{"id":245576,"date":"2018-04-26T08:03:41","date_gmt":"2018-04-26T06:03:41","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=245576"},"modified":"2018-04-26T08:03:41","modified_gmt":"2018-04-26T06:03:41","slug":"velika-kontrarevolucija","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2018\/04\/26\/velika-kontrarevolucija\/","title":{"rendered":"Velika kontrarevolucija"},"content":{"rendered":"

Pi\u0161e: Sre\u0107ko Pulig<\/strong><\/p>\n

\"\"<\/a>Knjiga talijanskog filozofa historije Domenica Losurda \u2018Historijski revizionizam; Problemi i mitovi\u2019 (Prosvjeta, Zagreb 2017.) dobrodo\u0161lo je osvje\u017eenje u na\u0161oj javnosti, koja pred zlom revizionizma, kojemu smo u barem dva vala ovdje izlo\u017eeni, stoji uglavnom teorijski razoru\u017eana. A ne bismo takvima trebali biti. Jer problem revizionizama, u \u0161irem i u\u017eem smislu, kako ih razvrstava Losurdo, nije nov. Podsjetimo na doma\u0107i kontekst. \u2018Revizionizam\u2019 i \u2018pravovjerje\u2019 bili su opsesija u svim povijesnim socijalizmima, a donekle specifi\u010dno i u na\u0161em. Mi smo naime, kao \u0161to je poznato, za ortodoksiju tzv. realnog socijalizma, koja je imala svoje sljedbenike i na Zapadu, barem od 1948. bili \u2018revizionistima\u2019. Zemljom koja je napustila u\u010denje marksizma-lenjinizma i dala se u potragu za jednim autenti\u010dnim \u2013 ni isto\u010dnim ni zapadnim \u2013 humanisti\u010dkim marksizmom. Danas i spram tog naslije\u0111a mo\u017eemo biti kriti\u010dnima. A ta kritika i postoji. Jedna je ona dominantna, desni\u010darskog revizionizma u u\u017eem smislu, koji odbacuje sve socijalisti\u010dke pokrete, a posebno jugoslavenski, kao ne\u0161to strano na\u0161em \u2018nacionalnom tijelu\u2019. Tone ispisane profa\u0161isti\u010dke literature, u publicisti i novinarstvu, ali i znanosti u \u2018tranzicijskoj Hrvatskoj\u2019, izvor su \u0161und literature za \u2018razvla\u010denje pameti\u2019 u svakodnevnim borbama oko ono malo vlasti \u0161to je samoskrivljenim novim \u2018uro\u0111enicima\u2019 ovih krajeva, od silne pri\u010de o neovisnosti, ostala. Takvi danas, ne slu\u010dajno, na svojim nemasovnim paradama uz lokalne postfa\u0161isti\u010dke nose i ameri\u010dku zastavu, nadaju\u0107i se da \u0107e ih svjetska sila broj jedan prepoznati i priznati kao svoje. No u tom ra\u010dunu su se prevarili. Ne zato \u0161to je danas ameri\u010dka dr\u017eava vo\u0111a \u2018slobodnog svijeta\u2019 imunog na fa\u0161istoidne tendencije, nego zato \u0161to njoj oni trenutno ne trebaju. A ne trebaju ni Njema\u010dkoj, koja se bori protiv svog novootkrivenog postfa\u0161izma, jer spram njega djeluju kao utvare iz predmodernih vremena.<\/p>\n

Gledamo li s druge strane u povijest odnosa marksizma i sada \u0161iroko shva\u0107enog revizionizma ovdje, dovoljno je usporediti dva po jednom bitnom tekstu sli\u010dna, no po kontekstu bitno razli\u010dita izdanja. Naime, dvije knjige, \u2018Marksizam i revizionizam\u2019 (Naprijed, Zagreb 1958.) i \u2018Revizionizam\u2019 (Globus, Zagreb 1981.), sadr\u017ee isti bitan tekst. Onaj Eduarda Bernsteina \u2018Pretpostavke socijalizma i zadaci socijalne demokracije\u2019, napisan na prijelazu iz 19. u 20. stolje\u0107e. I dok u prvom izdanju Bernsteina kao revizionista jo\u0161 uvijek, usprkos razlazu sa SSSR-om, i u nas pori\u010du Lenjin, Plehanov, Rosa Luxemburg i August Bebel, u drugom izdanju, koje je izabrao i predgovorio politolog Ivan Prpi\u0107, nalazimo uz isti jo\u0161 dva Bernsteinova teksta protiv \u2018bolj\u0161evi\u010dke varijante socijalizma\u2019. Ali i tekstove Georgesa Sorela, Jeana Jauresa, Saverija Merlina, Ivanoa Bonomija i Petera von Struvea. Ono \u0161to je bitnije od izbora tekstova stav je prire\u0111iva\u010da, koji je sad naklonjeniji strani koja se jo\u0161 uvijek zove \u2018revizionisti\u010dkom\u2019, no sada ve\u0107 u pozitivnom smislu. To je primjer kako je s prljavom vodom obra\u010duna sa staljinizmom u Jugoslaviji 1980-ih ba\u010deno i dijete. Naime Oktobar, bez inspiracije kojim ne bi bilo ni NOB-a, a onda vjerojatno ni \u0161anse da sve to s liberalnih pozicija bude negirano. Jer bi cijelo vrijeme vladao mrak pravog desni\u010darskog revizionizma, u u\u017eem smislu.<\/p>\n

Kada je zavladao novi ciklus povijesnog revizionizma, posebno onaj u Njema\u010dkoj 1970-ih i 1980-ih, predvo\u0111en novom popularno\u0161\u0107u teza Ernsta Noltea, mi smo imali barem jednog povjesni\u010dara \u2013 na\u0161eg porijekla, ali ve\u0107i dio \u017eivota u Njema\u010dkoj \u2013 koji se njemu i du\u017eoj tradiciji iz koje proisti\u010de suprotstavio. Bio je to Eduard \u010cali\u0107. Sada to izgleda \u010dudno, ali govori o vremenu koje je bilo potrebno \u010dak i tu\u0111manizmu da zavlada, no on je uspio u nas 1990-ih objaviti \u2018Evropsku trilogiju; Marseille i Drugi svjetski rat\u2019 (Zagreb 1993.) i \u2018Europu gledanu s Balkana; Kritiku koncepcije globalisti\u010dkog revizionizma\u2019 (Zagreb 2000.). U tim knjigama mi jo\u0161 sudjelujemo u svjetskoj diskusiji, dok se danas samo reaktivno trzamo na u me\u0111uvremenu od vlasti razra\u0111enu revizionisti\u010dku ideologiju o \u2018dva totalitarizma\u2019, onom fa\u0161isti\u010dkom i onom komunisti\u010dkom. Ili na o\u010dite falsifikate obitelja\u0161a, \u010dije je doktrinarno porijeklo u ameri\u010dkom vjerskom ekstremizmu, a posljedice su po dru\u0161tvo na drugi na\u010din pogubne od onih iz 1990-ih.<\/p>\n

Prva u nas prevedena Losurdova knjiga kre\u0107e se oko nekoliko bitnih koncepata, \u010diji je zajedni\u010dki nazivnik da je povijest historijskog revizionizma nemogu\u0107e razumjeti izvan konteksta barem 200 godina bur\u017eoaskih i socijalisti\u010dkih revolucija, \u010dije je nali\u010dje doba kolonijalizma. Ili u drugoj tradiciji re\u010deno \u2013 imperijalizma. \u010cuvari tekovina tako ure\u0111enog svijeta, iz kojega jo\u0161 nismo iza\u0161li, imaju dobre razloge da blate Francusku i Oktobarsku revoluciju, kao i cijelo naslije\u0111e emancipatornih pokreta 20., ali i njemu prethodnog 19. stolje\u0107a, da ih falsificiraju i prera\u0111uju po svojoj mjeri svjetskih gospodara. A to je uloga od koje, vidimo, ne namjeravaju tako lako odustati. Pozivaju\u0107i se na komparativni pristup, koji mo\u017eda i pre\u010desto zavr\u0161ava u analogijama, Losurdo analizira probleme i mitove historijskog revizionizma prvenstveno u Velikoj Britaniji, SAD-u i Francuskoj, a tek izvedeno i u Njema\u010dkoj, koja ih, uostalom, u mnogo \u010demu slijedi. Nacizam nije u prvom planu namjerno, ne zato \u0161to to svojom izuzetno\u0161\u0107u ne bi zaslu\u017eio, ve\u0107 zato da se obasja i one koji ostaju u sjeni kada se sva krivnja za krvavu povijest 20. stolje\u0107a strovali na Njema\u010dku, a onda uzro\u010dno-posljedi\u010dno i na Sovjetski Savez. On govori o me\u0111unarodnom gra\u0111anskom ratu, koji se mo\u017ee razlu\u010diti na onaj imperijalisti\u010dki i onaj revolucionarni. Oba navodno imaju elemente ideolo\u0161kog kri\u017earskog pohoda i svetog rata \u2018koji u svom teleolo\u0161kom bijesu protiv heretika ne priznaje razlike izme\u0111u boraca i civilnog stanovni\u0161tva\u2019. No Losurdo uvjerljivo na bezbroj primjera dokazuje da to puno vi\u0161e vrijedi za prvi slu\u010daj. Kako bi to potkrijepio, uvodi razlikovanje izme\u0111u dva oblika \u2018despecifikacije\u2019, kako zove postupak u kojemu se neprijatelja u totalnom sukobu izop\u0107ava iz civiliziranog dru\u0161tva ili \u010dak iz ljudskog roda. Prvi, opakiji oblik takvog fanatizma je naturalisti\u010dka despecifikacija, pomo\u0107u koje se odre\u0111ene etni\u010dke, dru\u0161tvene ili politi\u010dke skupine naprosto isklju\u010duju iz ljudske vrste. To proturevolucionarni pokreti, kolonijalizam i imperijalizam, stalno \u010dine. Protivnici Francuske revolucije govore o pobunjenicima, gra\u0111anima, radnicima i seljacima, kao o Hunima, barbarima, sablastima Vandala i Gota, barbarskoj klasi robova, antropofagima. Revolucionari, od francuskih do sovjetskih i drugih, razvijaju pak despecifikaciju neprijatelja na politi\u010dko-moralnoj osnovi. Iako Staljin govori o kulacima kao o najbestijalnijim eksploatatorima, krvopijama koji su se obogatili na bijedi naroda, vampirima i sl., bitno je uvidjeti razliku da to nisu vje\u010dna i rasno pripisana svojstva, \u0161to je pravilo u imperijalista.<\/p>\n

Op\u0107enito govore\u0107i, revizionisti\u010dka historiografija potiskuje u drugi plan kolonijalno i nacionalno pitanje u svjetskim razmjerima, a ba\u0161 o tome se radi u tri ogromna sukoba koji stoje u sredi\u0161tu posljednja dva stolje\u0107a. Svaki od njih traje po nekoliko desetaka godina, a osim vojno-politi\u010dkog, svi oni imaju i ideolo\u0161ki aspekt. Prvi po\u010dinje Francuskom revolucijom i zavr\u0161ava restauracijom. Drugi obuhva\u0107a razdoblje dva svjetska rata, koje Losurdo naziva i \u2018Drugi tridesetogodi\u0161nji rat\u2019. Tre\u0107i ogroman sukob zapo\u010dinje Oktobarskom revolucijom, da bi preko razdoblja hladnog rata zavr\u0161io nestankom SSSR-a. Slijedi zaklju\u010dak kako je jedini ideolo\u0161ko-politi\u010dki entitet koji je iz sva ta tri sukoba iza\u0161ao kao pobjednik anglosaksonski svijet. Pisan ovako, bez navodnika, termin vu\u010de na poznatu teoriju o kulturnim krugovima britanskog filozofa povijesti Arnolda Toynbeea, koju je ljevica svojedobno kritizirala.<\/p>\n

Portal Novosti<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Domenico Losurdo, Historijski revizionizam; Problemi i mitovi (s talijanskoga preveli Luka Bogdani\u0107 i Jasna Tkalec, Prosvjeta, Zagreb 2017.): Povijest historijskog revizionizma nemogu\u0107e je razumjeti izvan konteksta barem 200 godina bur\u017eoaskih i socijalisti\u010dkih revolucija, \u010dije je nali\u010dje doba kolonijalizma. \u010cuvari tekovina tako ure\u0111enog svijeta, iz kojega jo\u0161 nismo iza\u0161li, imaju dobre razloge da blate Francusku i Oktobarsku revoluciju<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-245576","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/245576","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=245576"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/245576\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=245576"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=245576"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=245576"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}