{"id":245561,"date":"2018-04-26T07:52:59","date_gmt":"2018-04-26T05:52:59","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=245561"},"modified":"2019-10-24T23:52:10","modified_gmt":"2019-10-24T21:52:10","slug":"prekornica-korila-pa-se-umorila","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2018\/04\/26\/prekornica-korila-pa-se-umorila\/","title":{"rendered":"Prekornica korila, pa se umorila"},"content":{"rendered":"

Lijepo nas je \u015betovala Ranka (Nikoli\u0107), ma nije na savjetima insistirala ili je vi\u0111ela da je to zaludna rabota. Gore je snijeg, upozorila je na\u0161a drugarica iz Nik\u0161i\u0107a koja je (kasnije doznadosmo) tri puta kroz snijeg biciklom jezdila od Morakova<\/a> do Studenog.<\/p>\n

Odavno smo nas trojica zamera\u010dili da biciklima od Nik\u0161i\u0107a stignemo u Podgoricu preko \u017dupe, Zabrana Kralja Nikole<\/a>, pa iza planine Prekornice<\/a> se spustimo u Studeno ili Radov\u010de i dalje. Ova trasa, duga\u010dka 90-ak km, bila je jedna od varijanti ovogodi\u0161njeg \u010ciker maratona kroz Crnu Goru, ali se od nje odustalo i prednost dala onoj koja prolazi pored Ostro\u0161kog manastira. Bi\u0107e jo\u0161 maratona pa \u0107e i ova mar\u0161ruta do\u0107i na red, ali krajem juna, nikako ranije.<\/p>\n

Uparkirali smo bicikle u voz, platili za njih skoro duplo vi\u0161e nego za nas, i u Nik\u0161i\u0107 stigli orni za avanturu. Ranka od savjeta, koja je ve\u0107 tog jutra biciklom obigrala brdo Tovi\u0107, pridru\u017eila nam se u \u2018Pekari\u2019, gradskom kafeu poznatom po golemim i ukusnim krempitama, pa je razumljivo za\u0161to ba\u0161 tu svra\u0107amo svaki put kada idemo kroz Nik\u0161i\u0107. I nije samo do\u0161la da nas vidi i po\u017eeli sre\u0107an put, nego i da nas isprati pedalaju\u0107i s nama do na kraj \u017dupe.<\/p>\n

\"\"<\/p>\n

Nik\u0161i\u0107ka \u017dupa nas je do\u010dekala rascvjetalim tre\u0161njama i podsjetila na Crnjanskog (‘rascvetale tre\u0161nje iz zasede mamim…\u201c, a na prvim metrima uspona uz Morakovo u u\u0161ima nam je odzvanjalo Lorkino \u201eZeleno, volim te zeleno\/zelen vjetar, zelene grane…\u201c. Kad ti se o\u010di sretnu sa zelenilom mladog bukovog li\u0161\u0107a, pomisli\u0161 da se ni\u0161ta drugo ne bi smjelo zelenim zvati. I stadosmo da ga probamo jer su mnoge generacije opstale jedu\u0107i ga poslije su\u0161nih godina i iscrpljuju\u0107ih zima. Nije lo\u0161e, malo zakisi kada se du\u017ee \u017eva\u0107e pa podsje\u0107a na kisjelicu, moglo bi se jesti za nu\u017edu. Mo\u017eda bi bilo bolje kada bi se skuvalo. Zna samo ko je probao.\u00a0 A kad to\u010dkovi bicikla upadnu u ostatke lanjskog li\u0161\u0107a koje je brzotoka voda zgu\u017evala oko krupnog kamenja izlokanog puta pa nestane trenje izme\u0111u to\u010dka i podloge, na um ti do\u0111u gadne psovke i poneka se otkine od usta. Ipak se ponovo zapedala jer gora \u010deka, a mi smo tu.<\/p>\n

\"\"<\/p>\n

\u0160to se vi\u0161e penjemo kroz zelenilo, izbjegavaju\u0107i grane \u0161to ih je snijeg izlomio i po putu razbacao, to jasniji biva zvuk potoka Susjed, koji se hrabro zalije\u0107e niz strmen i pravi da li vodopad ili brdoskok, zavisi od ugla gledanja.\u00a0 Osvje\u017eeni njegovom vodom, koja ljubi nepca kao da ih se istinski u\u017eeljela, utoljavamo tek ovla\u0161 probu\u0111enu glad sjede\u0107i, u dru\u0161tvu mrava, na suvom isje\u010denom deblu. A poznato je da je najbolja voda iz bukove \u0161ume i mi to potvr\u0111ujemo jer zalogaje zalivamo ovim blagom bez kojeg nema \u017eivota.<\/p>\n

\"\"<\/p>\n

Nedugo odatle, po\u010dinju nas sretati prve hrpe snijega. Radujemo im se i fotografi\u0161emo ih, ne slute\u0107i da je to samo prethodnica i da \u0107emo uskoro ugrentati u smetove visoke i preko tri metra. Pripremamo se za pje\u0161a\u010denje po mokroj i mekoj podlozi i preko patika navla\u010dimo plasti\u010dne kese ra\u010dunaju\u0107i da ne\u0107emo tako dugo i da je prevoj tu blizu, a da nas tamo \u010deka drugi Bog. Izdr\u017eale su neko vrijeme, du\u017ee nego \u0161to smo o\u010dekivali, a onda odustale. Uredno smo ih spakovali i ponijeli sa sobom zato \u0161to se priroda mora \u010duvati, jer je jedna i nema joj zamjene.\u00a0 Po\u0161to je snijeg star i sabijen, nijesmo previ\u0161e grezali, ali je problem pri\u010dinjavalo to \u0161to se onako vla\u017ean i te\u017eak lijepio za biciklisti\u010dke gume i blokirao to\u010dkove, \u0161to je usporavalo hod i dodatno nam cijedilo snagu. Ali mi smo je umjereno tro\u0161ili, povremeno odmaraju\u0107i i znaju\u0107i da smo prvi put ovdje i da moramo po\u0161tovati planinu da se na nas ne \u201enavali \u0160ar planina i pothvati tri \u010dobana\u201c.<\/p>\n

\"\"<\/p>\n

Put smo napipavali zahvaljuju\u0107i elektronskoj navigaciji, markaciji na deblima, ali i intuiciji skita\u010da. Vi\u0161e puta smo skretali, padali u kratkotraju\u0107e dileme, ali dramati\u010dnih proma\u0161aja koji bi pokolebali volju nije bilo. Duboki snijeg je varakao, jer se na nekim mjestima ni trag puta nije lako uo\u010davao zbog drve\u0107a koje je pod te\u0161kim bijelim nametom palo po drumu. Satelitski navo\u0111eno soko\u0107alo se nije moglo slagati kao oko putnika namjernika.<\/p>\n

Ispred nas se jasno na suncu ocrtavao planinski horizont, bilo je toplo i mirisalo na avanturu sa sre\u0107nim krajem. Razumniji dio nas je govorio ovako: idemo jo\u0161 pola sata, pa ako vidimo da mo\u017eemo upasti u probleme, vra\u0107amo se odakle smo i do\u0161li. Onda je poslije pola sata taj glas rekao: Hajdemo jo\u0161 naprijed sat i po. Ima\u0107emo jo\u0161 vremena za povatak, ako vidimo da se nema kud naprijed.<\/p>\n

\"\"<\/p>\n

Mic po mic, preminusmo onaj horizont, strmina se preobrazi u ravninu, ukaza se neki stariji ljudski trag, ali i red novih brda pod snijegom. Ohrabri\u0161e nas one stope u snijegu i ravnina, koja ponegdje po\u010de i u nizbrdicu da se preobra\u0107a, te pomislismo da \u0107e nas uskoro kopnina po\u010deti sretati, a mi dupeta na sedla a noge na pedale metnuti pa fijuknuti nizbrdo.<\/p>\n

‘O\u0107e\u0161 mantrak! Taman razminemo jedan red brda, a ono se pojavi drugi. Kopnine ni za lijek. Ve\u0107 smo prili\u010dno odmakli i vi\u0161e ne razmi\u0161ljamo o povratku kao mogu\u0107nosti jer \u010dist put je tu pred nama, samo \u0161to nije. Gura\u0107emo naprijed pa \u0111e izbijemo, ka\u017eemo sebi i provjeravamo ho\u0107emo li uhvatiti signal, da se javimo familijama da ne brinu. Odjednom, ona bliska snije\u017ena brda se malo razmako\u0161e i u daljini se ukaza plavetnilo Rumije, ili neke sli\u010dne joj planine, i u mobitele se u\u0111enu signal.<\/p>\n

\"\"<\/p>\n

To je to, pomislismo, dok smo se spu\u0161tali strminom, na kojoj je desna ivica puta bila lako uo\u010dljiva jer na njoj nije bilo snijega. Nekih par stotina metara i uzjahasmo. Jo\u0161 malo i snijega vi\u0161e biti ne\u0107e, ma\u0161tamo mi i guramo dalje. Na raskr\u0161\u0107u odlu\u010dujemo da \u0107emo nastaviti kra\u0107im putem koji vodi do Studenog umjesto da nastavimo preko Radov\u010da. Na to nas nagovori sunce koje gura prema zapadu i sad nam ve\u0107 biva jasno da za dana do trajnih ljudskih naseobina ne\u0107emo sti\u0107i, ali imasmo svega neophodnog osim telefonskog signala koji je vi\u0161e bio potreban na\u0161im uku\u0107anima nego nama.<\/p>\n

Razminusmo jezero Ponikvicu i s lijeve bande uo\u010dismo katunsko naselje. Svratismo da vidimo bismo li tu mogli kona\u010diti, za nu\u017edu. Kolibe-ku\u0107e zakatan\u010dene, a u nezaklju\u010danim objektima ni\u010dega za obradovati se. Bar da kutiju \u0161ibica na\u0111osmo. Bili smo mi spremni da provalimo u neki od boljih objekata, ali se ispostavi da nas telefonski signal opet proma\u0161uje i da \u0107e zabrinuta \u010deljad di\u0107i uzbunu ako ostanemo tu. A i nije nam bila nu\u017eda, pa katun ostavismo za rezervu.<\/p>\n

Tada smo vi\u0111eli da bez kutije \u0161ibica ili upalja\u010da ni\u0111e van ku\u0107e ne treba mrdati. Shvatili smo i da je u divljini dobro imati i kakvo oru\u017eje kod sebe. Ne ba\u0161 svje\u017e trag medvjeda nas je opomenuo na to, ali divlje \u017eivotinje se pla\u0161e prisustva ljudi pa smo u\u017edili jednu trep\u0107u\u0107u crvenu lampu kako ih ne bi iznenadili po mraku koji je pao i natjerali da reaguju u samoodbrani.<\/p>\n

Bez obzira nastavljamo naprijed prema Studenom, vikenda\u0161kom naselju iznad Danilovgrada, znaju\u0107i da odatle vodi asfaltna cesta i da tamo barem signala za telefon ima. Znali smo da \u0107e prije ili kasnije nestati snijega pa \u0107emo mo\u0107i prili\u010dno brzo da se spu\u0161timo do glavnog puta jer do njega vodi duga\u010dak spust. Iako smo imali svijetla, ozari nas saznanje da je mjesec u prvoj \u010detvrti prili\u010dno visoko i da sija to \u0161to mo\u017ee. Obradova nas i \u010dinjenica da se sa no\u0107u temperatura nije previ\u0161e spustila i da se na\u0161a stopala i prsti uspijevaju ugrijati u \u017emu\u0107kavom oklopu \u010darapa i patika. Ne obradova nas nimalo spoznaja da je snijeg sve tanji, jer se ispostavi da noge i to\u010dkovi kroz njega lak\u0161e propadaju i da ih je te\u017ee izvla\u010diti jer je mek\u0161i i vla\u017eniji.<\/p>\n

\"\"<\/p>\n

Negdje oko 21.00 sat, snijeg se povu\u010de a kopan makadamski put nam se pod noge i to\u010dkove podvu\u010de. Jedva izbjegavaju\u0107i palo granje, kamanje i po\u0111ekoji snije\u017eni ostatak sa koga to\u010dak otklizava, dokotrljasmo se do Studenog.<\/p>\n

\"\"<\/p>\n

Ivan, Branov sin, je krenuo kolima u susret. Mi smo se ve\u0107 dokopali asfalta i pra\u0161ili nizbrdicom, a njega je GPS odveo na onaj makadam koji je nas obradovao. Jedva se opet dozvasmo, tako da nas je Ivan sustigao na desetak kilometara od Danilovgrada, osvjetljavao nam put i \u0161titio le\u0111a. Kad smo ‘sletjeli’ na glavni drum, ve\u0107 je bila pasala pono\u0107 i vrijeme da se Branu \u010destita ro\u0111endan, pojede po banana, zalo\u017ei \u010doklada i vodom pripune bidoni.<\/p>\n

Sa Ivanovim svjetlima u le\u0111ima smo dali gas i vozili u prosjeku 30km\/h. Kao da nam je neko stavio ganjc nove baterije, takav smo osje\u0107aj imali. Okrenusmo preko Pri\u010delja jer otuda pa sve do Podgorice postoji gradska rasvjeta i nije nam potrebna Ivanova asistencija, jer su nam neke lampe bile pri kraju.<\/p>\n

Osim onog ljudskog i medvje\u0111eg, u snijegu nam se nogopisom predstavila jo\u0161 srna. Taj trag je bio najsvje\u017eiji. Glasom su nam se javljale ptice- vrane i kukavice danju, a \u0107uk i poneki slavuj no\u0107u. Mi smo im zvi\u017edukali i tjerali ih da nam pti\u010dijom pjesmom ukrase ovo ve\u010de, ponekad bismo i zapjevali, mada se to nekim velikim ukrasom ne mo\u017ee smatrati.<\/p>\n

Kada smo se pribli\u017eili Podgorici, slo\u017eili smo se da ono pje\u0161a\u010denje po snijegu i tegljenje bicikala i opreme vi\u0161e uop\u0161te ne izgleda tako naporno, ve\u0107 kao da se desilo nekada davno a ne sat-dva ranije. Bili smo orni i dalje da nastavimo vo\u017enu, ali iz obzira prema uku\u0107anima… Stigosmo tamo oko jedan i po, dosta kasnije nego \u0161to smo planirali.<\/p>\n

Nenadano velike koli\u010dine snijega na putu omele su nas da se kre\u0107emo normalnom brzinom bicikliste, ve\u0107 nas je usporila na svega 2-3 km\/h, \u0161to je vi\u0161estruko sporije.<\/p>\n

Ovo pute\u0161estvije je pokazalo da smo dorasli i daleko ve\u0107im izazovima jer ni u jednom trenutku nismo pali moralno i psihi\u010dki, iako smo nai\u0161li na probleme \u010diji obim nijesmo o\u010dekivali, a fizi\u010dki smo mogli jo\u0161 dugo jer smo racionalno tro\u0161ili snagu, \u010desto prave\u0107i kratke pause, nadokna\u0111uju\u0107i hranom izgubljenu energiju i vodu.\u00a0 Sa\u010duvali smo i dovoljno struje u ure\u0111ajima za navigaciju i lampama, jer je i mjesec bio na na\u0161oj strani. Do kraja smo bili spremni da se me\u0111usobno ispoma\u017eemo ma koliko ovo trajalo, \u0161ta god da se desilo i naporno bilo, \u0161to je najve\u0107i kvalitet ove akcije i reakcije. Najve\u0107i problem nam je bio slaba pokrivenost mobilne telefonije u oblastima kuda smo prolazili, ali ne zbog toga \u0161to nam je bila potrebna pomo\u0107 ve\u0107 zato \u0161to nismo bili u stalnom kontaktu sa familijom, \u0161to se o\u010dekuje a nije mogu\u0107e.<\/p>\n

Otre\u017enjuju\u0107e je povremeno ispitati svoje maksimume, \u0161to te neumitno vodi u sklad sa samim sobom. Mi ovo ne bi ni probali da ne mo\u017eemo jo\u0161 mnogo vi\u0161e. Samo je nebo granica \u2013 ali bukvalno.<\/p>\n

Ako nas je iko nevidljiv pratio, bio nam je naklonjen i \u0161titio nas je. Toliko potonu\u0107a nogu u snijeg, a nijednog uganu\u0107a; toliko napornog pje\u0161a\u010denja kroz snijeg, a nijednog gr\u010da; toliko neizvjesnosti, a nijedne obespokojavaju\u0107e i defetisti\u010dke misli ili rije\u010di…<\/p>\n

\"\"<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Pi\u0161e: DuBraDej<\/p>\n","protected":false},"author":3274,"featured_media":245568,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[17],"tags":[],"class_list":["post-245561","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-blogovi"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/245561","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/3274"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=245561"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/245561\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/245568"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=245561"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=245561"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=245561"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}