{"id":244406,"date":"2018-04-05T07:12:05","date_gmt":"2018-04-05T05:12:05","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=244406"},"modified":"2018-04-05T07:12:41","modified_gmt":"2018-04-05T05:12:41","slug":"o-rastucoj-drustvenoj-vaznosti-javnih-medija","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2018\/04\/05\/o-rastucoj-drustvenoj-vaznosti-javnih-medija\/","title":{"rendered":"O rastu\u0107oj dru\u0161tvenoj va\u017enosti javnih medija"},"content":{"rendered":"

Pi\u0161e: Helena Popovi\u0107<\/strong><\/p>\n

Uvod<\/strong><\/p>\n

\"\"<\/a>Medije u 21. stolje\u0107u karakterizira niz promjena: nova tehnolo\u0161ka infrastruktura, novi obrasci pona\u0161anja korisnika, fragmentacija publika, proliferacija niza medijskih kanala, pad financijske stabilnosti te polarizacija u vrijednosno-ideolo\u0161kom smislu. Normativni ideal o medijima koji su predani informiranju javnosti po pitanjima od javnog interesa nestaje, prvenstveno kao rezultat komercijalnih pritisaka i promjenama na tr\u017ei\u0161tu. U takvom se kontekstu postavlja temeljno pitanje: kako kreirati uvjete koji podr\u017eavaju odgovorno izvje\u0161tavanje orijentirano na javni interes i financijsku odr\u017eivost?<\/p>\n

Da bi se stvorili takvi uvjeti potrebno je razviti trajno odr\u017eivi medijski informativni sustav u kontekstu umre\u017eene komunikacije suvremenoga svijeta, koji uklju\u010duje promjenu javnih politika, kolaboraciju razli\u010ditih dru\u0161tvenih aktera i razvoj profesionalnih vrijednosti koje njeguju tradiciju medija kao javnog dobra.<\/p>\n

Kritiku na\u010dina funkcioniranja suvremenih medija upu\u0107uju mnogi, bez obzira na ideolo\u0161ke razlike, no definiranje temeljnih problema i potencijalnih rje\u0161enja razli\u010dita su, ako ne i dijametralno suprotna. Desni ideolo\u0161ki spektar, zagovornici neoliberalne agende, nezadovoljni su smanjenjem profita \u0161to karakterizira komercijalni sektor, a posljedica je ve\u0107eg broja medija, fragmentacija publika te smanjenja prihoda od ogla\u0161iva\u010da.<\/p>\n

Oni \u0107e rje\u0161enje vidjeti u daljnjoj (de)regulaciji koja \u0107e i\u0107i na ruku privatnim, profitno orijentiranim medijima. Lijevi \u0107e ideolo\u0161ki spektar, pak, biti nezadovoljan dominacijom komercijalne logike i nestankom javno orijentiranih medija, te \u0107e inzistirati na dr\u017eavnoj regulaciji koja otvara prostor za djelovanje javnih medija.<\/p>\n

U promi\u0161ljanju novih javnih politika koje bi odgovorilo na izazove s kojima se mediji danas suo\u010davaju va\u017eno je napomenuti da, kao \u0161to isti\u010de Robert G Picard (2010), informativni mediji nikada u povijesti nisu bili komercijalna uspje\u0161nica, ve\u0107 su se najve\u0107im dijelom financirale kroz poreze ili neke druge oblike potpore, \u0161to je utemeljeno na njihovoj posebnoj vrijednosti (Pickard, u Allern i Pollack, 2017) koja se o\u010dituje u njihovoj javnoj ulozi informiranja gra\u0111ana o pitanjima od javnog interesa.<\/p>\n

Zato je u novim okolnostima nu\u017eno razvijati i nove modele koji bi, kada govorimo o javnim politikama, bili usmjereni na formiranje uvjeta za profesionalno, kriti\u010dki orijentirano novinarstvo koje bi u naj\u0161irem smislu poticalo demokratizaciju dru\u0161tva. Dakle, uklju\u010divanje gra\u0111ana, lokalne zajednice i razli\u010ditih dru\u0161tvenih skupina u procese koji su zna\u010dajni za njihovu svakodnevicu i to koriste\u0107i mogu\u0107nosti koje se otvaraju s umre\u017eenom komunikacijom koja uklju\u010duje \u0161irokopojasni internet, mobilnu telefoniju i dru\u0161tvene medije.<\/p>\n

Mediji u sektorskoj podjeli<\/strong><\/p>\n

Bur\u017eoaska koncepcija javne sfere (Habermas, 1992), koja je u liberalnim demokracijama dominantna, pretpostavlja o\u0161tru sektorsku podjelu koju mo\u017eemo primijeniti i na medije. Ona uklju\u010duje dr\u017eavu kao prvi sektor, tr\u017ei\u0161te kao drugi i civilno dru\u0161tvo kao tre\u0107i sektor. Ova je podjela utemeljena na razli\u010ditim ekonomskim uvjetima produkcije koji odre\u0111uje strukturalne odnose mo\u0107i u dru\u0161tvu i determiniraju sadr\u017eaje koje mediji objavljuju (Garnham, 1990).<\/p>\n

Komercijalni medij<\/strong><\/p>\n

Na valu deregulacije koja je na Zapadu na snazi od 1980-ih godina, rastu komercijalne investicije, pove\u0107ava se koncentracija vlasni\u0161tva, te rastu profitna o\u010dekivanja u komercijalnom sektoru. Tada ja\u010daju i komercijalni mediji, koji su dominantni u suvremenim demokracijama: mediji su prije svega industrija koja proizvodi robu u okviru kapitalisti\u010dkog poretka s ciljem maksimizacije profita.<\/p>\n

Zato se u najve\u0107oj mjeri proizvode popularne forme, i sadr\u017eaji “niske” dru\u0161tvene vrijednosti. U sadr\u017eajnom smislu takvi mediji u najve\u0107oj mjeri reproduciraju hegemonijski diskurs koji uklju\u010duje ekonomsku dominaciju i profitnu orijentaciju, te isklju\u010duju odre\u0111ene teme koje bi propitivale hegemoniju tr\u017ei\u0161ta (Popovi\u0107, 2016).<\/p>\n

Isklju\u010divanje odre\u0111enih tema iz javne debate, profitno orijentirani mediji provode postupkom “ekonomizacije” odre\u0111enih pitanja, \u0161to, prema Nancy Fraser (1990), uklju\u010duje nekoliko strategija: prikazuju\u0107i ih kao impersonalne tr\u017ei\u0161ne imperative, uokviruju\u0107i ih u kontekst prirodne prednosti privatnog vlasni\u0161tva i\/ili prikazuju\u0107i ih kao tehni\u010dke probleme koje trebaju rije\u0161iti menad\u017eeri.<\/p>\n

Razli\u010ditim vidovima “ekonomizacije” odre\u0111ene teme\/sporna pitanja uspje\u0161no sklanjanju iz domene javnog i politi\u010dkog. Time se, isti\u010de Fraser, stvaraju odvojene diskurzivne arene te se stvaraju uvjeti u kojima se te teme u \u0161iroj javnoj debati uop\u0107e ne otvaraju, sve, dakako, u interesu dominantnih grupa, a na \u0161tetu dru\u0161tveno podre\u0111enih (Fraser, 1990).<\/p>\n

Dr\u017eavni\/javni mediji<\/strong><\/p>\n

Javni medijski servis institucija je karakteristi\u010dna za Europu i \u010dvrsto je povezana s dr\u017eavom i na\u010dinom na koji se, u toj domeni, definiraju kulturne vrijednosti dru\u0161tva, a legitimitet crpe iz djelovanja u javnom interesu. Javni medijski servisi nude raznoliki sadr\u017eaj kako bi osigurali da svi segmenti populacije budu uklju\u010deni, a budu\u0107i da se financiraju iz javnih sredstava, naj\u010de\u0161\u0107e iz pretplate gra\u0111ana, imaju manje (ili uop\u0107e nemaju) ogla\u0161avanja.<\/p>\n

No, upravo su, zbog financiranja iz pretplate, dru\u0161tvena o\u010dekivanja ve\u0107a, \u0161to se manifestira i u domeni legislative, budu\u0107i da se razvijaju posebni zakoni koji se odnose na javne medije (Popovi\u0107, 2016). Ovaj je tip medija relevantan zbog svoje financijske stabilnosti, ali sve vi\u0161e i zbog \u010dinjenice da, u svijetu prekarizacije rada, pru\u017ea relativno stabilne i kvalitetne uvjete za rad novinara, \u0161to je dakako nu\u017eno, \u017eelimo li kvalitetne informativne medije.<\/p>\n

Pod pritiskom komercijalizacije cjelokupnog medijskog sektora, kriza javnog medijskog servisa interno se o\u010dituje u promjeni poslovanja i produkcije koje podsje\u0107aju na komercijalne medije, a “eksterna” kriza legitimiteta diskurzivno se konstruira u kontekstu tr\u017ei\u0161no-ekonomskih (ne)isplativosti odr\u017eavanja takvih institucija.<\/p>\n

U kontekstu \u0161irenja neoliberalne logike, javne radiotelevizije su na udaru kao uostalom sve javne institucije koje se financiraju izvan tr\u017ei\u0161ne logike, jer se nau\u0161trb njih nastoji pro\u0161iriti prostor za djelovanje komercijalnih elektroni\u010dkih medija a posebno profitnih digitalnih informativnih medija.<\/p>\n

U\u010destalo je i lobiranje za reformu modela javnog medijskog servisa gdje se predla\u017ee da i komercijalne tvrtke trebaju imati pristup tim sredstvima, te da bi se uloga javnog medijskog servisa trebala znatno ograni\u010diti. U ve\u0107em dijelu Europe ovakvi pritisci sre\u0107om ne daju rezultate, budu\u0107i da postoji dru\u0161tveni konsenzus o relevantnosti ove javne institucije.<\/p>\n

Naravno, \u010ditatelji i \u010ditateljice ovih redaka sigurno odmah povla\u010de paralelu s HRT-om, pa se opravdano pitaju je li se autorici teksta pomutio um kada brani javni medijski servis?! Te\u0161ko je u ovom trenutku stati u obranu Hrvatske radiotelevizije (HRT) koja opetovano pokazuje svoju servilnost vlasti i konformisti\u010dki perpetuira hegemoniju, iako im uvjeti rada omogu\u0107uju i druga\u010dije pozicioniranje.<\/p>\n

Povezanost javnog medijskog servisa s politi\u010dkim institucijama, stvara jednu potencijalno koruptivnu spregu izme\u0111u politi\u010dkih aktera na vlasti i aktera koji upravljaju javnim medijskim servisom – a taj je potencijal HRT razvio do krajnjih granica. Dakle, u procesu obrane dana\u0161njeg HRT-a postoji realna prijetnja od izbijanja seboreje ili ne\u010dega sli\u010dnog, no ipak treba postaviti stvari na\u010delno: javni medijski servis va\u017ean je zbog gore navedenih razloga i upravo stoga jer je javan, postoje temelji za intervenciju gra\u0111ana ili nekih budu\u0107ih politi\u010dkih predstavnica\/predstavnika kako bi se anomalije kojima danas svjedo\u010dimo ispravile.<\/p>\n

HRT ima legalni status javne ustanove i kao \u0161to Zakon o HRT-u propisuje, “Hrvatska radiotelevizija je neovisna o bilo kakvom politi\u010dkom utjecaju i pritiscima promicatelja komercijalnih interesa” (\u010dl. 1, st. 4) te je du\u017ean informirati javnost o \u010dinjenicama, doga\u0111ajima i pojavama od javnog interesa, te poticati pluralizam mi\u0161ljenja (\u010dl. 7). Na nama je da na tomu inzistiramo.<\/p>\n

Mediji tre\u0107eg sektora<\/strong><\/p>\n

Raste broj i va\u017enost medija tre\u0107eg sektora, kao kombinirani rezultat krize javno orijentiranog novinarstva i \u0161irenja novih tehnologija, posebice interneta, koji je omogu\u0107io produkcijske i konsumpcijske prakse koje mogu “osigurati bazu za radikalno unaprije\u0111eno demokratsko novinarstvo” (McChesney, 2013:215).<\/p>\n

Radi se o medijima koji nastaju u okviru civilnog dru\u0161tva, djeluju prema na\u010delu javnosti rada i demokratskog ustroja, a njihova je va\u017ena karakteristika neprofitna orijentacija, \u0161to zna\u010di da mogu obavljati gospodarsku djelatnost, ali ne sa svrhom stjecanja dobiti: eventualni vi\u0161ak prihoda mo\u017ee se iskoristiti isklju\u010divo za reinvestiranje u rad udruge.<\/p>\n

Ova je zna\u010dajka va\u017ena odrednica medija tre\u0107eg sektora, budu\u0107i da komercijalna orijentacija i kriti\u010dki orijentiran sadr\u017eaj u pravilu ne mogu koegzistirati. Iako mediji tre\u0107eg sektora dobivaju na va\u017enosti, financijske potpore i dalje su nedovoljne, jer je za funkcioniranje medija potrebno stabilno financiranje, ve\u0107i broj stalno zaposlenih pla\u0107enih novinara koji izvje\u0161tavaju o lokalnim zajednicama, neovisne informativne redakcije te stru\u010dni i obrazovani novinari (McChesney, 2013).<\/p>\n

Temeljni je problem \u0161to, iako mediji tre\u0107eg sektora igraju va\u017enu ulogu u diskurzivnoj konstrukciji javne komunikacije, oni i dalje imaju perifernu poziciju u odnosu na dominantne korporativne, masovne medije kojima upravljaju politi\u010dki i ekonomski centri mo\u0107i, Posljedica ove periferne pozicije jest da njihov dru\u0161tveni utjecaj ostaje marginalan (Popovi\u0107, 2016).<\/p>\n

Problemi u financiranju medija<\/strong><\/p>\n

Bez obzira na sektorsku pripadnost pojedinih medija, proizvodnja kvalitetnih vijesti tra\u017ei znatna materijalna sredstva, \u0161to predstavlja problem za ve\u0107inu medija dana\u0161njice, zato se propituje postoje\u0107e stanje i tra\u017ee nova rje\u0161enja. U materijalnom klju\u010du medijske proizvodnje, proizvodnja prve kopije je skupa, stoga industrija pribjegava poku\u0161aju da ograni\u010di publikama pristup \u2013 pretvaraju\u0107i potencijalno javno dobro u robu kojoj gra\u0111ani imaju ograni\u010deni pristup (Krugman i Wells, 2013, u Allern i Pollack, 2017). Duga strategija pove\u0107anja prihoda je proizvodnja publika koje su od interesa za ogla\u0161iva\u010de. Dakle, profitna logika uvijek nala\u017ee rast prihoda, bez obzira radi li se o tradicionalnim masovnim ili digitalnim medijima.<\/p>\n

Digitalizacija, \u0161irenje umre\u017eene komunikacije i nicanje informativnih portala, prije svega je negativno utjecalo na cirkulaciju tiska, ali i na na\u010dine poslovanja drugih tradicionalnih komercijalnih masovnih medija (TV i radio), a od krize 2008. je ekonomska odr\u017eivost postala goru\u0107e pitanje.<\/p>\n

Komercijalni masovni mediji ne mogu vratiti visinu profita koju su imali prije digitalizacije koja je rezultirala diversifikacijom medija i fragmentacijom publika, ve\u0107 se moraju prilagoditi novim nestabilnim uvjetima proizvodnje. Lowe i Stavitsky navode da je prije digitalizacije, u 1970-im godinama, kada je postojao manji broj medija koji su imali pristup ve\u0107em broju publika, u SAD-u profitna mar\u017ea bila 49 posto, dok je danas prosje\u010dno oko 11 posto, a ve\u0107ini medija zapravo oko 5 posto. (Newman i Levy, 2014, u Lowe i Stavitsky, 2016).<\/p>\n

Digitalizacijom je tisak posebno na udaru: u SAD-u su prihodi od ogla\u0161avanja u tisku, od 2006. do 2014. godine pali za 60 posto \u0161to je, dakako rezultiralo smanjenjem broja zaposlenih i njihovih pla\u0107a (Pew Research Center, 2015, u Lowe i Stavitsky, 2016). Od svih tehnolo\u0161kih platformi, jedino digitalni mediji bilje\u017ee rast ogla\u0161avanja, no radi o relativno malim iznosima budu\u0107i da ve\u0107ina prihoda ide velikim tr\u017ei\u0161nim igra\u010dima.<\/p>\n

Kao \u0161to navode Allern i Pollack (2017), jasno je da prihodi od digitalnog ogla\u0161avanja ne mogu kompenzirati za izgubljene prihode od ogla\u0161avanja u tisku, jer se rast online ogla\u0161avanje u najve\u0107oj mjeri doga\u0111a izvan informativnih medija, zbog rasta globalnih platformi poput Facebooka, Googlea i YouTubea koji podrivaju temelje ekonomske odr\u017eivosti informativnih medija.<\/p>\n

Dakle, pogre\u0161nom se pokazala pretpostavka da \u0107e se digitalno novinarstvo u najve\u0107oj mjeri mo\u0107i financirati komercijalnim ogla\u0161avanjem, jer su sredstva od ogla\u0161avanja mala, raspr\u0161ena i fragmentirana. Upravo zato niz medijskih kompanija mijenja svoje poslovne strategije i poku\u0161avaju naplatiti svoje informativne sadr\u017eaje oslanjaju\u0107i se na dobru volju (dobrostoje\u0107ih) publika.<\/p>\n

No, Newman i Levy (2014) napominju da broj korisnika koji pla\u0107aju digitalne informativne portale nije mnogo rastao, svodi se na 10 posto (dr\u017eave uklju\u010dene u analizu bile su SAD, UK, Njema\u010dka, Francuska, Danska, Finska, \u0160panjolska, Italija, Brazil i Japan), pri \u010demu je Facebook najva\u017enija mre\u017ea za distribuciju vijesti. Osim toga, inzistiranje na profitnoj logici u proizvodnji online informativnih sadr\u017eaja kontraproduktivna je i zato \u0161to je ograni\u010davanje i kontrola pristupa ote\u017eana kada je rije\u010d o internetu: niz proizvoda sre\u0107om se nudi bez naplate.<\/p>\n

Ukratko, temeljni problemi s komercijalnim financiranjem medija u digitalnom okru\u017eenju uklju\u010duju razumljivu nespremnost publika da pla\u0107aju za informativne sadr\u017eaje, obilje\u017eje interneta kao tehnologije koja omogu\u0107uje distribuciju besplatnih sadr\u017eaja, te proliferaciju brojnih medija, \u0161to smanjuje profit pojedinim medijskim organizacijama (Allern i Pollack, 2017), paralelno s okrupnjavanjem pojedinih tr\u017ei\u0161nih “igra\u010da” poput ve\u0107 spomenutog Facebooka.<\/p>\n

Odgovor komercijalnih informativnih medija na ovakvo stanje manifestira se u smanjenju tro\u0161kova proizvodnje, smanjenju zaposlenih, razvoju razli\u010ditih izvora financiranja, poku\u0161aju da se identificiraju tr\u017ei\u0161ne ni\u0161e koje nisu pokrivene, domi\u0161ljanju novih na\u010dina ogla\u0161avanja, tro\u0161enju enormnih sredstava na brendiranja, fokusiranju na lukrativne ni\u0161e publika, fokusiranju na proizvodnju “mekih”, a ne “tvrdih” vijesti, beskona\u010dnoj prilagodbi ogla\u0161iva\u010dima\u2026<\/p>\n

Neke su od posljedica takvih strategija nestanak istra\u017eiva\u010dkog novinarstva, ote\u017eavanje pristupa tr\u017ei\u0161tu informativnih medija, smanjenje raznolikosti, i produbljivanje konflikta javno orijentiranog novinarstva i samointeresnih, komercijaliziranih, tr\u017ei\u0161no orijentiranih medija.<\/p>\n

Za\u0161to podupirati javne medije?<\/strong><\/p>\n

Kao dio \u0161ireg problema funkcioniranja medija u kontekstu tenzija izme\u0111u demokracije kao politi\u010dkog sustava i liberalnog tr\u017ei\u0161ta i profitne logike koja legitimira prakse koje onemogu\u0107uju pozicioniranje medija kao javnog dobra – postoje\u0107i medijski sustavi ne omogu\u0107uju funkcioniranje medija u skladu s o\u010dekivanjima koja se u kontekstu demokracije pred njih postavljaju (Popovi\u0107, 2016).<\/p>\n

U skiciranom kontekstu jasno je da treba osigurati ekonomske osnove za funkcioniranje informativnog novinarstva javnih medija, dakle onih medija koji su neprofitno orijentirani, dru\u0161tveno odgovorni i prvenstvena im je funkcija informiranje javnosti o temama od javnog interesa. Budu\u0107i da se radi o medijima koji su javni, gra\u0111ani od njih imaju pravo tra\u017eiti odgovornost, odnosno, imaju pravo na intervenciju.<\/p>\n

Koncept “javnog” nosi razli\u010dita me\u0111upovezana zna\u010denja koja uklju\u010duju povezanost s dr\u017eavom, ne\u0161to pristupa\u010dno svima \u0161to je od zna\u010daja za sve, te odr\u017eavanje javnog dobra ili zajedni\u010dkih interesa (Fraser, 1990). Allern i Pollack (2017) isti\u010du da informativno novinarstvo proizvodi odre\u0111eno znanje te stoga ima karakteristike javnog dobra.<\/p>\n

Autori javna dobra suprotstavljaju privatnim dobrima, budu\u0107i da su javna dobra neisklju\u010diva u smislu pristupa i ne-kompetitivna u vidu kori\u0161tenja i konsumpcije. Kori\u0161tenje javnog dobra od strane jednog pojedinca, ne smanjuje pristupa\u010dnost drugima, i nikoga ne isklju\u010duje. Navode primjere javnih dobara koji uklju\u010duju nacionalnu obranu, prevenciju bolesti, nacionalne parkove, obrazovanje, a ubrajaju i proizvodnju javnog znanja\/informacija.<\/p>\n

S obzirom na skicirano, mo\u017eemo re\u0107i da javni mediji imaju sljede\u0107e karakteristike:<\/p>\n

Neprofitnu i antikomercijalnu orijentaciju, koja je klju\u010d za neovisno izvje\u0161tavanje u interesu javnosti;<\/p>\n

Koriste razli\u010dite izvore financiranja ali ono se, u najve\u0107oj mjeri, temelji na javnim sredstvima;<\/p>\n