{"id":245394,"date":"2018-04-23T07:00:59","date_gmt":"2018-04-23T05:00:59","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=245394"},"modified":"2018-04-22T23:34:19","modified_gmt":"2018-04-22T21:34:19","slug":"ako-drzavu-gradite-na-slavljenju-rata-onemogucavate-mir-suverenitet-i-demokraciju","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2018\/04\/23\/ako-drzavu-gradite-na-slavljenju-rata-onemogucavate-mir-suverenitet-i-demokraciju\/","title":{"rendered":"Ako dr\u017eavu gradite na slavljenju rata, onemogu\u0107avate mir, suverenitet i demokraciju"},"content":{"rendered":"

Razgovarao: Darko Vujica<\/strong><\/p>\n

\"\"<\/a>Dejan Jovi\u0107 (1968, Samobor), politolog je i profesor me\u0111unarodnih odnosa i nacionalne sigurnosti na Fakultetu politi\u010dkih znanosti u Zagrebu te gostuju\u0107i profesor na Fakultetu politi\u010dkih nauka u Beogradu. Diplomirao je politologiju na Sveu\u010dili\u0161tu u Zagrebu 1990., a magistrirao najprije politologiju u Ljubljani (1994), zatim i politi\u010dku teoriju u Manchesteru (1995). Doktorirao je 1999. na London School of Economics. Najpoznatiji je po knjizi u kojoj je tematizirao raspad Jugoslavije: Jugoslavija, dr\u017eava koja je odumrla, objavljenoj 2003. Glavni je urednik \u010dasopisa Politi\u010dka misao.<\/p>\n

Darko Vujica, Prometej.ba:<\/strong> Daytonski sporazum, iako je zaustavio rat, od Bosne i Hercegovine napravio je bolesnika koji ve\u0107 vi\u0161e od dvadeset godina funkcionira kao (polu)protektorat. Mo\u017ee li se na toj strukturi dugotrajno graditi mir?<\/em><\/p>\n

Dejan Jovi\u0107:<\/strong> Da ste pitali nekoga u me\u0111unarodnoj zajednici ili u samoj BiH usred rata, recimo 1993. ili \u010dak i nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma 1995. ho\u0107e li u BiH mir trajati dvadeset i vi\u0161e godina, i to bez ozbiljnijih incidenata, mnogi bi bili vrlo skepti\u010dni. U tom smislu, mo\u017eemo biti zadovoljni rezultatima Daytona. On je ipak zaustavio rat, i stvorio pretpostavke za mir, a to mu je bio i glavni cilj. Je li to trajni mir, to je sad drugo pitanje i odgovor na njega ovisi o tome kako gledamo na pretpostavke za trajni mir. Za liberale, bez liberalnog poretka i demokracije nema trajnog mira. No, ovdje se radi o sporazumu koji je bio zasnovan vi\u0161e na realisti\u010dkom pristupu koji nije uklju\u010divao demokratske i liberalne elemente nego ih je u velikoj mjeri isklju\u010divao. Smatralo se da je opasno omogu\u0107iti ljudima u BiH da samostalno odlu\u010duju o va\u017enim pitanjima. Daytonski sporazum je tu da na neki na\u010din zamijeni i potisne na margine demokratsko odlu\u010divanje i da mir temelji \u2013 ne na demokratizaciji BiH \u2013 nego na ravnote\u017ei snaga u BiH, i to uz sna\u017enu izvanjsku kontrolu koja uklju\u010duje direktno interveniranje stranaca u unutarnjepoliti\u010dke procese. Me\u0111unarodna zajednica je tu da onemogu\u0107i sve one koji bi htjeli neke radikalnije promjene u odnosu na uspostavljeni mir i ravnote\u017eu snaga. Jo\u0161 uvijek postoji strah od demokracije u Bosni i Hercegovini, a za to \u2013 budimo po\u0161teni \u2013 ima i razloga. Prvi put kad su Bosanci i Hercegovci dobili mogu\u0107nost da samostalno odlu\u010duju, na izborima i referendumu iz 1990. i 1992., to nije dobro zavr\u0161ilo. Bosna i Hercegovina nije uspjela preuzeti suverenost od Jugoslavije nego joj je suverenost u tom preno\u0161enju s Jugoslavije na Bosnu i Hercegovinu ispala iz ruku i razbila se o pod, a to je stajalo \u017eivota oko sto tisu\u0107a ljudi. Sve dok me\u0111unarodna zajednica ne bude potpuno uvjerena da njeno napu\u0161tanje Bosne i Hercegovine ne\u0107e voditi obnovi neprijateljstva, ona \u0107e ostati pri sada\u0161njem stanju i onemogu\u0107avat \u0107e promjene.<\/p>\n

Do kad se taj status quo, po Va\u0161em sudu, mo\u017ee odr\u017eati?<\/em><\/p>\n

Dugo, sve dok postoji neka opasnost ili barem percepcija opasnosti od alternativnih rje\u0161enja. Me\u0111unarodna zajednica \u0107e ga odr\u017eavati sve dok postoji mogu\u0107nost da bi prelazak na potpuno demokratski i u potpunosti suveren sistem u BiH mogao uzrokovati promjene koje bi mogle izmijeniti karakter BiH i time ugroziti njenu stabilnost. A u BiH \u0107e uvijek biti onih koji \u0107e \u0161iriti strah i paniku od takvih promjena i koji govore o ratu i protive se bilo kakvim promjenama.<\/p>\n

Treba znati da je BiH dr\u017eava ograni\u010denog suvereniteta u unutra\u0161njoj politici. Kada se radi o vanjskoj politici ona ima potpuni suverenitet. Nju priznaju sve druge relevantne zemlje, ona je \u010dlanica UN-a i u vanjsko-politi\u010dkoj sferi djeluje kao dr\u017eava. Ali u unutra\u0161njoj sferi bosanski suverenitet je namjerno ograni\u010den. Koliko god se to \u010dinilo nedemokratski \u2013 za to je postojao ipak jedan razlog, a to je razlog iz 1991. i 1992. godine kad je puna suverenost BiH (mogu\u0107nost da ljudi glasaju o pitanjima nezavisnosti ili unutra\u0161njem ure\u0111enju) propala i(li) kad je direktno uzrokovala rat. Zbog toga \u0161to je demokracija, na na\u010din na koji je bila primijenjena tih godina – kao samo i isklju\u010divo ve\u0107insko odlu\u010divanje – posebno na referendumu o nezavisnosti bila jedan od uzroka rata, prema njoj su svi skepti\u010dni. No, sad imamo i jo\u0161 jedan dodatan razlog koji stvara dodatne strahove i mo\u017ee slu\u017eiti za manipulaciju i odbacivanje ideje demokracije, a to je \u010dinjenica da su prema posljednjem popisu stanovni\u0161tva Bo\u0161njaci po prvi puta ve\u0107ina u Bosni i Hercegovini. To pove\u0107ava \u017eelju bo\u0161nja\u010dkih politi\u010dara da preuzmu suverenost i odlu\u010duju ve\u0107inski tj. demokratski, ali istovremeno hrani i hrvatski i srpski separatisti\u010dki nacionalizam, koji strahuju da \u0107e Bo\u0161njaci promijeniti sada\u0161nji status quo. Nalazimo se u situaciji u kojoj je bo\u0161nja\u010dka politi\u010dka klasa nezadovoljna me\u0111unarodnim prisustvom kao i mehanizmima koji je ograni\u010davaju, npr. kad inzistiraju na konsenzusu predstavnika svih triju naroda u najva\u017enijim odlukama i \u017eeli sama odlu\u010divati i to demokratski, a pritom ima i onih koji pod demokracijom misle samo na vladavinu ve\u0107ine \u2013 ne nu\u017eno i na za\u0161titu prava manjih naroda i manjina. S druge strane imate strahove kod Srba i Hrvata da bi to moglo voditi u promjenu njihova statusa iz \u201ekonstitutivnog naroda\u201c u \u201emanjine\u201c. Pri \u010demu su ovi prvi zarobljenici jednog neliberalnog koncepta demokracije, a ovi drugi su zarobljenici nacionalisti\u010dkog inzistiranja na ideji \u201ekonstitutivnih naroda\u201c, a ne, recimo, gra\u0111anskih prava i demokracije.<\/p>\n

Ima li onda, nekog dugoro\u010dnog rje\u0161enja za BiH?<\/em><\/p>\n

Ovo rje\u0161enje koje je sada na djelu vjerojatno \u0107e biti dugoro\u010dno. Jedino drugo dugoro\u010dno rje\u0161enje za BiH je mogu\u0107e kroz kompromis doma\u0107ih aktera, i to takav kompromis koji bi uspio uvjeriti i me\u0111unarodne aktere da je on odr\u017eiv i mogu\u0107. Ali pretpostavki za to u ovom trenutku na\u017ealost nema. Prvo, nema dobre volje, jer nema povjerenja. Akteri jedni drugima ne vjeruju i pona\u0161aju se kao u tipi\u010dnoj \u201ezatvorenikovoj dilemi\u201c, po principu: \u201eja bih bio za kompromis, ali ovaj drugi \u0107e me sigurno prevariti, pa stoga ne\u0107u ni ja biti naivan!\u201c. Institucionalna struktura Bosne i Hercegovine ne samo da onemogu\u0107ava povjerenje, nego se temelji na ideji ravnote\u017ee mo\u0107i ba\u0161 zato \u0161to nema povjerenja. Time ona i sama reproducira zate\u010deno stanje.<\/p>\n

S druge strane, kompromisa nema ne samo zato \u0161to su politi\u010dari takvi kakvi su, nego i zato \u0161to su interesi Bo\u0161njaka ipak vrlo razli\u010diti od interesa Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini, naro\u010dito nakon \u0161to su objavljeni rezultati popisa stanovni\u0161tva. Bo\u0161njaci smatraju da je BiH njihova jedina domovina i da su joj jedino oni u potpunosti lojalni. To se ne mo\u017ee re\u0107i ni za Srbe ni za Hrvate. I Srbi i Hrvati \u2013 govorim sad uop\u0107eno, misle\u0107i na njihove politi\u010dare – smatraju da imaju jo\u0161 jednu drugu domovinu, u kojoj sudjeluju koliko mogu i do koje im je emotivno stalo vi\u0161e nego do Bosne i Hercegovine. Vidjeli ste da predstavnici hrvatskog naroda glasaju na izborima u Hrvatskoj, sudjeluju prakti\u010dki kao dio hrvatske politike u svemu \u0161to radi hrvatska politika, pa \u010dak i u onim simboli\u010dkim akcijama i doga\u0111ajima za koje sigurno ne mogu posti\u0107i suglasnost drugih u BiH. Npr. Dragan \u010covi\u0107 ide na Bleiburg, \u0161to je kontroverzno i u samoj Hrvatskoj, a posebno u Bosni i Hercegovini. To svakako nije dobar na\u010din da se postigne neki kompromis i poka\u017ee dobra volja prema Srbima u BiH, vjerojatno i Bo\u0161njacima, a posebno ne prema Bosni i Hercegovini koja je bila okupirana od Hrvatske u doba usta\u0161kog re\u017eima i u kojoj je bjesnio u\u017easan bratoubila\u010dki rat. S druge strane, izjave Milorada Dodika su notorno protubosanske \u2013 \u0161to je, da se razumijemo, legitimno, ali ne stvara uvjete za povjerenje izme\u0111u Srba i Bo\u0161njaka. Upravo obratno \u2013 to daje argumente onima kod Bo\u0161njaka koji tvrde da su smo Bo\u0161njaci zapravo zainteresirani za Bosnu.<\/p>\n

Zbog svega toga, razumljivo je \u0161to su Bo\u0161njaci skepti\u010dni prema zahtjevima Srba i Hrvata. Oni nagla\u0161avaju da su sad Srbi i Hrvati u drugoj situaciji nego \u0161to su bili prije postojanja Srbije i Hrvatske kao dr\u017eava. I doista, u socijalisti\u010dkoj Jugoslaviji je konstitutivnost naroda bila povezana sa time da nijedan od naroda koji je u Jugoslaviji bio konstitutivan nije imao svoju nacionalnu dr\u017eavu negdje drugdje, izvan Jugoslavije. Dakle, to je bio razlog njihove konstitutivnosti. Razlog je bio taj \u0161to Srbi, Hrvati, Muslimani, Crnogorci, Slovenci i Makedonci nigdje drugdje nisu imali nacionalnu dr\u017eavu pa su zato bili konstitutivni u cijeloj Jugoslaviji. Za razliku od toga, \u201enarodnosti\u201c ili nacionalne manjine nisu mogle dobiti taj status zato jer su bile dijelovi naroda koji su imali svoje nacionalne dr\u017eave izvan Jugoslavije, npr. Ma\u0111ari Ma\u0111arsku, Albanci Albaniju itd.<\/p>\n

Ako se taj isti princip primijeni na BiH nakon 1992., onda se Bo\u0161njaci s pravom pitaju: a za\u0161to biste vi, Srbi i Hrvati, bili konstitutivni u Bosni i Hercegovini ako imate svoje nacionalne dr\u017eave u Srbiji i Hrvatskoj? To pitanje je ozbiljno i s njim se Srbi i Hrvati moraju suo\u010diti. Oni moraju uzeti u obzir da onaj argument za konstitutivnost koji je postojao u Jugoslaviji, vi\u0161e ne postoji. Srbi i Hrvati su jedino u Jugoslaviji mogli biti konstitutivni narod u Bosni i Hercegovini. Hrvati se naro\u010dito moraju zapitati nisu li glasanjem za nezavisnost Bosne i Hercegovine zapravo trajno uni\u0161tili svoju konstitutivnost u toj zemlji. Uz to su si i napravili tvrdu granicu izme\u0111u Bosne i Hercegovine i Hrvatske \u2013 granicu koja u Jugoslaviji nije postojala pa nije ni dijelila hrvatski narod onako kako ga dijeli danas. Hrvati iz, recimo, Hercegovine nisu nikad bili tako tvrdom granicom fizi\u010dki odijeljeni od Hrvatske kao danas. Ali, hrvatski ih nacionalisti s obje strane te granice uvjeravaju da tako mora biti, jer su granice hrvatski tisu\u0107ljetni san i ostvarenje njihovih vje\u010dnih te\u017enji za solidnom nacionalnom dr\u017eavom.<\/p>\n

Dodatan je problem u tome \u0161to se politi\u010dari Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini doista i pona\u0161aju kao da BiH nije njihova zemlja, pa se i sami de facto isklju\u010duju iz cjeline bosanskog demosa.<\/p>\n

Tako\u0111er, mislim da se Srbi i Hrvati trebaju zapitati je li sa stanovi\u0161ta pravednosti u redu da Srbi imaju domovinu i pol, Hrvati domovinu i tre\u0107inu a Bo\u0161njaci samo tre\u0107inu domovine? Kako bi se oni pona\u0161ali da su u takvoj poziciji? Bit pravednosti je da se stavimo u poziciju drugoga \u2013 da se zapitamo: kako bismo se mi pona\u0161ali da smo u poziciji drugoga, npr. da smo Bo\u0161njaci. Ja ne vidim da su Srbi i Hrvati to voljni napraviti. U tom smislu oni primjenjuju jedan kriterij kada se radi o Srbiji ili Hrvatskoj, a drugi kada se radi o BiH. Npr. Hrvati ne dopu\u0161taju nikakvu konstitutivnost drugih u Hrvatskoj jer su tamo ve\u0107ina, Srbi tako\u0111er u Srbiji, ali kada se radi o BiH onda ne dopu\u0161taju status ve\u0107ine Bo\u0161njacima koji su nakon ovog popisa po prvi put ve\u0107ina.<\/p>\n

Istovremeno, ni politi\u010dki vo\u0111e Bo\u0161njaka ne rade dovoljno \u2013 ili \u010dak ne rade uop\u0107e ni\u0161ta \u2013 na stvaranju bosanskog demosa. \u0160tovi\u0161e, direktno ga odbacuju, toliko da su \u010dak vodili i kampanju protiv izja\u0161njavanja ljudi Bosancima i Hercegovcima. Ako doista \u017eele cjelovitu Bosnu i Hercegovinu u kojoj \u0107e biti mjesta za sve, a ne samo za Bo\u0161njake, onda bo\u0161nja\u010dki politi\u010dari moraju raditi na de-etniziranju Bosne i Hercegovine, a to de-etniziranje mora po\u010deti od njih samih, jer su oni predstavnici najve\u0107e nacije. Najve\u0107a nacija \u010dini veliku pogre\u0161ku kad za sebe i samo za sebe prisvaja cjelinu, kad ne vidi razliku izme\u0111u bo\u0161nja\u010dkog i bosanskog. Tako je i u Srbiji i Hrvatskoj, gdje se pod \u201emi\u201c uvijek podrazumijeva \u201emi, ve\u0107ina\u201c, odnosno \u201emi Srbi\u201c ili \u201emi Hrvati\u201c \u2013 ali tako je sada i u BiH, a u BiH je daleko te\u017ee isklju\u010diti skoro polovicu stanovni\u0161tva koja se ne identificira s bo\u0161nja\u010dkom Bosnom i Hercegovinom. \u010cesto je problem u tome \u0161to ve\u0107ina ne vidi da tu \u017eive jo\u0161 i drugi nego smatraju da je Hrvatska samo dr\u017eava etni\u010dkih Hrvata a svi drugi ljudi se moraju tome prilagoditi. Ja mislim da i Bo\u0161njaci sada tako gledaju BiH. Bo\u0161njaci bi tako\u0111er trebali uzeti u obzir \u010dinjenicu, da iako su oni ve\u0107ina u BiH, tu \u017eive tako\u0111er i drugi, i da ti drugi isto imaju svoje legitimne zahtjeve i strahove, koje nije mudro ignorirati, a tu spremnost ba\u0161 i ne vidim.<\/p>\n

U tome su prepreke za kompromis. Ne vidim, dakle, dovoljno spremnosti, ni od strane Srba ni Hrvata da prihvate nove okolnosti koje nu\u017eno vode tome da postaju manjina, a ni na strani Bo\u0161njaka ne vidim da rade na formiranju istinski bosansko-hercegova\u010dkog demosa koji ne bi bio isti kao bo\u0161nja\u010dki nego bi bio inkluzivniji i pluralisti\u010dniji. Bo\u0161njaci prigovaraju Srbima i Hrvatima da se nisu integrirali u Bosnu i Hercegovinu \u2013 ali, integracija mora po\u010deti s integracijom ve\u0107ine u cjelinu. Ako inzistira na tome da manjine smanje svoj nacionalizam, ve\u0107ina mora voditi svojim primjerom. Oni moraju deetnicizirati ve\u0107inu \u2013 sebe same. A to se ne de\u0161ava. Ne de\u0161ava se ni u Hrvatskoj, ni u Srbiji a niti BiH. \u0160tovi\u0161e, u BiH imamo sasvim suprotan trend, vjerojatno iz straha sve tri nacionalne zajednice za svoj identitet i opstanak, s obzirom da \u017eive u multietni\u010dkom dru\u0161tvu, dok Hrvati u Hrvatskoj i Srbi u Srbiji danas vi\u0161e ne \u017eive u takvim dru\u0161tvima.<\/p>\n

Ja mislim da bi put naprijed u nekom idealnom smislu bilo stvaranje bosanskog demosa koji ne bi bio otet od strane Bo\u0161njaka. On ne bi mogao, naravno, biti slijep za etni\u010dko, jer je etni\u010dko sastavni dio \u017eivota \u2013 ali ne bi smio biti samo zbroj triju etni\u010dkih identiteta. Bio bi to neki spoj, ako je to uop\u0107e mogu\u0107e, socijalisti\u010dke tradicije zajedni\u0161tva, imperijalne tradicije antinacionalizma i liberalne ideje individualne autonomije za one koji smatraju da im je potrebna dodatna za\u0161tita. Ali, kao \u0161to znamo, nacionalisti su protivnici sve ove tri tradicije: i socijalisti\u010dke, i liberalne i imperijalne \u2013 tako da je te\u0161ko o\u010dekivati da prihvate i\u0161ta od ovoga. U tome je i glavni uzrok stalne ranjivosti Bosne i Hercegovine. Samo da ka\u017eem, kao prijatelj Bosne i Hercegovine, da mi je zbog toga veoma \u017eao. Za mene je Bosna i Hercegovina i dalje zemlja koja je najsli\u010dnija Jugoslaviji, a Jugoslavija je za mene bila pozitivna historijska \u010dinjenica. Bosna i Hercegovina je, kao i Jugoslavija, \u017ertva nasilnog, ekstremnog nacionalizma, a njena kriza je upozorenje Europskoj uniji da mora vi\u0161e u\u010diniti na poticanju kompromisa i ideje tolerancije. Ako Bosna i Hercegovina ne uspije, to \u0107e biti stoga udarac svim protivnicima nacionalizma u Europi, pa i samom projektu Europske unije.<\/p>\n

Vi ste nedavno naveli podatak jednog istra\u017eivanja javnog mnijenja u Hrvatskoj iz 1990. prema kojemu je svega 11% hrvatskih gra\u0111ana bilo za nezavisnu Hrvatsku. Samo godinu dana kasnije, njih preko 90% izjasnilo se za nezavisnu Hrvatsku. \u0160ta je po Vama glavni razlog takvog zaokreta?<\/em><\/p>\n

Istra\u017eivanje na koje se pozivam obavljeno je u martu 1990. i objavljeno je kasnije u knjizi \u201eHrvatska u izborima 1990.\u201c, dakle, javno je dostupno. Dva tjedna prije prvih izbora u Hrvatskoj najve\u0107i je broj ljudi u Hrvatskoj, tada \u2013 oko 50% – rekao da \u017eeli konfederalisti\u010dku Jugoslaviju. Pitanje je \u0161to su mislili pod \u201ekonfederacijom\u201c \u2013 za neke je to bilo samo drugo ime za nezavisnost, a za druge je bilo ipak neko o\u010duvanje Jugoslavije kao forme, makar i vrlo labave. No, \u010dinjenica je da je tek svaki deveti gra\u0111anin Hrvatske u martu 1990. htio da Hrvatska bude potpuno nezavisna, bez obzira na to \u0161to se dogodilo s ostalima u Jugoslaviji i sa Jugoslavijom kao cjelinom. Tada je, dakle, ipak postojala neka \u017eelja za kompromisom i izbjegavanjem radikalnih rje\u0161enja, za koje se moglo pretpostaviti da \u0107e voditi u rat.<\/p>\n

Mo\u017eda je takav odgovor gra\u0111ana bio i izraz \u010dinjenice da 1990. nitko u svijetu, uklju\u010duju\u0107i SAD i tada\u0161nju Europsku zajednicu, nije prihvatao nezavisnost bilo koje od jugoslavenskih republika. Mnogi ljudi su tada mislili: \u201eMi mo\u017eemo izglasati nezavisnost ali ne\u0107e nas nitko priznati\u201c. Za razliku od nekih dana\u0161njih interpretacija o tome da su Europa i SAD razbile Jugoslaviju, treba podsjetiti da ni Europa ni SAD nisu priznale nezavisnost Hrvatske i Slovenije nakon referenduma i njihova progla\u0161enja nezavisnosti. Nitko ih nije priznao ni 26. juna, ni 26. jula niti 26. augusta 1991. Upravo obratno, natjerali su ih da suspendiraju deklaracije nezavisnosti i da se vrate za pregovara\u010dki stol, na \u0161to su Hrvatska i Slovenija i pristale, progla\u0161avaju\u0107i tromjese\u010dni moratorij na izvo\u0111enje nezavisnosti. Sama \u010dinjenica progla\u0161enja nezavisnosti nije, dakle, dovela do \u017eeljenog rezultata. U tom se smislu mo\u017ee re\u0107i da referendumi \u201eo nezavisnosti\u201c nisu stvorili te dr\u017eave i da smo ostali samo na njima mo\u017eda nikada ne bi do\u0161lo do me\u0111unarodnog priznanja. Pritom treba znati da je hrvatski referendum koji je bio u maju 1991. \u2013 godinu dana nakon izbora i nakon ispitivanja javnog mnijenja za koje ste me pitali – jo\u0161 uvijek imao pitanje koje je u sebi uklju\u010divalo pitanje konfederacijskog povezivanja sa drugima i autonomije za Srbe u Hrvatskoj. Pitanje je bilo: \u201eJeste li za to da Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna dr\u017eava, koja jam\u010di kulturnu autonomiju i sva gra\u0111anska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, mo\u017ee stupiti u savez suverenih dr\u017eava s drugim republikama (prema prijedlogu Republike Hrvatske i Republike Slovenije za rje\u0161enje dr\u017eavne krize SFRJ)?\u201d<\/p>\n

Dakle, Tu\u0111man se \u010dak ni u maju 1991. nije usudio postaviti direktno pitanje nezavisnosti kao \u0161to je slu\u010daj bio u Sloveniji. Tamo je pitanje bilo \u010disto, 22. decembra 1990. pitanje je bilo: \u201eDa li \u017eelite nezavisnost ili ne?\u201c To je bio \u010disti referendum. U Hrvatskoj nije jer ve\u0107ina ljudi tada nije \u017eeljela nezavisnost. U nezavisnost ih je gurala Slovenija svojim unilateralnim akcijama, a Hrvatska je bila skepti\u010dna prema slovenskom \u017eurenju iz Jugoslavije. Uostalom, Stipe Mesi\u0107 je upravo stoga bio jedini \u010dlan Predsjedni\u0161tva SFRJ koji je u julu 1991. glasao protiv povla\u010denja JNA iz Slovenije \u2013 jer je smatrao da je taj dogovor Srba i Slovenaca (odnosno Milo\u0161evi\u0107a i Ku\u010dana) \u0161tetan za Hrvatsku, kao \u0161to je i bio.<\/p>\n

Stvar koja je promijenila javno mnijenje u Hrvatskoj bio je rat. Na taj rat treba gledati iz te vizure: da nije bilo rata, bilo bi daleko te\u017ee \u201eprodati\u201c nezavisnost Hrvatima, a posebno svijetu. U tom smislu rat je bio koristan hrvatskim secesionistima; prvo da poka\u017eu da Jugoslavija vi\u0161e nije mogu\u0107a jer u njoj izbio rat, drugo, da poka\u017eu da Srbi i Hrvati nikad nisu mogli \u017eivjeti zajedno \u2013 \u0161to je bila la\u017e \u2013 a tre\u0107e, da Jugoslavija ne samo da nije u stanju sprije\u010diti nasilje, nego da su se njene institucije i organi stavili na stranu nasilja, \u0161to je bila istina. To se prije svega odnosi na organe slu\u017ebi dr\u017eavne sigurnosti, kao i na samu JNA, koje su ne samo tolerirale nasilje nego su se mnoge jedinice i pojedinci odmah uklju\u010dili u to nasilje, rade\u0107i protiv opstanka Jugoslavije i sudjeluju\u0107i \u2013 na sraman na\u010din \u2013 u bratoubila\u010dkom ratu. Umjesto da razoru\u017eaju sve separatiste, nacionaliste i unitariste oni su samo gledali i snimali \u0161ta se doga\u0111a. Onda su se s vremenom neke jedinice pridru\u017eile Srbima, druge Hrvatima. Ako danas pogledate sastav Hrvatske vojske vidjet \u0107ete da su mnogi oficiri koji su bili u JNA pre\u0161li na stranu Hrvatske vojske, npr. visoki oficiri kao \u0161to su bili Antun Tus, Martin \u0160pegelj, Imre Agoti\u0107, Davor Domazet Lo\u0161o i drugi. Srpskoj strani su se pridru\u017eili, recimo, Ratko Mladi\u0107 i sli\u010dni. To je, a ne sam referendum, bio razlog za delegitimiranje Jugoslavije u o\u010dima me\u0111unarodne zajednice. Naro\u010dito nakon ni\u010dim izazvane odluke Predsjedni\u0161tva SFRJ \u2013 a zapravo dogovora Slovenaca i Srba da se JNA povu\u010de iz Slovenije, nasuprot tra\u017eenju Europske unije da se samo vrati u kasarne ali ne i da se iz Slovenije povu\u010de \u2013 stranci su se pitali: \u201ekako mo\u017eemo biti ve\u0107i Jugoslaveni od Jugoslavena\u201c? Ako je jugoslavenski dr\u017eavni vrh odlu\u010dio da se povu\u010de iz Slovenije, kako mo\u017eemo biti protiv priznanja te dr\u017eave? Pa ipak, ni tada je nisu priznali, nego tek kad se rasplamsao rat u Hrvatskoj.<\/p>\n

U tom smislu je taj rat bio koristan separatistima, zbog \u010dega su ga oni ako ne ve\u0107 i organizirali i poticali, onda sigurno spremno i rado prihvatili. Posebno bih tu istakao va\u017enost tragi\u010dnog razaranja Vukovara koje nije imalo nikakvu vojno-strategijsku, ali jest imalo va\u017enu politi\u010dku logiku. Vojno-strategijski, Vukovar uop\u0107e nije takav grad da bi ga trebalo osvojiti ili \u2013 jo\u0161 manje \u2013 razoriti, ali je politi\u010dka logika prevladala, a politi\u010dka logika je bila da treba razoriti simbol jugoslavenstva. Vukovar je bio simbol zajedni\u010dkog \u017eivota Srba i Hrvata, a njegovim razaranjem je trebalo pokazati da jedan takav grad u kojemu su Srbi i Hrvati uvijek \u017eivjeli zajedno i bez ikakvih problema, jedan grad u punom smislu rije\u010di jugoslavenski, da takav grad ne mo\u017ee opstati. To je bio razlog za razaranje Vukovara. Bila je to sinhronizirana akcija srpskih i hrvatskih separatista, onih koji su \u017eeljeli uni\u0161titi svaku ideju srpsko-hrvatskog prijateljstva i jugoslavenskog zajedni\u0161tva. Oni su bili na suprotstavljenim stranama, ali im je cilj bio isti. Uostalom, to je bila i \u201elogika\u201c koja je razorila Bosnu i Hercegovinu, kao najve\u0107i simbol zajedni\u010dkog \u017eivota u Jugoslaviji. Ta ista \u201elogika\u201c joj ni danas ne dozvoljava da se reintegrira, tvrde\u0107i da je potrebno odvajanje, a ne spajanje ljudi i naroda.<\/p>\n

U martu 1991. imali smo poku\u0161aj vojne intervencije koja je zamalo bila izglasana. Kao \u0161to znamo, kada se o njoj glasalo, odnos prilikom glasanja bio je 4-4. \u0160ta bi se po Vama dogodilo da je JNA vojno intervenirala u tom momentu?<\/em><\/p>\n

To je vje\u010dno i otvoreno pitanje. Momenat kad je predlagana vojna intervencija bio je jedan od onih klju\u010dnih u razvoju jugoslavenske krize. Vojska je, prisjetimo se, u decembru 1990. emitirala onaj film o \u0160pegelju i tra\u017eila razoru\u017eanje paravojnih formacija. U tome je imala podr\u0161ku Predsjedni\u0161tva SFRJ, pa \u010dak i predsjednika Hrvatske, Franje Tu\u0111mana, ali je on smatrao da njegove jedinice nisu paravojne, pa se na njih ta naredba ne odnosi. Na kraju, nije bilo snage ni volje da se postigne razoru\u017eavanje. Pitanje je je li vojska tada imala dovoljno snage za to, jer bi morala i\u0107i protiv ne samo Hrvata nego i protiv srpskih paravojnih jedinica, kao \u0161to su arkanovci, beli orlovi, tigrovi i drugi, a oni su \u2013 kao \u0161to sad znamo \u2013 bili dio vojno-bezbednosnih struktura Srbije ili pod direktnom kontrolom tih struktura. Slovenija je tad ve\u0107 izglasala na referendumu nezavisnost, i smatrala je da njene jedinice tako\u0111er nisu paravojne. Dakle, trebalo je poduzeti \u0161iru akciju protiv prakti\u010dki svih \u2013 da ne govorimo o problemima na Kosovu, koji traju jo\u0161 od 1981. Drugi je poku\u0161aj bio u martu 1991., ali on se dogodio u kontekstu protesta protiv Milo\u0161evi\u0107a 9. marta 1991. u Beogradu, u kojima je vojska i izvedena na ulicu. Budu\u0107i da je odluka u Predsjedni\u0161tvu SFRJ bila 4 protiv 4, a vojska je tada jo\u0161 po\u0161tivala civilnu vlast, poslana je vrlo jasna poruka svima: da vojska vi\u0161e ne mo\u017ee ni\u0161ta. To je bio klju\u010dan moment da Srbi u Hrvatskoj, a naro\u010dito vodstvo SDS-a koje se dotad ve\u0107 radikaliziralo i izbacilo Jovana Ra\u0161kovi\u0107a kao predstavnika umjerenije linije, zaklju\u010di da se na JNA vi\u0161e ne mo\u017ee osloniti, nego da treba formirati svoje paravojne jedinice ili da u pomo\u0107 treba pozvati razne \u201edobrovoljce\u201c, \u010diji je program samo naizgled bio etni\u010dki i ideolo\u0161ki, a zapravo je u pozadini svega bilo plja\u010dka\u0161tvo i sadizam. Tako i po\u010dinju prvi ve\u0107i incidenti, kao \u0161to je ubojstvo hrvatskih policajaca na Plitvicama, koje se uzima u Hrvatskoj kao moment po\u010detka rata. Danas imamo i dokaze da su umirovljeni oficiri JNA iz tih krajeva po\u010deli obu\u010davati i naoru\u017eavati Srbe, a Srbija je po\u010dela govoriti da je rat neizbje\u017ean i da treba samo osigurati da se on ne dogodi u Srbiji i u teritorijama koje Srbi kontroliraju. Odatle i parola: \u201eSrbija ne ratuje\u201c. Dakle, tko bi podr\u017eao akciju masovnog i nasilnog razoru\u017eavanja sviju? Za to je, izgleda, u martu 1991. bilo ve\u0107 prekasno. Drugi je problem bio u potpunom nedostatku me\u0111unarodne podr\u0161ke za takvu intervenciju. Amerikanci su jasno rekli da \u017eele demokratsku i ujedinjenu Jugoslaviju, bez ikakva uplitanja vojske i bez nasilja. James Baker koji dolazi u Beograd nekoliko dana prije progla\u0161enja hrvatske i slovenske nezavisnosti u junu 1991. direktno ka\u017ee: \u201eNemojte koristiti oru\u017eje, ne \u017eelimo nikakav rat i nasilje. Nemojte na nasilan na\u010din spa\u0161avati Jugoslaviju a vi \u2013 Hrvati i Slovenci – se nemojte odvajati. I jedni i drugi se moraju smiriti i napraviti neki kompromis\u201c. Me\u0111utim, niti jedna niti druga strana nisu htjeli \u010duti onaj dio te poruke koji im nije odgovarao. I jedni i drugi po\u010dinju kalkulirati s ratom kao jednom od opcija, a i jednima i drugima rat po\u010dinje odgovarati. Srbima jer misle da su ja\u010di i da mogu u ratu pobijediti, a Hrvatima i Slovencima jer misle da ratom mogu internacionalizirati jugoslavensku krizu i da jedino ratom mogu posti\u0107i nezavisnost. Bosansko i makedonsko rukovodstvo, koje se tada zalagalo za mir, nisu bili dovoljno sna\u017eni da prevladaju, kao \u0161to nije bio ni Ante Markovi\u0107, savezni premijer kojeg tada vi\u0161e nije podr\u017eavala ni njegova republika, Hrvatska, a odavno ve\u0107 ni Slovenija ni Srbija, i koji je isto u jednom trenutku posegnuo za vojskom \u2013 nare\u0111uju\u0107i joj da vrati kontrolu nad grani\u010dnim prijelazima odmah nakon 25. juna 1991. Vojska je to u\u010dinila vrlo efikasno, u 48 sati i s relativno malim gubicima, ali joj je tada nare\u0111eno da se povu\u010de iz Slovenije. To je njen kraj, kao i kraj Jugoslavije. Bi li bilo manje \u017ertava da se interveniralo ranije, onako kako je predlagao Branko Mamula \u2013 za \u0161to je \u010dak napravio i plan jo\u0161 dok je bio savezni sekretar za narodnu obranu \u2013 to ostaje u sferi spekulacije, odnosno \u201ealternativne povijesti\u201c.<\/p>\n

Kiro Gligorov je svjedo\u010dio kako je Jacques Delors kao tada\u0161nji predsjednik Europske komisije nudio Jugoslaviji prijem u Europsku zajednicu i 5,5 milijardi dolara za uspje\u0161nu realizaciju reforme tada\u0161njeg premijera Ante Markovi\u0107a i da je tada\u0161nji politi\u010dki vrh Jugoslavije to odbio.<\/em><\/p>\n

Oko te konkretne ponude, veliki problem je bila Slovenija. Upravo zbog ponude Jacquesa Delorsa tada\u0161njem premijeru Anti Markovi\u0107u, u Sloveniji se pove\u0107ao secesionizam jer je slovenski politi\u010dki vrh rekao: \u201eAko Jugoslavija u\u0111e u Europsku zajednicu, mi nikada ne\u0107emo posti\u0107i nezavisnost. Mi ve\u0107 sad nad svojom de\u017eelom imamo jedan poklopac u loncu koji vrije, ne treba nam nad tim poklopcem jo\u0161 jedan poklopac. \u017delimo \u0161to prije iz Jugoslavije, a onda u Europsku uniju\u201c. Tako da, paradoksalno, \u0161to je vi\u0161e izgledala realna opcija da Jugoslavija u\u0111e u Europsku zajednicu, to su se vi\u0161e \u017eurili, posebno u Sloveniji, da iza\u0111u iz Jugoslavije. Slovenija je imala moto: Europa zdaj, oni su direktno rekli, Dimitrije Rupel i njihovi glavni politi\u010dari: \u201eMi ne \u017eelimo u Europsku zajednicu kao pokrajina Velike Srbije, \u017eelimo samostalno\u201c. Pla\u0161ili su se da nikad ne\u0107e postati nezavisni ako u\u0111u u EU kao dio Jugoslavije \u2013 i taj je strah bio opravdan, jer se do danas nije dogodilo da se neka zemlja koja je \u010dlanica EU raspala. Prema tome, referendum u Sloveniji 22. 12. 1990. je bio direktni odgovor na tu ideju Delorsa. I sada, da se vratimo u sada\u0161nje doba, ja mislim da ta situacija ima odre\u0111enu pouku za BiH jer se meni \u010dini, kada bi sutra Europska unija ponudila BiH da odmah u\u0111e, srpski separatisti u Republici Srpskoj bi u\u010dinili isto. Oni bi se isto upla\u0161ili da bi ulazak Bosne i Hercegovine kao jedinstvene dr\u017eave u Europsku uniju bio kraj njihovih \u0161ansi za odcjepljenjem od Bosne i Hercegovine. Posebno bi to bio slu\u010daj ako bi BiH u\u0161la, a Srbija jo\u0161 ne \u2013 i zato je jedino mogu\u0107e rje\u0161enje koje bi sprije\u010dilo novi sukob bio u zajedni\u010dkom prijemu Bosne i Srbije u Europsku uniju, istog dana. Sve ostalo je opasan avanturizam.<\/p>\n

Kada danas, kako HDZ-ovi, tako i SDP-ovi \u010delnici govore o Franji Tu\u0111manu, niti jedna niti druga strana ne propituju njegovu (za njih) pozitivnu historijsku ulogu i smatraju ga \u201evelikanom hrvatske povijesti\u201c. Kako komentirate taj op\u0107i konsenzus SDP-a i HDZ-a oko historijske uloge Franje Tu\u0111mana?<\/em><\/p>\n

Do 2013. u Hrvatskoj je uvijek postojala jedna velika nacionalna ideja ili jedan veliki nacionalni cilj koji je omogu\u0107avao kakav-takav konsenzus izme\u0111u HDZ-a i SDP-a. To su bili prvo nezavisnost, iako su inicijalno razli\u010dito gledali na pitanje nezavisnosti, \u0161to se vidi u tom istra\u017eivanju iz devedesete koje smo ve\u0107 citirali. Jedino \u010dlanovi HDZ-a, a u manjoj mjeri oni koji su glasali za HDZ su bili za nezavisnost, svi ostali su bili ili potpuno protiv nezavisnosti ili \u2013 najve\u0107i broj – za konfederaciju. Nakon toga je bio konsenzus oko reintegracije teritorija ali ne i ljudi, a tre\u0107i konsenzus bio je oko Europske unije i NATO-a koji je bio u prili\u010dnom neskladu sa op\u0107im raspolo\u017eenjem javnosti. Ako pogledate referendum o ulasku Hrvatske u Europsku uniju, samo je 29% ukupnog broja registriranih gra\u0111ana reklo \u201eda\u201c, tj. bilo za ulazak Hrvatske u Europsku uniju. 14% je bilo protiv a 58% nije uop\u0107e glasalo. Ipak, bez obzira na to, HDZ i SDP u parlamentu su bili ujedinjeni oko ulaska u Europsku uniju. Nakon ulaska u Europsku uniju postavilo se pitanje na \u010demu graditi konsenzus u hrvatskoj politici i toga odgovora nema i zato se hrvatska politika u neku ruku polarizira, a u drugu pluralizira nakon 2013. i poku\u0161ava stalno da na\u0111e neku mantru oko zajedni\u0161tva i povratka u devedesete kad smo navodno bili ujedinjeni, iako je to vi\u0161e mit nego stvarnost. Kako je bila ujedinjena zemlja koja se raspala po etni\u010dkim linijama i nije se mogla sastaviti bez ameri\u010dke pomo\u0107i?<\/p>\n

Nakon 2013. taj konsenzus je nestao i ja mislim je obnavljanje kulta Franje Tu\u0111mana jedna od akcija kojima se poku\u0161ava stvoriti ideja konsenzusa izme\u0111u ljevice i desnice u Hrvatskoj. Ali pritom ga interpretiraju prili\u010dno razli\u010dito, tako da danas imate dva Tu\u0111mana: postoje SDP-ovski i HDZ-ovski Tu\u0111man. SDP-ovski Tu\u0111man je bio partizan, antifa\u0161ist, po\u0161tivao je mar\u0161ala Tita, nije dopu\u0161tao da se makne njegovo ime s Trga mar\u0161ala Tita, smatrao je da u Ustav treba zapisati ZAVNOH i pravo naroda na samoodre\u0111enje koje je posebno nagla\u0161eno Ustavom iz 1974. godine, iako je ve\u0107 bilo i u ranijim jugoslavenskim ustavima, sve od onog iz 1946, u koji je u\u0161lo kao dio lenjinisti\u010dko-staljinisti\u010dke, a ne vilsonijanske, doktrine. On je Franjo Tu\u0111man koji je eliminirao radikale, prije svega HSP i koji je u krajnjoj mjeri pristao na Dayton i Washingtonski sporazum te koji je \u2013 iako nerado – odustao od ideje Velike Hrvatske i koji je, iako je pomagao i tolerirao inicijative raznih radikala u vezi sa Herceg-Bosnom, na kraju ipak ukinuo Herceg-Bosnu i nije stvorio hrvatski entitet u BiH. To je SDP-ovski Tu\u0111man.<\/p>\n

HDZ-ovski Tu\u0111man je, pak, sasvim druk\u010diji. Njega se interpretira dosta selektivno i postoji jedan vid detu\u0111manizacije s desna koja Tu\u0111mana predstavlja kao najve\u0107eg Hrvata u povijesti koji je napokon ujedinio Hrvatsku i ostvario njenu nezavisnost, osigurao etni\u010dki homogenu Hrvatsku, koji je bio anti-Srbin i anti-Jugoslaven, te koji bi navodno bio \u2013 da je danas \u017eiv \u2013 zagovornik lustracije; isklju\u010divanja ljevice iz politi\u010dkog \u017eivota. Taj je Tu\u0111man o\u010di\u0161\u0107en od njegove vlastite partizanske pro\u0161losti, i reduciran na antikomunisti\u010dkog lidera\u2026<\/p>\n

Sam Tu\u0111man se 1989. izjasnio kao marksist\u2026<\/em><\/p>\n

Upravo tako, on je to rekao 1989. Ali, sada kad desnici taj podatak citirate, oni ka\u017eu da to nije mogu\u0107e, \u0161okiraju se nad \u010dinjenicama. Kao \u0161to preska\u010du i to da Trg mar\u0161ala Tita nije preimenovan, za \u0161to tvrde da se to tada nije moglo, a ne da se nije htjelo. Naravno da se moglo. On je tada mogao \u0161ta je htio, ali to nije htio jer je Tita kroatizirao i poku\u0161ao ga reinterpretirati na na\u010din koji je njemu osobno odgovarao.<\/p>\n

Dakle, imamo dva Tu\u0111mana, ali i jedni i drugi poku\u0161avaju stvoriti neki konsenzus oko njega, umjesto da ga interpretiraju kriti\u010dki. Druga stvar oko koje poku\u0161avaju posti\u0107i konsenzus je mit o Domovinskom ratu koji predstavlja centralni element politi\u010dkog identiteta u Hrvatskoj, \u0161to je prili\u010dno opasno i onemogu\u0107ava da taj rat ikad zavr\u0161i. Ako gradite dr\u017eavu na ideji rata i stalno govorite o tom ratu, onemogu\u0107avate ne samo mir nego i normalan liberalni pa i demokratski karakter Hrvatske, zato \u0161to dopu\u0161tate da se ljudi koji su sudjelovali u ratu postave po mo\u0107i i va\u017enosti iznad samog naroda. Tvrdite da oni koji su \u201estvorili Hrvatsku\u201c imaju pravo da se prema Hrvatskoj odnose kao prema \u201estvorenom\u201c, a time i da imaju vlasni\u0161tvo nad Hrvatskom, bez obzira na to \u0161to ti ljudi ne izlaze na izbore ili kad iza\u0111u na njima dobiju vrlo malo glasova. Istodobno, oni tvrde da su od naroda izabrani politi\u010dari \u2013 nenarodni. Gra\u0111ani izaberu, recimo, Ivu Josipovi\u0107a i Zorana Milanovi\u0107a, ali ovi \u201estvoritelji\u201c ka\u017eu da je to nenarodna vlast, koju treba sru\u0161iti. Time se onemogu\u0107ava konstituiranje Hrvatske kao demokratske i kao suverene zemlje jer su suvereni, zapravo, ti samozvani \u201eStvoritelji\u201c, a ne hrvatski demos. Oni onemogu\u0107avaju hrvatsku suverenost, na na\u010din na koji je KPJ odnosno SKJ to isto \u010dinila, tvrde\u0107i da izbori nisu potrebni jer su oni \u2013 Partija i partizani, ili \u010dak i sam Tito osobno – \u201estvorili\u201c Jugoslaviju i stoga imaju neograni\u010deni i trajni legitimitet da njome upravljaju. To je dugoro\u010dno gledano opasno jer stavlja Hrvatsku u situaciju dosta sli\u010dnu SFRJ u kojoj je tako\u0111er partijski vrh smatrao da je on stvorio dr\u017eavu i nije dozvoljavao narodu da uzme suverenitet u toj dr\u017eavi.<\/p>\n

Osim toga, imamo jednu vrlo reduktivnu interpretaciju Drugog svjetskog rata od strane SDP-a koja ide ka tome da \u201ekroatizira\u201c antifa\u0161isti\u010dku borbu tako \u0161to zastupa tezu po kojoj je antifa\u0161izam (izme\u0111u ostalog) dobar zato \u0161to je vratio dijelove hrvatskog teritorija i stvorio pretpostavke za hrvatsku samostalnost. No, upitno \u0161ta bi bio njihov odgovor da je kojim slu\u010dajem antifa\u0161izam bio protivan hrvatskoj samostalnosti kao takvoj.<\/em><\/p>\n

To je izraz \u017eelje da se NOB sa\u010duva kao neka pozitivna tekovina u doba kad desnica tvrdi da je Domovinski rat jedini kojeg treba slaviti. Ljevica, umjesto da izazove tu interpretaciju, odnosno da kriti\u010dki govori o ratu iz 1990-ih, poku\u0161ava povezati NOB i Domovinski rat, tvrde\u0107i \u010dak i da su im ciljevi bili isti. A bili su skoro potpuno razli\u010diti. Uostalom, ni branitelji ni partizani ne prihva\u0107aju da se radi o nekom kontinuitetu. Da se radilo o kontinuitetu, ne bi razni dragovoljci iz 1990-ih s pozdravom \u201eZa dom spremni\u201c na rukavima uniformi ru\u0161ili partizanske spomenike, ili barem to ne bi mogli \u010diniti neka\u017enjeno.<\/p>\n

S po\u010detkom devedesetih, jedan od glavnih promicatelja nacionalisti\u010dke apologetike u Hrvatskoj postala je Katoli\u010dka Crkva. Tomu neprestano svjedo\u010dimo na na\u010din da sve\u0107enici manje-vi\u0161e redovito sa oltara \u0161alju nedvosmislene politi\u010dke poruke kao \u0161to su one \u201eda se mre\u017ee bace na desnu stranu\u201c, da se ne koalira sa \u201ekomunistima\u201c i sli\u010dno. Tako\u0111er, imali smo nedavno istup kardinala Bozani\u0107a koji je Deklaraciju o zajedni\u010dkom jeziku nazvao udarom na hrvatski jezik i pripremom na nove osvaja\u010dke pohode. Kako sve to komentirate?<\/em><\/p>\n

Trebalo bi u\u0107i malo dublje u genezu tog odnosa izme\u0111u Crkve i nacionalnog identiteta u Hrvatskoj. Sa stvaranjem Jugoslavije, jezik, kojim je tada govorilo 75 posto ljudi u novostvorenoj jugoslavenskoj dr\u017eavi, bio je glavni element povezivanja. Sve drugo je bilo daleko vi\u0161e heterogeno: najmanje tri vjere, vrlo razli\u010dite dr\u017eavne tradicije, razli\u010dit nivo ekonomskog razvoja itd. Dakle, jezik je bio sredstvo sporazumijevanja i temelj za eventualno jedinstvo u Jugoslaviji. Zato je nacionalistima ideja o zajedni\u010dkom jeziku neprihvatljiva \u2013 oni je povezuju s idejom nekog tobo\u017enjeg unitarizma i sa stvaranjem neke nove Jugoslavije, iako je ideja zajedni\u010dkog jezika kao i praksa njegove upotrebe daleko starija od Jugoslavije i nad\u017eivjela je njen nestanak. S druge strane, religijske razlike bile su uvijek problem za to jedinstvo. Crkve, a naro\u010dito tzv. Katoli\u010dka crkva u Hrvata, kako se sama nazivala u doba socijalizma povezuju\u0107i \u2013 protivno samoj katoli\u010dkoj doktrini – naciju i vjeru, su stoga bile kreatori politike razdvajanja identiteta. Kaptol je, tako, ve\u0107 u 1970-im krenuo u izmi\u0161ljanje novih rije\u010di i stvaranje onoga \u0161to \u0107e danas postati \u201epoliti\u010dki korektnim\u201c hrvatskim jezikom. Tako gledam i na ovu intervenciju kardinala Bozani\u0107a o pitanjima jezika: pla\u0161e se da \u0107e jedna razumna i gra\u0111anima sasvim logi\u010dna deklaracija o zajedni\u010dkom jeziku ugroziti njihove dugotrajne napore da nas uvjere da se Srbi i Hrvati ne razumiju jer govore razli\u010ditim jezicima. Mo\u017eda je tako u nekom drugom, paralelnom svijetu, koji je mo\u017eda u nadle\u017enosti crkve, ali u ovom sigurno nije.<\/p>\n

Svjedo\u010dili smo nedavno jo\u0161 jednom desni\u010darskom skupu u Bleiburgu pod pokroviteljstvom Vlade Republike Hrvatske. Kako biste ocijenili izjave visokih vladinih du\u017enosnika o \u201estradanju nevinih hrvatskih vojnika\u201c?<\/em><\/p>\n

Bleiburg je bio jedan tabu o kojemu se u Jugoslaviji nije ba\u0161 puno govorilo i nije se govorilo iz razloga koji mo\u017eda danas nisu sasvim jasno osvije\u0161teni. Ne radi se samo o tome da je Bleiburg bio skriven od \u0161ireg uvida javnosti zato \u0161to bi netko previ\u0161e strahovao da je ubio nekoga u ratu, jer je ubijanje \u2013 masovno i \u010desto potpuno neselektivno \u2013 na\u017ealost bilo sastavni dio tog rata. Ako \u010ditate Dedijerove dnevnike iz Drugog svjetskog rata vidjet \u0107ete da on bez ikakvog straha ili zazora opisuje stvari za koje bismo se danas samo mogli pitati \u2013 pa kako je to bilo mogu\u0107e, i kako je mogu\u0107e da on o tome tako otvoreno pi\u0161e, bez straha od sankcija. I nakon tog rata, kao i nakon mnogih drugih, mnogi su se hvalili usmr\u0107ivanjima, \u010desto neselektivnim. To slavljenje, a ne komemoriranje \u017ertava, dovelo je, izme\u0111u ostalog, i do glorifikacije nasilja, a to je doprinijelo stvaranju uvjeta za novi rat. Me\u0111utim, iz jo\u0161 jednog razloga se nije govorilo o Bleiburgu, a to je zato \u0161to bi se ina\u010de, da se o tome govorilo, pokazalo da ba\u0161 i nije to\u010dna socijalisti\u010dka interpretacija da su kvislinzi i suradnici okupatora bili tako malobrojni, niti da je sav narod – i to u svim na\u0161im narodima \u2013 bio uz partizane. \u0160to se vi\u0161e uve\u0107ava broj stradalih na Bleiburgu, to se vi\u0161e daje za pravo onima koji dovode u pitanje interpretaciju o masovnom karakteru antifa\u0161izma, a na toj je interpretaciji, na tom mitu, gra\u0111ena stabilnost poslijeratne Jugoslavije. Tito je smatrao da je korisnije tvrditi da su se svi masovno borili protiv fa\u0161izma, a da su samo neki, \u201e\u0161a\u010dice izdajnika\u201c ili \u201epar kamiona usta\u0161a\u201c bili na drugoj strani \u2013 nego da otvara pitanje krivice za u\u017eas koji se tu dogodio. Odlu\u010dio se na kombinaciju prisje\u0107anja i zaborava kad se radilo o Drugom svjetskom ratu: slavio je pobjedu i komemorirao \u017ertve, ali nije otvarao te\u0161ka pitanja, posebno ne ona koja bi, po njegovu mi\u0161ljenju, dr\u017eala rat stalno otvorenim i time omogu\u0107avala me\u0111usobne optu\u017ebe zbog ratnih zlo\u010dina. To se, u prvom redu, odnosilo na Hrvate, koji su jedini imali svoju dr\u017eavu, pa su je i mogli koristiti u zlo\u010dina\u010dke svrhe, i to i u dana\u0161njoj Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.<\/p>\n

Alternativa bi bila \u2013 da se priznalo da fa\u0161izam nije bio samo nametnut Hrvatima, nego je imao i autohtone izvore, a u krajnjoj liniji i mnoge podr\u017eavatelje. Iz dana\u0161nje perspektive, mo\u017ee se opravdano postaviti pitanje: ne bi li bilo bolje da je narativ o Drugom svjetskom ratu bio druga\u010diji, da se priznalo da su mnogi ljudi ovdje bili zlo\u010dinci, da su sura\u0111ivali s Nijemcima, i da su bili fa\u0161isti koji su jedva do\u010dekali mogu\u0107nost da se prime ubijanja i uni\u0161tavanja \u017didova, Srba, Roma i \u201enepo\u0107udnih Hrvata\u201c, prije svega komunista i liberalno-demokratski orijentiranih gra\u0111ana. A mnogi su bili i pasivni promatra\u010di zla i nisu se htjeli mije\u0161ati ni u \u0161to. Jasenovac se nije mogao tek tako dogoditi. Posebno je va\u017eno otvoriti ta pitanja zato \u0161to Jasenovac nije njema\u010dki, tj. okupatorski logor, nego su ga organizirali, vodili i u krajnjoj liniji do zadnjeg dana branili sami hrvatski fa\u0161isti, koji su ga koristili protiv svojih sudr\u017eavljana.<\/p>\n

Umjesto otvaranja tih te\u0161kih pitanja, vlast se odlu\u010dila za mitsko interpretiranje svoje uloge u ratu, ali i za politiku djelomi\u010dnog negiranja dimenzija zla i zaobila\u017eenja ozbiljne i po\u0161tene diskusije o njegovim uzrocima. Sve je prebacivala na okupatore, na karakter me\u0111uratne Jugoslavije i na zlu prirodu \u201edva kamiona usta\u0161a\u201c. Zato im nije odgovaralo da se poka\u017ee da su usta\u0161e u Hrvatsku mo\u017eda i do\u0161le u dva kamiona, ali su iz nje iza\u0161le \u2013 ili su barem poku\u0161ale iza\u0107i \u2013 u daleko ve\u0107oj koloni.<\/p>\n

Danas se, pak, o svemu tome govori u okviru poku\u0161aja rehabilitacije vlastite pro\u0161losti. Sad su, odjednom, to \u201ehrvatski vojnici\u201c, koji su se borili protiv \u201epobunjenika\u201c i koji su bili prije svega \u201eantikomunisti\u201c. Samo, zaboravlja se da je i Hitler bio antikomunist i da je na isti na\u010din pravdao ono \u0161to je po\u010dinio. Danas se, kroz obilje\u017eavanje Bleiburga, poku\u0161ava po\u010dinitelje zlo\u010dina pretvoriti u \u017ertve. To je razumljiva \u017eelja onih koji su bili na strani zlo\u010dina, koji su bili suradnici okupatora a ni danas ne osje\u0107aju uop\u0107e nikakvo kajanje zbog svojih zlodjela. \u017dalosno je, me\u0111utim, vidjeti da se dr\u017eavni vrh tako izravno solidarizirao s takvima.<\/p>\n

Davor Bernardi\u0107 nalazi se ve\u0107 neko vrijeme na mjestu \u0161efa predsjednika SDP-a. Me\u0111utim, otkako je on na \u010delu stranke, SDP-ova popularnost pada, \u010demu svjedo\u010di i lo\u0161 rezultat na lokalnim izborima. Ho\u0107e li se Bernardi\u0107, po Va\u0161em mi\u0161ljenju, uspjeti zadr\u017eati na mjestu predsjednika stranke do novih izbora i kakva je budu\u0107nost SDP-a?<\/em><\/p>\n

To je te\u0161ko prognozirati s obzirom na turbulentno stanje u svim hrvatskim strankama, pa i u SDP-u. Tako\u0111er, va\u017eno je vidjeti da se karakter hrvatske politike nakon 2013. promijenio, jer vi\u0161e nije mogu\u0107e definirati neki \u201enacionalni cilj\u201c oko kojeg su se ideolo\u0161ke razlike barem jednim dijelom suspendirale. One su buknule nakon ulaska zemlje u Europsku uniju. Do\u0161lo je do pluralizacije i polarizacije u politici, pa se sad opstanak SDP-a i HDZ-a povezuje s odr\u017eavanjem \u201edvije grbe\u201c na politi\u010dkoj sceni. No, izazovi su sve ve\u0107i, izme\u0111u ostalog i s lijeva, npr, od Nove ljevice ili od ekolo\u0161ke ljevice, kao \u0161to su Zagreb je na\u0161 i sli\u010dni. Pojavljuje se i nova generacija, koja je ro\u0111ena nakon 1995., i kojoj teme iz tzv. Domovinskog rata nisu bliske. Kurikularna reforma nije samo pitanje \u0161kole, nego i na\u010dina na koji se gleda na budu\u0107nost Hrvatske. Ona ima karakter da postane na\u0161a 1968., jer danas generacija ro\u0111ena 1995. ima otprilike onoliko godina koliko je generacija ro\u0111ena 1945. imala te 1968. Desnica se pla\u0161i da joj ta nova generacija izmi\u010de ispod ideolo\u0161ke kontrole, ali to je neizbje\u017eno. Pitanje je, me\u0111utim, u kojem smjeru \u0107e nova generacija probati formulirati svoj identitet: u jo\u0161 desnijem ili u lijevom? SDP, bojim se, ne shva\u0107a dubinu promjena koje su neizbje\u017ene, pa stoga izgledaju skoro potpuno dezorijentirano. Ima tamo odli\u010dnih ljudi, ali kao da ih stari model politike sputava. Sputani su i mitovima koje su sami pomogli stvarati, npr. hegemonijskom interpretacijom rata iz 1990-ih. Sve dok igraju na tu\u0111em terenu, bit \u0107e u lo\u0161ijoj poziciji od izvornih nacionalista, pa je jedino logi\u010dno da po\u010dnu izazivati nacionalisti\u010dke narative. Ali, to je riskantno i mo\u017eda u ovom trenutku izgleda nepopularno \u2013 za to je potreban ve\u0107i iskorak nego \u0161to su ga oni danas voljni napraviti. Posebno mislim da njihov lider ne razmi\u0161lja strate\u0161ki, tako da ne o\u010dekujem mnogo od te stranke. Mo\u017eda je doista vrijeme za neku novu ljevicu.<\/p>\n

Posljednjih godina svjedoci smo uspona lijevih stranaka kao \u0161to su Siriza u Gr\u010dkoj, Podemos u \u0160panjolskoj, Zdru\u017eene levice u Sloveniji itd. Za\u0161to sli\u010dne energije nema u Hrvatskoj i je li u doglednoj budu\u0107nosti mogu\u0107e o\u010dekivati pasokifikaciju SDP-a i uspon neke nove, radikalnije lijeve stranke?<\/em><\/p>\n

Evo, ima nekih poku\u0161aja… Vidjet \u0107emo. U Hrvatskoj je nacionalisti\u010dka desnica bila vrlo uspje\u0161na \u2013 uspjela je nametnuti svoj program, i potom ga dosljedno izvesti, skoro do kraja. Iako, ima ih i me\u0111u njima koji nisu zadovoljni, jer misle da je ili cijela Bosna ili barem Herceg-Bosna hrvatska, ili misle da je i devet posto pripadnika manjina previ\u0161e, jer da Hrvatska ne\u0107e biti suverena sve dok \u010dak i \u201egoste\u201c, a kamoli \u201esustanare\u201c ili \u201esuvlasnike\u201c ima u ku\u0107i. Ali, ukupno gledano, rat je omogu\u0107io hrvatskim nacionalistima, klerikalcima i nazadnjacima da razviju ovdje dobar biznis. Pretpostavljam da ljevica ima \u0161anse ako svi projekti desnice kolabiraju. To je te\u0161ko o\u010dekivati, iako ponekad izgleda da idemo upravo u tom smjeru.<\/p>\n

Prometej.ba<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Jovi\u0107: Da nije bilo rata, bilo bi daleko te\u017ee ‘prodati’ nezavisnost Hrvatima, a posebno svijetu. U tom smislu rat je bio koristan hrvatskim secesionistima<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-245394","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/245394","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=245394"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/245394\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=245394"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=245394"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=245394"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}