{"id":247170,"date":"2018-05-25T05:13:12","date_gmt":"2018-05-25T03:13:12","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=247170"},"modified":"2018-05-25T00:18:36","modified_gmt":"2018-05-24T22:18:36","slug":"usitnjavanje-medija-i-fragmentacija-publika-zivio-izbor","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2018\/05\/25\/usitnjavanje-medija-i-fragmentacija-publika-zivio-izbor\/","title":{"rendered":"Usitnjavanje medija i fragmentacija publika: \u017divio izbor!"},"content":{"rendered":"

Autorka: Helena Popovi\u0107\u00a0<\/strong><\/p>\n

\"\"<\/a>Diversifikacijacijom medija i fragmentacijom publika dobivamo niz izbora, biramo \u0161to \u0107emo konzumirati, kada i gdje. Ipak, jedna od posljedica je rastakanje zajedni\u010dkog okvira kojim se, u informativnoj domeni, definira javni interes, a druga je nestanak povjerenja u medije. Mo\u017eda pra\u0107enje sadr\u017eaja “na zahtjev” omogu\u0107uje izbjegavanje reklama, ali pirova je to pobjeda u polju saturiranom logikom konsumpcije i profitnih interesa.<\/p>\n

U analizi suvremenog medijskog polja, \u010desti je problemski motiv pluralizacija medija koja rezultira fragmentacijom publika. Naime, u posljednja tri desetlje\u0107a svjedo\u010dimo porastu broja medijskih organizacija, i to kao rezultat komercijalizacije i privatizacije medija \u2013 trend koji intenzivnije zapo\u010dinje od 1980-ih godina 20. stolje\u0107a – te kao posljedica promjena medijskih tehnologija koje omogu\u0107uju proliferaciju i pluralizaciju razli\u010ditih medijskih platformi i kanala komunikacije.<\/p>\n

Jedna od posljedica navedenih trendova jest fragmentacija medijskih publika, \u0161to zna\u010di da dolazi do smanjenja broja osoba koje koriste odre\u0111eni medij (Turow, 2012), a druga je segmentacija tr\u017ei\u0161ta, pri \u010demu medijske organizacije formiraju poslovne strategije prema sociodemografskim i drugim karakteristikama razli\u010ditih tr\u017ei\u0161nih ni\u0161a kako bi razvile i u\u010dvrstile izvore svojih prihoda (pretplata, ogla\u0161avanje, neposredna prodaja\u2026).<\/p>\n

U domeni sociolo\u0161kih istra\u017eivanja medija analiziraju se nove prakse medijskih publika u odnosu na one ranije uspostavljene. U kontekstu fragmentacije publika isti\u010du se tako pozitivni aspekti koji uklju\u010duju pove\u0107anje mogu\u0107nosti izbora (\u0161to se, dakako, treba razmatrati u klju\u010du kritike, budu\u0107i da se radi o jednom od glavnih ideologema neoliberalizma).<\/p>\n

Publike, nagla\u0161ava se, imaju ve\u0107u kontrolu nad odabirom samog sadr\u017eaja, a \u0161iri se i dijapazon mogu\u0107ih lokacija za razli\u010dite korisni\u010dke prakse, \u0161to je posljedica \u0161irenja upotrebe mobilne tehnologije. Na koncu, pove\u0107ava se i kontrola nad temporalnom dimenzijom, budu\u0107i da raste broj platformi koje omogu\u0107uju individualno preuzimanje sadr\u017eaja i odgo\u0111eno konzumiranje sadr\u017eaja “na zahtjev” (svojevrsna ekstenzija video ure\u0111aja i VHS kazeta).<\/p>\n

No, isti\u010du se kod fragmentacije publika i negativni aspekti, koji se posebno aktualiziraju u problematizaciji upotrebnih praksi i recepciji informativnih sadr\u017eaja. Potonji se obi\u010dno razmatraju u neraskidivoj vezi s politi\u010dkim sustavom neke zemlje \u2013 danas, dakle, sa suvremenom demokracijom. U takvom se okviru fragmentacija \u2013 koja implicira odre\u0111eni odnos izme\u0111u publika i informacija\/znanja – vidi kao problem, budu\u0107i da mediji imaju sve va\u017eniju ulogu u konstrukciji zna\u010denja izvan sfere iskustvenog, te samim time potencijalno (dez)integriraju \u010dlanove odre\u0111enog dru\u0161tva.<\/p>\n

Specifi\u010dnije, fragmentirane publike konzumiraju razli\u010dite, sve vi\u0161e specijalizirane sadr\u017eaje diversificiranih izvora informacija, koji su, u ideolo\u0161kom smislu, sve radikalniji (otvoreno proklamiranje fa\u0161izma, perpetuiranje govora mr\u017enje, negiranje znanstveno utemeljenih \u010dinjenica itd.). Na taj se na\u010din, odre\u0111ene teme od javnog interesa, relevantne za sve \u010dlanove nekog dru\u0161tva, potencijalno gube iz obzorja. Samim time nestaje zajedni\u010dki interpretativni okvir koji je, u vrijeme dominacije masovnih medija i konstrukcije javne sfere u habermasovskom smislu (Habermas, 1962\/1989), figurirao kao vezivno tkivo za gra\u0111ane neke dr\u017eave.<\/p>\n

Dobar je primjer vezivnog tkiva poznata teza Benedicta Andersona (Anderson, [1983]1990) koji, promi\u0161ljaju\u0107i o nastanku moderne nacije-dr\u017eave, isti\u010de klju\u010dnu ulogu tiska koji je imao integrativnu funkciju u konstrukciji ideje nacije: \u010ditaju\u0107i novine i konsumpcijom sli\u010dnog sadr\u017eaja koji je primarno uklju\u010divao vijesti, odnosno teme od zajedni\u010dkog interesa, gra\u0111ani su, kroz kontinuitet izla\u017eenja dnevnog tiska, konstruirali i ideju pripadnosti odre\u0111enoj naciji; dakle, mogli su konstruirati naciju kao “zami\u0161ljenu zajednicu” koja se oblikuje u simboli\u010dkom univerzumu. Proliferacijom razli\u010ditih medija i fragmentacijom publika dolazi do nestanka tog zajedni\u010dkog okvira.<\/p>\n

Nestaje zajedni\u010dka “agenda” (McCombs i Shaw, 1972) koju su u ranijoj fazi tradicionalnih masovnih medija definirale medijske organizacije, budu\u0107i da medijski korisnici, prema vlastitom naho\u0111enju, mogu selektirati vijesti koje dopiru do njih, a mogu ih i proizvoditi (takozvani protro\u0161a\u010d “pravih” ili “la\u017enih” vijesti).<\/p>\n

Ovdje veliku ulogu igraju dru\u0161tveni mediji, posebno Facebook, koji putem osobnih profila individualnih korisnika i mre\u017ee “prijatelja” omogu\u0107uje individualno, grupno i masovno komuniciranje. Danas je sve \u010de\u0161\u0107a pojava da se pojedinci\/pojedinke informiraju isklju\u010divo putem Facebooka, \u0161to zna\u010di da se selekcija vr\u0161i s obzirom na selekciju primarnih i sekundarnih referentnih grupa (Facebook “prijatelja”). Tako se publike izla\u017eu specifi\u010dnim klasterima informacija, \u010dime se stvaraju dru\u0161tvene skupine koje poznaju odre\u0111eni segment dru\u0161tvenog svijeta, dok o nekome drugome ne znaju ni\u0161ta (Tewksbury, 2005).<\/p>\n

Osim toga, dok su tradicionalni masovni mediji (tisak, radio i posebno javna televizija) homogenizirali razli\u010dite klase i dru\u0161tvene skupine koje su bile vezane uz iste, malobrojne, op\u0107einformativne medije koji su proizvodili razli\u010dite sadr\u017eaje obra\u0107aju\u0107i se masovnoj publici, danas su publike heterogene i segmentirane prema tr\u017ei\u0161nim principima, pri \u010demu se, dakako, favoriziraju lukrativne ni\u0161e.<\/p>\n

Prema Elihu Katzu (Katz, 1996), individualno skrojene medijske korisni\u010dke prakse zamjenjuju zajedni\u0161tvo na nacionalnoj razini, dok zabava koja dominira u nastojanju da se privu\u0107e publika i smanje tro\u0161kovi proizvodnje, sve vi\u0161e marginalizira javna pitanja (Katz, 1996), \u0161to zna\u010di da se razaraju temelji demokracije kao politi\u010dkog sustava koja, kao va\u017enu pretpostavku, implicira uklju\u010divanje i osvije\u0161tavanje gra\u0111ana o pitanjima od javnog interesa (Tewksbury, 2005).<\/p>\n

Mo\u017eemo se zapitati \u0161to onda ostaje kao simboli\u010dko vezivno tkivo u procesima integracije publika? Ne\u0161to \u0161to zasigurno ostaje, \u0161tovi\u0161e, ne\u0161to \u010diji zna\u010daj za homogenizaciju publika raste su takozvani ‘medijski doga\u0111aji’ (media events) (Dayan i Katz, 1992) koji \u2013 bez obzira na trend fragmentacije \u2013 uspijevaju okupiti masovnu publiku i to \u010desto na nadnacionalnoj razini. Medijski doga\u0111aji ozna\u010davju one doga\u0111aje koji su specijalno, uvijek u formi spektakla (Hromad\u017ei\u0107, 2014 ), konstruirani izvan medijske sfere, ali osmi\u0161ljeni za audiovizualni medijski prijenos, koji ozna\u010davaju iznimku od rutinizirane svakodnevice, a osim spektakla, kao conditio sine qua non, konstruiraju i svijet slavnih (celebrity).<\/p>\n

Doga\u0111aji poput recentnog vjen\u010danja pripadnika kraljevske obitelji u Velikoj Britaniji, pogreb princeze Diane, prijenos ameri\u010dkih predsjedni\u010dkih izbora, Svjetsko nogometno prvenstvo\u2026 U hrvatskom lokalnom okviru dolazak Pape, inauguracija predsjednice Grabar-Kitarovi\u0107 ili presuda generalima u Haagu, primjeri su medijskih doga\u0111aja.<\/p>\n

Jasno, ritualno se povezivanje uglavnom ostvaruje konstrukcijom medijskih doga\u0111aja (Couldry, 2003) koji u konzervativnom i nacionalisti\u010dkom klju\u010du uvijek iznova reafirmiraju “jedinstvo nacionalnog bi\u0107a”, ili pak odra\u017eavaju odnos Centra i Periferije u kontekstu globalnih odnosa mo\u0107i. S obzirom na ideolo\u0161ke pozicije dominantnih politi\u010dkih aktera i srednjestruja\u0161kih medija, na\u017ealost je te\u0161ko u dana\u0161njim dru\u0161tvenopoliti\u010dkim prilikama zamisliti masovno okupljanje i homogenizaciju oko medijskog doga\u0111aja koji bi bio inkluzivan i progresivan (ne mogu se sjetiti niti jednog!).<\/p>\n

Maratonski se “zabavi” – kada ho\u0107e\u0161, gdje ho\u0107e\u0161 i koliko ho\u0107e\u0161!<\/p>\n

Budu\u0107i da je, kao \u0161to je ranije nazna\u010deno, medijska industrija usmjerena na targetiranje i konstrukciju odre\u0111enih (po mogu\u0107nosti lukrativnih) konsumpcijskih ni\u0161a, sve je vi\u0161e zabavnih u odnosu na informativne sadr\u017eaje, a mijenja se i na\u010din njihove proizvodnje. Sve je, primjerice, u\u010destalije da informativni sadr\u017eaji uklju\u010duju barem natruhe (nazovi) zabavnog (infotainment). Kada je rije\u010d o fenomenu fragmentacije publika u suodnosu sa zabavnim sadr\u017eajima, zanimljivo je osvrnuti na televiziju \u2013 “kraljicu zabave”.<\/p>\n

Digitalizacija i konvergencija natjerala je televizijske ku\u0107e da prilagode sadr\u017eaje razli\u010ditim platformama i distribucijskim kanalima (Mikos, 2016). Iako je linearna televizija i dalje relevantna, odre\u0111enim publikama, posebice mla\u0111oj populaciji, televizija postaje sekundarni medij jer su sadr\u017eaji dostupni putem razli\u010ditih medijskih tehnologija (tablet, laptop, kompjuter), pri \u010demu Internet zauzima klju\u010dnu ulogu.<\/p>\n

Sadr\u017eaji su dostupni “na zahtjev”, a posljedice toga su da vi\u0161e nema unaprijed definiranog rasporeda emitiranja, koji je navodio publike da u odre\u0111eno vrijeme (otuda nastanak udarnog termina odnosno prime-timea) prati odre\u0111eni radijski ili televizijski sadr\u017eaj kao u doba “starih” masovnih medija. Pristupanje sadr\u017eaju “na zahtjev” omogu\u0107uje da publike same odrede \u0161to \u0107e konzumirati, kada i koliko dugo \u0107e pratiti odre\u0111eni sadr\u017eaj. Jo\u0161 va\u017enije, na taj se na\u010din omogu\u0107uje izbjegavanje reklama, \u0161to je natjeralo ogla\u0161iva\u010dku industriju da upregne sve svoje kreativno-krvopijske resurse kako bi osmislili nove na\u010dine utrapljivanja proizvoda i usluga publikama.<\/p>\n

U srazu razvoja novih konsumpcijskih praksi i nastojanjima industrije da plasira svoje proizvode nastaje i termin binge-watching ili maratonsko gledanje, osmi\u0161ljen od strane industrije kao marketin\u0161ko oru\u0111e, kao prodajna “caka” utemeljena prema novim oblicima recepcije i korisni\u010dkih praksi publika (Jenner, 2015; Tryon, 2015 u: Mikos, 2016). Naime, binge-watching (engl. binge \u2013 lumpovanje, pijanka, tulum) ozna\u010dava prakse gledanja multipih epizoda televizijskog programa u brzoj sukcesiji, naj\u010de\u0161\u0107e putem digitalnog streaminga (ubijen je cliffhanger).<\/p>\n

Prete\u010du takve konsumpcijske prakse mo\u017eemo locirati u filmskom maratonu koji se (danas se \u010dini davnih dana) vikendom nudio gledateljima i gledateljicama javne televizije, a uklju\u010divao je sukcesivno gledanje vi\u0161e filmova za redom. No, za razliku od binge-watchinga ili maratonskog gledanja u suvremenom ruhu, filmski maraton smo mogli pratiti u odre\u0111eno vrijeme gledaju\u0107i filmove koje je za nas odabrao urednik\/urednica, a mogli smo, naravno, filmove na taj na\u010din gledati i preko videoure\u0111aja i VHS kazeta.<\/p>\n

U suvremenim se praksama “razulareno” maratonsko gledanje usmjerava na vi\u0161esezonske serije. Netflix (2013) definira binge watching kao gledanje izme\u0111u dvije i \u0161est epizoda iste televizijske serije u jednokratnom gledanju. Dakle, maratonsko gledanje ima implikacije “te\u0161ke konsumpcije”, odnosno “raskala\u0161enog” gledanja.<\/p>\n

Kao i kod bilo koje “raskala\u0161ene” konsumpcije (alkohola, prejedanja, gledanja), pozitivni u\u010dinci nakon nje uklju\u010duju osje\u0107aje relaksacije i zabave, dok su mogu\u0107i negativni osje\u0107aji krivnja, strah i stres (Paswan et al., 2015 u Panda i Pandey, 2017).<\/p>\n

Dok neki smatraju da takva konsumpcijska praksa mo\u017ee biti negativna za dobrobit gledatelja\/gledateljica, budu\u0107i da se smatra ovisni\u010dkom praksom koja potencijalno rezultirati izolacijom, usamljeno\u0161\u0107u, letargijom, pa \u010dak i depresijom (Chaudhary, 2014 u Panda i Pandey, 2017), dugi fenomen naprosto promatraju kao zabavnu praksu koja publikama pru\u017ea relaksaciju i razvija pozitivnu dispoziciju prema \u017eivotu (Rubin, 2009 u Panda i Pandey, 2017).<\/p>\n

Navedene se individualizirane, maratonske, gledateljske prakse vezuju uz sasvim konkretan tip medijskog proizvoda. U ranim za\u010decima opisanih konsumpcijskih praksi vezivalo ih se uz “kultne” filmove i serije, pri \u010demu se “kultno” oblikuje u distinkciji spram “srednjestruja\u0161kog”. Matt Hills “kultnu televiziju” (Cult TV) \u2013 definira kao sadr\u017eaje koji su protiv srednje struje, koji nisu inicirani i vo\u0111eni medijskom industrijom, koji su ispred svoga vremena, tekstualno inovativni ili neobi\u010dni, te za koje nikada nije postojala intencija da dosegnu \u0161iroku publiku (Hills, 2004). No danas se “kultna televizija” ne mo\u017ee odvojiti od medijske industrije koja hiperproizvodi, ne samo serije ve\u0107 i niz spin-off proizvoda.<\/p>\n

Pod utjecajem HBO-a 1990-ih godina, nastaje takozvana “kvalitetna televizija”, kao novi \u017eanr koji se razvija u distinkciji spram “obi\u010dne televizije” (koja je u binarnom poimanju onda valjda nekvalitetna?). HBO produkcija razvija novi sustav produkcije, distribucije, ekonomske restrukturacije, brendiranja te segmentacije tr\u017ei\u0161ta: HBO targetira manju publiku s po\u017eeljnim sociodemografskim karakteristikama, koje dakako uklju\u010duju vi\u0161u plate\u017enu mo\u0107 za pretplatu na specijalizirane “kvalitetne” serije.<\/p>\n

Pritom je “kvaliteta”, kako u produkciji tako i u konsumpciji, primarno definirana ekonomskim kriterijima. Ova se distinkcija fino konstruira i sloganom “It\u2019s Not TV. It\u2019s HBO”. “Kvalitetna televizija” uklju\u010duje sadr\u017eaje koji \u010desto imaju korijene u etabliranim umjetni\u010dkim tradicijama, poput kazali\u0161ta i knji\u017eevnosti.<\/p>\n

Za razliku od ranije televizijske produkcije, u kojoj autorstvo nije bilo toliko ispostavljeno, kod “kvalitetne televizije” autorstvo se koristi kao sredstvo kreiranja distinkcije. \u017danrovske karakteristike “kvalitetne televizije” uklju\u010duju realizam, pa\u017enju posve\u0107enu detaljima, visoku razinu produkcije, etablirane glumce i glumice, slo\u017eenu narativnu strukturu, kompleksne likove, vi\u0161ezna\u010dne moralne dileme, politi\u010dki anga\u017eiran tekst, poku\u0161aj prosvje\u0107ivanja i zabave, kori\u0161tenje eruditskog, govorni\u010dkog, tehni\u010dkog, \u010dak i poetskog jezika, ubrzanu radnju, britke dijaloge i stil.<\/p>\n

Od publika tra\u017ei koncentraciju, fokusiranost te samim time implicira i vi\u0161u razinu anga\u017emana i aktivnost gledatelja\/gledateljica, tra\u017ei interpretaciju i evaluaciju (Cardwell, 2007). Time se diskurzivno konsturira televizijski sadr\u017eaj koji je dio “visoke” kulture, \u0161to ujedno i legitimira ekstenzivno gledanje, u pro\u0161losti obezvre\u0111ivanog medija i njegovih sadr\u017eaja. Na taj se na\u010din stvara i distinkcija izme\u0111u publika “kvalitetne televizije” u odnosu na publiku “obi\u010dne televizije” – distinkcija koja se sasvim konkretno materijalizira u vidu profita kojeg generiraju medijske organizacije povezane s proizvodnjom i distribucijom navedene robe.<\/p>\n

Zaklju\u010dak<\/p>\n

\u0160to mo\u017eemo zaklju\u010diti? Diversifikacijacijom medija i fragmentacijom publika dobivamo niz izbora, biramo \u0161to \u010demo konzumirati, kada i gdje. Ipak, jedna od posljedica je rastakanje zajedni\u010dkog okvira kojim se, u informativnoj domeni, definira javni interes; druga je nestanak povjerenja u medije, budu\u0107i da u eksploziji platformi i kanala komunikacije, te mije\u0161anjem “la\u017enih” i “pravih” vijesti, pouzdanih i nepouzdanih izvora, proizvo\u0111a\u010da i publika, vidljiva postaje relativizacija nekada neupitnih \u010dinjenica.<\/p>\n

U hiperkomercijaliziranom medijskom polju koje kontinuirano traga za lukrativnim ni\u0161ama i informativni sadr\u017eaji sve u\u010destalije moraju imati zabavni element. S druge se strane, u traganju za profitabilnim ni\u0161ama, \u0161iri i definicija “zabavnog” \u2013 tako zabavom postaju sadr\u017eaji koji, primjerice, uklju\u010duju kako skuhati delikatesne raviole, \u0161to nekolicina ljudi radi u nekoj ku\u0107i, kako temeljito pospremiti stan, tko je koga ubio, kako i za\u0161to, tko bolje pjeva, ple\u0161e ili kuha (ili sve to zajedno).<\/p>\n

Tome se suprotstavlja relativno novi \u017eanr “kvalitetne televizije” kojom se kreira distinkcija u bourdieuovskom smislu (Bourdieu, 2011), te koja ima i sasvim konkretnu ekonomsku ra\u010dunicu. Snagu privla\u010denja \u0161iroke publike jo\u0161 samo imaju medijski doga\u0111aji koji ih, u formi spektakla, homogeniziraju oko tema daleko od relevantnih za javnost i kvalitetu \u017eivota ljudi. Mo\u017eda pra\u0107enje sadr\u017eaja “na zahtjev” omogu\u0107uje izbjegavanje reklama, ali pirova je to pobjeda u polju saturiranom logikom konsumpcije i profitnih interesa.<\/p>\n

Izbora bih se odrekla u tili \u010das.<\/p>\n

Literatura<\/p>\n

Anderson, B. (1990) Nacija: zami\u0161ljena zajednica \u2013 razmatranja o porijeklu i \u0161irenju nacionalizma. Zagreb: \u0160kolska knjiga.<\/p>\n

Bourdieu, P. ([1979]2011) Distinkcija: dru\u0161tvena kritika su\u0111enja. Zagreb: Antibarbarus.<\/p>\n

Cardwell, S. (2007) Is Quality Television any Good? Generic Distinctions, Evaluations and the Troubling Matter of Critical Judgement. U: McCabe, J. i Akass, K. (eds.) Quality Television: Contemporary American Television and Beyond. London: I.B. Tauris. Str. 19.34.<\/p>\n

Couldry, N. (2003) Media Rituals: A Critical Approach, London: Routledge.<\/p>\n

Dayan, D. i Katz, E. (1992) Media Events: The Live Broadcasting of History, Cambridge: Harvard University Press.<\/p>\n

Habermas, J. (1992) \u201cFurther Reflections on the Public Sphere\u201d. U: Calhoun, C. (ed.) Habermas and the Public Sphere. Cambridge: MIT Press. Str. 421-61.<\/p>\n

Habermas, J. ([1962]1989) The Structural Change of the Public Sphere. Cambridge, MA: MIT Press.<\/p>\n

Hills, M. (2004) Defining Cult TV: Texts, Inter-Texts and Fan-Audiences, str. 509-524, u: Allen, C. R. and Hill, A. (ur.) The Television Studies Reader. London: Routledge<\/p>\n

Hromad\u017ei\u0107, H. (2014) Medijska konstrukcija dru\u0161tvene zbilje: Socijalno-ideolo\u0161ke implikacije produkcije medijskog spektakla. Zagreb: AGM.<\/p>\n

McCombs, E. M. i Shaw, D. (1972) \u201cThe Agenda-Setting Function of Mass Media.\u201d Public<\/p>\n

Opinion Quarterly, 36: 176\u2013187.<\/p>\n

Katz, E. (1996) And deliver us from segmentation. Annals of the American Academy of Political and Social Science. 546:22-33.<\/p>\n

Mikos, L. (2016) Digital Media Platforms and the Use of TV Content: Binge Watching and Video-on Demand in Germany. Media and Communication, 2016, Volume 4, Issue 3: 154-161.<\/p>\n

Panda, S. i Pandey, C. S. (2017) Binge watching and college students: motivations and outcomes, Young Consumers, Vol. 18 Issue: 4: 425-438.<\/p>\n

Tewksbury, D. (2005) The Seeds of Audience Fragmentation: Specialization in the Use of Online News Sites. Journal of Broadcasting and Electronic Media 49(3), 2005: 332-348.<\/p>\n

Turow, J.(2012) Medii danas. Uvod u masovne komunikacije (l tom). Beograd: Clio.<\/p><\/blockquote>\n

H-alter<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Diversifikacijacijom medija i fragmentacijom publika dobivamo niz izbora, biramo \u0161to \u0107emo konzumirati, kada i gdje. Ipak, jedna od posljedica je rastakanje zajedni\u010dkog okvira kojim se, u informativnoj domeni, definira javni interes, a druga je nestanak povjerenja u medije<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":234089,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-247170","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/247170","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=247170"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/247170\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/234089"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=247170"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=247170"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=247170"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}