u010dno za lijevi populizam. Iz svega toga mo\u017eemo zaklju\u010diti da se nisu ideolo\u0161ki svrstavali te da pripadaju nekoj vrsti centristi\u010dkog populizma. Me\u0111utim, postoji jedna klasifikacija koja govori o tzv. antiestabli\u0161ment strankama, o strankama \u010diji su prijekor i kritika usmjereni ponajprije prema strankama koje su obna\u0161ale vlast, ne prema svima, a to je upravo Most. Oni \u201emrze\u201c HDZ i SDP, te su stranke predmet njihove kritike, a ne sve stranke, \u0161to je recimo slu\u010daj kod \u017divog zida. Zapravo su otvoreni za suradnju s drugim strankama, za razliku od \u017divog zida koji ne \u017eeli sura\u0111ivati ni sa kim. I upravo tu dolazimo do \u010dudne pozicije Mosta \u2013 dakle, HDZ i SDP su po njihovu mi\u0161ljenju neprihvatljivi, ali \u0107e s njima ipak poku\u0161ati \u201espasiti Hrvatsku\u201c. Takvo \u0161to je dosad nezabilje\u017eeno.<\/p>\n

Jesu li populisti onda bliski anarhistima?<\/strong><\/p>\n

Neki autori o populizmu govore kao o protusistemskoj ideologiji. Populisti zaista \u010desto zagovaraju ukidanje nekih etabliranih demokratskih institucija, npr. Ustavnog suda. To je recimo tra\u017eio Vlaho Orepi\u0107, danas to zagovara \u017divi zid. A to je tipi\u010dno za populiste, da se ide na ukidanje nekih institucija demokratskoga sustava.<\/p>\n

Je li Zoran Milanovi\u0107, prema svemu ovome, tipi\u010dan primjer anitpopulista?<\/strong><\/p>\n

Milanovi\u0107 je jedan od onih koji se \u010desto obru\u0161ava na populizam: govori da je populizam najve\u0107a prijetnja demokraciji. Kad smo se tek po\u010deli baviti ovom problematikom, dogovorili smo se da \u0107emo uklju\u010diti mainstream politi\u010dare, da vidimo koliko kod njih ima elemenata populisti\u010dke retorike. Jedan od indikatora takve retorike jest prisutnost \u201epraznih ozna\u010ditelja\u201c. To su rije\u010di koje ne zna\u010de ni\u0161ta, a mogu zna\u010diti sve: nada, promjena, reforme… I onda smo utvrdili da je jedan od klju\u010dnih praznih ozna\u010ditelja kod Zorana Milanovi\u0107a upravo \u2013 populizam. On nikad nije rekao \u0161to su za njega populisti, a stalno se obru\u0161ava na njih. A prazni ozna\u010ditelji se upravo i upotrebljavaju u tom smislu: svatko u taj pojam upisuje \u0161to ho\u0107e. Dakle, Milanovi\u0107 je deklarativno antipopulist, ali je ipak u posljednjoj izbornoj kampanji oti\u0161ao u pu\u010dku kuhinju, jer svi politi\u010dari u jednom trenutku shvate da se treba spustiti s politi\u010dkoga pijedestala i do\u0107i me\u0111u gra\u0111ane. I Ivo Josipovi\u0107 je na po\u010detku prve predsjedni\u010dke kampanje rekao da se ne\u0107e baviti tom vrstom kampanje, a na kraju je svirao s Baretom. Dakle, \u010dak i oni koji kritiziraju populiste, kad zagusti, \u010desto pose\u017eu za populisti\u010dkim stilom.<\/p>\n

Brexit i pobjeda Trumpa najbolji su primjeri mo\u0107i koju imaju mediji kad je u pitanju populizam. I populizam je u pravilu, kada je rije\u010d o medijima, vezan za tabloide. No, u Hrvatskoj nema pravih tabloida. Kako to obja\u0161njavate?<\/strong><\/p>\n

Te\u0161ko je kod nas biti tabloid kad su sve novine polutabloidne. Kad su stvari jasne i ekstremne, onda znate na \u010demu ste. Ovako je gotovo cijeli sustav pro\u017eet \u017eutilom, \u0161to je mnogo gore. Odnos medija i populizma tema je koja je iznimno bitna i koja je jo\u0161 uvijek slabo istra\u017eena. Postoje dvije dimenzije: prva je odnos medija prema populistima \u2013 na koji ih na\u010din prate, koliku im pozornost pridaju i sli\u010dno. U tom su smislu zanimljivi tabloidi jer u svojemu izvje\u0161tavanju rado preuzimaju neke elemente populisti\u010dkoga diskursa. Recimo u nekim zemljama koje imaju jake tabloide, kao \u0161to je primjerice Velika Britanija, oni su istodobno utjecajni i naj\u010ditaniji. Spomenuli ste Brexit. Cijeli niz analiza koje su ra\u0111ene u vezi s Brexitom pokazao je da su mediji bili jezi\u010dac na vagi koji je izgurao Britaniju iz Europske unije, ponajvi\u0161e jer su tabloidi stalno ponavljali argumente probrexitovaca, i to dva klju\u010dna: najezdu imigranata i demoniziranje Europske unije koja je \u201eoduzela prava britanskom narodu\u201c. Dakle, tu je bila rije\u010d o klasi\u010dnom populisti\u010dkom diskursu. Oni su na neki na\u010din forsirali ono \u0161to su probrexitovci govorili i to je postao dominantan diskurs izvje\u0161tavanja o Brexitu. U tom kontekstu zanimljiv je i slu\u010daj Donalda Trumpa jer su mu mediji davali golemu pozornost u predizborima. Ina\u010de u Americi vrijedi pravilo da koli\u010dina vidljivosti kandidata u medijima ovisi o tome kako stoje u anketama. To nije bio slu\u010daj s Trumpom. Oni su mu davali mnogo ve\u0107u vidljivost nego \u0161to je bio njegov rejting u anketama zato \u0161to im je bio interesantan jer, da citiram jednog autora: \u201eKako mo\u017ee\u0161 ignorirati takvog lika kao \u0161to je Trump?\u201c I tako su mediji stalno izvje\u0161tavali o njemu, a panika je nastala tek kad su shvatili da dobro stoji u anketama pa su nakon toga po\u010deli kriti\u010dki izvje\u0161tavati o njemu. Ali sve mu je to i\u0161lo u prilog. Populisti su ina\u010de vrlo spretni, a pogotovo Trump, u komentiranju i davanju odgovora na kritiku mainsream medija. On je medije proglasio dijelom omra\u017eenog establi\u0161menta, \u0161to vrlo dobro prolazi kod njegovih bira\u010da. Druga dimenzija odnosa medija i populizma mnogo je slo\u017eenija i te\u017ee ju je operacionalizirati, a to je pitanje u kojoj mjeri mediji sami, neovisno o odre\u0111enim politi\u010dkim akterima i doga\u0111ajima, imaju populisti\u010dki diskurs. On se ogleda u poziciji: \u201eMi kao mediji \u0161titimo gra\u0111ane, malog obi\u010dnog \u010dovjeka od politi\u010dkih elita koje su uni\u0161tile zemlju i gra\u0111ane i stalno rade protiv ljudi.\u201c Ako otvorite bilo koji portal, vidjet \u0107ete da su na\u0161i mediji puni toga. Postoji teza koja ka\u017ee da je pretjeran, nekriti\u010dki i neutemeljen cinizam prema politi\u010darima doveo do ne\u010dega \u0161to se naziva \u201ekorozivni cinizam\u201c. Dakle, jedan zdrav skepticizam prema politici, koji je potreban, zamijenio je upravo taj korozivni cinizam, koji nije dobar jer inzistira na tome da su svi politi\u010dari napravili mnogo zla. A nemogu\u0107e je da je ba\u0161 svaka mjera lo\u0161a ili da je ba\u0161 svaki politi\u010dar lo\u0161. Na taj se na\u010din javnost navikava i dugoro\u010dno ju se u\u010di na takav tip diskursa i kada na scenu do\u0111e populisti\u010dki akter s istom tom retorikom, ona pada na plodno tlo. To je simbioza i preklapanje diskurs\u00e2 \u0161to je vrlo zanimljivo, ali dugoro\u010dno mo\u017ee imati ozbiljne posljedice. Na\u0161 sljede\u0107i znanstveni projekt bavi se analizom medijskog izvje\u0161tavanja o Mostu i \u017divom zidu tijekom kampanja i danas, ponajprije u kontekstu rasta rejtinga \u017divoga zida.<\/p>\n

Poznato je da u Europi osna\u017euje desni populizam, a u Latinskoj Americi lijevi. Kako se to obja\u0161njava?<\/strong><\/p>\n

Sve ovisi o kontekstu \u2013 ponajprije o politi\u010dkom i povijesnom, zatim o dominantnim elitama kojima se ti populisti suprotstavljaju, a onda, naravno, i o nizu kontekstualnih \u010dimbenika. U Europi imamo financijsku i izbjegli\u010dku krizu koja je dala vjetar u le\u0111a desnim populistima. Pa \u010dak i u Njema\u010dkoj, koja je zbog svojih povijesnih okolnosti godinama zazirala od populizma. Dakle, postoje latentni \u010dimbenici, poput povijesti i politi\u010dkog konteksta, i kontekstualni \u010dimbenici, poput financijske krize i situacije s imigrantima. No, najva\u017enije je re\u0107i da je populizam zapravo posljedica lo\u0161eg stanja liberalne demokracije. Dakle, sustav koji mi poznajemo je u krizi. Postavlja se pitanje jesmo li u\u0161li u jednu novu paradigmu, ho\u0107emo li sada imati borbu mainstream stranaka i populisti\u010dkih stranaka. Nisam sigurna da je dobro promatrati populizam u kontekstu paradigme koju smo imali dosada i tretirati ga kao ne\u0161to prolazno. Treba ga shvatiti kao indikator da s postoje\u0107im sustavom ne\u0161to nije u redu.<\/p>\n

Forum<\/a>\/Zaposlena<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Populizam se ne mo\u017ee tretirati kao ne\u0161to prolazno, on je indikator da s postoje\u0107im sustavom ne\u0161to nije u redu<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":183695,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-247262","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/247262","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=247262"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/247262\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/183695"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=247262"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=247262"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=247262"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}