![\"\"](\"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-content\/uploads\/2018\/05\/ilustracija.jpg\")
<\/a>Ilustracija: Sr\u0111a Dragovi\u0107<\/p><\/div>\n
A tu je i neobi\u010dna \u010dinjenica – koliko god se kosila sa zdravom logikom – da se izgradnjom novih puteva stvarno ne mogu izlije\u010diti gu\u017eve u saobra\u0107aju, te da se time mogu \u010dak i pogor\u0161ati. Problem je, kao \u0161to su stru\u010dnjaci shvatili jo\u0161 od 30-ih godina XX vijeka, to \u0161to \u010dim se izgradi cesta ili dodaju nove trake autoputu, automobili se pojave da popune raspolo\u017eivi kapacitet. Taj fenomen je tako dobro spoznat da ima i naziv: indukovana tra\u017enja za saobra\u0107ajem.<\/p>\n
Zamolili smo Inriks, kompaniju koja prikuplja napredne podatke o putevima, da analizira dva relativno skorija projekta izgradnje autoputeva u Americi: pro\u0161irenje me\u0111udr\u017eavnog autoputa 405 na podru\u010dju Los An\u0111elesa u iznosu od 1,6 miljardi ameri\u010dkih dolara i pro\u0161irenje vrijedno 2,8 miliona ameri\u010dkih dolara nakon kojeg je autoput Kejti u Hjustonu – dionica me\u0111udr\u017eavnog autoputa 10 – postao naj\u0161iri na svijetu, sa ukupno 26 traka u oba smjera.<\/p>\n
Nakon pro\u0161irenja autoputa I-405, podaci pokazuju da se vrijeme putovanja pove\u0107alo kako u jutarnjem, tako i u ve\u010dernjem \u0161picu. Pro\u0161irenje autoputa Kejti dalo je ne\u0161to bolje rezultate, budu\u0107i da se popravilo vrijeme provedeno u povratku s posla u ve\u010dernjem periodu, iako je u\u010dinak mali u trakama koje vode ka zapadu. Jutarnji put od ku\u0107e do posla pogor\u0161ao se u oba smjera.<\/p>\n
Ljudi zadu\u017eeni za ove projekte nesumnjivo \u0107e tvrditi da bi usljed op\u0161teg pove\u0107anja intenziteta saobra\u0107aja autoputevi bili u jo\u0161 gorem stanju da nijesu pro\u0161ireni. Ipak, ovi rezultati ne opravdavaju ulo\u017eene ogromne svote novca poreskih obveznika. Mislimo da bi bolje bilo da se milijarde koje idu na ovakve vrste projekata utro\u0161e na odr\u017eavanje postoje\u0107ih puteva i mostova.<\/p>\n
Dobra vijest je da sve vi\u0161e gradova odlu\u010duje da povrati kontrolu nad ulicama od tiranije automobila \u2014 i da stavi ljude, kao i druge vidove prevoza, u ravnopravan polo\u017eaj s autom.<\/p>\n
London sada ima 15 godina iskustva sa rigoroznom \u201enaknadom za gu\u017evu\u201c kojom se mnogi voza\u010di odvra\u0107aju od ulaska u centar grada. U periodu rasta, novac se ula\u017ee u bolji javni prevoz i vi\u0161e biciklisti\u010dkih staza. U toku su prve zakonodavne rasprave oko poku\u0161aja da se ista stvar napravi i u Sijetlu, kao i u nekim od zagu\u0161enih gradova Kalifornije. Njujork je upravo po drugi put za deset godina odbio jedan takav plan, ali ideja ne\u0107e izumrijeti – ovom gradu je to prijeko potrebno.<\/p>\n
U prenatrpanim gradovima Azije, ljudima nije dozvoljeno da nabave automobil samo zato \u0161to ga \u017eele. Stanovnici \u0160angaja moraju da kupe registarske tablice \u010dija cijena ide i do 13.000 ameri\u010dkih dolara na aukciji, dok su stanovnici Pekinga primorani da igraju lutriju da bi dobili tablice. Mo\u017eda su takve mjere ekstremne, ali su razumne u dr\u017eavi koja je 2010. godine iskusila zastoj i kolonu dugu 100 kilometara, kojoj je trebalo 11 dana da se ra\u0161\u010disti.<\/p>\n
Dok pi\u0161emo ove redove, osje\u0107amo kako kod nekih voza\u010da raste gnijev. Amerikanci imaju takvo poimanje prava na automobil da svaki poku\u0161aj kojim bi ih neko ograni\u010dio mo\u017ee izazvati tu\u010du, kao \u0161to je to otkrio Njujork.<\/p>\n
Ipak, istina je da ljudi koji automobilom ulaze u prenatrpani grad name\u0107u tro\u0161kove drugima. To podrazumijeva ne samo smanjenu mobilnost za sve i degradiran javni prostor, ve\u0107 i ozbiljne zdravstvene tro\u0161kove. Napad astme izazivaju male, nevidljive \u010destice \u010da\u0111i koje ispu\u0161taju automobili. Nedavno istra\u017eivanje pokazalo je da je naknada za gu\u017evu u Stokholmu smanjila zaga\u0111enje i znatno snizila broj napada astme kod djece.<\/p>\n
Poenta je u tome da je odluka da na\u0161e ulice u cjelosti prepustimo automobilima – koliko kod da se \u010dinila razumnom prije nekoliko decenija – skoro upropastila kvalitet \u017eivota u na\u0161im gradovima.<\/p>\n
Ne otkrivamo ovdje nikakve velike tajne. Urbanisti znaju sve ove stvari ve\u0107 decenijama. Znaju da se su\u017eavanjem kolovoza da bi se napravile biciklisti\u010dke staze i pro\u0161irili trotoari mo\u017ee usporiti saobra\u0107aj, naselja u\u010diniti ugodnijim – i, uzgred, pove\u0107ati zarada poslovnih objekata koji se nalaze u toj sada mnogo prijatnijoj ulici. Znaju i da bi naplata putarine sa promjenljivom cjenovnom politikom kao rezultat imala saobra\u0107ajne trake na kojima rijetko dolazi do zastoja. Ali urbanisti su imali malo uticaja, jer su njihovi \u0161efovi – lokalni i dr\u017eavni funkcioneri – ustuknuli pred zahtjevima voza\u010da. Ono \u010demu mo\u017eemo svjedo\u010diti, napokon, jeste promjena u javnom raspolo\u017eenju, odnosno sve ve\u0107a svijest o tome da izgradnja jo\u0161 traka jednostavno nije odgovor.<\/p>\n
Ovo intersovanje za nove ideje otvara prostor gradona\u010delnicima i guvernerima. Oni pametni odbacuju pokornost prema automobilima i razmi\u0161ljaju kako da naprave gradske ulice i sisteme prevoza koji odgovaraju svima.<\/p>\n