{"id":243089,"date":"2018-03-14T07:00:04","date_gmt":"2018-03-14T06:00:04","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=243089"},"modified":"2018-03-13T11:53:09","modified_gmt":"2018-03-13T10:53:09","slug":"da-li-je-reinkarnacija-zakon-prirode","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2018\/03\/14\/da-li-je-reinkarnacija-zakon-prirode\/","title":{"rendered":"Da li je reinkarnacija zakon prirode?"},"content":{"rendered":"

Pi\u0161e: Andrija Jon\u010di\u0107<\/strong><\/p>\n

\"\"<\/a>Ve\u0107ina ljudi \u010dula je za pojam reinkarnacije i prema njemu ima odre\u0111eni stav s obzirom na stupanj obrazovanja, vjersku pripadnost, svjetonazor… Ljudi \u010desto vrlo odlu\u010dno prihva\u0107aju ili odbacuju pojam reinkarnacije, a da o tome zapravo nisu ozbiljno ni razmi\u0161ljali. Istra\u017eivanjem je ustanovljeno da su mi\u0161ljenja o reinkarnaciji uglavnom podijeljena, \u0161to je prvenstveno odre\u0111eno vjerovanjem. Oni koji prihva\u0107aju mogu\u0107nost reinkarnacije, vjeruju u odre\u0111eni oblik besmrtnosti du\u0161e i evolucijskog usavr\u0161avanja \u010dovjeka. Oni koji se protive reinkarnaciji, obi\u010dno ne prihva\u0107aju ponovno ro\u0111enje istog tijela. I jedni i drugi mogu imati posve valjane razloge: prvi zato \u0161to smisao \u017eivota ne pronalaze u samo jednoj fizi\u010dkoj manifestaciji svoje du\u0161e, dok drugi s pravom ne \u017eele prihvatiti mogu\u0107nost ponavljanja istog utjelovljenja jer zaista, kako ka\u017ee Heraklit, nije mogu\u0107e dva puta zagaziti u istu vodu rijeke.<\/p>\n

Zanimljivo je da su i jedni i drugi u pravu prema filozofskim obja\u0161njenjima pojma reinkarnacije koja su dala drevna u\u010denja poput egipatskog, indijskog i tibetskog. Prema tim u\u010denjima \u010dovjek se sastoji od dvaju dijelova: smrtnog i besmrtnog. Smrtni je dio jednokratan, ne reinkarnira se, dok se pojam reinkarnacije odnosi samo na onaj besmrtni dio. Prema tome, reinkarnacija postoji i ne postoji. Ne postoji za ono prolazno, ali postoji za ono trajno u \u010dovjeku.<\/p>\n

Tom na\u010delnom pomirbom suprotstavljenih stavova o pojmu reinkarnacije nismo, me\u0111utim, sagledali pitanje reinkarnacije s obzirom na spoznaje modernog \u010dovjeka.<\/p>\n

Mo\u017ee li nam znanost ne\u0161to re\u0107i o pojmu reinkarnacije? Biologija kao znanost o \u017eivotu trebala bi o tome dati odre\u0111ene smjernice. I zaista, ona to \u010dini, pogotovo kroz dostignu\u0107a najnovijih disciplina kao \u0161to su genetika, embriologija i ekologija.<\/p>\n

Ali, da bismo mogli interpretirati zakonitosti koje su otkrile te biolo\u0161ke znanosti, potrebno je najprije suo\u010diti se s temeljnim hipotezama biologije. Stru\u010dnjaci to nerado \u010dine boje\u0107i se promi\u0161ljanja koja bi mogla dovesti u pitanje ranije prihva\u0107ene postavke.<\/p>\n

Izraziti primjer takve znanstvene “suzdr\u017eanosti” vidljiv je iz pre\u0161utno pomirbenog stava izme\u0111u va\u017ee\u0107e znanstvene hipoteze o biolo\u0161koj evoluciji \u010dovjeka i vjerske dogme. \u0160to se to promijenilo od XIX. stolje\u0107a kada je slavodobitno odjeknula izjava da je \u010dovjek nastao od majmuna? Nije potvr\u0111en razvojni niz izme\u0111u \u010dovjekolikog majmuna i \u010dovjeka, a vrijeme nastanka \u010dovjeka vi\u0161estruko je pomaknuto u pro\u0161lost. Odba\u010deno je doslovno vjerovanje u vjersku dogmu, ali nije niti dokazana biolo\u0161ka hipoteza.<\/p>\n

Teorija evolucije<\/strong><\/p>\n

Slu\u017ebena, takozvana sinteti\u010dka teorija evolucije koja je utemeljena na revidiranom darvinizmu, podrazumije\u00adva da je \u017eivot nastao u praoceanu u davnoj pro\u0161losti Zemlje. To se navodno zbilo kao slu\u010dajna posljedica isklju\u010divo fizikalno-kemijskih reakcija u odre\u0111enim klimatskim uvjetima. Znanost smatra da je za nastanak prvog jednostani\u010dnog organizma poput amebe trebalo otprilike onoliko vremena koliko je trebalo da se od amebe razvije \u010dovjek. Razlog tome je jedinstvena op\u0107a gra\u0111a \u017eivih bi\u0107a. S iznimkom virusa, sva se ostala \u017eiva bi\u0107a sastoje od osnovnog modela stanice. Biologiji je nepoznato i nedoku\u010divo kako je nastala protoplazma stanice jer ne postoje nikakvi fosili, niti bilo kakvi ostaci koji bi se mogli prou\u010diti. Problem je u tome \u0161to i najjednostavniji jednostani\u010dni organizam ima izuzetno kompleksnu strukturu, sposobnost rasta, razvoja, pokretanja i razmno\u017eavanja, uz neprestanu izmjenu tvari i energije u slo\u017eenim biokemijskim procesima metabolizma. Uvjete za slu\u010dajni nastanak tog najjednostavnijeg organizma mo\u017eemo usporediti s uvjetima koji bi omogu\u0107ili slu\u010dajni nastanak uklju\u010denog automobila koji sam vozi, sam uzima gorivo i nakon odre\u0111enog broja kilometara podijeli se na dva identi\u010dna uklju\u010dena vozila.<\/p>\n

Drugi je problem u tome \u0161to se ne zna koji faktori i u kojoj mjeri utje\u010du na evoluciju \u017eivih bi\u0107a. Slu\u017ebena teorija uzima u obzir tri glavne sile, odnosno tri osnovna faktora evolucije. To su mutacija, prirodno odabiranje i genska snaga ili “drift”. Me\u0111utim, samo je mutacija ona koja stvara nove kvalitativne nasljedne promjene, na temelju kojih posljedi\u010dno mogu djelovati preostale dvije glavne evolucijske sile.<\/p>\n

Nije poznato \u0161to uzrokuje mutacije koje omogu\u0107uju evolucijske promjene, ali zna se da su evolucijski va\u017ene samo one na gametama (spolnim stanicama), jer se jedino te mutacije mogu prenijeti na potomstvo.<\/p>\n

Prema slu\u017ebenoj teoriji, evolucijske promjene odvijaju se slu\u010dajnim mutacijama na gametama, dok se metodom poku\u0161aja i pogre\u0161ke kod jedne gamete, fizikalnim i kemijskim utjecajem okoline, slu\u010dajno ne pogodi “dobitna kombinacija” mutacije koja \u0107e usavr\u0161iti tu jedinku.<\/p>\n

Jednostavno re\u010deno, dana\u0161nja biologija ne zna kako je nastao \u017eivot na Zemlji i ne zna kako se odvijala evolucija \u017eivih bi\u0107a. Biolo\u0161ka teorija evolucije samo konstatira postojanje evolucije i prepoznaje njezine rezultate, ali ne i njezine pokreta\u010de. Ona ni jednom argumentiranom rije\u010dju, osim “slu\u010dajno”, ne obja\u0161njava nastanak korisne mutacije. Prirodno odabiranje i genska snaga ne uvjetuju kvalitativnu promjenu gena, pa prema tome ne predstavljaju neposredne pokreta\u010dke sile evolucije, osim \u0161to mogu zatomiti ili istaknuti mutacije.<\/p>\n

Ekologija<\/strong><\/p>\n

S druge strane, moderna biologija sve vi\u0161e govori o slo\u017eenosti evolucijskog djelovanja manje poznatih sila. U okviru toga ekologija uvodi pojam interaktivnog odnosa ili takozvane ekolo\u0161ke faktore koji bitno utje\u010du na egzistenciju i evoluciju svih \u017eivih bi\u0107a. Protoplazma (stani\u010dna jezgra i citoplazma) zajedni\u010dka je biolo\u0161ka osnova biljaka, \u017eivotinja i ljudi koji su egzistencijalno povezani u prirodi. Biljke pomo\u0107u fotosinteze akumuliraju svjetlosnu energiju Sunca, pretvaraju je u materiju, \u010dime stvaraju hranu za sebe, \u017eivotinje i ljude. Ekolo\u0161ki gledano, Sunce je “otac”, a Zemlja “majka” \u017eivota.<\/p>\n

Pojmom ekosustav, koji se sastoji od biotopa (stani\u0161ta) i biocenoze (\u017eivotne zajednice), ekologija je znanstveno poni\u0161tila strogu podjelu na \u017eivu i ne\u017eivu prirodu i na biolo\u0161kom planu inicirala ideju o jedinstvu \u017eivih sustava u prirodi.<\/p>\n

Svaka je individua samostalna jedinica \u017eivota, a ujedno je sastavni i funkcionalni dio organizacijske cjeline kojoj pripada. Odnos jedinke i vrste prema ekosustavu analogan je funkcionalnom odnosu stanice i tkiva prema pripadaju\u0107em organu i organizmu. Stanice nekog tkiva hrane se, rastu i razmno\u017eavaju kao \u0161to to \u010dine jednostani\u010dni organizmi u svom ekosustavu.<\/p>\n

Analogno tome mo\u017eemo govoriti i o evoluciji ekosustava kao \u017eivom entitetu, u kojem su biljne i \u017eivotinjske vrste poput tkiva i organa u organizmu. Prema ekolo\u0161kim zakonima jedinka je podre\u0111ena organizacijskoj cjelini kojoj pripada, sli\u010dno kao \u0161to je to stanica unutar organizma.<\/p>\n

Pojam \u017eivota i njegov razvoj vi\u0161e ne mo\u017eemo znanstveno definirati samo fenomenima, nego se moraju uzeti u obzir na\u010dela i zakoni koji su zajedni\u010dki za \u010ditavu prirodu. Ekolo\u0161ki gledano, evolucija ne ovisi o slu\u010dajnoj promjeni u neodre\u0111enom pravcu, nego o potrebi i odnosima unutar cjeline.<\/p>\n

Prema tome, spoznaja ekolo\u0161kih i drugih zakonitosti te njihove trajne svrsishodne interakcije unutar \u010ditave prirode, marginaliziraju slu\u010dajnost pokreta\u010dkih sila sinteti\u010dke teorije evolucije. Time je moderna biologija vlastitim dokazima sna\u017eno poljuljala svoju slu\u017ebenu hipotezu o evoluciji, a zamjensku se jo\u0161 nije usudila iznijeti.<\/p>\n

Ekolo\u0161ki gledano, priroda je makrobios, ogroman, \u017eivi, inteligentno organizirani sustav jedinstvenog \u017eivota. Umjesto evolucijskog procesa slu\u010dajno organizirane \u017eive materije, ekologija sugerira proces inteligentne materijalizacije pojedina\u010dnih oblika \u017eivota koji su korisni dijelovi pripadaju\u0107eg ekosustava, a time i prirode u cjelini.<\/p>\n

Ontogeneza – nastanak \u017eivog bi\u0107a<\/strong><\/p>\n

\u0160to mi doista znamo o tome kako nastaju stvari, bi\u0107a i pojave?<\/p>\n

Uzmimo kao primjer neku zgradu. Kako nastaje zgrada? Prvo je potrebna zamisao, odnosno ideja zgrade. Zatim se ta ideja oblikuje u nacrt zgrade, inteligentni plan prema kojemu \u0107e se zgrada graditi, koji uklju\u010duje potreban materijal i sredstva za izgradnju. Tek nakon toga mo\u017ee se zapo\u010deti s gradnjom prema ranije utvr\u0111enom nacrtu, i to odre\u0111enim redoslijedom.<\/p>\n

Pri nastanku fizi\u010dkog organizma sve zapo\u010dinje aktiviranom biolo\u0161kom “idejom” bi\u0107a, odnosno oplo\u0111enom jajnom stanicom, zigotom, koja u sebi sadr\u017ei “inteligentni” genski zapis, genotip, prema kojemu mo\u017ee zapo\u010deti “izgradnja”, odnosno embrionalni razvitak bi\u0107a.<\/p>\n

Primjerice, za nastanak jedne simfonije prvo je potrebno da umjetnik “ulovi” njezinu osnovnu ideju. Nakon toga je potrebno napisati tonski zapis svih partitura, a na kraju \u0107e uvje\u017ebani orkestar mo\u0107i izvesti simfoniju.<\/p>\n

U svakom od navedenih primjera zamje\u0107ujemo tri iste etape fizi\u010dke manifestacije stvari, bi\u0107a ili pojave. To je proces inkarnacije ideje – identiteta koji se prema inteligentnom planu ili zapisu manifestira u svoj materijalni oblik.<\/p>\n

U biologiji se posebno nagla\u0161ava nu\u017enost kru\u017enog tijeka tog procesa prijelaza iz nemanifestiranog u manifestirano, genskog zapisa u izra\u017eajni oblik \u017eivota i obrnuto.<\/p>\n

Prvo se u oplo\u0111enoj jajnoj stanici (zigoti) spajaju kromosomi oboje roditelja i pritom se odre\u0111uje specifi\u010dnost genetskog identiteta, genotip budu\u0107eg organizma. Taj genotip sadr\u017ei, do najsitnijeg detalja, to\u010dno predodre\u0111ene sve biolo\u0161ke karakteristike i svojstva bi\u0107a. Sve \u0161to \u0107e se kasnije izraziti bit \u0107e samo fizi\u010dka manifestacija, odnosno inkarnacija genotipa.<\/p>\n

Embrionalni razvitak zapo\u010dinje dijeljenjem zigote, a potom fetalni razvitak, odnosno proces postupne izgradnje organizma. To je najkompleksniji proces u prirodi. Ne postoji niti jedno inteligentno smi\u0161ljeno ljudsko djelo koje se mo\u017ee usporediti s time. Ono je ujedno izraz najve\u0107eg misterija prirode koji se odvija pred ljudskim o\u010dima. Ono malo \u0161to znamo o njemu, ukazuje nam na to koliko su skromne znanstvene spoznaje \u010dovje\u010danstva.<\/p>\n

Kada je jedinka u procesu svog razvoja sposobna stvarati vi\u0161ak energije, ka\u017eemo da je spolno zrela. Ona tada stvara gamete koje \u0107e spajanjem s gametama suprotnog spola ponovno zapo\u010deti isti krug nastanka novog organizma. Svaka gameta je i odre\u0111eni genotip koji se predaje potomstvu. Kod \u010dovjeka mo\u017ee nastati 8 338 608 geneti\u010dki razli\u010ditih gameta. Budu\u0107i da se pri oplodnji sve kombinacije mu\u0161kih gameta mogu spajati sa svim kombinacijama \u017eenskih, te kada se tome pridoda kri\u017eanje kromosoma ili crossing-over, prakti\u010dki je nemogu\u0107e da se na osnovi spolnog razmno\u017eavanja ikada mogu pojaviti dvije genotipski potpuno jednake individue. Prema tome, biologija dokazuje tvrdnju koju smo iznijeli na po\u010detku, da je prirodnim putem nemogu\u0107a reinkarnacija istog ljudskog organizma.<\/p>\n

Prema spoznajama genetike, organizam ne oblikuje gene, nego geni oblikuju organizam koji predstavlja izra\u017eena svojstva (fenotip), a koji je inkarnacija genskog zapisa (genotipa). Organizam je privremeni prijenosnik gena s roditelja na potomstvo. Zato je razmno\u017eavanje biolo\u0161ka reinkarnacija gena vrste, a slu\u017ei odr\u017eanju i razvitku vrste. Reinkarnacija gena prirodni je proces koji omogu\u0107uje kru\u017eenje iz potencijalnog u manifestirano stanje \u017eivota u materiji. To je jedinstveni na\u010din odr\u017eavanja trajnosti fizi\u010dkog \u017eivota u prirodi, u kojemu su geni nositelji biolo\u0161kog identiteta vrste. Kao \u0161to magnet privla\u010di i oblikuje \u017eeljeznu strugotinu, tako i inteligentni zapis gena oblikuje fizi\u010dki organizam. Sva biolo\u0161ka raznolikost prirode ispisana je s \u010detiri razli\u010dita “slova” (du\u0161i\u010dne baze DNK).<\/p>\n

\u0160to je onda s du\u0161om \u010dovjeka? Biologija o tome ni\u0161ta izravno ne govori. Znamo da jednojaj\u010dani blizanci imaju isti genotip, a time i ista tijela, ali su razli\u010diti ljudi. Oni su ustvari konkretan biolo\u0161ki dokaz da se \u010dovjeka ne mo\u017ee poistovjetiti s njegovim tijelom. Genotip odre\u0111uje \u010dovjekovo tijelo, ali ne i individualni identitet \u010dovjeka. Znamo da postoje velike intelektualne, umjetni\u010dke i moralne razlike me\u0111u ljudima koje nemaju nikakve veze s nasljednim svojstvima. Tako\u0111er znamo da rasne, spolne, vjerske i druge razlike ne utje\u010du na odre\u0111enje vrijednosti ljudskog identiteta. Iz toga proizlazi zaklju\u010dak da je biolo\u0161ka evolucija \u010dovjekova tijela odvojena od njegovog osobnog humanog identiteta. Dok je tijelo \u010dovjeka podre\u0111eno biolo\u0161kim zakonima naslje\u0111ivanja i nu\u017enosti reinkarnacije gena vrste, njegova du\u0161a, odnosno osobni identitet specifi\u010dan je za svaku individuu i nije odre\u0111en genima.<\/p>\n

Biologija ne daje odgovor na pitanje \u0161to odre\u0111uje individualni humani identitet \u010dovjeka, ali zato, poznavaju\u0107i zakone biolo\u0161kog naslje\u0111ivanja, isklju\u010duje mogu\u0107nost njegovog materijalnog podrijetla. To se podudara s tradicionalnim filozofskim u\u010denjima koja govore o dvojnoj evoluciji \u010dovjeka. Prema tim u\u010denjima postoji evolucija tijela i evolucija \u010dovjekove besmrtne du\u0161e koja se spu\u0161ta i inkarnira u tijelo. Uzastopnim utjelovljenjima du\u0161a prikuplja iskustva i razvija svijest o sebi samoj, \u0161to je u osnovi analogno ve\u0107 spomenutom biolo\u0161kom procesu reinkarnacije “besmrtnog” humanog genotipa.<\/p>\n

Nova akropola<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Biologija ne daje odgovor na pitanje \u0161to odre\u0111uje individualni humani identitet \u010dovjeka, ali zato, poznavaju\u0107i zakone biolo\u0161kog naslje\u0111ivanja, isklju\u010duje mogu\u0107nost njegovog materijalnog podrijetla<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-243089","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/243089","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=243089"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/243089\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=243089"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=243089"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=243089"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}